Tag Archives: humanost

VUKOVARSKA GNIJEZDA OTPORA

Globalne i lokalne tvornice mržnje rade punom parom. Nema tu pauze ni za ručak. Nova američka izvozna tranša demokracije na nosačima aviona opako štekće oko razorene Sirije. Domaći, pak, gusjeničari nasilja stalno legu svoje ratne larve, ne namjeravajući zakopati sjekire ni do sudnjeg dana. Zato su prekrasna ona suprotna, zaljubljenička gnijezda otpora. Kao jedno mlado, goluždravo, koje se u Vukovaru baš uzorito plete, i svojim je bisernim rasadama stvaranja jače od svakog mrzilačkog pohoda. Nema te crne šovenske čizmetine, uvjeravam vas, koja bi bila jača od onoga što u maloj kućnoj radinosti proizvodi udruga Vukovarci dobre volje. Postoje tek nešto više od godine dana, a uspjeli su okupiti sugrađane i odnjegovati nisku djelotvornih minijatura za duhovnu ishranu – od zabavnih i kulturnih aktivnosti do ekoloških i humanitarnih poteza. Niti poznaju, niti priznaju nacionalne granice. Vjeruju u energiju različitosti, vjeruju da se stotine i hiljade srdaca mogu bez anestezije ušiti u jedno ogromno srce. Samo treba htjeti i usuditi se stvarati a ne rušiti u paramparčad svaku stopu ljudskosti koja nam je preostala. Vukovarci dobre volje imaju petlje, imaju emocija i socijalne inteligencije u golemim količinama. Evo nekih njihovih kapitalnih dionica za burzu života: dramska radionica; glazbena radionica; duhovni rast i samorazvoj; posadili su 42 mladice javora (zajedno s eko-sekcijama OŠ Antun Bauer i Gimnazije) u sklopu akcije “Jedno dijete – jedno drvo”; u planu je sadnja 100 stabala u akciji Labirint ljubavi; humanitarna akcija “Srcem protiv gladi” u kojoj je prikupljena hrana za 14 vukovarskih obitelji…
Marljivo rade i na projektu širenja tolerancije među osnovnoškolcima, koji bi trajao čitavu školsku godinu, a nastavio bi se i preko ljetnih praznika uz radionice u prirodi. “O toleranciji među djecom i smanjenju diskriminacije po bilo kojoj osnovi se najviše govori među srednjoškolcima. Smatramo da se na toleranciji prema profesorima, starijima, djeci, ali i odraslima koji su drugačiji po bilo čemu, treba raditi od osnovne škole. Primjerice, u jednoj osnovnoj školi imamo dva mala Sirijca i djeca ih nazivaju teroristima. Mi ne želimo takvo društvo”, kaže Lena Vrtarić, predsjednica udruge, u razgovoru s Majom Celing Celić na portalu Civilno društvo. Srce mi se zgrčilo dok sam čitao ovu gorku činjenicu. Da se u vukovarskom čemeru još nalaze čemernija bića, da male pesnice optužbe (s roditeljskih stolova pokupljenih mrzilačkih obroka) sijevaju prema drukčijima, globalno ih optužujući za daleke grijehe. Ne, takvom društvu mora doći kraj. U pravu je Lena Vrtarić, nema preranih lekcija niti prerano pruženih ruku ljubavi, zaštite i njege. Djeca su spremna, i samo od nas ovisi kakve ćemo im primjere pružiti. Zlo ili dobro.
Za mučne aktualne događaje u Vukovaru, Lena Vrtarić kaže da se u tom gradu ne može i dalje živjeti “u devedeset i prvoj”, a da je njezina udruga bila i potpisnica apela u kojoj se od nadležnih institucija traži smirivanje situacije i rješavanje problema nenasilnim putem. “U našoj su udruzi većinom mladi koji su se rodili nakon rata i pred njima je budućnost. Oni moraju stvarati bolji svijet od onoga kojega smo mi živjeli. Vukovar je mali grad i kada u njemu osvane 200 ljudi koji marširaju ulicom, mi ostanemo prestrašeni, s grčem u želucu jer jedino što ti padne na pamet je povratak u ratno stanje. Mladima i djeci to ne treba. Njima treba pravo na život, obrazovanje i rad”, ističe Vrtarićeva sveto trojstvo budućnosti. U Vukovaru i u Siriji. Na svakom pedlju ovog svijeta gdje čovjek zaista želi slušati svoje pravo srce.

Komentiraj

Filed under Društvo

ALAL VERA, BRATE SERGEJE!

Sergej Trifunović ‘ladno je ušetao pred kamere VIP Big Brothera i u jedva 60 sekundi održao gerilski vapaj za pamćenje. Glumčina i ljudina u nedjelju je poslala višeznačnu poruku koja ima višemilijunske efekte. Poslanicu mučno i moćno uzdignutu iznad dna na kojem sopće cijela ex-yu regija. Nadam se da još uvijek ima dovoljno ljudi koji su zaista razumjeli istinsku koštanu srž kratke propovijedi brata Sergeja. Jer, većina hrvatskih i srpskih medija ne da njegov performans ljudskosti uopće nije shvatila, nego ga je i prljavo ožutila. Ozvučili su ga, opremili i nakitili primitivnim senzacijama. Kao da je Sergej u studio televizije B92 ušetao s dvoglavim teletom ili publici upravo pokazao ostatke vlastitog repa, sveli su ga na pelivana i još jednog bigbrotherskog čudaka. Neuvijeno podvaljujući da je Trifunovićev čin tek jedan u nizu glumačkih ego-tripova. Strašno krivo, jer njegova lekcija mnogo je složenija nego što smo spremni priznati.
Elem, kao što već svaka baba i iole posjećeniji portal zna, iz produkcije regionalnog Velikog brata pozvali su Trifunovića da kao special guest star dođe i dometne koju o notornom showu. Možda da se, zajedno s bučnom gomilom, zaceni od smijeha dok očevi i majke napuštaju svoju djecu u direktnom prijenosu. Valjda su producenti očekivali da bi Sergej mogao provalit kakav duhoviti komentar (ajde glumac, reci nešto da se svi smijemo) dok se reality društvo tamo kolje noževima za putar, svađajući se oko toga kaže li se kruh ili hleb – ima li dotične namirnice na tanjuru ili nema, ukućanima regije odavno je postalo svejedno… E, pa Sergej je došao. I bogme im je rekao.
Na velikom kartonu, kojeg je Trifunović nosio u ruci, bila je ispisana prva rukovet njegove prevažne geste: ime osmogodišnje Tijane Ognjanović i broj njezinog žiro-računa. Pred kamerama se Sergej založio za mrve humanosti, koje umnožene mogu čuda napraviti. Iskoristivši tv-medij apelirao je na prikupljanje sredstava za golemu sumu od milijun dolara, koliko je hitno potrebno da bi se oboljeljoj djevojčici mogla izvršiti transplatacija srca u Houstonu. “Svi vi koji trošite svoje SMS-ove da glasate da izbacite ovoga ili onoga iz kuće, učinite neko dobro djelo. Prije recimo mjesec dana, Hrvati su skupili milijun dolara za operaciju neke svoje djevojčice, ja pošto pretpostavljam da ste svi veliki Srbi, imate ćirilične tastature, pokažite da ste veći Srbi od Hrvata. Mislim da je to puno korisnije nego da gledate kako Stanija muze kozu i tko je masturbirao čiji falus! Ja vas sve pozivam da izbacite Sergeja Trifunovića iz kuće. Ne morate trošiti novac, on će otići sam”, rekao je časni brat Sergej i napustio studio dok se starleta-voditeljka blesavo cerila.
Kao u onom veličanstvenom monologu u Paskaljevićevom “Buretu baruta” kad Sergejev lik sipa u lice građanima da su odavno prokockali svaku klicu dostojanstva, da poniženje prihvaćaju kao pravilo življenja, tako je i sad protisnuo iz sebe muku istine. Istine o amneziji ljudskosti, o zgaženom dostojanstvu i popljuvanim obrazima naroda što stanuju u jednom pregolemom Big Brotheru. Sergej je smogao hrabrosti i poštenja i rekao ono što svi znamo ali se previše pouzdajemo u daljinski upravljač: lumpenproleteri krvožedno navijaju za lumpenproletere pred kamerama. Bijedna kurton svakodnevica sa zvjezdanom opremom.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni

MOĆI LJUTE NARANČE

Ne znam kako Raj izgleda, ali nadam se da je sličan onom skladu boja i eksplozije na nepcu kad se sljube kamenica i ljuta naranča. Nakon jedne teškaške maliganske dubrovačke noći dočekao sam pijačno jutro na na Gundulićevoj poljani, uz svježe ostrige i fetice opore naranče, onako kupujući ih još bunovne na tezgama. Bogme, bio sam zahvalan na tom (ne)zasluženom spasenju. Elem, to dobro jutrenje pada mi na pamet dok na portalu Civilno društvo čitam o novoj vrijednoj akciji žena iz udruga DEŠA-Dubrovnik i Dubrovačke naranče – manifestaciji “Dan ljute naranče” koja se četvrtu godinu zaredom organizira u vrijeme feste Sv.Vlaha. U to ime, otvorio sam i teglu džema (btw, ide fantastično uz pečeno meso, probajte) od spomenutih narančastih “oporuša”. Pravi ga moja teta (kad god uspije nabaviti originalne ljute lopudske naranče) uspješno ga u Osijeku kopirajući s dubrovačkih recepata. Kvaka je u tome: nemaš li kamenica, dobar je i džem, ako si u stanju uživati sve tajne njegove sreće.
Na toj se filozofiji, rekao bih, kriju i stoljetna predanja dubrovačkih gospođa tako miomirisno bogata davninama. “Cilj nam je bio uveličati festu Sv.Vlaha, te promovirati našu naranču i proizvode od ljute naranče, kao što su marmelada, arancini, likeri, razni kolačići i torte. Posjetitelji su imali mogućnost kušati stonske kamenice sa feticom ljute naranče i čašom vina iz peljeških i korčulanskih vinograda”, ističu u udruzi DEŠA. Zaista, bez imalo patetike, vjerujem da je u svakom tamošnjem ušećerenom arancinu ili džemu utkano barem jednako umijeća, energije i žudnje, kao u neku od premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama. I ove godine (kao i prošle, kada su prikupljena sredstva uplaćivana u fond za Sigurnu kuću) je slatko-ljuta gozba rađena u humanitarne svrhe. Sav prihod od prodaje delicija išao je Ligi protiv raka Korčula–Pelješac–Lastovo–Mljet. Upravo se u proizvodnji dobrih ljutih plodova krije i djelotvorna borba protiv opake bolesti. Ne u smislu kakvih šamanskih, alternativnih svojstava, nego u plodu gorkastog spokoja, čistog užitka kojeg osjećamo dok grizemo neuglednu naranču dubrovačkog primorja. Opačine koje nam stvara svakodnevica, gomila gadova koja krčmi naše živote radi vlastite pohlepe, vjerojatno stvaraju pogodne teritorije u nama da se gadna bolest naseli. Zato je ugriz u odnjegovani smisao ploda prirode, njegovo strpljivo kuhanje i ukuhavanje do nove kulinarske avanture, pravi eliksir, protuotrov za svaku kancerogenu primisao. Ljute naranče veće su od života, vjerujte mi.

Komentiraj

Filed under Društvo

MARATON PLEMENITIH

Kako bi to sportski komentatori rutineri rekli: dan je bio idealan za utrku. Srednjoškolke nabrijane, željne trijumfa. Žestoko se treniralo cijele godine, došlo je vrijeme da se znoj i naplati. A onda je jedna pala tik pred ciljem i snovi su se raspali na stazi.

Danas kad naslovnice vrište transferima od stotinjak milijuna eura; kad zbog ruptura meniskusa ili istegnuća stražnjih loža, ili kako se već zovu ta čuda zvjezdanih povreda, leleču čitave nacije; u vremenu kad se i za promašene jedanaesterce iskeširaju godišnji budžeti nekih nesretnih država, iz Ohia u SAD-u prošlog je nedjeljnog prijepodneva stigla predivna priča. Veća od sporta i života. Dugoprugašice Meghan Vogel (iz West Libertyja) i Arden McMath (iz Arlingtona) nastupile su za svoje škole na srednjoškolskom državnom natjecanju, održanom u Columbusu. Na stadionu imena legendarnog Jesee Owensa, crnog pantera čije je četverostruko zlato onomad izludilo Hitlera. Višemilijunska konkurencija, kao i beneficije koje mladi američki uspješni sportaši stječu u daljnjem školovanju, vode do žestoke borbe za svaki rezultat. Atletika je tu u samom vrhu po nemilosrednoj filtraciji šansi. Stoga je potez Meghan Vogel ne samo blistav primjer fair playa nego istinska apoteoza čovjekoljublja. Meghan je toga dana već slavila, prošla je prva kroz cilj u utrci na 1.600 metara. Potom je, kao jedna od favoritkinja, nastupila na dvostruko dužoj stazi – na 3.200 metara. Zajedno sa suparnicom iz druge škole, Arden McMath. Arden je bila brža, trebalo joj je još samo 20 metara da osvoji utrku, kad je izgubila snagu i srušila se. Tada otkucavaju veličanstvene tisućinke Meghanine netaknute ljudskosti. Umjesto da iskoristi šansu što je komšinici crkla krava i projuri pored nemoćne Arden, Meghan je stala, pomogla djevojci da ustane, i obgrlivši je, doslovce ju odvukla do cilja. Dopustivši da onemoćala trkačica ispred nje othrama kroz cilj. Rezultat: Arden 14. a Meghan posljednja, 15. Ganuti stadion je poludio od ovacija.

“Ako uložite toliko rada da dospijete na državno natjecanje, zaslužujete proći cilj bez obzira na sve. Ja sam joj odlučila to omogućiti pod svaku cijenu”, izjavila je Vogel medijima koji su eksplodirali za pričom o moralu uspravnom do neba i izdržljivijim od najdužeg maratona.

Samo dan kasnije, na drugom kraju svijeta, Horst Lichter (jedan od najpoznatijih njemačkih kuharskih starova) frapirao je publiku humanitarnog izdanja RTL-ova kviza “Tko želi biti milijunaš”. Lichter je svoj dobitak od 32 tisuće eura naumio podijeliti između Dječje klinike u Tannheimu i Dječje bolnice u Klaićevoj ulici u Zagrebu, u tamo nekoj balkanskoj vukojebini. Okej, jeste oženjen Hrvaticom Nadom Sosinkom, ali mnogi bi na Lichterovom mjestu čak i u tako humanoj misiji kalkulirali. Ne bi li se više umilili domaćem terenu.

U vremenu divlje gramzivosti, u vremenu kad se greške drugih ili tužne sudbine nemoćnih koriste za gaženje preko leševa, ovakvi primjeri toplo golicaju nadu u nama. Možda i nije sve izgubljeno.

Komentiraj

Filed under Društvo