Tag Archives: gluma

STUDENTSKA GERILA

Bratoubilačko klanje upravo je skončalo. Trupla posijana po blatu. Jedna je tiranija, navodno, pala. Druga se demokracija, navodno, smiješi. Okrvavljene insignije moći Macduff nudi licima ravnodušnog Parlamenta. Tko li će se prvi polakomiti?

Završni su to gorki taktovi „Macbetha“ Williama Shakespearea u tumačenju drčne, odgovorne i zaljubljenički posvećene djece pod brižnim mentorstvom i diskretnim redateljskim nitima Jasmina Novljakovića. Ispitne produkcije 3. godine studija glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku. Nominalno je riječ o propitivanju usvojenih znanja/vještina u kolegijima „Gluma: Igra u žanru“ i „Pokret 6: forma, stil, žanr“, na kojima je uz Novljakovića radio i vrstan pedagoško-suradnički tim: Goran Grgić, Saša Anočić, Danijela Pintarić, Selena Andrić, Alen Čelić, Nenad Pavlović. No, ova je produkcija i neoboriv dokaz magičnog komadića performerstva isključivo kovanog od ljudskih resursa, s nekoliko rekvizita i obiljem vizije. Komad mokre sklupčane krpe stravično će odjeknuti kao hropac umorenih potomaka – jer ima jeku u nefingiranom studentskom htijenju. Nema te hollywoodske produkcije koja bi nadomjestila sve one iskre iskrenosti koje su nam Novljakovićevi studenti nesebično pružili u izvedbi. Njih devet: Marijan Josipović (Macbeth), Antonia Mrkonjić (Lady Macbeth), Zdenka Šustić, Josipa Oršolić, Katarina Šestić, Lovorka Trdin (Vještice), Gabrijel Perić (Duncan), Marko Capor (Banquo) i Lino Brozić (Macduff), igrali su nošeni vjerom u ljepotu svog poslanja i moći kazališne mišolovke, gdje bivaju kažnjene sve nepravde ovoga svijeta.

Kao u nekakvom praklupku kozmičke pustoši (izvrsni su raspadnuti kostimi Jasminke Petek Krapljan), Novljaković i njegova družina počinju izdemoniranu Shakespeareovu priču. Mračnu kroniku u kojoj se likvidacije odvijaju (publika je postavljena u svojevrsnu skupštinsku poziciju) pred flegmatičnim predstavničkim tijelima. Parlamenti su danas jalove klupe ciničkih potpisa na alibijima predatorskih trumpoida. O tome govori ovaj „Macbeth“, rađen iz djetinje žudnje za nepristajanjem na stanje stvari. Jako je važno da će predstava kao repertoarna produckija ići na sceni GK „Joza Ivakić“ u Vinkovcima te imati svoj zasluženi život.

Načinom društvenog angažmana a ne tek pukim ispunjavanjem propisanih kvota, ovakvim predstavama UAOS pred mlade ljude iznosi zrele ispite ljudskosti. Ohrabruje u njima zabrinutost za budućnost devastiranog društva, generira njihovu socijalnu osjetljivost i njeguje gerilske klice otpora zlu, bešćutnosti ili apatiji. Najkraće: ovo nije povod za ocjenu u indeksu, ovo je ogroman estetski i etički korak do certifikata osviještenog hrabrog individualca. U zemlji masakriranog obrazovanja to je fakat podvig.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

NACIJA NIJE PREČA OD LJUDI

Ovih je dana Facebook pretrpan vrućim dilerskim poslom. Bivši i sadašnji studenti uzbuđeno dijele i komentiraju interview svoga profesora. Ponosni njegovom zaostavštinom. Posve opravdano. Jer, opsežan razgovor s glumcem Borom Stjepanovićem, objavljen u prošlom broju beogradskog tjednika Vreme, mali je biblijski priručnik o tvrdom kruhu glume, života, rata i mira. Vodič ustrajnog trajanja, zgusnuta škola o njezi brojnih ožiljaka i sićušnih zrnaca sreće i uspjeha. Osim toga, ta se mudra, jednostavna tkanica, zabilježena u magazinskom formatu, čita kao precizna kronika prostora što stotinama godina čini iste paklene greške i ponavlja iste vrhunske ljepote – najčešće zvanog Jugoslavija. Za one koji nisu spremili ovaj interview na svojim tvrdim diskovima ili mekim srcima, možda bi ga trebalo umnožiti u milijune kopija i bacati iz aviona. Da nas barem jednom u životu netko bombardira nečim korisnim. I poštenim do srži.

Nemoguće je zamisliti bilo koju dragocjenu filmčinu ovdašnjih prostora (“Ko to tamo peva”, “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Ovo malo duše”, “Lepota poroka”, “Ničija zemlja”…) bez Bore Stjepanovića. Glumac, redatelj, profesor na beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj školi glume, u svojoj krhkoj pojavi nosi onu zavarenu leguru majstora i oca. Ispod njegove radioničarske kecelje, bez nadmenosti sveznajućeg gurua, brojnim generacijama učenika stizali su i još uvijek stižu dugovječni putokazi zanata i žilave umjetnosti. “Dugo se bavim pedagoškim radom i najteže mi je da svakoj novoj generaciji studenata glume objasnim kako je veličina glumačke umjetnosti – mnogo više od premijera, predstava, crvenih tepiha i nagrada – sadržana u sposobnosti da se istražuje, da se uživa u probi, ili na filmu: od akcija do stop“, običnim potezima objašnjava tajne u Vremenu. “Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorišta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas!” gorko pred čitateljima otvara Stjepanović pogled u naše zajedničke apsurde. Doista, zašto smo, pobogu, dopustili kretenima krvavih ruku da načine od nas budale, rastepu nas iz velike zemlje brojnih prednosti po bijednim feudalnim prčvarnicama?

Veliki mali čovjek Boro podsjeća da brojne gnjide namjerno zaboravljaju davnašnje lekcije literature: “U grčkim tragedijama ćete naći: ‘Kuku, šta smo im uradili!’ Trojancima, Hekubi, roblju… Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve… E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, šta smo im uradili…”

Kad smo u siječnju razgovarali za Globus, povodom osječke premijere Shakespeareovog “Mletačkog trgovca” i Borine maestralne vizije Shylocka, rekao mi je nešto što bi trebalo nositi oko vrata kao amajliju. “Zemlja nije preča od ljudi. Budalaštine po kojima su države ili nacije važnije od pojedinca, to traje neko vrijeme i onda stradavaju ljudi. Oni koji su intenzivno sudjelovali u tome pokušavaju to opravdati, legalizirati izvjesno vrijeme, ali se to gubi, gubi… pa onda opet proradi. Kao neki čir. To je nešto kao virus što živi među nama. Nikada nisam tome pripadao, ni jednoj vjeri, ni jednoj naciji. Namjerno.”

 

 

Komentiraj

Filed under Kultura