Tag Archives: Dubrovnik

ČOKOLADA ZA ALEKSANDRU

Aleksandra Zec danas bi imala 37 godina. Ništa ne znamo o njenom životu kakav bi danas bio. Da li bi imala djece, koju čokoladu bi im kupovala, kako bi ljubav s njima dijelila, koje bi je brige morile i radosti hranile, da li bi znala objasniti svojoj djeci što je dobro a što zlo… Znamo samo da joj je život bezumno uskraćen već u tinejdžerskoj dvanaestoj godini, onoga dana kada su je krvnici hladnokrvano likvidirali hicima i zakopali u jamu, na friškom sljemenskom zraku. Aleksandra je pogubljena, zajedno s ocem Mihajlom i majkom Marijom, radi „nečistog“ srpskog porijekla, izvaganog u vjekovno preciznim arijevskim vagama Hrvatske. Smaknuta je neposrednim rukama mahnitih izvođača krvavih radova i zakulisnim nalozima pohlepnih warlordova, bezbrižnih u zagrijanim kabinetima. Za taj zločin do dana današnjeg nitko nije odgovarao.

Tragedija Aleksandre Zec tužnu je 25. obljetnicu navršila u srijedu, 7. decembra. Dan uoči mučnog jubileja, u razigranom vašaru ove zemlje gdje se šećerna vatra i teror smjenjuju 24 sata dnevno poput reklamnih blokova, dogodila se groteskna priredba kiča, srama i opasnih lekcija življenja. Po tko zna koji put se u Hrvatskoj ozakonila ona stara mantra da se povijest ponavlja – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u jednom od svojih brojnih estradnih ukazanja naumila je pod a) zatrpati neki dubrovački vrtić svojim portretima s autogramima, em smo glamurozni zar ne i treba to njegovati od malih nogu… te pod b) čokoladicama podebljati njihove čizmice za Svetog Nikolu. Rečeno, učinjeno. Brže-bolje je upriličena domaća varijanta Igre prijestolja, glossy sličice su bljeskale a čokoladice se topile… I u tom trenutku, još jedna stara istina se ovaplotila: neprijatelj nikad ne spava, pa čak ni kad ga umotavaju potplaćene radnice s druge strane mrske granice. Neki nadobudni roditelji otkrili su da se u paketićima kriju srpske čokoladice!! Ej, tamne li uvrede za Domovinski rat, zamračilo se pred očima roditelja koji su odmah taj krimen revnosno prijavili putem fejsa i zatražili osvetu. Kako ti navodni pravednici (a zapravo nepopravljivi kreteni) misle svoju mržnju objasniti u očima vlastite djece, zaista mi je nejasno. I kako ih misle podići za budućnost? Jer, farse će se potrošiti, na tragedije će opet doći red.

No, povampireni brojači nečistih čokoladica za svoje histerije odgovaraju samo vlastitim ogledalima. Predsjednica Republike odgovara građanima i barem protokolarno brine o normalnom funkcioniranju ove zemlje. Morala bi ponekad, uz sustavnu paradu kiča, provesti i poneku regulu institucije koju predstavlja. Elem, njezina je uloga da smiruje strasti i uljuđuje, a ne da i sama zgroženo i zgranuto priznaje kako je „iznimno razočarana“ nemilim incidentom, da odmah kani narediti istrage i da se povrijeđenim roditeljima ispričava te svečano obećava kako se nešto tako ni u ludilu više neće ponoviti. I što sad slijedi? Možda temeljito čišćenje do posljednje srpske čokoladice zaboravljene u staniolu na dnu kakvog podruma? U ovdašnjem luna-parku sve je moguće, svi marketinški trikovi su dozvoljeni.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

VLADIKA DOBROTE

Nedjeljni ručkovi kuhaju se od gomile ljubavi i nešto dobre hrane. Najnovije izdanje Stankovićeve emisije “Nedjeljom u dva” serviralo nam je dodatne obroke hranjivog spokoja. Televizijski medij ne treba precjenjivati, ali iz ekrana je zaista strujala melemska riječ vladike Grigorija i ne moraš biti vjernik da se poslije nje osjećaš bolje. Gost Aleksandra Stankovića, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, možda je poznat kojem promilu hrvatske javnosti, jer su mediji na kapaljku (a trebalo je udariti na sva zvona) zabilježili njegov prevažan gest u dubrovačkoj katedrali, u siječnju ove godine. Tom su prilikom dubrovački biskup Mate Uzinić i njegov mostarski komšija episkop Grigorije, zajednički sudjelovali na ekumenskom bogoslužju. Pravoslavni je velikodostojnik tada izgovorio toplo, dalekosežno pomazanje, govoreći o jednoj čarobnoj riječi koju prečesto zaboravljamo u škrgutu mržnje: “Nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ, svjestan njene težine i smisla, a ta riječ glasi – oprosti. Treba reći uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno – oprostite, braćo i sestre, jer Otac naš oprostit će nama duge naše, kao što i mi oprašatamo dužnicima našim. Večeras, na ovom svetome mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao kršćanin i episkop izgovoriti ovu kršćansku riječ – oprostite.” Duhovnik, u doslovnom smislu toga poslanja, imao je željeznu snagu duha da zatraži oprost od Dubrovčana za njihova stradanja u posljednjem ratu, učinio je to a da njegova ruka nije jedan kamen na Grad bacila. Tražiti oprost u ime tuđih grijeha, to mogu samo ljudi kojima je čovječnost postankom usađena. “Svaka srušena kuća je rana na čovjeku”, rekao je vladika za Stankovićevim stolom. “Kada sam vidio kako ruše Dubrovnik, imao sam osjećaj kao da je moj brat pretukao nježnog dječaka.” Začudna je simbioza čovjeka i doma koju vladika očigledno nedjeljivo poštuje kao istinski božanski otisak. Razoriš li jedno, drugome nema života. Kuće bez ljudi, ma kako velebne bile, samo su prazni grobovi. Preživjeli ljudi zauvijek gube sreću kad prvi put kleknu na zgarište vlastitog praga.

Jedan od najmlađih vladika (rođen 1967. u Varešu, zamonašen 1992.) Srpske pravoslavne crkve, u mnogočemu je neortodoksan primjer crkvenog starješine. Voli boks (često sanja o tome kako boksa u meču za pojas europskog šampiona), igra nogomet, analizira filmove Mela Gibsona i Andreja Tarkovskog, otvoreno tvrdi da zločinci za ratne zločine moraju sjediti u Haagu. Za njega je rat “užasno intenziviran život”. I ponovio je onima koji žele čuti, kakva se božanska snaga krije u multikulturalnosti, u koktelima nacija, u stoljećima “miješanih brakova”, a kolika je poguba u gaženju tih plodova. Svjestan je da je univerzalnost teži put, put Golgote. Do jednostrane netrpeljivosti čovjek dođe bez po muke. Kaže vladika da je još kao dječak, čuvajući stado ovaca, čitao Dostojevskog. Tako nekako i zamišljam Aljošu Karamazova. Naravno, nije episkop Grigorije bez kontroverzi. Priznajući da je oduvijek bio alergičan na komunizam, jednostrano otpisuje Tita kao običnog lopova. Nije baš ni o biznisu crkve koju vodi (hoteli, kafić, vinarija…) uspio objasniti ne kosi li se to s iskonskim crkvenim naukom isposništva. Niti je odviše komentirao svoje dobre veze s političarima, osobito s Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Uostalom, vladika Grigorije i sam za sebe veli da je čovjek, grešan i pun mana i lenonovski kaže: “Džaba ti i vjera i nada ako ne voliš – Boga i ljude.” Bila je to nedjelja puna malih uskrsnuća dobrote. Blagodarim, Stankoviću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

SPALIMO “PARADU”!

Ako mene pitate, i ja bih zabranio “Paradu”. Sve kopije tog prevarantskog filma da se pod hitno spale! Najefikasnije su one peći gdje policija i političari, navodno, istovaraju zaplijenjene narkotike. Što se autora Srđana Dragojevića tiče, nema, brate, da se nekažnjeno izvuče. Treba ga najmanje prekršajno odrapit, ako ne i krivično. Zbog krivokletstva, obmanjivanja javnosti, sumnjive deklaracije proizvoda, lažnog predstavljanja… Lista Dragojevićevih nezakonitih radnji podugačka je.

Elem, dok ozloglašenog paraderskog dilera ne privedu pred vagu pravde (znate već kako je naše pravosuđe tromo, nije to inkvizicija) ja razmišljam o tome da podnesem privatnu tužbu. I to pravo u glavu: za nanošenje duševnih boli. Nisam se još s advokatima konzultirao o visini cifre na koju ćemo ići, ali ispod šest nula ne dam. Toliko sam, nakon lakovjernog konzumiranja “Parade”, duševno rastepen u param-parčad, da ne znam više gdje ću i kako ću. Kao prvo, nasjeo sam vješto izmontiranim foršpanima koji su najavljivali dobru zabavu. Urnebesnu burlesku. Hi, hi, hi –REZ– pa malo skinhedovskog ugođaja –REZ- pa opet novi val ha, ha, ha grohotanja –REZ- pa morski pejsaži i kalete –REZ- ubavi interijeri, domaćini u šlafrocima… Redatelj Dragojević je po silnim intervjuima, ne crveneći se nimalo, opušteno stavljao svoju “Paradu” u ladicu komedije. Preko 150.000 gledatelja u Hrvatskoj, više od pola milijuna u Srbiji, sve je to grijalo moje nade u lud provod. Na kojem će mi eventualno stradati bešika, uslijed tekućeg smijeha. Kad ono, vrag ne spava. Pripusti on na površinu humor, smijemo se mi, griješio bih dušu da tvrdim suprotno. Duhovito je to. Ali, majku mu, sve površinski, na dah, kao spasonosna voda u pustinji. Tamo na dnu stomaka i po ćoškovima srca, sve nešto kljuca. Sve gorčina pomalo kaplje kao da se žuć načela. Eh, da je barem ranije neka blagopočivajuća biskupska ruka udarila pečatnjakom po prstima tapkaroškim. Upozorila nas, zabludjele ovčice, da više ne hrlimo u Dragojevićevu klopku u tolikom broju. Zapele nam kokice u grlu, dabogda, kad ne slušamo glas vapijućih iz ovdašnjih ordinarijata.Ili kad se zaboravimo, lakovjerni nevjernici kakvi već jesmo, pa pustimo smijehu na volju, začas nam Srđan uvali kakvu ujdurmu. Jedva nekako stisneš grlo da ne pukne od čistih emocija onih njegovih zaljubljenih momaka, kad odjednom istu simpatiju osjetiš i nad propalim životima homofobnih desničara. Prođe tako, hitro ko čegrtuša u preriji, iskrivljena istina o nedavnom ratovanju. Ispade da su Limun i drugi jadnici sa svih strana ex-jugoslavenskih granica, kad podvučeš račun, tek jedna zajednička Žrtvetina. Štipa tuga za oči a ti se klebariš spoznaji. Srećom, postoje dežurni prelati kao ovaj što je upravo istrčao, dubrovački biskup Mate Uzinić. Oni znaju da je krajnje vrijeme da nam tamjanom zauvijek okade sljepoću. Da postave stvari tamo gdje im je i mjesto – u čiste domovinske rovove. I da, naravno, ako smo zaboravili, još jednom podcrtaju svoj poznati stav o “protuprirodnoj” ljubavi. Ne dao Bog većeg zla, nevino se smješkaju, dok na presicama licemjerno ponavljaju da oni nipošto nisu za gay parade ali da svako nasilje osuđuju. To što će svojim light inkvizitorskim metodama samo ohrabriti nasilnike, nikom ništa.

Neku noć sanjao sam da je Dragojevićevu “Paradu” amenovala Crkva u Hrvata. Da su priznali koliko čiste ekumenske ljubavi lipti sa ekrana i da su film odlučili puštati na satima vjeronauka. O misama da ne govorimo. Da, sanjao sam još i da je Isus na križu odjednom podigao iznurenu glavu, nasmijao se blaženo i rekao: “Alal ti rane, Srđane!” E, onda sam se probudio. Nemam pojma je li Dragojević i njega preveslao. Sina Božjeg, lakovjernog.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Religija, Sociologija