Tag Archives: holokaust

VODIČI IZ LOGORA

Život je čudo. I često se zajebava s nama. Recimo, da nije bilo drugog velikog svjetskog rata, ja se ne bih ni rodio. Ili, barem ne u ovom obliku. Elem, dok su Hitlerove štuke u travnju 1941. razarale Beograd, moja baba je pokupila moju majku, trogodišnju curičku, i došla u Osijek. Ravno u svježe organiziranu fašističku podrepinu zvanu Nezavisna Država Hrvatska. Babu i buduću mi mamu odmah spakovalo u logor, da im nasilno izmijene nearijevsku pravoslavnu krv. Niska a žilava, okretna ko šegrt Hlapić, baka je stoički i s čeličnom nadom izdržala gadno kampiranje koje su joj ustašoidi organizirali. Preživjela je, obranila i dijete, a sve bez sjenčice mržnje ili gorčine na srcu. Stambena faktografija njene kasnije male povijesti kaže da je baba gotovo cijeli život proživjela u prizemljima, u zajedničkim dvorištima ili prizemnim stanovima u zgradama. Tamo gdje se vrata ne zaključavaju a svaki namjernik dočekuje kao rod rođeni. Za malenog (a pregolemog po posljedicama) vukojebinskog građanskog rata devedesetih baba je ostala u svom Osijeku, prezirući opasnost, ne dopuštajući da ju išta otjera iz grada kojeg je toliko voljela. Silazila je u podrum reda radi, „Neće grom u koprive“, govorila je. Stiješnjeni u šupama, susjedi su joj dobacivali da šta ona četnikuša još radi u gradu. „Proći će ih…“, samo je slijegala ramenima i smješkala se iz svog prizemlja nebeskog stava.

Doživjela je bogme 95 godina, uma svježijeg nego mi njeni unuci. Te decembarske večeri 2013. kad je baka umrla, život je pokazao da je često u svojoj igri asocijacija okrutno banalan. Dok mi je sms na ekranu telefona javljao da su je njene sklopljene oči odvele u neki zasluženiji bolji svijet, bio sam u Jerusalemu, u Yad Vashemu. Moja žena i ja plakali smo kao djeca u onom memorijalnom mraku osvijetljenom tek plamićkom skrojenim od duša umorene djece. Plakali smo od nemoći i stida zbog svega zla koje je čovjek u stanju proizvesti.

Ovaj tekst pišem na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Draga mi se upravo vratila iz Našica (gdje je sudjelovala u žiriju smotre LIDRANO, za dramsko-scensko stvaralaštvo srednjoškolaca), sva ushićena i ponosna, jer u tamošnjoj je Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga ugošćena izložba “Anne Frank – povijest za sadašnjost”. Da, upravo ona važna instalacija (u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja i udruge ‘Kuća Anne Frank’ iz Amsterdama) koju je ponizio jedan šibenski ravnatelj, istovremeno pljujući i žrtve i pravu slobodarsku dušu Šibenika. Priča mi draga kako je predivno bilo vidjeti učenike koji su prošli dvotjednu obuku s organizatorima i sad bdiju kao vodiči, ozbiljno i posvećeno pružajući sve potrebne informacije posjetiteljima. Znanje plus vjera u pobjedu dobra, kaže ljubav mog života, u toj su se našičkoj školi doista osjetili kao zalog budućnosti.

Istovremeno, dok završavam ovaj tekst, upravo se plakatiraju zidovi u Osijeku najavljujući svečano otvaranje spomenika Alojziju Stepincu, čovjeku čija je popovska mantija služila kao besramna oportunistička zavjesa fašističkom Pavelićevom režimu i pedantno mu prala grijehe. Bista Stepinčeva bit će postavljena ni stotinjak metara istočnije od Parka Oscara Nemona, u blizini remek-djela „Majka i dijete“, pijeteta koji je veliki svjetski kipar Nemon (rođen u Osijeku 1906.) isklesao žrtvama holokausta. Na sve ovo mogu samo reći: počivaj u miru, baba. Ma gdje da si ne moraš gledati užasnu nadri-formulu današnjeg svijeta – everything goes. Ili, što bismo po naški rekli: život je čudo.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

DIJANINA LISTA LJUDSKOSTI

Na sam Božić prošle godine, sa ženom sam koračao tjeskobnim hodnicima Yad Vashema. Muka je koračala s nama. Nismo znali kamo bi s rukama koje drhte od stida, tuge i jada, jer pripadamo ljudskom rodu koji može i takve neljude izroditi. Demone sposobne da u ime Boga satru sve božansko u čovjeku druge vjere, nacije, boje kože, drukčije ugođene duše… Ništa vas ne može pripremiti za susret s tim jeruzalemskim kompleksom memorabilije Holokausta. Baš ništa vas ne brani od jecaja žrtava koji nikada nisu utihnuli iz muzejskih zvučnika, baš ništa vas ne sklanja od šoka dok gledate goleme fotografije bezbrojnih statista banalnog zla. Onih ravnodušnih građana koji su u špalirima po ulicama Europe, oduševljeno pozdravljali egzekutore. Jer, toga dana nisu dolazili po njih. Zločinci su tutnjali po njihove susjede – preko noći ozloglašene kao manje vrijedne.
A kad uđete u posebno zdanje Yad Vashema posvećeno žrtvovanoj djeci, tada vam sva čula potonu u led. U posvemašnjoj tami, crnjoj od prapočetka svijeta, gori samo jedna svijeća. Zidovi su prekriveni ogledalima i muku te zadušnice reflektiraju u milijune svjetlaca. Iz zvučnika struji glas koji govori imena i dob tih majušnih bića, umorenih na pragu života. Supruga i ja držali smo se za ruke, plakali i nadali se da su sve te paljenice jednom postale zvijezde, da su maleni ipak završili u nekim galaksijama gdje će ih zlo zauvijek ostaviti na miru.
O najnedužnijima od nedužnih riječ je i u filmu “Dianina lista” čija proizvodnja (faze je moguće pratiti i na mrežama Facebook i Pinterest) pod okriljem produkcijske kuće Hulahop upravo traje. Nova dokumentarna dugometražna avantura redateljice Dane Budisavljević (javnosti poznate po remek-djelu o ljubavi i autanju drukčijih “Nije ti život pjesma Havaja”) ponovno je vođena iznimnim društvenim razlozima. Kao junakinja ovog filmovanog dokumenta pojavljuje se Diana Budisavljević (1891-1978) žena još uvijek nedovoljno poznata na ovdašnjim prostorima, a njezin heroizam i čovjekoljublje zadužili su desetke tisuća ugroženih dječjih života. Rođena Austrijanka, iz ugledne insbruške porodice Obexer, udajom za zagrebačkog doktora srpske nacionalnosti Julija Budisavljevića, preselila je u Zagreb. U osvit drugog velikog svjetskog pokolja 20. stoljeća, Diana Budisavljević zanemaruje udobnost građanske klase i, riskirajući osobnu sigurnost i sigurnost svoje porodice, žestoko se uključuje u pomaganje bližnjima. U jesen 1941. započela je pomagati pravoslavnim ženama i djeci zatvorenima u sabirnom logoru Loborgrad. Dianina akcija vrhunac postiže u ljeto 1942. U nizu transporta iz koncentracijskih logora Jasenovca, Stare Gradiške, Mlake i Jablanca (uz pomoć dvadesetak anonimnih i hrabrih suradnika zaposlenih u raznim institucijama Nezavisne Države Hrvatske) ona izvlači tisuće teško bolesne i izgladnjele srpske djece, zbrinjavajući je u domovima i obiteljima Zagreba i okolice. Do kraja rata Dianina lista nesebičnosti obuhvatila je oko 12 000 izbjeglica i spasila više od 10 000 djece iz NDH-zijskih kampova uništenja. Na žalost, novi poredak 1945. nije mogao otrpjeti zasluge jedne žene pripadnice građanske klase, i posve ju izbrisao iz memorije, odnosno njene zasluge pripisao bezdušnim aparatčicima kakvi nailaze nakon svake revolucije.
“To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti…”, zapisala je u svom Dnevniku Diana Budisavljević. Na temelju pronađenog Dnevnika i trogodišnjih istraživanja, redateljica Dana Budisavljević namjerava rasvijetliti taj čudesni dar herojske empatije.
I u današnjoj Hrvatskoj klerofašizam manje-više ustrajno turira, ne dopuštajući da se motori spalionica potpuno ugase. Biskupi besramno okreću leđa Danu sjećanja na žrtve Holokausta a pijani visoki funkcioneri “lijeve” vlasti po noćnim klubovima pjevaju fašistoidne pjesme. Srećom, “Dianina lista” upravo se rađa i junački prkosi nezdravom vonju ovoga autističnog ravnodušnog društva.

Komentiraj

Filed under Društvo

PATRIKOV TEATAR POTLAČENIH

Ima jedan pulski dječak, tek sedamnaestu navršio, a već je zreliji od Sokrata. Ne dosađuje se, ne pušta dane da propadaju, ne luta besciljno, ne robuje jeftinim a lažnim uspjesima, ne bavi se virtualnim linčovanjem po fejsu, niti stvarno prebija glave drugih vršnjaka, školu i porodicu shvaća kao osnovne ćelije civilnog društva. Društva kojem želi sve najbolje i spreman je boriti se za to. Kroz plemenito osjećanje umjetnosti koja nije šupljoglava forma nego akt svijesti, voljan je analizirati bolne točke zapuštene zajednice. Prije svega govoreći o problemima vlastite generacije, ali i odraslih, posebice onih ogrezlih u apatiju. Ne zaboravljajući ni mračne taloge prošlosti koja ne prestaje trovati ovaj komadićak svijeta. Nagon društvenog angažmana (posebno istančanog u zaštiti potlačenih) vrije u Patriku Laziću odavno, još je u osnovnu školu išao.Tada je za alat svoga djelovanja izabrao kazališni format – režirao je predstavu “Dnevnik Anne Frank” i zajedno s kolegama izveo je na Dan sjećanja na holokaust. Upisavši se u gimnaziju, Patrik je u školi osnovao dramsku grupu a polaznik je i Dramskog studija Istarskog narodnog kazališta. Kao redatelj i autor teksta (uz Manuelu Krakar) u kazališnoj produkciji postavio je “Priču o Luki i Tinu”. Dakako, nije riječ o pukom tinejdžerskom eskapizmu nego o priči koja prati čemeran život u Domu za nezbrinutu djecu. Za razliku od prevladavajuće nojevske navike u Hrvatskoj, Patrik ne zabija glavu u pijesak, nego širom otvorenih očiju bilježi nepravdu oko sebe.
“Odlučio sam ispitati odnos našeg društva prema homoseksualnim manjinama”, priča Patrik u Glasu Istre o problemu koji ga muči i o kojem želi napraviti novu teatarsku oazu za još jednu potlačenu skupinu. “Počeo sam prije šest mjeseci kada se u novinama dosta pisalo o napadu na Trešnjevci na dvije mlade lezbijke. Počeo sam pisati svoj tekst baziran na istinitim događajima, doživljajima homoseksualaca, komentarima i člancima iz novina…” No, iako uživa podršku roditelja, kolega i mnogih profesora, Patrik je iznenada naletio na podli udarac nerazumijevanja. Smatrajući valjda temu homoseksualnosti nečim nakaradnim, ravnateljica gimnazije prvo je zatražila tekst na uvid, a zatim zabranila daljnji rad na predstavi. “Kratko i jasno mi je rekla da se projekt odbija. Tema je, rekla je, apsolutno neprimjerena za gimnaziju”, opisuje Patrik reakciju ravnateljice. Dotičnoj zaslijepljenoj “prosvjetnoj radnici” bi valjda normalno bilo da se radi predstava o zalijevanju maćuhica ili o brojanju ovčica, primjerenija nevinoj, pastoralnoj zemlji kakva je Hrvatska.
Patrikova momčad, uvjerena u svoju misiju, nije posustala. Iako od njih 18 samo troje, uključujući i Patrika, ima apsolutnu podršku roditelja. Pulska udruga Čarobnjakov šešir ustupila im je prostor za probe, a kazalište Dr. Inat i redatelj Branko Sušac uskočili su kao partneri te će im omogućiti logistiku za premijeru, planiranu za ožujak. Tako će nova priča o ugnjetavanju, nastala iz Patrikove stvarnosti, naći scenu s koje će hrabro govoriti. Vjerujem da ćemo još puno čuti o Patriku Laziću. Naravno, ostane li uopće u ovoj zagušljivoj zemlji.

2 komentara

Filed under Društvo

OD AUSCHWITZA DO OSCARA

Sijedi proćelavi muškarac u besprijekornom smokingu, čvrsto je stisnuo zlatni kipić u ruci, zagledao se u publiku i drhtavim glasom rekao: “Moj broj je bio 83317, ja sam preživio holokaust. Dug je put od Auschwitza do ove pozornice.” U tom je trenutku Dorothy Chandler Pavilion eksplodirao ovacijama. Bila je 66. dodjela Oscara i do te glamurozne martovske noći 1994. godine, a ni do dan-danas, niti jedan čovjek nije prošao hodočašće kakvo je prošao Branko Lustig. Život ga je protutnjao od najcrnjeg dna zemaljskog pakla do trijumfa na vrhu nezemaljskog svijeta iluzije. Kao desetogodišnjak iz rodnog je Osijeka u vagonima otpremljen u daleke žice konclagera, žigosan kao životinja, doveden u situaciju da mu koža vrijedi manje od odbačenog opuška stražara na kapiji. U 62. dočekao ga je Oscar za produkciju “Schindlerove liste” u režiji Stevena Spielberga, najboljeg filma o holokaustu ikad.

Maestralna priča temeljena je na stvarnom životu Oscara Schindlera, njemačkog industrijalca koji je u Poljskoj, u vrijeme Drugog svjetskog rata, spasio 1200 Židova od smrti u nacističkim pećima. Vrhunaravnom stvaralačkom inspiracijom i humanim poštenjem Spielberg je ispričao potresnu sagu o pogromima Židova, snažnim vriskom opominjući da se nikad više slični užasi ne ponove. Također je zauvijek ostavio predivnu posvetu ljudskom preobraćenju. Prateći Schindlerovu katarzu (golem je tu doprinos suspregnutog vulkana Liama Neesona) od beskrupuloznog kapitalista i člana nacističke stranke kojem je pohlepa profita jedina vodilja, do čovjeka koji shvaća da je život bližnjega jedini stvarni kapital. U Schindlerovom otkrivanju hrabrosti dobra u sebi i odlučnom otporu zlu, prepoznajemo ono što je Danilo Kiš neponovljivo zapisao: “Lični stav i građanska hrabrost u teškim vremenima mogu da izmene sudbinu koju kukavice smatraju neminovnom i proglašavaju je fatumom i istorijskom nužnošću”.

Te bitne noći u Los Angelesu, prvo je Clint Eastwood otpečatio kovertu i u njoj pročitao ime najboljeg redatelja. Bio je to prvi Oscar u Spielbergovoj karijeri. Zatim je došla na red kategorija najboljeg filma. Prezenter Harrison Ford ponosno je objavio svijetu: “And the Oscar goes to… Schindler’s List!” Na stage se popeo uzbuđeni producentski trio, Spielberg, Gerald Molen i Lustig. Ganuti Spielberg posebno se obratio milijunima onih koji odgajaju našu budućnost: “Molim vas, podučavajte o tome u školama. Molim vas, u ime 350.000 onih koji su preživjeli holokaust.”

Važnosti memorije na nepodnošljive klice zla upućen je i šesti po redu Festival židovskog filma u Zagrebu. Ove godine tematski posvećen toleranciji. Od 20. do 26. svibnja, publici će biti prikazana 54 filma (dugometražni i kratki igrani, animirani, dokumentarni) povezana sličnim misijama: edukacija o židovskoj kulturi, holokaustu, promoviranje multikulturalnog dijaloga, poticanje zajedništva u nacionalno i vjerski različitim okruženjima.

Snažnom odgojnom faktoru festivala uz jak filmski medijski efekt posebice su dragocjena Edukacijska jutra, na kojima se učenicima osnovnih i srednjih škola kroz priču o stravičnim iskustvima holokausta govori o nenasilju i prihvaćanju različitosti. Ove će godine djecu podučavati historičar Johann Chapoutot, nagrađivani francuski stručnjak za povijest nacionalsocijalizma. O vlastitoj sudbini u logorima Auschwitz i Berg-Belsen govorit će Branko Lustig, počasni predsjednik Festivala. “Iz godine u godinu, svakog svibnja, ovim festivalom progovaramo i upozoravamo na strahote koje su se događale za vrijeme holokausta, ali i podsjećamo na to da danas još uvijek nema dovoljno interesa, tolerancije i ljubavi da se užasi genocida i ratova zaustave”, kaže Lustig.

Na žalost, u pravu je časna starina kad upozorava kako je ljudskost neopisivo krhka. Samo tri godine prije nego što je Lustig dobio Oscara za produkciju časti, jednom našem drugom oskarovcu, Dušanu Vukotiću, autoru slavnog “Surogata”, zabranjen je ulaz u Zagreb film. Samo zato što je, “krivo” rođen.

Komentiraj

Filed under Kultura