Tag Archives: homofobija

USTAVOBRANITELJI

Ustav Republike Hrvatske pod hitno treba mijenjati. Naime, u njega treba unijeti cijeli scenarij filma „Ustav Republike Hrvatske“. I to u Preambulu. Osim toga, ne bi zgorega bilo instalirati tamo, unutar ustavotvornih paragrafa, i neki link na film, spojiti ga izravno sa saborskim i školskim klupama, policijskim stanicama i benzinskim pumpama, naplatnim kućicama po cestama i dječjim vrtićima, stranačkim štabovima na elitnim adresama, resortima i periferijskim birtijama… Jer, redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić filigranskim marom ispleli su granitno gnijezdo čovjekoljublja, u kojem žilavo hrane, poje i griju nadu da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Da je moguće i u našim balkanskim vukojebinama uzgojiti trajne vrtove nezagađenog razuma. Film je to koji uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.

Zato ga je skoro pa nemoguće ispričati ili vrednovati racionalnim alatima. Niti (opisujući doživljeno) možemo dovoljno izraziti svoju zahvalnost i biti barem mrvicu fer koliko su u ferplej bitkama s onim lošim u nama, bili svi junaci iz Grlićeve brigade. Kunem se da sam gledajući film osjetio slatku bol od gustoće emocija, poštenja i fanatičke vjere u dobro, koje isijavaju doslovce svi neimari „Ustava“ a napose glumačka ekipa. Niti jedan redak Tomić & Grlić priče, ni najmanji „frame“ Grlićeve samozatajne toplovoajerske režije, baš ni jedna misao, žudnja ili gesta glumačkih udarnika… nisu uloženi niti porođeni uludo. Sve ide van, izvan granica filma, apsolutno sve nas obavija i štiti poput najsigurnijih ljuski jajeta. O kakvoj je ustavobraniteljskoj strategiji riječ, o kakvom delikatnom pokušaju da se društvo iskopanih mržnji privede ljudskosti, savršeno govori scena kad krvavog Vjeku Kralja, gaya i travestita kojeg je brutalno iscipelarila histerična banda nesigurnih tinejdžera, dovode na hitnu. Grlić i njegov fenomenalni direktor fotografije Branko Linta izmučeno lice Nebojše Glogovca slikaju stilizirano, kao da se ne guši u prolivenoj krvi nego u razmazanoj šminki. Ne iz namjere da priguše učinjeno nasilje nego da bi nasilje još više pokazali nezemaljskim. Također se u melankoličnom slikanju Kraljevih rituala i ocvalih interijera samoće, namjerno približavaju rubu hiperestetiziranog kiča. Kad je društvo zaglibilo u bezdane netrpeljivosti i nesreće, svaki pokušaj potrage za srećom i ljubavlju ispada kao beznadežni kič.

„Stisni zube“, kaže Maja Samardžić (Ksenija Marinković) svome mužu Anti (Dejan Aćimović), policajcu Srbinu koji je i veteran Domovinskog rata i ime je čak promijenio ali nikada ne može dovoljno zadovoljiti ksenofobnu većinu. „Stisni zube“, hrabri ga nakon što je pretrpio uvrede od susjeda Vjeke Kralja, povjesničara i hrvatskog desničara. U te dvije riječi vrhunaravne Ksenijine igre svakom našem posrnuću pružena je hrabrost, ubrizgana snaga da ustanemo i izdržimo. Bez imalo parolaškog slanja poruka ili crno-bijelog presuđivanja, Grlić i njegovi sljedbenici idu iz najdublje moguće ljudske nutrine – pričajući priču o jedinom održivom bivstvovanju: mukotrpnoj spoznaji sebe i bližnjega pored nas.

Trebalo je izdržati svu silu antologijskih etapa „Ustava“. Jedna od vječnih je ona kad se u noći, na gornjogradskoj zagrebačkoj klupi, skutri troje luzera u potrazi za ljubavlju i srećom, a Ksenija Marinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović (nebeski glumci, ne pretjerujem) isprepliću ruke čežnje… Veliki ljudi i veliki umjetnici. Jebeno hvala im dugujemo, svima koji su iz čistog srca porodili ovaj film, nosićemo ga u srcu zauvijek i nitko nam ga oduzeti ne može. Svojim kraljevskim, herojskim umijećem podigli su mali veliki bedem u slavu dobrote. Istina, dok cure posljednje minute filma a Grlićev trio sanja san o odškrinutoj sreći, u dubini kadra pojavljuje se zli šljam. Ali bedem je armiran i ne damo zlu da prođe. Ne damo.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

LJUBAV NIJE SRAM

„Neka žive kako oćedu“, jasno i glasno je pred kamerama komentirala baka na tramvajskoj stanici u centru Osijeka. Odmah se u kadar ubacio bakin vršnjak, i kratko presudio: „Sramota!“ Na to baka ne ostade dužna sugrađaninu, nego odrješito replicira: „A to što smo gladni, nije sramota?!“
Ovaj se ulični sukob istogeneracijskog mišljenja odigrao prije neki dan, u jednoj od brojnih televizijskih anketa posvećenih predstojećem Osijek Prideu. I savršeno ilustrira ponorni jaz ove zemlje u kojoj se za elementarna ljudska prava još uvijek treba lavovski boriti. Kako za prava LGBTIQ zajednice tako i prava brojnih drugih spolno, socijalno, rasno, etnički i ekonomski potlačenih slojeva. Zato je golema civilizacijska i demokratska važnost prve Parade ponosa u Osijeku (nakon Zagreba i Splita, trećeg grada u Hrvatskoj na čijim će ulicama povorka koračati) koja će se u organizaciji udruge LIBERos održati 6. rujna. U zemlji gdje se svakovrsna nasilja i potčinjavanja uporno toleriraju, ili se na njih ravnodušno sliježe ramenima, svaka manifestacija ljubavi i ravnopravnosti dobrodošla je kao melem. Kao odlučan korak naprijed.
Nemam namjeru ovdje trošiti riječi na troglodite koji po forumima izlijevaju fekalije svoje nazadnjačke mržnje, prijete terorom ili (bolesni u glavama kakvi već jesu) proglašavaju nečije pravo na ljubavni izbor za bolest koju će oni jurišnim metodama liječiti. Takvima neka se bavi policija i osigura sve da se njihovi zločini onemoguće.
Ovdje želim govoriti o onom nenasilnom dijelu javnosti koja mrmolji protiv održavanja Osijek Pridea, sklanjajući se iza čitave skale društvenih izgovora, i čime možda i nehotice stvara plodno tlo za nerazumijevanje ili, u najgorem, krajnje nasilne posljedice. U njihovim se stavovima kriju mnoge zablude, moguće ih je pratiti kako se roje po društvenim mrežama. Jedna od čestih dolazi od kvaziliberalnih ljudi koji imaju ono čuvenu poštapalicu: „nemam ništa protiv ‘takvih’ ali neka to zadrže unutar svoja četiri zida…“ Ne znam jesu li svjesni koliko malo treba da se ta tolerirana karantena unutar kućnih zidova, pretvori u velike logore s državnim poticajima?
Zatim se javlja krivo postavljena teza o dokončanoj borbi za gay prava, kao „zar nisu sad dobili ovaj zakon, što još hoće?“ Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola zasigurno jest značajan korak koji će istospolnim parovima omogućiti gotovo sva prava koja imaju hetero parovi. Međutim, gay brakovima je i dalje uskraćeno pravo na usvajanje djece. Još uvijek se u ovoj zemlji smatra prihvatljivijim da djeca rastu u hetero braku, makar danonoćno gledala oca kako im pegla majku, nego da ih uzajamnom ljubavlju doji par homoseksualnih opredjeljenja. Treba li podsjetiti da je 1. prosinca 2013. na referendumu pobijedila sramotna inicijativa udruge U ime obitelji kojom je u Ustavu zacementirana diskriminacijska formula po kojoj je brak eskluzivna zajednica muškarca i žene. Dok u Ustav ulaze diskriminacijske, fašistoidne batine za bilo koga od građana, ne možemo govoriti o kraju borbe.
Klasična zamjena teza (i još jedan zaborav na ugrožene), krije se u dušebrižničkom pitanju: zašto se troše silna sredstva na osiguranje ovakvih manifestacija? Helou?! Naime, osiguranje mora postojati radi morona koji prijete nasiljem a ne onih koji Pride pokreću u ime ljubavi.
Naposljetku, javljaju se i oni zabirnuti ljudi iscrpljeni u mizernoj borbi za svoje svakodnevno preživljavanje, koji tvrde da „imamo prečih problema dok narod gladuje…“, a njihovu zebnju lukavo koriste klerofašistički krugovi i još ih podjaruju iz svog tustog obilja. Nemoguće je dijeliti ljudska prava na važnija i manje važna, hitnija i ona koja će se jednom tko zna kad riješiti. Sva ta izgažena prava na čovječnost moraju imati isti tretman urgentnosti, za sve njih moramo marširati u istoj borbi. Ili, kako kaže baka s početka ove priče, sramotno je sve što unižava čovjekovo dostojanstvo. U Hrvatskoj su potlačeni većina, najviše ih je, previše, i bit će ih još više ako se tome ne suprotstavimo. Zato ću u subotu, uzeti svoju dragu za ruku, i ponosno koračati ispod osječke duge.

Komentiraj

Filed under Društvo

LOMAČE BUDUĆNOSTI

Bijedni trogloditi sjajno se zabavljaju. Njihov je brutalni mesopust nebeski. Na ulicama ovosezonske karnevalske Hrvatske patentirana je sramotna inverzija: ovdje se spaljuju slabi i drukčiji. Krajnji ritualni ventil maškara odvajkada je bio da potlačeni naplate dugove i barem na jedan dan prokažu moćnike. Da silnike narod žestoko isprda, napuni slamom, presudi im za sva zla (o)bijesne moći te ih razmjerno kazni, podkurivši im debele guzice i beskičmene trupove. Karnevalske eksplozije počivaju na dvije bezvremenske iluzije – da samo jedan jedincati dan i oni najubogiji mogu navući blještavi kostim sreće, odnosno da će eksploatatori te noći platiti za sve svoje grijehe. Zato je tako zarazan kultni karneval u Riu, svako siroče iz prezrenih favela ugrabi šaku šarene pravde i dugo pamti noć kad se to čudo zbilo.
Suluda, dezorjentirana, uskogrudna i bešćutna Hrvatska pobrinula se da na ovim prostorima fašizam i inkvizicija cvjetaju čak i na pločnicima nedužne zabave. U zemlji koja grca od parapolitičkih dilanja, korupcija, institucionalnih progona, bezakonja i ozakonjene mržnje… u takvoj zemlji se ni pod karnevalskim maskama nitko ne usudi dirnuti u krunu vlasti. U takvoj mrzilačkoj zemlji, onaj iscipelirani će naći načina da optuži slabijeg od sebe. Čopor ne mari što većini kruli u želucu, nego gleda gdje još u pustoši ima koja jedinka da u nju zarije zube. Omiškim šaljivdžijama tako je šaka pao i u plamenu završio jedan novinar, Vinko Vuković, dopisnik Slobodne Dalmacije. Četiri metra visoka figura optuženog „krnje“ nimalo ne daje sumnjati (navlas isto lice, u ruke mu je stavljen laptop, oko vrata novinarska iskaznica, a u stražnji džep primjerak novina za koje radi) o čijem je liku riječ. Novinar koji pedantno i odlučno secira sva sranja necivilnog društva u vlastitoj sredini, poslužio je kao idealno žrtveno janje. „Nakaza koja je u kratkom vrimenu sjebala ovaj lipi grad i pretvorila ga u grad slučaj. Postali smo ljudi bez povijesti, obrazovanja, poštenja i svega ostaloga najgorega što je iz njegovih usta i pera izašlo. Zato smo ovdje da ovu spodobu uništimo prije nego što ona uništi nas“, čitali su krvavi moroni u presudi, zapljuvano se cerekajući nad svojim crnim humorom.
U Selcu su se dosjetili starog prokušanog recepta za lomače. Raspusnim kretenima, tom fašističkom smeću nije bilo teško dosjetiti se da su žene uvijek najslađe gorjele. Da ih milijuni spaljenih sirotica baš isnpiriraju da na svojoj rivi još jednu pretvore u pepeo. Osuđena i likvidirana je lutka žene sa zelenom perikom, u ružičastoj trenirci i sa sunčanim naočalama. U naručju drži bebu a na njihov je zagrljaj pribodena cedulja: GAY DIJETE IZ EPRUVETE. Jednim plamenom mračnih karnevaldžija tako su kao vjesnici zla (?!!!!) sa zemlje zbrisane mnoge krhke i nedužne jedinke: djeca, žene, neplodni parovi, svi drznici koji se usude voljeti osobe vlastitog spola, gay parovi koji traže pravo na obitelj i potomstvo, rođeni i nerođeni…
„Danas je neplodnost, pa i homoseksualnost, služila kao zabava. A nama nije do smijeha. Pomisao da bi netko mogao spaljivati dijete, bilo ono iz epruvete ili ne, imalo ono homoseksualne ili heteroseksualne roditelje, bilo ono homo ili hetero, nedvosmisleno otkriva svjetonazor ljudi kojih se, eto, imamo razloga bojati, i zato je jedino ispravno djelovati PROTIV takvog svjetonazora“, stoji u protestnoj izjavi udruge BETA, udruge osoba s problemom neplodnosti.
Užasavajuće je, porazno i odurno do koje su mjere ravnodušni, otupjeli ili zluradi u stanju ići. Mnogi roditelji u Selcima razdragano su poveli svoje mališane (fotografije se mogu vidjeti na brojnim portalima) i postavili ih da poziraju pored ponižene žrtve. Kakvu poruku šaljete zaludjeli nesretnici?!! Jeste li svjesni kakvim zločinima utirete put? Vodite djecu u Disneyland dok nije kasno. Ili je za vas sve ovo Disneyland, bando ravodušna?!

Komentiraj

Filed under Društvo

USTAVNA DEFINICIJA MRAKA

Kao što već i vrane znaju, 1. prosinca 2013. je najsvježiji profašistički datum vukojebine zvane Hrvatska. Sramotan, bijedan dan kada je položen novi nadgrobni kamen temeljac ovoj tzv. Republici. Otkako se početkom devedesetih 20. stoljeća vratila u igru, puzajuća diktatura klerofašizma ovdje praktički stalno djeluje. Elem, sad je dobila i najvišu potvrdu: ustavnu definiciju mraka. Kolebljivci (Vlada, Parlament, Ustavni sud) su sramotnim popuštanjima i neodgovornom nojevskom politikom dopustili nečuveni referendumski linč – da se ustavno ponizi, diskriminira i zgazi dostojanstvo jedne manjinske populacije, građana homoseksualnog opredjeljenja. Ustavnim blagoslovom bit će tako pomazana definicija prema kojoj stoji crno na bijelo da je jedino arijevski hetero brak dopušten i čist evanđeoski brak. Sad kad su i tu visokopoziconiranu ustavotvoriteljsku prepreku crnokošuljaši uspješno preskočili, sad je njihovo carstvo nebesko i mogu ga preuređivati u pakao kakav god požele. I kad uskoro prvi jurišnički debilan zabije letvu u nečije manjinsko čelo, uzet će si to pravo jer mu iz samog Ustava poručilo da je to, što se pred njegovim očima voli i ljubi, tek bezvrijedno smeće, i da ga slobodno može zbrinuti. Svim nedopuštenim sredstvima.
Talibanski pogon inicijative “U ime obitelji” (žestoko dirigiran s oltara i luksuznih sauna crkvenih prelata) bacio je bijednu udicu mržnje. Licemjerno loveći čak i one iskrene bogobojazne ljude kojima je strana netrpeljivost prema bilo kome. Činjenica je da se u nedjelju 1. decembra nije manifestirala nikakva demokratska volja građana, nego teror većine nad manjinom. Umjesto festivala demorkacije svjedočili smo festivalu diskriminacije. U konačnom svođenju računa, postaje posve nevažno jesu li pečat diskriminacije (946.433, odnosno 65,87 posto izašlih birača glasalo je ZA) na listiću zaokružili povampireni fašisti ili neinformirani a dobrodušni ljudi. Bolna faktografija govori da je necivilizacijsko poniženje amenovala, potpisala i proizvela platformu za pogrome, jedva četvrtina biračkog tijela. Izlaznost je bila preniskih 37,90 posto. Previše je onih ravnodušnih koje ne zanima kakvu gadnu budućnost kupuju svojom indolencijom. Htjeli to oni priznati ili ne, oni su ti koji iza svojih dobro zabrtvljenih prozora najčešće nemaju pojma što znače krici iz susjedstva. Pa su za jauke mučenika iz priručnog logora na Zagrebačkom velesajmu ’91. valjda mislili da je to jingl neke nove zemlje-partnera; a za urlike iz splitske Lore biće su povjerovali da je to klapa malo jače zapjevala. Da, to su isti oni koji su za smrad akumulatorske kiseline kojom su paljena grla srpskih građana po osječkim garažama, došli do zaključka da je očito nekom previše sirćeta otišlo u kacu s kupusom… Takvim se samozavaravajućim nojevima obilato služi svaki fašizam. I raduje im se kao rodu najmilijem ili najpouzdanijim jatacima.
Nakon nedjeljne večeri 1.prosinca 2013. osjećam stid, bijes i neizmjernu tugu. Ali isto tako osjećam golemu sreću i ponos. Naime, po prvi put su se u pravednoj borbi ujedinili građani i civilne udruge, izrekavši svoje odlučno NE diskriminaciji i teroru. Nas 33,51 posto građana drugog reda, koji smo glasali jasno PROTIV, uopće zapravo nije malo. Naraslo nas je na broj od 481.534! Više nego ikad u ove 23 godine. To je baza više nego jaka da raste iz dana u dan, da se bori i educira ovo uništeno društvo. I mediji su, u međuvremenu, evoluirali. Kada su prije četiri godine Branimir Glavaš i njegovi HDSSB-ovci brutalno izbacili novinara Jutarnjeg lista Dragu Hedla sa presice, baš nitko se od ostalih prisutnih kolega nije solidarizirao s otjeranim novinarom. Sad kad je Željka Markić zabranila pojedinim medijima da izvještavaju iz baze “U ime obitelji”, opća solidarnost je napokon profunkcionirala. Svi mediji su odbili pokrivati busiju Markićeve u izbornoj noći, bojkotiraju i sve daljnje poteze iz te rasističke ujdurme.
I još nešto: ne pada mi na pamet da pakujem kofere i odem iz ove zemlje. Odlazimo, moja draga i ja, kad god možemo, putujemo u druge zemlje, upijamo i volimo druge ljude i tako se basnoslovno bogatimo bogatstvom koje nam nitko ne može oduzeti. Ali volimo imati dom kojem se vraćamo, a to je tamo gdje su naše knjige i omiljeno vino, naši bližnji i prijatelji koje volimo. I nedamo fukari neljudskoj da nas tjera. Neka znaju da ćemo se mi i hiljade drugih, boriti do posljednjeg daha. Neka zapamte da će im prisjesti dan kad su ponizili ma i jednog čovjeka ove jebene zemlje. Ne damo im da više ikad jednu žicu razvuku po svojim logoraškim prostranstvima. A ako ipak smrkne to doba kad će nas ponovo pretvarati u pepeo i od nas praviti sapun, neka znaju da će im i taj sapun prisjesti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

PROTIV

Ne mogu i neću to uvijati u rukavice. Samo jedan opis postoji za ono što nas čeka u nedjelju na referendumu: birat ćemo između DOBRA i ZLA. Pa, onda pamet u glavu, jer uvijek se kod najjednostavnijih izbora rode najkatastrofalnije greške. Dok još odjekuje tupo kotrljanje prve pogubljene glave, jedva trepneš zaslijepljenim okom, eto već pet-šest milijuna novih odsječenih glava.
Posebno mi na jetra idu one zaluđene ovčice, oni čuveni ravnodušni slijegači ramenima na kojima počivaju svi totalitarizmi. Mali bezmudi statisti koji potežu lakonske krilatice kao “imamo mi prečih briga” ili “dok raja nema kruha, zašto da se bavimo sporednim stvarima”… Ljudska prava, posebno manjinska prava, ne mogu biti sporedni problemi. Nikad! Ona se rješavaju paralelno sa kaosom bijede. Ili možda ti dušebrižnici misle da je dovoljno nekom homoseksualnom paru zaljubljenika dati dobre plaće a zauzvrat im onda smije svaka fukara pljunuti u lica ili ih izmasakrirati bejzbol palicama te ih za nagradu hospitalizirati u otmjenu zdravstvenu njegu.
Svima koji u nedjelju na referendumu u ime neke navodne nedodirljive katoličke hetero obitelji budu zaokružili ZA, moraju znati da je to samo početak. Da otvaraju prečicu za povratak fašizma. Svi koji ne budu ni izašli, bit će suodgovorni za eskalaciju diskriminacije. U ovoj zemlji nikada više ne bi se smjelo čuti da je netko iz ovih ili onih razloga manje vrijedan. A da takav stav mržnje uđe napismeno u Ustav, to je najodurnija institucionalna prečica za povampirenje fašističkog terora.
U nedjelju ćemo, moja jedina ljubav i ja, nevoljko otići na prokleti referendum (još uvijek je neshvatljivo da u jebenom 21. stoljeću moramo traćiti svoje živote da bismo obuzdali postrojavanja totalitarnog ološa) i zaokružiti PROTIV. Protiv jer hoćemo živjeti u zemlji ljubavi. Protiv jer ne želimo živjeti u zemlji mržnje i terora. Protiv jer nećemo društvo u kojem se fašizam nikada nije posve iskorijenio. Protiv smo jer se ne želimo stidjeti zbog nemoći nad takvim stanjem. Protiv smo, jer ako ih u nedjelju ne obuzdamo, oni će samo grabiti dalje u svojim nepresušnim idejama. Koliko sutra u Ustavu će kao nepoćudne žigosati parove bez djece; plavokose ili crvenokose; one pravoslavne vjeroispovjesti ili eskimske ateiste, hiperaktivnu djecu ili nogometne navijače koji ne dižu desnicu visoko u zrak… Spiskovi su podugački. Jer, nacistima mašte nikada ne fali. Njihova je destrukcija uvijek puna ideja.
Ukoliko 1. decembra bude više onih koji izabiru ZA (a svaki ZA je sramotan do bola), ova će zemlja dobiti svoj novi fašistički rođendan. Posljednji službeni je bio 10. travnja 1941. kad je konclogorska Pavelićeva NDH rođena u sramoti i krvoproliću. Takvih neslužbenih datuma bilo je sijaset.
Pet dana nas još dijeli da saznamo istinu. Šume su uvijek spremne da nas prime natrag. U ime slobode.

4 komentara

Filed under Društvo

PROTIV KLICONOŠA FAŠIZMA

Može li u ovoj zemlji napokon ustati revolucija koja će skršiti bujanje mračnog konzervativizma? Može li moćna internetska platforma zaista mobilizirati osviještene i spriječiti pad u srednji vijek ili povratak u otvoreni fašizam? Kako će institucije (Parlament & Ustavni sud) po svemu sudeći ostati posvađane, jalove i nemušte, sramotni referendum s ciljem upisa arijevski čistog hetero braka, ipak nam ne gine 1. prosinca. Zato su civilne udruge i građani izašle na mrežu, stupivši u ujedinjenu socijalnu akciju svim forumaškim sredstvima.
U dva dana (5. i 6. studenog) nadam se da je posijano nešto što bismo mogli jednom u budućnosti nazvati Novembarskom revolucijom. Na socijalnim mrežama Twitter i Facebook crvenim je buknula kampanja “Ja glasam protiv”. U obliku vizualnog protesta, sudionici su na svoje profilne fotografije, pomoću aplikacije Twibbon dodavali crvenu etiketu PROTIV. Otkad je kampanja pokrenuta, više od 16.000 korisnika već je pritisnulo like, a preko 1.600 preuzelo je crvenu etiketu, alarmirajući javnost: “Referendum o zaštiti obitelji i braka je sve samo nije to. Ne radi se o nikakvoj zaštiti postojećih obitelji i brakova već upravo zabrani uživanja istih prava nekoj tamo maloj skupini ‘manje normalnih ljudi’. Pitamo se koliko je onih koji su za ovaj referendum, svjesno da su time upravo za zabrane koje će se nametnuti njihovoj vlastitoj djeci, unucima, braći, sestrama, susjedima/ama…?”
Nakon proljetnog marša za bračnu jednakost, organiziranog kao ljekovitu protureakciju na inicijativu “U ime obitelji”, udruga Iskorak pokrenula je novu akciju mobiliziranja javnosti. “Dogodilo se ono čemu se nismo nadale/i. Vlada Republike Hrvatske odlučila je staviti pitanje ljudskih prava na izglasavanje…”, piše na pokrenutom sajtu (jednakost.hr) Iskorakove kampanje Za jednakost. Uz pomoć volontera i volonterki te svih zainteresiranih građana koji se žele uključiti savjetima, valovima internetskog alata se namjeravaju širiti poruke o jednakosti LGBT osoba, osnažiti zajednicu, poticati izlazak na referendum i izricanje glasa protiv uvođenja diskriminatorne odredbe u Ustav.
“Počinjemo putem interneta jer je to moćan način za okupljanje i mobilizaciju ljudi. U planu imamo internetske stranice, prisutnost na društvenim medijima i slične aktivnosti za stvaranje podrške putem interneta. Internetska stranica služi kao srce kampanje putem koje će se usmjeravati ljude u druge aktivnosti. Mnoge osobe žele pomoći u postizanju jednakosti, a ova kampanja će im pružiti alate za zajedničko djelovanje za promjenu javnog mnijenja”, kaže jedan od koordinatora kampanje Zoran Dominković.
Između ostalog, prezentacija strategije kampanje bit će i u mediju YouTube videa s mogućnošću postavljanja pitanja gledatelja. Također, za one koji nemaju pristup internetu, značajan dio kampanje ide u druge tiskane i elektronske medije. Osim toga, bitan akcent nosit će izravan kontakt volontera, umreženih lokalnih organizatora, na terenu. “Činjenica je da je homofobija češća u manjim mjestima, kao i da izravan kontakt ima veći efekt u edukaciji nego tekst na ekranu”, ističe Dominković.
Sudeći po virtualnoj razmjeni revolta i bijesa, očigledno postoji dovoljna masa ljudi koja želi kriknuti protiv diskriminatorne oholosti. Protiv očiglednog rasizma koji se čak namjerava zaogrnuti ustavnom kožom. Ostaje nam nadati se da će svi oni gnjevni za ekranima, doista i ustati prvog decembra. Napustiti svoje domove i poći na prokleta birališta. Izbor je jednostavan: biramo ZLO ili DOBRO.

Komentiraj

Filed under Društvo

GAYEVE U GULAGE I KRUZERE

Zamišljam našeg prosječnog anonimnog kriptofašista i jedno njegovo šok-jutro. Briše uflekani stol ispred svoje javne ugostiteljske ponude, jednim okom provjerava radi li prokleta registar-kasa, a drugim namrgođeno prati pristajanje kruzera ili škripu guma golemih klimatiziranih autobusa s gomilom čudnovatih gostiju. Negdje na moru, kontinentu, u planinama ili slivovima rijeka… Početak drugog desetljeća 21. stoljeća.
“E, baš mi ti pederi sad fale”, prezrivo gazda prebaci ćaćkalicu s jednoga na drugi kraj zubnog mesa.
“Tja, oni ti puno troše…”, lakonski ga mune žena u rebra.
“Pa šta šutiš, ženska glavo?!” izlanu ugostitelj, u slobodno vrijeme banalni nacist-amater, i žustro poleti da što brže rasporedi raskupusane jelovnike po stolovima.
Prije neki dan ovdašnji mediji utrkivali su se koji će blesaviji naslov puknuti i njime izgetoizirati dolazak kruzera Celebrity Sillhouette i njegovih gostiju u Dubrovnik: “U Dubrovnik uplovilo 2500 homoseksualaca!” debilno je javljao jedan, a drugi medij preuzimao još morbidnijom panikom: “Gay invazija na Dubrovnik!” A u tekstovima su slijedili dosjetkaški opisi “posebnih”, “veselih”, “kontroverznih” gostiju te anketirani ugostitelji i građani kojima “ovi ne smetaju” jer poznato je da “oni puno troše…” Ono, samo da vidimo nekog da bočicu vode nije kupio, imamo mi za njega konačno rješenje! Prpošni senzacionalizam samo je jedno od banalnih, šlampavijih sredstava diskriminacije. Jače, uređenije metode logoraškog tipa, obično dođu u nadgradnji. Tim istim homofobnim medijatorima Hrvatske ništa nije smetalo da se samo koji dan kasnije licemjerno zgražaju nad preventivnim zatvaranjem crkava kotorske pravoslavne parohije radi uplovljavanja istog “skarednog plovila” – kruzera Celebrity Sillhouette, ovoga puta u crnogorske teritorijalne vode.
Elem, da je od kruzera do gulaga jedva koja morska milja udaljenosti, pokazuje i jedna brand new-budaletina iz ruske Dume. Tamošnji zastupnik Mikhail Degtyarev predložio je amandmane kojima bi se u Rusiji ponovo uvela zabrana homoseksualcima da budu donatori krvi i organa. No, država milosrdnica bi, prema Degtyarevljevom prijedlogu, homoseksualcima mogla osigurati besplatne tretmane za “preobraćanje na heteroseksualnost i povratak normalnom životu.” Ne sumnjam da bi notorni Degtyarev i u Hrvatskoj naišao na odobravanje i izazvao kakvo novo rasističko referendum-dumsko gibanje.
Uostalom, jedan dubrovački taksist upravo je svježe premlatio djevojku koja se drznula poljubiti svoju partnericu u njegovom taksiju. Teorija evoluira u praksu u jednom smrdljivom ksenofobnom jutru. Za čas posla.

Komentiraj

Filed under Društvo