Tag Archives: fašizam

DECO, DECOOOO!

Svi znamo onog kultnog dedu iz Šijanove turobnosmiješne epske pjesme. Sjećate se, dakako, galamdžijskog luzera iz filma „Ko to tamo peva“, koji, braneći njivu od istih takvih luzera kao što je i sam, zapomaže: „Deco, decoooo…!“ Dozivajući sinove da zapriječe put raspadajućem autobusu. Jeka Šijanovog čiče možda na prvu i jest urnebesno komična, ali na našim balkanskim prostorima ima soundtrack beznađa. Više zvuči kao krik nemoći, kao zavijanje prestrašenih jedinki u borbi za grumen zemlje, dostojanstva, ljubavi i nade. Očevi i djeca na tom se Šijanovom ubogom oranju prokleto nadaju da su im vlastiti životi ono jedino na što imaju isključivo pravo. Da ljudskost mora imati milijardu različitih lica pod obrazima. Da će pravo pojedinca na dušu i tijelo jednom valjda prevagnuti na tacni slijepe pravde. A projekti kolektivističkih krdomana jednom zauvijek krepati od neodrživosti. Kako je krenulo, nismo se ni makli s te Šijanove uklete pustopoljine.

Elem, prema nacrtu novog Obiteljskog zakona koji se vari u opskurnim pecarama Hrvatske, moja bračna družica i ja više nismo obitelj. Sudeći prema naci-kriterijima kovača ovog novog diskriminatorskog dosjea, mi imamo gadnu kužnu manu: nemamo djece. Bezobrazluci državnog i paradržavnog brojanja neproduktivnih koitalnih hetero/homo radnji ili prljavih krvnih zrnaca, doista su već notorni. Međutim, ovo je jedan od najprimitivnijih pokušaja da se ozakoni fašistoidna isključivost kao društvena norma. Da se totalitarna pljuvačina drukčijih pretvori u legislativu donešenu u parlamentu (gdje se ionako najavljuju strijeljanja sudaca) i bizarni ispit na pravnim fakultetima budućnosti. Moja žena i ja našli smo se tako u skupini diskriminiranih: bračnih drugova bez potomstva; izvanbračnih zajednica kojima se poništava jednakost s bračnima; istospolnih partnera kojima se znatno sužava i praktički onemogućava usvajanje djece; zlostavljanih žena koje se od zlostavljača neće moći razvesti bez ponižavajuće i duge birokratske evaluacije a sve u cilju spašavanja kulta braka… Niti jedan iole ozbilniji zakon u svijetu koji se bavi problematikom porodičnih odnosa, ne upušta se u definiranje a kamoli propisivanje pojma obitelji. Baš zbog dinamike društvenih, ekonomskih, spolnih, rasnih i rodnih odnosa, zbog izvojevanih novih sloboda, kategorička pravnička definicija obitelji posve je suvišna. Ovdašnji poludjeli epigoni totalitarnih mrakova upravo se drznuše i to učiniti: propisivati podobne uvjete tko smije nositi licencu na zajednicu ljubavi po mjeri društva. Po tim njihovim arijevskim aršinima i Sveta obitelj je tek prezreni perverzni skvot. I kako je u zemlji feudalnog bezakonja i mrzilačke isključivosti posve suvišno tragati za pravničkom logikom, dopuštam si govoriti u krajnje emotivnom diskursu gnjeva: odjebite od moje obitelji! Tko vam je dao pravo da procjenjujete koliko nas je na našoj svakodnevnoj baušteli ljubavi i uzajamnog hrabrenja u vođenju života. Moja draga i ja smo ta najuža svakodnevna obitelj koju grlimo i gledamo joj u zjenice svakoga jutra i sklapamo joj oči svake noći. Ali s nama su i svi oni bližnji, rod najrođeniji i prijatelji najtješnji, veliki i mali, s kojima razmjenjujemo smjehove i suze, pobjede i poraze. Bogati smo djecom u toj našoj golemoj obitelji, ta koliko smo prvih jedinica odžalovali i za prve petice nazdravili, kolike smo već diplome dočekali i kolike sportske medalje o vrat objesili…

Pred nama je još jedan dokaz da je ova zemlja pomahnitala i da ždere svoju djecu, to je evidentno. Nego, pravo je pitanje, kako bi rekao moj prijatelj i kum (s čijom smo kćeri, našim kumčetom, još jednom davno prohodali i njen 18. rođendan uz Let 3 i brkove proletjeli), pravo je pitanje: što je slijedeće? Zakoni o podobnim očima, vjeri, boji kose? Propisane strane ulice za određenu vjeru, rasu, naciju… Novi logori? Srećom, moja nerođena djeca su negdje daleko, van domašaja vaših fašističkih šapa. A ja vas se ne bojim, bagro. Samo kopajte bezdan. Neće vam uspjeti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

FAŠIZAM, TURISTIČKA GRANA

Ona sramna ploča i dalje visi zakucana u Jasenovcu. Je li tako? Tako je. S tog se gadnog komada spomeničke svastike i dalje cijedi okrvavljena „za dom spremna“ mantra. Dok se dernečilo u ime Gospe (i usput trgovalo ustašoidnim drangulijama) umjesto nabožnog pijeteta mnogi napaljeni crkveni baruni s oltara su vrištali protiv lijevih ideja, izopćujući ih kao veleizdajničke klice. Bilo je dovoljno da se pojavi izolirani slučaj nasilnog imigranta u Zagrebu pa da se forumi užare od rasističkog gnjeva tisuća jurišnika anonimne bagre. I da na noge skoče razne desničarske strančice, tražeći od Vlade da nas pod hitno ogradi bodljikavim žicama i spriječi islamsku pošast. Primjera je bezbroj, a reakcije ravnodušne ili ih uopće nema. Pogotovo ih nema iz struktura onih koji imaju mandat da upravljaju ovom zemljom. Elem, otkud onda čuđenje izvještajem State Departmenta o vjerskim slobodama u svijetu za 2016., gdje se za Hrvatsku taksativno navode primjeri i debilasti tribuni sve potentnijeg trenda gušenja antifašističke tradicije. Kao i rastuće retrogradne vjere u rasne zakone krvi i tla. Revivala ksenofobije, netrpeljivosti prema drugima i drukčijima, posebice prema pripadnicima srpskog naroda – tog arhetipskog neprijatelja svakog malog mizernog ovdašnjeg fašista (ili, pak, njegova ravnodušnog simpatizera) koji drži do sebe.

Ovdašnji negatori spomenutog američkog izvještaja cinično se brane tvrdeći da je to ionako ostatak bivše Obamine administracije (?!), a da su dostavljački izvori u jugokomunističkoudbaškim krugovima koji, dakako, podrivaju temelje naše ubave paranoidne zemlje. Osim što je krajnje besraman i posvađan sa zdravom pameću, taj cinizam točno oslikava relativizirajuću, kolaboracionističku klimu navodne upravljačke elite Hrvatske. Njihovoj pljesnivoj šupljoj verziji o „podjednakoj osudi svih totalitarizama“ Donald Trump je idealan partner. Dok američki mediji, primjerice, unisono čereče Trumpovo izjednačavanje krivnje „lijevih i desnih“ za nasilni kaos u Charlottesvilleu i gotovo da nije bilo tamošnjeg covera bez Trumpa pod bijelom KKK-kukuljicom ili s uzdignutom desnicom u naci-pozdrav, za naše je političare on neprikosnoveni superstar. Koji će dobaciti „white power“ dignitet čak i do zgurenog predziđa kršćanstva na obali Jadrana. Podsjećam da relevantni europski političari svoje kontakte s trumpoidnim prstom na nuklearnom obaraču odrađuju hladnim pragmatizmom, često ne skrivajući prezir prema njemu. Naprotiv, starletnoj predsjednici Hrvatske i notornoj administratorici NATO-pakta oči se ovlaženo šire od ganuća čim se uspije progurati do svog nominalnog šefa, osvjedočenog rasista i mizoginog lajavca.

Nego, možda se prema fašizmu, kad se već tako žilavo primio na ovim plodnim terenima, treba praktično odnositi. Kako se ta kancerogena pojava u nas često tretira kao dio folklornih pošalica, ono, kao lokalna znamenitost, možda ga treba uvesti u službene turističke adute Hrvatske. Šta je znam, kampanja bi se mogla odvijati pod logom: „Fašizam kakav je nekad bio!“ ili „Mala zemlja za velike pogrome“… Ideja je sijaset. Kadra ko blata.

 

 

 

Komentiraj

Filed under Društvo

LINČEVSKIM KORAKOM NAPRIJED!

Nije istina da Hrvatska nazaduje. Progres je egzaktno vidljiv i mjerljiv. U ovih 25 godina napredovali smo turbosoničnom brzinom: alati za linčovanje Mire Furlan bili su primitivna skalamerija u odnosu na sofisticirane alate i nosače s kojih horda danas linčuje Ninu Violić. I masa sudionika ili ravnodušnih voajera se, u međuvremenu drastično povećala, i broji se u stotinama hiljada znojavih klikova. Sunce mu žarko, zar to nije evolucija? Inače je sve isto, dakako.

„Da sam makar jednu poruku utjehe čula na svojoj telefonskoj sekretarici, bilo bi mi lakše“, govorila je kasnije Mira Furlan, gorko se sjećajući početka progona. Jedna od najblistavijih glumačkih heroina Jugoslavije obrela se 1991. među vješticama kojima je nova naci(onali)stička histerija kanila ložiti lomače. Iako su bubnjevi warlordova jasno davali do znanja da su granice iskopane, a krv ima da u buduće pada lako kao kiša, Mira Furlan je ostala uspravna i dosljedna. Žestoko braneći svoju utopiju kao jedinu moguću: ljubav i monaški posvećena profesija jedino su za što se isplati izgoriti. Nije slučajno da je, njegujući tu iluziju u vremenima brutalne povampirene zbilje, tada zaigrala u grandioznim „Pozorišnim iluzijama“ Pierrea Corneillea u režiji Slobodana Unkovskog, na pozornici Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu. Ljubav prema beogradskom redatelju Goranu Gajiću još više je „zakomplicirala“ stvar. Čopori nacija tražili su ultimativno određenje i svrstavanje u čopore. Krv nije voda, trice i kučine kao ljubav i umjetnost dobijali su žigove izdaje. Mira i Goran odbijali su bilo kakve kompromise i svrstavanja u strojeve, sve ono što bi unizilo njihovu ljubav. Cijena je bila paklena. Mira je nošena iluzijom još neko vrijeme hrabro putovala vlakovima (preko Mađarske) između Zagreba i Beograda, a onda je pogrom počeo. Bestidna hajka krenula je u Hrvatskoj. Osim naprasnog otkaza u zagrebačkom HNK-u i oduzimanja stana, na Mirinoj telefonskoj sekretarici ili živim telefonskim pozivima u gluho doba noći, redale su se kukavičke poruke mržnje, prijetnje smrću i pljuvačke iz grla poludjele pročišćene nacije. Liberalni intelektualci i zadnja fukara, svi su imali potrebu sudjelovati u fašistoidnoj redaljci nad jednom ženom koja se usudila nositi samo dva oružja – svoje uloge i svoje emocije. Mira Furlan ostala je sama. Uzalud je čekala makar jedan šapat ohrabrenja i empatije.

Ona i Goran uputili su se u izgnanstvo u Ameriku. Ondje se resetirali, prošli jebenu životnu stazu od nule, perući klozete i noseći namještaj za šaku dolara.

Tek kad Hrvatska više Miru Furlan nije mogla prepoznati a njeno lijepo lice zastrla maska Aliena u tv-seriji Babylon 5, ovdašnja nečista savjest je odahnula i potražila Miru u stupcima razbibrige po žutoidnim revijama na stolićima frizeraja.

Njenih raskošnih glumačkih riznica Hrvatska se odrekla kao neželjenog roda. Prvi poziv uslijedio je tek 2002. iz nezavisne kazališne skupine -Teatra Ulysses na Brijunima. U režiji Lenke Udovički zaigrala je Medeju, strankinju koju ksenofobična sredina i bezmudi muž otjeraju u ludilo i čedomorstvo.

Četrnaest godina je prošlo da bi se Mira Furlan napokon pojavila i na ovdašnjim kazališnim daskama jedne institucije. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca, u Frljićevoj garaži otpora, 15. marta će pod reflektore izaći Mira kao Kasandra, proročica teškog martirija da prije svih vidi pokolj koji se u budućnosti rađa. Riječ je o dramatizaciji romana “Kasandra” njemačke spisateljice Christe Wolf, u režiji Nade Kokotović, umjetnice svjetskog kalibra a još jedne izgnanice koju je pseudoarijevska hrvatska čaršija odavno otjerala iz zemlje i memorije.

I baš ovih dana, dok bi Miri trebale krenuti prve probe u Rijeci, Hrvatska je uplovila u svoje novo mračno retro razdoblje. Križarski ratovi se obnavljaju, bagra marljivo vježba teror na ulicama. Ustašoidi su zasjeli u zvanične upravljačke institucije ove pseudoparlamentarne države. Crnokošuljaški epigoni zadužuju ministarstva, a registri izdajnika Domovine pune se i ruše servere. U takvoj atmosferi još jedna veličanstvena glumica imala je iskrenu potrebu iskazati svoj bijes, očaj i zebnju pred onim što se na horizontu valja. Nina Violić doslovce je pustila vrisak protesta na svom facebook profilu a onda su se virtualni koljači bacili na drznicu poput stampeda, prijeteći joj smrću, silovanjem, progonom i pogromom, udarajući joj i na dijete. Strašna erupcija verbalnog nasilja podmazala je i opet pokrenula zahrđali točak na kojem je prikovana Ninina fragilna duša. Vučici Evi iz Krležinog i Buljanovog „Vučjaka“ ne nedostaje hrabrosti („Moje uloge su moja borba“, jednostavno i gordo kaže Nina), ali zaista je ostala ranjena bezumljem anonimne fukare, one vječne uslužne hipnotisane gomile na kojoj počiva svaki totalitarizam. Apsurd ide dalje. Dok bezimeni fašisti javno cipelare jednu ženu i umjetnicu, vodstvo Ninine cehovske udruge, Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ne da nije zvanično ustalo u obranu kamenovane kolegice, nego još članstvu šalje kompromiserski, beskičmeni i sramotni proglas. U toj okružnici dijeli packe jogunastim prosvjednicima koji su se usudili ili će se usuditi upozoriti na rebrendiranje nacikulta, tumačeći to kao „politiziranje“ i „napade na demokratski izabranu Vladu“?! Dobrodošli u 1941., kako bi časni Slavko Goldstein rekao: godinu koja se vraća.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

STAMPEDO U ZBJEGOVE

Kakav debil moraš biti da se smrzavaš u zoru na pločniku ne zato jer si bez doma, nego zato jer si modno onesviješten? Koliko prazan moraš biti da se očajnički ritaš u stampedu a da ti život ne visi o koncu, nego iz čiste obijesti? Kakav si to moron ako si zbog komadića brendirane krpe u stanju kidisati i gaziti sve pred sobom? Koliko si armiran debelokožac postao ako se pored tebe smrzava golo biće ranjavih stopala, a ti neutješno pizdiš jer ponestalo je tvog broja prokletih must have čizama?

Jedan od sumraka ove bijedne zatucane zemlje dogodio se 5.11.2015. (i te brojke treba zapamtiti kao neko ovdašnje vukojebinsko majansko proročanstvo), usred Zagreba. U centru feuda zvanog Hrvatska na juriš je osvojen kavez globalno teškog švedskog lanca odjeće, a njihova stranica se užarila od poživinčenih klikova i srušena je u paramparčad. Kako se lijepo moglo vidjeti u izvještajima ili po video klipovima (okačenim baš na svakom mediju koji drži do sebe), juriš osviještene, mahom mlađahne mase, dogodio se jer je u prodaju puštena kolekcija stanovitog pariškog fashion čudotvorca – kolekcija dostupna za tričavih dvije milje kuna po primjerku. Svijet je stigao, a krema ovog smorenog društva ni časa nije časila nego jurnula da zgazi sve pred sobom, pa i posljednju mrvicu dostojanstva. Ili nenašminkanog obraza. Kad su se vrata trgovine u 9.00 napokon otvorila postalo je pitanje života i smrti ne dozvoliti da ti ona ili on maznu žuđenu košulju ili sako ispred nosa. Pa, nismo se zato borili, jebemu miša – siguran sam da je prohujalo kroz glavu svakog od goveda u trku dok su vješalicama žustro kopali oči jedni drugima.

Ova groteskna pomahnitala gomila je tim jadnija što se ne valja na platformi neke visokoplatežne zemlje Dembelije, nego u ekonomski i socijalno poharanim ostacima. U blatu destruiranog, poremećenog društva, jalovo uhvaćenog o udice kaćiperskog predatorstva. Krajnje je mizeran natjecateljski kult naložen blještavilom poliestera, sašivenog rukama ubogog roblja negdje na Dalekom istoku, i s potpisima važnog globalnog fashion pomazanja. Skaredno je, ponižavajuće i zatucano jurišati na formu prestiža kao na osvajanje slobode. Još bezobraznije je to činiti kao (ne)svjesni urlik prezira prema patnjama bližnjih. Dok milijuni očajnika u izbjegličkom egzodusu s Biliskog istoka prolaze kroz Hrvatsku, doista kidišu na žice i čuvaju posljednji dah za onaj trenutak kad će dosegnuti magloviti cilj svoje slobode…, dok se umire i rađa pred našim očima, stampedo ovdašnje blazirane horde nije samo nadrealizam nego čisto ludilo.

Među tim ultimativnim modnim gladušima, tim sprinterima šupljeg smisla, siguran sam da je gomila onih slijegača ramenima što ravnodušno prati „modne sezone“ tuđih patnji. A vjerojatno ih je i previše onakvih od kojih se peče nepatvoreni fašizam. I kad smo već kod fashiona, da kažem još nešto: u smradnoj povijesti fašizma kojekakvim alibijima su se opravdavali pogromi. No, uz ovaj se najnoviji biblijski zbjeg, kod nas javila i posve specifična ksenofobna optužba. Da oni, izbjeglice, mahom izgledaju „kao da su sad iz teretane izašli“. Uz sve užase što podnose, ti su ljudi još i krivi radi svoje ljepote, sram da ih bude, kako se usuđuju.

Ne sumnjam da će mnogi domaći blaženici, heroji nadljudske modne bitke, u izbornu nedjelju pasivno nezainteresirani ostati doma i blejati u krpe svoje globalne važnosti. Ili će, pak, izaći na birališta i zaokruživati onu formu koja će im omogućiti pune izloge kaosa. Samo, neka se ne zaborave toplo obući. Nikad ne znaju kad će i oni morati u zbjegove.

Komentiraj

Filed under Društvo

FASHION FAŠIZAM

Što jes’ jes’, domaći fašisti imaju smisla za tajming. Evo, baš dok teku dani uoči 70. obljetnice velike svjetske pobjede nad fašizmom, crni falangisti iz naših sokaka marljivo se povampiriše. Naravno, ne budimo naivni, naci-fašistička žeravica u Hrvatskoj se nikada nije ugasila. Uvijek ona tinja, pouzdanija od vječne vatre. Za dobar roštilj ili inkvizitorske lomače vrijedi isto pravilo: ugljevlje se mora konstantno žariti. Tako da po potrebi samo bez napora duneš i eto začas požara koji proždire hiljade i milijune nevinih.

Buljuk šovinističkog riganja, anonimnog, polujavnog i javnog, opet zapljuskuje Hrvatsku. U Vinkovcima ilegalni bijedni grafiteri ispisuju poruku „Smrt četnicima“ ostavljajući svoj otisak nasilja na fasadi parohijskog doma Srpske pravoslavne crkve. Usred bijela dana, u slobodarskom i partizanskom Splitu, neka je komadina iz kvote ustašoidne bagre došetala do stola Radeta Šerbedžije i psujući mu porijeklo, zaprijetila da živ izaći iz grada neće. Na nedavnom zagrebačkom derneku šatoraša (parazitske nasilničke rulje koja prijeti državnim udarom i prebrojava krvna zrnca Srba i jugofila kao osvjedočenih neprijatelja Hrvatske, a u prvim redovima dernečenja ugošćuje ratne zločince) na Trgu bana Jelačića, uz Thompsona su se dizale desnice visoko uvis i uvježbano se orilo „Za Dom spremni!“ Muvala se ondje i bivša misica Anica Kovač, koja je u televizijske kamere spremno izjavila: „Ljudi su pokazali da su spremni za čistu Hrvatsku.“ ?!! Ono što starleta možda snuje, europarlamentarka Ruža Tomašić javno popuje i programatski usred Vukovara najavljuje, uvodeći fašizam pod nos i briselskim birokratima: „Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati u Srbiju”.

Ove užasne riječi Tomašićeve, kao i brojne druge geste, akcije i izjave anonimnog krda ili mržnjom zadojenih pojedinaca, utužive su i kažnjive po svim paragrafima i zakonima civiliziranog društva. Međutim, nadležne pravosudne i policijske institucije ostaju gluve ko topovi. Nit’ šta čuju nit’ šta vide. Iz vrhova vlasti također stižu tek razvodnjene, eufemističke reakcije o „neprimjerenim“ ili sporadičnim „incidentnim“ ponašanjima. Okarakterizirati mržnju i otvoreni poziv na etničko čišćenje kao sporadične incidente, znači kukavički se skutriti pod tepih svog kabineta i čekati da ludilo prođe. Nojevi su amateri prema Milanovićevoj administraciji. Koja je u stanju za šačicu dodatnih dana na vlasti, rasprodati i posljednje stope uljuđenosti te izručiti nas nacionalističkoj likvidacijskoj industriji.

I kao što točno upozorava Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, u svom reagiranju na stravu pogromaške teorije Ruže Hrvatske alias Tomašić, bilo bi lakše kada bismo to mogli pripisati njezinoj privatnoj patologiji. Međutim, odjek parlamentarno amenovanog istrebljivačkog nagona daleko je opasniji za budućnost i posljednje atome zdravlja ovog društva. „Te zastrašujuće riječi, koje bi se s lakoćom uklopile u najradikalnije govore izgovorene u münchenskim pivnicama tridesetih godina prošlog stoljeća, izgovorene od političarke koja je, ne unatoč nego upravo zbog sličnih izjava, izabrana u Europski parlament, bit će, uz komentare zgražanja i odobravanja, prihvaćene kao legitimni politički stav. I u tom smislu one predstavljaju dijagnozu uznapredovale bolesti ovog društva. Poslije svega što se u Hrvatskoj i, općenito, na ovim prostorima dogodilo, osuđujemo i odbacujemo s najdubljim gnušanjem upotrebu riječi ‘čistiti’ kao eufemizma za nasilno protjerivanje ljudi iz njihovih domova i domovine zato jer neki zločinački umovi žele to raditi po kriterijima koje su sami izmislili i koje pokušavaju provesti čim se dokopaju vlasti“, stoji u reagiranju Documente.

Možda modni vriskovi dolaze i prolaze, stajlinzi su ovakvi i onakvi, trendovi su danas „in“ a već sutra „out“… Jedino fashion fašizam ovdje nikako da zađe u retro fazu, nego je uvijek svjež i netaknut kao da je evo sad iz ormara izašao.

1 komentar

Filed under Društvo

FAŠIZAM NA RATE

Kao što je poznato, fašizam je u Hrvatskoj jedna od najvitalnijih proizvodnih grana. Sve ostalo može prdnut u fenjer, propadaju tvornice i propadaju ljudi, samo crnokošuljaški stroj nikako da crkne. Dapače, ovdje se nacifašističke preobrazbe mijenjaju brže od najluđeg aliena. Raspon im je beskrajan – od najizravnijeg terora i konclagerske industrije pa do crnohumornih gradonačelničkih šaljivdžija i maloumnih fudbalera što s fašističkim pokličima na usnama svršavaju pred deliričnim navijačkim masama. Najčvršća ovdašnja kreditna linija jest ona koja „prešutno“ podržava fašizam na rate – desetljećima, beskamatno, bez učešća, blagonaklono predugog grejs perioda…
U par majskih dana upravo nam se dogodio najnoviji sraz između antifašističkog i fašističkog svijeta. Bilo je tu indolencije, mizernog udvorništva, bizarluka i prostakluka u bliskosti s demonima zla. S druge strane, na povelje i odluke razuma stavljeni su domaći potpisi protesta i vanjski arbitražni. Srećom, odomaćeni fašizam trenutno gubi s 1:2.
Devetog svibnja 2014., na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, u Zagrebu se dogodio važan društveni čin. Potpisan je akt koji bi se u nekoj normalnoj zemlji morao podrazumijevati kao krvotok jedinog mogućeg življenja u dobru. Potpisivanjem Povelje osnovana je Antifašistička liga Republike Hrvatske, a svoje inicijatorske potpise, u ime organizacija koje su pokrenule osnivanje, stavili su: Vesna Teršelič (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću), Milorad Pupovac (Srpsko narodno vijeće), Ivan Fumić (Savez antifašističkih boraca i antifašista RH) i Juraj Hrženjak (inicijator ideje osnivanja Antifašističke lige). Antifašističku ligu čine i Građanski odbor za ljudska prava, Romsko nacionalno vijeće, Židovska općina/Šoa Akademija, Židovska vjerska zajednica “Bet Israel”, Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba, Kuća ljudskih prava Zagreb, Mlade antifašistkinje i antifašisti Zagreba, Srpski demokratski forum, Centar za mirovne studije, B.A.B.E, Savez društava “Josip Broz Tito” te Savez ratnih i vojnih invalida RH iz Drugog svjetskog rata. Cilj je Lige, zdušno se boriti za potpuno integriranje antifašizma u temelje bez kojih je nezamislivo ijedno suvremeno društvo i suprotstavljati se svim manifestacijama nacifašizma. Prvoligaši antifašizma također su javno iskazali zahtjev da Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe o pravnoj, demokratskoj, sekularnoj i socijalno osjetljivoj državi uz uvažavanje dostojanstva radnika i ljudskog rada općenito.
Nažalost, istoga dana, i fašizam je postigao gol, ispilivši smradno kukavičje jaje u Splitu. Gradonačelnik Ivo Baldasar, notorni mikserni fan Marka Perkovića Thompsona i Leonarda Cohena (?!), ljigavo se uvlačio u ustašoidna crna dupeta. Besramno trgujući svojom debelokožnom protokolarnom alkemijom otvorio je spomen-obilježje poginulim pripadnicima IX. bojne HOS-a, jedinice na čijim se zastavama koči ustaški leitmotiv: „Za dom spremni!“ i koja nosi ime zloglasnog zapovjednika ustaških jedinica Rafaela Bobana. Da stvar bude još smradnija pobrinuo se i vickasti gradonačelnikov lapsus, dok je govorio o „Danu pobjede nad antifašizmom…“ Nagrađen je, dakako, općim pljeskom crnog krda. Treba li se pitati zašto jedan drugi debelokožac, premijer Zoran Milanović i Baldasarov SDP-ovski stranački šef, nije našao za potrebno da osudi ovu sramotu?
Naposljetku, antifašizam je ovoga tjedna ipak uspio povesti s golom razlike. Sportski arbitražni sud (CAS) u Lausannei 12. svibnja je donio presudu u slučaju Josipa Joea Šimunića, potvrdivši kaznu FIFA-e od deset utakmica suspenzije zbog povika “Za dom” na prosinačkoj utakmici Hrvatska-Island. Švicarski suci uopće se nisu dali impresionirati odvjetničkim blebetanjima o „starim domoljubnim pozdravima“ nego su Joeovo nacističko preseravanje okvalificirali jedinim mogućim žigom: urlik mržnje. Pa sad neka Joe štrika dresove u svojim zatucanim pseudopovijesnim maglama.

1 komentar

Filed under Društvo

DIJANINA LISTA LJUDSKOSTI

Na sam Božić prošle godine, sa ženom sam koračao tjeskobnim hodnicima Yad Vashema. Muka je koračala s nama. Nismo znali kamo bi s rukama koje drhte od stida, tuge i jada, jer pripadamo ljudskom rodu koji može i takve neljude izroditi. Demone sposobne da u ime Boga satru sve božansko u čovjeku druge vjere, nacije, boje kože, drukčije ugođene duše… Ništa vas ne može pripremiti za susret s tim jeruzalemskim kompleksom memorabilije Holokausta. Baš ništa vas ne brani od jecaja žrtava koji nikada nisu utihnuli iz muzejskih zvučnika, baš ništa vas ne sklanja od šoka dok gledate goleme fotografije bezbrojnih statista banalnog zla. Onih ravnodušnih građana koji su u špalirima po ulicama Europe, oduševljeno pozdravljali egzekutore. Jer, toga dana nisu dolazili po njih. Zločinci su tutnjali po njihove susjede – preko noći ozloglašene kao manje vrijedne.
A kad uđete u posebno zdanje Yad Vashema posvećeno žrtvovanoj djeci, tada vam sva čula potonu u led. U posvemašnjoj tami, crnjoj od prapočetka svijeta, gori samo jedna svijeća. Zidovi su prekriveni ogledalima i muku te zadušnice reflektiraju u milijune svjetlaca. Iz zvučnika struji glas koji govori imena i dob tih majušnih bića, umorenih na pragu života. Supruga i ja držali smo se za ruke, plakali i nadali se da su sve te paljenice jednom postale zvijezde, da su maleni ipak završili u nekim galaksijama gdje će ih zlo zauvijek ostaviti na miru.
O najnedužnijima od nedužnih riječ je i u filmu “Dianina lista” čija proizvodnja (faze je moguće pratiti i na mrežama Facebook i Pinterest) pod okriljem produkcijske kuće Hulahop upravo traje. Nova dokumentarna dugometražna avantura redateljice Dane Budisavljević (javnosti poznate po remek-djelu o ljubavi i autanju drukčijih “Nije ti život pjesma Havaja”) ponovno je vođena iznimnim društvenim razlozima. Kao junakinja ovog filmovanog dokumenta pojavljuje se Diana Budisavljević (1891-1978) žena još uvijek nedovoljno poznata na ovdašnjim prostorima, a njezin heroizam i čovjekoljublje zadužili su desetke tisuća ugroženih dječjih života. Rođena Austrijanka, iz ugledne insbruške porodice Obexer, udajom za zagrebačkog doktora srpske nacionalnosti Julija Budisavljevića, preselila je u Zagreb. U osvit drugog velikog svjetskog pokolja 20. stoljeća, Diana Budisavljević zanemaruje udobnost građanske klase i, riskirajući osobnu sigurnost i sigurnost svoje porodice, žestoko se uključuje u pomaganje bližnjima. U jesen 1941. započela je pomagati pravoslavnim ženama i djeci zatvorenima u sabirnom logoru Loborgrad. Dianina akcija vrhunac postiže u ljeto 1942. U nizu transporta iz koncentracijskih logora Jasenovca, Stare Gradiške, Mlake i Jablanca (uz pomoć dvadesetak anonimnih i hrabrih suradnika zaposlenih u raznim institucijama Nezavisne Države Hrvatske) ona izvlači tisuće teško bolesne i izgladnjele srpske djece, zbrinjavajući je u domovima i obiteljima Zagreba i okolice. Do kraja rata Dianina lista nesebičnosti obuhvatila je oko 12 000 izbjeglica i spasila više od 10 000 djece iz NDH-zijskih kampova uništenja. Na žalost, novi poredak 1945. nije mogao otrpjeti zasluge jedne žene pripadnice građanske klase, i posve ju izbrisao iz memorije, odnosno njene zasluge pripisao bezdušnim aparatčicima kakvi nailaze nakon svake revolucije.
“To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti…”, zapisala je u svom Dnevniku Diana Budisavljević. Na temelju pronađenog Dnevnika i trogodišnjih istraživanja, redateljica Dana Budisavljević namjerava rasvijetliti taj čudesni dar herojske empatije.
I u današnjoj Hrvatskoj klerofašizam manje-više ustrajno turira, ne dopuštajući da se motori spalionica potpuno ugase. Biskupi besramno okreću leđa Danu sjećanja na žrtve Holokausta a pijani visoki funkcioneri “lijeve” vlasti po noćnim klubovima pjevaju fašistoidne pjesme. Srećom, “Dianina lista” upravo se rađa i junački prkosi nezdravom vonju ovoga autističnog ravnodušnog društva.

Komentiraj

Filed under Društvo