Tag Archives: Hrvatska

FAŠIZAM, TURISTIČKA GRANA

Ona sramna ploča i dalje visi zakucana u Jasenovcu. Je li tako? Tako je. S tog se gadnog komada spomeničke svastike i dalje cijedi okrvavljena „za dom spremna“ mantra. Dok se dernečilo u ime Gospe (i usput trgovalo ustašoidnim drangulijama) umjesto nabožnog pijeteta mnogi napaljeni crkveni baruni s oltara su vrištali protiv lijevih ideja, izopćujući ih kao veleizdajničke klice. Bilo je dovoljno da se pojavi izolirani slučaj nasilnog imigranta u Zagrebu pa da se forumi užare od rasističkog gnjeva tisuća jurišnika anonimne bagre. I da na noge skoče razne desničarske strančice, tražeći od Vlade da nas pod hitno ogradi bodljikavim žicama i spriječi islamsku pošast. Primjera je bezbroj, a reakcije ravnodušne ili ih uopće nema. Pogotovo ih nema iz struktura onih koji imaju mandat da upravljaju ovom zemljom. Elem, otkud onda čuđenje izvještajem State Departmenta o vjerskim slobodama u svijetu za 2016., gdje se za Hrvatsku taksativno navode primjeri i debilasti tribuni sve potentnijeg trenda gušenja antifašističke tradicije. Kao i rastuće retrogradne vjere u rasne zakone krvi i tla. Revivala ksenofobije, netrpeljivosti prema drugima i drukčijima, posebice prema pripadnicima srpskog naroda – tog arhetipskog neprijatelja svakog malog mizernog ovdašnjeg fašista (ili, pak, njegova ravnodušnog simpatizera) koji drži do sebe.

Ovdašnji negatori spomenutog američkog izvještaja cinično se brane tvrdeći da je to ionako ostatak bivše Obamine administracije (?!), a da su dostavljački izvori u jugokomunističkoudbaškim krugovima koji, dakako, podrivaju temelje naše ubave paranoidne zemlje. Osim što je krajnje besraman i posvađan sa zdravom pameću, taj cinizam točno oslikava relativizirajuću, kolaboracionističku klimu navodne upravljačke elite Hrvatske. Njihovoj pljesnivoj šupljoj verziji o „podjednakoj osudi svih totalitarizama“ Donald Trump je idealan partner. Dok američki mediji, primjerice, unisono čereče Trumpovo izjednačavanje krivnje „lijevih i desnih“ za nasilni kaos u Charlottesvilleu i gotovo da nije bilo tamošnjeg covera bez Trumpa pod bijelom KKK-kukuljicom ili s uzdignutom desnicom u naci-pozdrav, za naše je političare on neprikosnoveni superstar. Koji će dobaciti „white power“ dignitet čak i do zgurenog predziđa kršćanstva na obali Jadrana. Podsjećam da relevantni europski političari svoje kontakte s trumpoidnim prstom na nuklearnom obaraču odrađuju hladnim pragmatizmom, često ne skrivajući prezir prema njemu. Naprotiv, starletnoj predsjednici Hrvatske i notornoj administratorici NATO-pakta oči se ovlaženo šire od ganuća čim se uspije progurati do svog nominalnog šefa, osvjedočenog rasista i mizoginog lajavca.

Nego, možda se prema fašizmu, kad se već tako žilavo primio na ovim plodnim terenima, treba praktično odnositi. Kako se ta kancerogena pojava u nas često tretira kao dio folklornih pošalica, ono, kao lokalna znamenitost, možda ga treba uvesti u službene turističke adute Hrvatske. Šta je znam, kampanja bi se mogla odvijati pod logom: „Fašizam kakav je nekad bio!“ ili „Mala zemlja za velike pogrome“… Ideja je sijaset. Kadra ko blata.

 

 

 

Komentiraj

Filed under Društvo

ARHIVA NESALOMLJIVIH

„Valjda vam nije prisjelo“, autoironijski pišu Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović u odjavi fenomenalne antispomenarske knjige-rijeke „Hrvatska: Njenih prvih 20-ak“. Bogme jest, nego šta nego mi je prisjelo putujući njihovim bremenitim bedekerom. Ajme mazohizma, podsjećati se kroz što su sve leđa (ne)sretnog građanina Hrvatske prošla u proteklih četvrt stoljeća. Iznova memorirati taj srebrni pir, nešto što jedva da ima obličje stvarnosti a najčešće obitava u sferi fantastike. Iako je poput interkontinentalnog šlepera natovarena pedantno prikupljenim dokumentima, neoborivim činjenicama, ova hrestomatija hrabrih i strastvenih autorica čita se kao metažanrovska fikcija. Podjednako umiješanih perioda tragedije, farse, groteske i vodvilja.

Na 76. strani surovo-smiješne Natašine & Silvijine historije nalazi se (iako se od rafalnog izobilja kojim nas zasipaju, teško odlučiti) rekao bih ključna fotografija, autora Roberta Beloševića, snimljena u proljeće 1991. Iz nje, kao potresnog demijurga, izviru ili se reflektiraju mnoge drame, želje, nasilja, porazi i nesporazumi. U kadru vidimo kolonu vojnih vozila. Na cesti se u grču zaustavio čovjek, lica osjenčanog panikom, uzdignutih i raskriljenih ruku, molećivo pruženih prema golobradom dječaku u uniformi koji nemoćno viri kroz prozor kamiona. Caption fotografije kaže: „Zagreb: Otac iz Petrinje zove sina da izađe iz vojnog kamiona, u kamionu oficir JNA drži pištolj uperen u njega.“ Ne znamo što se doista zbiva u kabini kamiona, nebitno je da li oficir stvarno drži momka na nišanu smrtnog straha, jer obojica su zatočenici poludjelog historijskog trenutka koji ruši sve pred sobom, obojica su žrtve nesnalaženja, kao i onaj neznani junak – otac koji instinktivno želi izbaviti dijete od predstojećeg ratnog ždrijela. Ne znamo što je dalje bilo s ubogim protagonistima ove foto-priče, nadamo se da su sva trojica preživjela histeriju balkanskog građanskog rata što je bijesnio devedesetih i pojedince planski žrtvovao na oltare poludjelih kolektiviteta.

Nema baš nikakve sreće ni dostojne ljudskosti u raspadu i destrukciji. Tu je knjiga „Hrvatska: Njenih prvih 20-ak“ (Aquarius Records & Urbani ured, Zagreb, 2015.) kristalno jasna. Od krvave demontaže jedne zemlje, Jugoslavije, do kaotičnih nestvaralačkih egzistencija njezinih nasljednica – feudalnih država patuljaka. Kao prekaljene medijske heroine (obje su ključne godine novinarskog stasanja provele u gerili kultnog Radija 101) Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović u ovu zahtjevnu retrospektivnu avanturu krenule su opremeljene strašću i strpljivošću. Rudarskom forenzikom tragajući za artefaktima 25-godišnjeg puberteta suvremene Hrvatske, jednaku pažnju su posvetile dokazima iskopanim iz službenih dokumenata, kao i onim naoko usputnima, krajnje ličnim, ispisanim unutar granica pojedinačnih sudbina.

Besprijekorno je tvrdoglavo povjerenje ovog autorskog tandema u moć faktografije i novinarskog „staromodnog“ opsesivnog istjerivanja činjenica. No, nisu se lišile ni drčnog, visprenog šamarajućeg diskursa kojim kroz šumu suludih zbivanja moćno iskazuju svoje autorsko mišljenje. One ne reinterpretiraju ni sekundu proteklog razdoblja, ali zadržavaju suvereno pravo da o tome donesu jasan stav. Pritom, što je najkapitalnije u cijeloj priči, uvijek na strani slabih, poniženih, odbačenih, prevarenih i žrtvovanih. Knjiga kojoj ćemo se vraćati.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

UBOGI POSKOCI I EU-STRUJA

Ima neke poštene ljudske pravde da su nas u Osijeku, prvog dana “europeizacije” posjetili prijatelji iz subotičkog Narodnog pozorišta. I rijetko viđenom performerskom radošću ispričali urnebesno-tužnu priču o svima nama. O Balkanu koji (ne)svjesno žeđa da “bude” imaginarna Europa a suštinski je njezino srce. O Europi koja prezire Balkan iz straha vlastite pustoši i nemogućnosti da se zagleda u svoje srce. I o epizodnim ljudima koji u svemu tome traže kapi smisla. A historija nikad ne pita za njihovo zdravlje. Roman “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića, u suštinskom, odvažnom sondiranju redateljice Snežane Trišić i dramaturginje Maje Pelević, pretvorio se u malu dragocjenu Bibliju postanka. Nušićevski smiješnu a gorku poput taloga iz pjesama Toma Waitsa. U novom groteskno-melankoličnom svjetlu zabljesnula je bajka o tvrdokuhanim Poskocima, braći Krešimiru, Zvonimiru, Branimiru i Domagoju i njihovom još tvrđem ocu, udovcu Jozi. Suri kao kamenjar Dalmatinske zagore, odmetnici spremni na opačine svake vrste, a u dubini duše mekši od maslaca – sami i željni nježnosti, ljubavi i pažnje. Blazirana Europa bi ih najradije ispljunula kao nahočad, kao one jadnike na zadarskoj pijaci što se u ponedjeljak pomarisaše oko fiskalnih blagajni!
Geografska činjenica na našim se prostorima prečesto brka s terorom i pohlepom. Zato su i buktali ratovi, zato su i zaluđivani narodi. Zato je golobradom đaku-anarhisti Gavrilu Principu natovarena strašna karma jedinog krivca za Prvi svjetski rat. Kao, samo da Gavrilo nije brisao s nastave, klanja ne bi bilo. Malo morgen! Blago neobaviještenima. Blesava mi je euforija oko ulaska u Europsku uniju kao Dembeliju. Najjednostavnija logika i ispodprosječnog IQ-a govori da je šizodino bilo u krvi razjebati jednu –sa svim manama- ipak prosperitetnu zajednicu kao što je bila Jugoslavija, da bi se sad izmoždeni feudi njenih ostataka držali u pokornom redu za novi lonac. Kao i uvijek, elite su epski pomahnitale i žele nas uvjeriti da se nove rajske mogućnosti otvaraju. U kičerajskom slavljeničko-operetnom ugođaju (kakvog bi i generalito Tuđman potpisao, garant) lakejskog bakšiša, padale su brzoplete, neodmjerene, kolonijalne i uvredljive političke napitnice. Da je “Hrvatska kao mala država, jedina slavenska nacija koja je povijesno vezana uz more”, izvalio je premijer Zoran Milanović, drombuljajući o mjestu Hrvatske u Europi, i tako blaženo pljunuo sve ostale slavenske zemlje koje u morima ogledaju identitete. Ili ona umnožena govornička ohola baljezganja da je sad na Hrvatskoj da “europeizira” susjede?!
Elem, dok pred saborskim odborima i remetinačkim krevetima defiliraju luksuzni sjecikese, dok se pomazani ratni zločinci dosađuju u svečanim ložama a zbor pjeva Beethovena… glavni krimen Tomićevih Daltona iz Poskokove Drage je neplaćanje struje! Jer nemaju para da plate strujne udare. Možda će i do njih dobrizgati jeftina struja nekog od europskih monopolista, ali teško da će to značiti nešto na dnu njihova klanca. Nedvojbeno, u elementarnim, grubo tesanim pravilima života Poskokovaca blješti više morala i staromodne časti nego u šljamu samoproglašenih društvenih elita.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

MOJA BABA EURO ZVIJEZDA

I moja baba Slava probudit će se 1. srpnja u Europskoj uniji. U njenom slučaju ništa novo. Raskusurala je draga bakica, u svojih 95 godina, sijaset država i paradržava. Namijenjala se bogme tih štambilja u dokumentima. Ni sama više ne zna (a fit je potpuno, fizički i mentalno, takva loza izdržljiva) koliko je na šalterima podigla novih ovjera o budućnosti, čiji su ih potpisnici dizali u nebesa kao jedine, nebeske i konačne. Razmjenjujući države i kofere, najbizarnija epizoda joj se desila kad je 1941. iz okupiranog Beograda utekla zbog lošeg braka. Vodeći moju majku, tada curičku, za ruku, stigla je u svježu fašističku skalameriju zvanu Nezavisna Država Hrvatska, i odmah ju s djetetom spakovalo u logor. Tek da zapamti novu asocijaciju u koju se uselila ni kriva ni dužna. Život je često montipajtonovski okrutan.
U svojoj vjekovnoj utakmici naskupljala se obilja udaraca, ali i razmjerno pristojne zalihe sretnih dana. Nikada je nisam čuo da bi zucnula ma i slova od kuknjave, da bi se žalila na poraze. Jednostavno nije takav igrač. Hrabrost, dobro, rad i poštenje, u njenim su svakodnevnim navikama vođeni kao nešto uobičajeno. Kao nešto bez čega se ne može: kao kruh, voda i lijeganje na počinak bez zrnca srdžbe. Ona je fakat živjela i još živi esenciju bivstvovanja. Za to vrijeme, države i carstva su se spajala i rašivala upravo gazeći (najčešće u krvi) ono u ljudima što bi trebalo biti kamen temeljac svake takve tvorevine. Uzgred, jedan moj profesor na Pravnom faksu (odličan profesor, ali kao čovjek je popustio i zbog sitne pohlepe prešao na darthvaderovsku stranu) predavao je da su kreatori dramatičnih “državčenja” u povijesti često posezali baš za tim prvim datumima u mjesecu ili godini. Kao zbog numeričkog efekta početka.
Moja baba živi je primjer da bi prvi dan mjeseca jula 2013. trebalo dočekati kao i svaki drugi. Bez ekstaze i euforičnih pokliča. S kojim zrncem soli u glavi i na stolu. Useljavamo u kompliciranu megaadministraciju, zasnovanu na teoriji demokracije i praktičnom teroru krupnog kapitala. Realno, bit ćemo na repu Europske unije, poput mnogih zemalja iscijeđenog juga i Balkana. Još realnije: bez nje bismo bili u šupku. Onima koji lete, dogodit će se i jedno poniženje manje – da ne cupkaju u redovima “drugih građana” po aerodromima.
Zlatnim vijencem zvjezdica podjednako će se okititi barabe i dobri ljudi. I jedni i drugi nastavit će živjeti po svome. Barabama puca širi teritorij da postanu još gori. Dobrima ostaje da se njihova dobra djela ne izgube u masi.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

YANKEE NA BALKAN-PROPUHU

U posljednjem tekstu (od 24. veljače) okačenom na blog Zablogreb, Amerikanac Cody Brown već u naslovu duhovito vapi: “Lunchtime: eat or die!” I dalje ga duhovitost ide dok opaža kako se u Hrvatskoj tajmingu za ručak daju gotovo idolatrijska značenja. “Hrvati shvaćaju vrijeme ručka mnogo ozbiljnije od Amerikanaca”, piše Cody.
Zaista, ako je u Hrvatskoj išta sigurno, onda je to da se od 13 do 16 sati mora ručati i to ne nekakav snack, ne nešto s nogu. Brate, ako se i ne stiže kući, nego si prisiljen klopnuti u nekom od fancy-restorana, krčmi, zalogajnica ili špelunki pred sanitarnim zatvaranjem, to se mora sjest ko čovjek. Zagrabit pošteno kašikom u prvom levelu, pa malo gucnuti, pa sačekati drugi level s kakvom mesinom na ražnju… I nema te korporacijske izrabljivačine koja bi tom ritualu mogla doskočiti. Sjećam se jednog kolege koji se nikad nije dao osobito smetati što radi u dnevnim novinama, odlazio bi lijepo kući, ručao u blaženom miru, još dremnuo na kauču, pa natrag u redakciju. Neće novine pobjeć.
Inače, 33-godišnji Cody Brown Amerikanac iz Kansasa, na tamošnjem Sveučilištu upravo završava doktorat iz političkih znanosti s temom Domovinski rat! U Zagreb se doselio prije godinu dana zbog ljubavi prema Splićanki Silvani, s kojom se oženio i ima kćerkicu Maru. Honorarno podučava engleski, a uskoro će početi raditi kao profesor engleskog na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. O svojim američko-hrvatskim paralelama, baveći se ekonomskim, političkim i kulturalnim temama, piše živopisan blog Zablogreb (zablogreb.blogspot.com) koji ima sve više pristaša. Od početka godine nakupio je preko 200 tisuća pregleda stranice. “Prije nego što sam upoznao Silvanu, kao većina Amerikanaca mislio sam da je Hrvatska negdje blizu Rusije. Znao sam da je tamo bio rat. I to je bilo otprilike sve. Kako je tema mojeg doktorata Domovinski rat, svojim blogom sam htio pokazati da Hrvatska nije samo to. Istu poruku nastojim poslati blogom ostalim Amerikancima i na neki im način pričama o svakodnevici i životu ovdje promijeniti sliku Hrvatske koju su imali na prvu”, objašnjava Cody u interviewu za T-portal.
Za pisanje bloga inspirirao ga je genijalni srpski pisac Borislav Pekić: “Nastao je iz želje da razumijem život i ljude u Hrvatskoj. Jednom prilikom poklonio sam svojoj supruzi knjigu Borislava Pekića, zbirku eseja koje je pisao iz Londona. To su većinom bili tekstovi o razlikama između zapadnjaka i ljudi s Balkana. Ta me knjiga inspirirala da i sam pišem na temu razlika Hrvatske i Amerike.”
U nizu svakodnevnih, lucidnih opažanja životnih markera svoga novog, ljubavnom romansom izabranog prostora, Cody je, na primjer, sjajno uočio balkanski mitski strah od – propuha! Ako je ručak hedonistički tabu koji se ovdje nikad ne krši, onda je paranoja od propuha nešto najužasnije. Atavistički strah kojega se ljudi koji stanuju na Balkanu groze više od nuklearnog udara. “Ne otvaraj prozor, ubi me propuh!” ovdje je mantra kojoj se vjeruje, od koje se gine. Samo da se ne provjetrava, biće sve u redu i živjet ćemo vječno.

Komentiraj

Filed under Društvo

MACINA POBUNA

Od Macine pobune (najbezazlenije ću prevesti rasno ime ruskih punkerica, koje tako moćno vrije u milijunima svojih poruka) šire se goleme lekcije za sve nas. I preko nas, sve do, navodno, prosvijećenog Zapada. Kao što je poznato, Maria Aljohina, Nadežda Tolokonikova i Ekaterina Samucevič, 21. veljače upale su u moskovsku sabornu crkvu Krista Spasitelja i ispred monumentalnog zlatnog ikonostasa izvele legendarni performans. Gerilska trojka kodnog imena Pussy Riot otprašila je svoj žestoki vrisak: “Sveta mati, Blažena Djevice, izbavi nas od Putina!”, najdoslovnije upozoravajući na gvozdeni brak između moćnika Ruske pravoslavne crkve i Vladimira Putina. Tada se valjalo predizborno vrijeme, za nabrijane političke igre bila bi dovoljna i manja kap da prelije čašu. Cure su uhapšene pod otrcanom a efikasnom optužbom svih bjelosvjetskih režima: da vrijeđaju religiozne osjećaje vjernika. Naravno, niti jednim slovom performerice nisu dirnule u istinsko vjersko nagnuće bilo koga, nego su protestirale protiv bahatog miješanja Crkve u svjetovnoj borbi za vlast. Odmah su ih spakirali u ćuzu, a 17. kolovoza dočekale su i presudu – odrapilo im po dvije godine zatvora.

Uz valove podrške i oštrih zahtjeva pojedinaca i međunarodnih asocijacija da se Pussy Riot pusti na slobodu, pojavili su se već i neki komentari koji cijelu vrelu akciju tumače kao dobro tempiran, prozapadnjački dirigiran marketing?! Moram priznati da mi se gade takvi komentari. Dajte se na jedan dan tako reklamirajte i paradirajte pod pendrecima ruskih specijalaca. Ili mogu samo zamislit šta će da im rade službujuće komesarske merzerice u zatvoru. Maria Aljohina, Nadežda Tolokonikova i Ekaterina Samucevič naprosto imaju muda, ako smijem upotrijebiti taj nepouzdani termin za njihovu drčnost u borbi za slobodu. Uzgred, s koliko su osviještenosti ove kontrašice izvele svoj prepad na institucije vlasti pokazuje i njihovo pozivanje na gene tradicije. Pravi mali literarno-filozofski traktat (plovi već portalima i društvenim mrežama, možete ga čitati) izrekla je je u svojoj završnoj riječi Tolokonikova, podsjećajući da njihovim venama teče krv Gogolja, Dostojevskog, Vvedenskog, Harmsa… Između ostalog, ona briljantno kondenzira vječnu cijenu ljudskosti: “Cijena učešća u stvaranju istorije ljudima je uvijek bila zapanjujuće visoka. Ali upravo je u tom učešću sama draž ljudske egzistencije. Biti siromašan ali obogatiti mnoge, nemati ništa ali posjedovati sve.”
Je li moguća slična radikalna akcija u Hrvatskoj? S dijeljenjem beskompromisnih packi talibanskom vrhu Katoličke crkve kojemu su odavno otkazale kočnice duhovnog pastirstva. A pred očima im bljesnuo grimiz vlastohleplja, bogaćenja i ideologijskog iživljavanja. Bojim se da ćemo na slične drastične akcije morati pričekati. Zato su jako vrijedni usamljeni i stidljivi potezi poput onoga ženske skupine Le Zbor. Koje su govorile o stanju u Rusiji ali i o smeću na našim pragovima. Mnogobrojnim akcijama podrške Pussy Riot diljem svijeta Le Zbor se pridružio akcijama pred veleposlanstvom Ruske Federacije u Zagrebu kao i u zagrebačkoj katedrali. “Smatramo da treba podržati borbu ruskih aktivistkinja jer smo i mi u Hrvatskoj suočene sa sustavnim uplitanjem crkve u politiku, i obrnuto. Političari često koriste osjećaje vjernika ne bi li se promovirali u kampanjama, a Crkva se također prerevno bavi sekularnim temama poput uređivanja zakona o istospolnom partnerstvu, medicinski potpomognutoj oplodnji ili seksualnom odgoju, a nisu joj strane ni preporuke s propovjedaonice za koga glasati ili ne na parlamentarnim izborima. Tako je i blagdan Velike Gospe obilježilo mnoštvo diskriminatornih poruka s oltara. Smatramo da je nedopustivo da vjerske dogme utječu na zakonodavstvo i funkcioniranje sekularne države. Očekujemo oslobođenje djevojaka iz Pussy Riot i da će Rusija prepoznati zamku sintagme ‘vjerski osjećaji’ te da se ona u budućnosti neće moći korisiti kao alibi za kršenje ljudskih prava”, kažu Zboristice.

Komentiraj

Filed under Politika

IZBORI LJUDSKOSTI

Toga majskog jutra 2010. Angeliki je sjedila za šalterom banke u centru Atene, predano radeći. Bila je u četvrtom mjesecu trudnoće i primala poruke ljubavi svoga majušnog čeda, imala je supruga Christosa koji je obožava, nada je bila posve opipljiva pod Angelikinim prstima. Nekoliko sati kasnije bila je ubijena. Nesretna bankovna službenica Angeliki Papathanasopoulou izdahnula je, zajedno s još dvoje kolega, u otrovnim plinovima od požara izazvanog molotovljevim koktelima. Njezina jedina “krivnja” bila je deponirana u činjenici da zarađuje za život u simbolu moći i nepravde – filijali bankarske pohlepe. Uzavreloj masi na ulicama posve dovoljno. Nakon prvog eurozonskog spasa od bankrota (injekcija od 110 milijardi eura) grčka vlada tadašnjeg premijera Georgea Papandreua prihvatila je obvezu drastičnog kresanja mirovina i plaća u javnom sektoru te povećanje poreza, što je odmah dovelo do eksplozije gnjeva u cijeloj Grčkoj a ponajviše u metropoli. “Spalimo bogataše!!” urlala je grupica maskiranih na barikadama oko Angelikine banke. Dok su jurišali na banku, drugi su ih prosvjednici pokušali zaustaviti, jer da unutra još ima ljudi. Bijes je bio prepaklen da bi se obuzdao. Porazbijali su prozore, zasuli mramornu unutrašnjost zapaljivim koktelima i zločin je počinjen. Izazvan paranojom beznađa. Dvije godine kasnije, Grčka je potonula u još veći kaos. Producent dokumentaraca Yorgos Avgeropoulos upozorava: “Ne možete spriječiti gladne ako žele provaliti u supermarket. Ljudi sada pobjegnu ako ih policija napadne suzavcem. Ali u jednom će trenutku ostati jer neće više imati što izgubiti”. Nedjeljni prijevremeni parlamentarni izbori bili su još jedan pokušaj rješenja grčke krize. Najviše glasova odnijela je konzervativna Nova demokracija (oko 20 posto), a slijede SYRIZA (16 posto), koalicija lijevih stranaka koje se opiru mjerama štednje i traže novi memorandum s EU, dok je treći socijalistički PASOK (14 posto). Činjenica je da se otisci bijesa i nemoći prelijevaju i lijevo i desno. Tako je u Parlament ušla i neonacistička stranka Zlatna zora. “Mi želimo izbaciti sve ilegalne imigrante, mi želimo ukloniti njihov smrad!” arlaukao je Frangicos Porihis, jedan od kandidata ove crnokošuljaške partije na predizbornom skupu u Pireju.

Strah poniženih uvijek je tempirana bomba. Toga mora biti svjesna i vlada premijera Zorana Milanovića. U brojnim fotoreporterskim galerijama koje su dokumentirale stampeda za besplatni grah na prvomajskim urancima po Hrvatskoj, posebno me je užasnula fotka Cropixovog fotografa Ante Čizmića. Nastala na splitskom Marjanu. Prikazuje tipa sa sunčanim naočalama zabačenim na tjeme, škrgutavo iskrivljenih usana, kako zamahuje šakom na prvog jadnika do sebe. Prizor divlje nasilne geste u borbi za kazan. Zamrznuti kadar najčešćeg obraza današnje Hrvatske.

Koliko se izranjavana društva teško bore za obranu posljednje ljudskosti svjestan je i Boris Tadić, koji će s Tomislavom Nikolićem (obojica su jučer osvojila oko 25 posto glasova) u drugi krug predsjedničkih izbora u Srbiji. “Borim se svom snagom, pokušavajući mladim ljudima i tu vrednost da prenesem da nikada ne treba odustati već se uvek treba boriti. Nekada smo bili skloni defetizmu i mislim da se stvari kroz izbore menjaju”, kaže Tadić. Osvoji li svoj treći predsjednički mandat, bit će mu jebeno teško da teoriju sprovede u djelo.

Komentiraj

Filed under Politika