Tag Archives: ekologija

JABUKE SLOGE

Jednom davno, dok još zemlja ni približno nije bila ovako zagađena pesticidima, nukleranim pokusima i zlim ljudima, u selu Čepinu pored Osijeka živjela je šogorica moje bake. Slovakinja porijeklom, imala je onu neponovljivu zapjevavajuću melodiju u jeziku. U njezinoj su bašti rasle najveće jagode koje sam ikada sreo u životu. Uspijevale su bez trunke umjetnih primjesa – rasle su od čiste ljubavi njihove uzgajivačice. Ona je doista razgovarala s tim jagodama, tepala im i pjevala. Kao i svemu ostalom što je neobuzdano đikljalo iz njenog rajskog vrta. Umrla je u Kanadi gdje su živjela sva njena djeca. Srce je morala dijeliti između zemlje i čežnje za djecom. Izbor nije bio lagan.
Da je danas živa, ta bi rođaka moje babe sigurno bila jedna od neumornih sudionica u Grupama solidarne razmjene (GSR). Prije svega njegujući vlastite plodove, dijeleći ih sa drugima, ne samo kao ekološki osviještene, nego i kao zalog neposrednog održivog povjerenja.
“Ako želimo spasiti domaću proizvodnju, ali i kupca, važno je da se kupac i proizvođač direktno povežu. To je jedini način da kupac bude siguran u to što kupuje. Ulaskom u Europsku uniju postali smo dio veće utakmice i zatrpani robom iz uvoza koja je često jeftinija, ali isto tako vrlo nekvalitetna i nutritivno manje vrijedna. OPG-ovi u našoj državi su u nevolji jer ljudima kojima je povjerena odgovornost upravljanja tim resursom nije stalo do njih”, upozorio je Mario Miličević, predsjednik udruge OSPERA, na nedavno održanom osječkom skupu povodom UN-ovog proglašenja 2014. godinom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
Da je stanje u Hrvatskoj alarmantno, pokazuje činjenica da se dnevno zatvara i do 8 malih obiteljskih gospodarstava. Malih iskonskih tvornica hrane koje su izgubile trku pred megapohlepnim megalancima u kojima police stenju pod sumnjivom robom i tretiranim mutantima.
Miličević smatra da je potrebno senzibilizirati širu javnost o ovome problemu. Ističe kako upravo permakultura kao samoodrživi način proizvodnje osigurava osnovne životne potrebe na solidaran, pravedan, ali i efektivan način.
Neizmjerna je sreća, recimo, kad na pijaci subotom možete svoju opskrbljivačicu Gocu iz Bijelog Brda (koja, btw, kao da je blizankinja Nede Arnerić) pogledati u oči i znati da tamo stanuje povjerenje. Osjećate se dobro, znajući da se grdno napatila i vlastitim rukama uzgojila savršenstvo paradajza ili krastavaca. Da vam uz moćan okus prodaje i djeliće svoje muke u proizvodnji hrane.
Vrijedno je zabilježiti predivnu priču koju je na spomenutom osječkom skupu o važnosti OPG-ova, ispričala Alma Mihaljević iz Dalja. Ova proizvođačica jabuka članica je i pulske grupe solidarne razmjene, tako da svoje proizvode svaka dva tjedna nudi i na pulskoj zelenoj tržnici. Članovi grupe mogu naručiti određenu količinu jabuka, jabučnog soka ili drugih proizvoda i u određeni dan ih preuzeti na pulskoj pijaci. No, isto tako mogu doći na imanje Mihaljevićevih u Dalj i odraditi svoju nabavku. Snažne žile solidarnosti pokazale su se i prošloga ljeta, u jednom od perioda katastrofalnih kiša. Ispucale topaz jabuke došle su u opasnost da sav njihov urod potrune. Zbog ekološke proizvodnje Mihaljevićevi ih nisu premazivali sredstvima kojima bi se šteta “zakrpala”, preostalo je od jabuka napraviti sok.
“U tom trenutku nismo imali 20.000 kuna koje bismo uplatili za prešanje jabuka. No, tada su u grupi solidarne razmjene sami kupci prikupili sredstva odnosno pretplatili svoje buduće proizvode, uplatili novac, a ja sam na vrijeme spasila jabuke od kojih smo dobili čisti ekološki sok. Ulaskom u taj GSR prvi puta sam postala ponosna što sam seljak”, kaže Alma Mihaljević.
Jabuke sloge umjesto jabuka razdora, to bi trebao biti princip na kojemu bi moglo uroditi svako normalno društvo. I to uopće nije utopija.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Gospodarstvo

DRŽAVA TO SMO MI

Šibenik je u sebi ugradio neobičan spoj vitaliteta i dešperatnog sarkazma. Njegova mediteranska brijačina začas se osjenča zasoljenim bedom – i obratno. Pobjednički mentalitet u tom se gradu i danas mjeri svemirskim koševima Dražena Petrovića, a opet, Šibenčani su u stanju mračnim humorom sahraniti vlastito beznađe. Na momente je gizdaviji od kanskog glamura, odjednom oporiji od getoizirane favele. Zato je valjda neponovljiv, i u njega se zaljubljujete bez ostatka. Samo je u Šibeniku moguće da s prijateljima onako nabrzinu upadnete u konobu da smažete fenomenalni “orzo i fažol” (prevedimo ako treba: ječam s grahom), a tamo vrhovi gradske vlasti opušteno marendaju na grubim klupama. Pa još političari uzmu gitaru i odvale Azru, Bajagu, ranu Čorbu, Majke… pa ostanete neplanski dugo i jedva stignete na probu u HNK. Kazalište koje udarnički prebacuje svoje ljudske i novčane kapacitete, u kojem direktorica doslovce otrči u market po šlag-pjenu za rekvizitu.

Da je Šibenik rođen u nekoj normalnoj zemlji, živio bi i cvao isključivo od svoje ljepote, arhitektonske i prirodne. Promatrao sam fascinacijom iskolačene oči grupe Francuza zatravljenih pred remek-djelom Jurja Dalmatinca, katedralom Svetog Jakova. Krka, Kornati i cijeli šibenski akvatorij nepresušni su rezervoari turističke privlačnosti. Kao i ostale vrijednosti u ovoj državi, ni šibenske nisu imale drukčiji tretman nego haračlijski. Beskrupulozno opelješene ili jednostavno zanemarene. Od likvidacije industrije do ukidanja Carinarnice Šibenik i direktnog HTV-prijenosa prevažnog Međunarodnog dječjeg festivala.

Ali Šibenčani su žilaviji od onog sjajnog kamena po kojem hodaju. Evo, gledam motivacijski filmić znakovito nazvan “Novac na cesti”. Projekt Udruge Šibenik-Grad djece i skradinske socijalne zadruge Zaposleni, odaslan na adrese odgovornih institucija, medija i običnih građana. U mnogim našim gradovima poznato je tavorenje mrtvih kapitala u nekadašnjim kasarnama Jugoslavenske narodne armije, odnosno kasnijeg sljednika Hrvatske vojske. Nakon procesa iseljavanja uniformi iz gradova, ti se solidni objekti goleme kvadrature šutaju po kompliciranim procedurama između Ministarstva obrane i lokalnih vlasti. A novac (koji leži na cesti) baca se u vjetar – u milijardama kuna. “Ovakva država ne samo da ne štiti svoju imovinu, nego ne štiti niti nas koji se borimo da nam svima bude bolje. Mi više ne možemo čekati da netko preuzme odgovornost, te sve vas dobronamjerne pozivamo da spasimo što se spasiti da, jer država to smo mi”, poručuju iz spomenutih šibenskih udruga. Građani su, kako se to u filmu jasno prikazuje, konkretnom akcijom čišćenja u korov, drač i kalašnjikove (da, po mrtvim zakucima pronalazili su i duge cijevi) obraslih objekata, naumili animirati bržu tranziciju tih nekretnina u službu javnosti. Riječ je o vojarnama Bribirski knezovi, Minerska (ovdje je sniman kultni Brešanov urnebes “Kako je počeo rat na mom otoku”) i Palacin. To su najkapitalnije ruine od ukupno 21 vojne nekretnine koje je MORH otpisao kao neperspektivne za svoje potrebe, a dosad su uglavnom zjapile prazne i zapuštene. Upravo bi ovih dana Grad Šibenik trebao dobiti u posjed ili u trajno vlasništvo sve vojarne i vojne objekte koje su zatražene u zahtjevu Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Zanimljiv je primjer Bribirskih knezova, jer dio te kasarnetine već drugu godinu živi žestokim hip-hop životom. Ondje brije Festival Terraneo, koji se već lani nametnuo kao prvorazredna glazbeno-aktivistička open air atrakcija privukavši više od 30.000 posjetitelja iz cijele Europe. Krilatica festivala je urbana zabava garnirana osviještenim socijalnim stavom. Zato Terraneo (ove godine održava se od 7. do 10. kolovoza) producira i najrazličitije poteze civilnog uređenja. Elem, prije tjedan dana festivalski aktivisti organizirali su i poveli brojne građane u akciju čišćenja tvrđave Sveti Nikola, još jednog frapantnog renesansnog dragulja šibenskog područja. Bio je to hiphoperski potez čiste obnovljive energije.

Komentiraj

Filed under Društvo

ZATOČENA MINISTRICA HOLY!

Ministrica Mirela Holy očajnički je pokušavala osloboditi zapešća. Trake od razderanih stolnjaka sjekle su joj meso, kuhinjska krpa u ustima gušila ju je sve više. S nekolicinom najvjernijih suradnika našla se usred talačke krize – zatočena u menzi Ministarstva zaštite okoliša i prirode! U mislima se već opraštala od svojih najmilijih, proklinjući dan kad je ušla u Sabor umjesto da odleti na Tibet i levitira uz Bowiea i Laibach. No, sad je kasno da se kaješ, rezonirala je ministrica i nadala se da će kolega Ostojić poslati nekog da sredi bandu terorista prije nego…

“Alo, dežurni, alo…!” derao se za to vrijeme pozornik Jole, stiješnjen iza šanka.

Ko za vraga, ostavio je sve telefone u stanici. Srećom, ljubazna šankerica u bistrou preko puta ministarstva, dopustila mu je da se javi s njihovog telefona. Još sat vremena ranije, Jole je nedužno srkao kavu, pogledavajući rumenu šankericu, kad li od preko puta dotrči portir i javi dramatičnu vijest.

“Alo, oteli ministricu! Zaprave, nisu je oteli, tu je ona, ali drže ju, mater im lopovsku!” vikao je unezvjereni Jole službujućem operateru. “Ma, kako koju? Onu malu crnu, zaprave zelenu, onu znadeš šta neće smeća da bude!”

Nekako su službe dešifrirale alarm pozornika Joleta pa su se temeljna i intereventna policija sjurile prema ministarstvu. I ministar policije Ranko Ostojić (njega su prekinuli dok je s udrugama premjeravao Markov trg) vratolomno je škripao gumama, grabeći prema mjestu krize. Medijske kuće već su rasporedile kamere, Dalaj Lama među prvim svjetskim  liderima izrazio je svoju zabrinutost oko eskalacije nasilja… Za to vrijeme, ministrica Holy napeto je pratila svaki mig terorističkog dvojca.    

A sve je počelo nedužnom odlukom ministrice Holy da se njezino ministarstvo odazove prijedlogu udruge Prijatelji životinja i pridruži inicijativi “Zeleni ponedjeljak”. Što će reći da menza ministarstva jedan dan u tjednu nudi isključivo bezmesni jelovnik. I tako simbolički opomene stočarsku industriju kao jednog od najvećih sekundarnih zagađivača. Ali nisu svi ekološki osviješteni. Znate kako je, ostalo je tu još starih kadrova. Referenata, analitičara, zamjenika pomoćnikovih izvršitelja… koji novom smjeru Vlade drže figetinu u džepu, blaženo dremuckaju, drobe plaću od desetak milja kuna i čekaju nove izbore. Elem, takva dvojica se našla u redu s tacnama, u svakome od njih bar po dva Čobankovića ili Šukera, odmah se vidi nisu stameni od brokule, pa sve zvjeraju hoće li mrknut koljenicu ispod peke ili veprove odreske uz fileke kao predjelo.

“Šta je ovo, jebote?!” užasnuto vrisnu jedan kad ugleda natpis iza kojega se cerila kuharica: DANAS VAM NUDIMO LEŠO MRKVICU I PIRE OD CELERA.

“Biće neka zabuna”, uspuhao se drugi i odgegao se do kuhinje, tražeći objašnjenje.

Eto ga ubrzo natrag, sve sikće: “Šefica naredila, znao sam ja da će nam ta žgoljavica jednom zabiberit!”

“Komunjarska posla!” pljucne prezrivo onaj prvi i povuče kolegu za rukav. “Al nećemo, majci, trpjet više! Ajde, imam plan!”

Prisilno veganstvo očito im pomutilo razum, jer ubrzo upadoše u kabinet ministrice Holy. Svaki je ispod sakoa nosio debele naslage plastičnog eksploziva.

Interventna ih je, naravno, svladala bez po muke. Dok su ih odvodili bilo je grozno za slušat svađu te male terorističke ćelije.

“Ti i tvoji glupi planovi!” derao se jedan. “Rekao sam ti da ne odobravam nasilničke metode!”

“Ma nemoj, a šta smo trebali napravit?”

“Prijavit malu Čačiću, on bi to riješio.”

“Auuu, majku mu, pa da!”

Navodno se sve tako dogodilo. Ako su moje informacije netočne, znate kako je, voli narod tračat više no išta.

3 komentara

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika