Tag Archives: izbjeglice

MAGIJA BIJESA I LJUBAVI

Kad zatvoriš posljednju stranicu romana „Ciganin, ali najljepši“ dođe ti da ga spališ. Toliko je čemera naselio u svaku poru tvoje duše. I, naprotiv, kad zaklopiš oči nakon čitanja ovog remek-djela, jasno ti je da je odsada do vječnosti postalo dio tvoga srca. I da će držati ćoškove tvoje kuće i tvoga smisla. Kristian Novak (fascinantna „Črna mati zemla“ očito je bila uvertira u erupciju) naprosto je „Ciganinom“ proizveo jedan od nekolicine vrhova književnosti ikad ispisane na našem jeziku, a užarenim standardima bez po muke ulazi i u najzahtjevnije svjetske antologije. Uzbudljivo je s kakvom stvaralačkom disciplinom, strašću i znanjem, Novak orkestrira epski zamah i svedeni noirovski svijet. Dirljiva je zanatska vještina kojom je uronio u materijal svoje imaginacije, kao i njegova žudnja da se tom materijalu posveti gotovo mazohistički raskriljeno. Teško se odlučiti je li uzbudljiviji slalom kroz sočnost jezičnih mijena ili savršena isklesanost magijski dokumentarnih lica. Marquez se reinkarnirao u Novaku i pošao još neistraženim putevima.

Vrhunskim artizmom Novak je u stanju stvoriti začudnu literaturu i da se tu zaustavio bilo bi posve dovoljno da mu ostanemo dužnici. No, kao i kod svih velikih umjetnika, u njegovom stvaralačkom nagonu stanuje i enormna zaliha društvene odgovornosti. Bez imalo patetike: pred Novakovim baražnim fajtom za posljednju mrvicu čovječnosti ostaje samo pokloniti se, najdublje moguće. Roman „Ciganin, ali najljepši“ (izdavač OceanMore) je strašno važan egzistencijalni dokument jednog društva. Negdje na polovici romana zbiva se scena, jednostavna i očajnička u čežnji za svijetom pravednosti – ne možete se obraniti, razvali vas ogoljenošću. Romski dječak Sandi, u osnovnoj je školi osvojio drugo mjesto u brzom čitanju te je pozvan na rođendansku zabavu kod dječaka Mihaela, osvajača prvog mjesta na istom natjecanju, pripadnika vladajuće bijele većine. Taj ushit Sandijeve kratkotrajne inicijacije, njegov djetinji zanos što su bjelačke matere tog sićušnog trenutka zapamtile njegovo ime, pokidat će vam srce. Sve četiri rašomonske priče (govore ih sredovječna usamljenica Milena, Kurd Nuzat zagubljen na našim prostorima na valu bliskoistočnog egzodusa, Ciganin Sandi i policajac Plančić) na fonu počinjenih umorstava, zapravo se slijevaju ili izviru iz tog Sandijevog bljeskovito pronađenog pa izgubljenog Oza. I postaju njihov zajednički ožiljak u potrazi za smirajem.

Novak ni u jednom jedinom retku nije skliznuo u jednostranu crno-bijelu profilaciju priče, karaktera i teme. Naprotiv, rudarskom upornošću bacio se na kopanje po najosjetljivijim granicama između demona destrukcije, pruženih i iznevjerenih šansi, rasističke shizme i žilavosti ljubavi. „Ciganin, ali najljepši“ zapis je o našem iracionalnom strahu da je možda jednom moguće probuditi se na jastuku trajne ljudskosti. „Mi nismo društvo, mi smo djeca koja se svađaju čiji je tata jači i čija je tetka veća žrtva. Nepomireni, bijesni, podijeljeni, prestrašeni, svako toliko užasnuti shvaćamo da smo braća, pa odlučujemo da bismo radije bili kopilad“, kaže Plančić. Nepogrešivo je jasno Novakovo ogledalo gurnuto pod dah našeg postojanja.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

STAMPEDO U ZBJEGOVE

Kakav debil moraš biti da se smrzavaš u zoru na pločniku ne zato jer si bez doma, nego zato jer si modno onesviješten? Koliko prazan moraš biti da se očajnički ritaš u stampedu a da ti život ne visi o koncu, nego iz čiste obijesti? Kakav si to moron ako si zbog komadića brendirane krpe u stanju kidisati i gaziti sve pred sobom? Koliko si armiran debelokožac postao ako se pored tebe smrzava golo biće ranjavih stopala, a ti neutješno pizdiš jer ponestalo je tvog broja prokletih must have čizama?

Jedan od sumraka ove bijedne zatucane zemlje dogodio se 5.11.2015. (i te brojke treba zapamtiti kao neko ovdašnje vukojebinsko majansko proročanstvo), usred Zagreba. U centru feuda zvanog Hrvatska na juriš je osvojen kavez globalno teškog švedskog lanca odjeće, a njihova stranica se užarila od poživinčenih klikova i srušena je u paramparčad. Kako se lijepo moglo vidjeti u izvještajima ili po video klipovima (okačenim baš na svakom mediju koji drži do sebe), juriš osviještene, mahom mlađahne mase, dogodio se jer je u prodaju puštena kolekcija stanovitog pariškog fashion čudotvorca – kolekcija dostupna za tričavih dvije milje kuna po primjerku. Svijet je stigao, a krema ovog smorenog društva ni časa nije časila nego jurnula da zgazi sve pred sobom, pa i posljednju mrvicu dostojanstva. Ili nenašminkanog obraza. Kad su se vrata trgovine u 9.00 napokon otvorila postalo je pitanje života i smrti ne dozvoliti da ti ona ili on maznu žuđenu košulju ili sako ispred nosa. Pa, nismo se zato borili, jebemu miša – siguran sam da je prohujalo kroz glavu svakog od goveda u trku dok su vješalicama žustro kopali oči jedni drugima.

Ova groteskna pomahnitala gomila je tim jadnija što se ne valja na platformi neke visokoplatežne zemlje Dembelije, nego u ekonomski i socijalno poharanim ostacima. U blatu destruiranog, poremećenog društva, jalovo uhvaćenog o udice kaćiperskog predatorstva. Krajnje je mizeran natjecateljski kult naložen blještavilom poliestera, sašivenog rukama ubogog roblja negdje na Dalekom istoku, i s potpisima važnog globalnog fashion pomazanja. Skaredno je, ponižavajuće i zatucano jurišati na formu prestiža kao na osvajanje slobode. Još bezobraznije je to činiti kao (ne)svjesni urlik prezira prema patnjama bližnjih. Dok milijuni očajnika u izbjegličkom egzodusu s Biliskog istoka prolaze kroz Hrvatsku, doista kidišu na žice i čuvaju posljednji dah za onaj trenutak kad će dosegnuti magloviti cilj svoje slobode…, dok se umire i rađa pred našim očima, stampedo ovdašnje blazirane horde nije samo nadrealizam nego čisto ludilo.

Među tim ultimativnim modnim gladušima, tim sprinterima šupljeg smisla, siguran sam da je gomila onih slijegača ramenima što ravnodušno prati „modne sezone“ tuđih patnji. A vjerojatno ih je i previše onakvih od kojih se peče nepatvoreni fašizam. I kad smo već kod fashiona, da kažem još nešto: u smradnoj povijesti fašizma kojekakvim alibijima su se opravdavali pogromi. No, uz ovaj se najnoviji biblijski zbjeg, kod nas javila i posve specifična ksenofobna optužba. Da oni, izbjeglice, mahom izgledaju „kao da su sad iz teretane izašli“. Uz sve užase što podnose, ti su ljudi još i krivi radi svoje ljepote, sram da ih bude, kako se usuđuju.

Ne sumnjam da će mnogi domaći blaženici, heroji nadljudske modne bitke, u izbornu nedjelju pasivno nezainteresirani ostati doma i blejati u krpe svoje globalne važnosti. Ili će, pak, izaći na birališta i zaokruživati onu formu koja će im omogućiti pune izloge kaosa. Samo, neka se ne zaborave toplo obući. Nikad ne znaju kad će i oni morati u zbjegove.

Komentiraj

Filed under Društvo

MAKEOVER BOSONOGIH

Hrvatska, jesen 2015. Negdje oko podnevne kave, na jednoj od najslušanijih radio stanica u državi. Prpošni spiker poziva konzumente etera da, koliko danas, riješe pitanje svoje dosadne obuće. „Budite kreativni! Pošaljite nam smiješnu fotografiju vaših starih cipela i doživite makeover!“ entuzijastički oglašava dežurni druškan, dajući precizne upute: „Najbolju fotografiju nagradit ćemo bonom te i te megabelosvjetske firme u iznosu 700 kuna, bla-bla, truć-truć, nja-nja-nja-nja!“ Marketing, dakle. Naprosto savršeno izgrađenog instinkta za mjesto i tajming plasmana.

Istovremeno, na jednom od najposjećenijih portala bombardiraju nas upozorenjima kakve su cipele IN a kakve OUT ove jeseni (da slučajno ne omanemo) a „slavne Hrvatice“ daju nam na znanje u čemu će ultimativno zagaziti na špicu metropole. Makar i gladovale, nije na odmet pokazati se u brand new blahnikicama, lobotinkama, lobotomijama, ili kako se već zovu te basnoslovne cipeliške… Između tih prijelomnih fashion vijesti zabačena je i ona o trenutnom vodostaju rijeke izbjeglica. Naslovi tipa „7 najčešćih izbjegličkih ruta“ ili „7 savjeta za baršunaste trepavice“ ili „7 gadgeta koje mora imati moderan muškarac“ ili „7 načina kako da produžite erekciju…“, po medijima se prodaju posve istim dizajnerskim fontom i istom uređivačkom logikom. Takav je prijelom zarade. Profit vrišti, i može biti spokojan, jer budući robovi upravo mu dolaze na noge.

Da se razumijemo, ove naoko bezazlene epizode iskrivljenog poretka vrijednosti, tek su mrvice u globalnom teroru kapitala. Ali, da ga jebeš, građevni su dio njegove nepresušne zalihe bešćutne pohlepe. Histerija profita najpresudniji je razlog i uzrok egzodusa kojem svjedočimo. Rasizam i ksenofobija su paket dodatne opreme, strašni alati u službi vječnog neljudskog cilja: gramzivosti. Nepojamni su epski razmjeri tragedije potlačenih i destrukcije posljednjih čestica ljudskosti, dok se nezadrživo valjaju progonjeni iz Libije, Sirije, Iraka, Afganistana, Pakistana… Deseci hiljada bosonogih, iznurenih, premlaćenih, promrzlih i izgubljenih ljudi ne vide ništa komično u svojoj situaciji, i mogu se smatrati presretnima ako na nogama imaju stare „smiješne“ cipele.

Boraveći s neumornim volonterima Volonterskog centra Osijek na terenima Tovarnika i Opatovca, osjetio sam koliko su ubogi ljudi iz tog tužnog azijsko-afričkog zbjega zahvalni na svakom atomu pružene im ruke. Treba, recimo, vidjeti usplahirene oči Kurdkinje, očajnički zabrinute za sina oboljeljog od cerebralne paralize koji je u ledenom slavonskom blatu dobio anginu, a istovremeno te njene oči, pored sve boli i patnje, zabljesnu ponosom dok gordo izgovara svoje ime: Astere, Zvijezda. Ili oči malene četverogodišnje Sirijke koje zrače optimizmom dok ona vama briše nemuške suze-izdajnice. Milijuni se razloga roje, kao iz neke pradavne knjige otkrovenja, da od tih prislinih nomada spoznate što znači boriti se i za najmršaviju nadu budućnosti. I da, opasno je biti među njima. Zašto da se lažemo, uopće nije sigurno. Ako ne pazite, srce vam se začas raspadne u paramparčad.

Komentiraj

Filed under Društvo