Tag Archives: Jugoslavija

BITKA ZA GRAĐANE

Posvete otisnute na uvodnim stranicama knjige najčešće pripadaju sferi autorove intime. No, ponekad je u posveti sadržana šifra identifikacijski važna i čitateljima. Briljantna studija Igora Štiksa „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj“ (Fraktura, Zaprešić, 2016.) već u svojoj dirljivoj posveti sadrži esenciju koja se tiče i nas rođenih, stasalih, ili onih koji se upravo rađaju, na području nekadašnje Jugoslavije i njezine današnje isparcelizirane teritorijalne djece.

„Jeleni Vasiljević i našem sinu Ivoru Vasiljeviću Štiksu, rođenom u porodicama čiji su članovi i članice bili akteri, žrtve i preživjeli tih sto godina koje opisujem u ovoj knjizi“, ispisuje Štiks na nultoj stranici „jedne povijesti Jugoslavije i postjugoslavenskih država“ (kako je podnaslovljena ova knjiga), ne krijući koliko je i osobnih motiva, uz izvanrednu analitičku znanstvenu opremu uložio u rasvjetljavanje mitologije i činjenica fenomena Jugoslavije. U osnovi prirodno integrativne državne zajednice, odnosno zajednica, koje su se u stogodišnjoj historiji (Štiks u fokusu ima period od 1914. do 2014.) spajale i rašivale – izmjenjujući svoje ere u kontinuitetu ekonomskih, socijalnih i političkih nužnosti, ili u diskontinuitetu despotije, terora i krvavih obračuna.

Štiksovo kapitalno djelo izvorno je objavljeno na engleskom („Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States – One Hundred Years of Citizenship“, Bloomsbury Academic, London, 2015.) tako da se u jezičnoj i etimološkoj formi došlo do znakovite razlike. Dok „citizenship“ na engleskom ima jedinstveno značenje; hrvatski jezik, ovisno o kontekstu, upotrebljava dvije riječi: „građanstvo“ i „državljanstvo“. U toj maloj jezičnoj diskrepanciji krije se i jedna od ključnih misija Štiksove knjige – borba za što dostojniju, zapravo primarnu ulogu građanina u participiranju izgradnje neke državne zajednice.

Osim zapaženog javnog angažmana i povjesničarsko-sociološke karijere (znanstveni je suradnik Sveučilišta u Edinburgu), Igor Štiks ima izniman literarni talent. Znalački ga ispoljava kao prozaik (nagrađivani su mu romani „Dvorac u Romagni“, „Elijahova stolica“ – po kojoj je redatelj Boris Liješević načinio potresnu predstavu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu), dramatičar (drama „Brašno u venama“ praizvedena u Sarajevskom ratnom teatru, također u Liješevićevoj režiji) i pjesnik (knjiga pjesama „Povijest poplave“) što se sjajno reflektira i u njegovim znanstvenim radovima. Naime, uz iscrpnu empirijsku popločanost, knjiga „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj“ nije suha naučna drenovina nego vibrantni politički triler koji se prati bez daha, jer, zaboravili smo neke lekcije na koje nas Štiks dokumentirano istraživački podsjeća. Lekcije koje bi morale biti dostatna prtljaga za normalnu budućnost.

Frakturin izdavački potez ne može imati bolji tajming. U trenutku kad se čitava razdoblja ovdašnjih korijena opet raspomamljeno brišu kao satrapski jugo-bauk, a tajmer historije dekretima zaustavlja na novim godinama nultim, Štiksova znalačka i smirena dijalektika analizira prednosti i nedostatke jedne nestale zemlje kao priču koja nije bila bez nade. Usprkos barabama koje su plemenitu ideju uzajamnog prožimanja prečesto znale uprskati do balčaka. Pretvarajući preko noći svoje građanine u strance i neprijatelje.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

JUGOSLAVIJA, MOJA DOMOVINA

Kamo sreće da se nikada nije pojavio roman “Jugoslavija, moja domovina” i da se ukleti razlozi njegova postanka nikada nisu dogodili. Premučno je njegovo produženo djelovanje. Pograbi vas za grlo i razori dušu poput navođenog projektila. Opet, blagoslovljen dan kada je Goran Vojnović sjeo ispisati knjigu koju više nikada ne bismo smjeli vratiti na police. Nego, držati ju negdje pored uzglavlja kao Bibliju. U svim domovima, hotelima, svratištima i bogazama bivše Jugoslavije a i ostatka svijeta, bogme… Kao jedan od preostalih zaloga civilnog življenja. Kao malu a ogromnu šansu da možemo biti drukčiji, da imamo pravo na jednom zauvijek otkopan život dostojan čovjeka. O uniformama je ovdje riječ, o prošlom građanskom ratu što je u paramparčad pretvorio prvo građane a onda prostor jedne zemlje. Zemlje koja je mogla biti sretna, samo da nije bilo budala i ubojica. Iz svake stranice Vojnovićevog oporog remek-djela upravo vrišti čežnja za civilnim smirajem.
Da je jedan od ponajboljih slovenskih pisaca mlađe generacije (i filmskih redatelja, upravo je premijerno prikazan njegov film “Čefuri raus!” o rasizmu unutar luzerskih suburbanih slovenskih zajednica) Vojnović dokazuje ovom moćnom pričom o zločinu i kazni, stanjima ljudskog proklestva koja se najčešće istodobno roje pod istim srcem. “Jugoslavija, moja domovina” (“Jugoslavija, moja dežela”; prijevod Anita Peti-Stanić i Jagna Pogačnik; u izdanju Frakture) jest prozni road movie o potrazi mladića Vladana, odraslog u Ljubljani, za istinom o ocu, bivšem oficiru JNA, za kojega je vjerovao da je mrtav. Odrastajući s majkom Slovenkom, upijajući jednu jedinu oficijelnu istinu njihove disfunkcionalne porodice, stravična spoznaja udara Vladana u lice – otac mu je ratni zločinac, optužen za pokolj u jednom istočnoslavonskom selu, živ je i nalazi se u bijegu, negdje u Europi. Vladan mora potražiti odgovore, oca u sebi i sebe u ocu, iscijediti muku koja je počela onim nultim danom jednoga raspada: “Bio sam bijesan. Bijesan na čovjeka koji mi je nekad toliko značio, a onda je jednoga dana postao pošast. Odbacivao sam povjerenje u vlastito tumačenje njegove preobrazbe, jer ga još uvijek nisam želio razumjeti. Razumjeti ga značilo je opravdati ga, a ja sam želio samo to da nema ničega na svijetu što bi moglo opravdati njegove odluke, zato što se čovjeku ne bi smjelo dogoditi ništa tako strašno.”
Vrhunaravnom spisateljskom koncentracijom, naizgled jednostavno a dubinski, Vojnović se usmjerio na dešifriranje gustog lanca žrtava i zločinaca, čije se uloge na ovim našim prostorima izmjenjuju gotovo po nekom neminovnom klinču i ključu “najstrašnije boli našega svijeta – sjećanju”, jer uvijek je netko nekome učinio jebenu nepravdu i posijao strah u očima.
U tim procijepima samotnički zavija čežnja svih Vladana na ovim pustopoljinama, krik želje da jednom taj serijal prestane, da civilno društvo nadjača razloge osvete. Kod Vojnovića nema nimalo patetike, ali čišće molitve za ljubavlju ja skoro nisam pročitao. Čuvati ovu knjigu pored sebe zauvijek i vraćati joj se. Dok god nas ima i trunka na ovom svijetu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

JE LI TUĐMAN KRAO ORAHE?

U jednoj od genijalnih avantura grupe TNT (epizoda “Daj! Daj! Daj!”) družina se bacila na raskrinkavanje lažnih humanih motiva tajanstvene klinike “Uđeš slomljen, izađeš zdrav”. Elem, tajni agent Alan Ford na kauču se hrabro odupire zlom psihiću koji ga maltretira, tražeći da prizna grijehe prošlosti. Dobri švejkovski Alan, na svako pitanje torture stoički odgovara da je “krao orahe”, sve dok shrink ne podivlja i izgubi kontrolu.
Hrvatska (i ostale zemlje raspadajuće Jugoslavije) početkom devedesetih doživjele su grotesknu strip inverziju. Ulazio si zdrav, a izlazio slomljen. Doslovce. U orgijastičkom građanskom ratu vodeći zli momci preuzimaju ulogu Alana Forda a pokoren narod uporno im vjeruje da je njihov jedini krimen nestašna “krađa oraha”. Forma je i dalje zadržala stripovski karakter, ali posljedice su bile sve samo ne zabavne. Recimo, u autokratskom carstvu Franje Tuđmana (još od njegova performansa na Cvjetnicu 1990. uoči prvih višestranačkih izbora, kada si je, ni manje ni više, dodijelio ulogu Mesije) isključivo je vladala žanrovska mješavina stripa, operete i groteske. Feudalni grenadiri, Vrhovnik-Gromovnik u bijelim puranskim uniformama, gusle i ognjišta s ugrađenim žaruljama vječne vatre, mitologije hrvatskog Camelota, vojne parade s maketama nadnaravnih balističkih raketa interkontinentalnih dometa… sve to kao da je ispadalo iz Marvelovih strip-kvadrata. Ali malo je razloga bilo za razbibrigu. Razbijale su se glave, otvarali priručni logori, suzbijala građanska prava svim sredstvima. Iza Tuđmanovog parahistorijskog lažiranog epa neuvijeno se krila megalomanska osvajačka želja, nikad skrivenih šovinističkih i rasističkih pobuda. Pod izmišljenim lentama banana-Generalita bilo je dovoljno mjesta za gomilu ubojica i pljačkaša s kojima je mogao zaigrati koncept Velike Hrvatske. Dok je britanskim diplomatima trtljao gomilu gluposti o nebeskom porijeklu Heruvata, Sarmata ili kako li se već ono zvaše Franjine legije iz bunila, na salvetama je crtao vrlo ozbiljne kartografije dijeljenja ratnog teritorijalnog plijena. Zapravo, dijeljenja jada. Svoga i drugih naroda. Jasno je ko dan: Tuđman i njegova banda nisu krali orahe nego su gadno okrvavili ruke (naredbodavno ili pukim izvršenjima) u udruženim monster-pohodima etničkog čišćenja. Najnovija haška presuda samo je posljednji u nizu dokaza za ono što je počelo kao strip a završilo kao krvava bajka.
Zato u banana-državi kipovi Franje Tuđmana u posljednje vrijeme niču kao atomske gljive poslije kiše. Ova zemlja naprosto obožava klanjati se teroru. Svaki novi kumir sve je groteskniji u odnosu na onog prethodnog. Najnoviji osječki nagrdio je vizure lijepog Trga Slobode. Nalikuje na deliričnu slitinu Iron Mana, Halloween bundeve i namćorastog palanačkog ćate. Kao da je netko bio na cracku dok ga je radio. O onima koji će ga svečano ustoličiti da i ne govorimo. Udruženi zločinački neukus.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

NACIJA NIJE PREČA OD LJUDI

Ovih je dana Facebook pretrpan vrućim dilerskim poslom. Bivši i sadašnji studenti uzbuđeno dijele i komentiraju interview svoga profesora. Ponosni njegovom zaostavštinom. Posve opravdano. Jer, opsežan razgovor s glumcem Borom Stjepanovićem, objavljen u prošlom broju beogradskog tjednika Vreme, mali je biblijski priručnik o tvrdom kruhu glume, života, rata i mira. Vodič ustrajnog trajanja, zgusnuta škola o njezi brojnih ožiljaka i sićušnih zrnaca sreće i uspjeha. Osim toga, ta se mudra, jednostavna tkanica, zabilježena u magazinskom formatu, čita kao precizna kronika prostora što stotinama godina čini iste paklene greške i ponavlja iste vrhunske ljepote – najčešće zvanog Jugoslavija. Za one koji nisu spremili ovaj interview na svojim tvrdim diskovima ili mekim srcima, možda bi ga trebalo umnožiti u milijune kopija i bacati iz aviona. Da nas barem jednom u životu netko bombardira nečim korisnim. I poštenim do srži.

Nemoguće je zamisliti bilo koju dragocjenu filmčinu ovdašnjih prostora (“Ko to tamo peva”, “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Ovo malo duše”, “Lepota poroka”, “Ničija zemlja”…) bez Bore Stjepanovića. Glumac, redatelj, profesor na beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj školi glume, u svojoj krhkoj pojavi nosi onu zavarenu leguru majstora i oca. Ispod njegove radioničarske kecelje, bez nadmenosti sveznajućeg gurua, brojnim generacijama učenika stizali su i još uvijek stižu dugovječni putokazi zanata i žilave umjetnosti. “Dugo se bavim pedagoškim radom i najteže mi je da svakoj novoj generaciji studenata glume objasnim kako je veličina glumačke umjetnosti – mnogo više od premijera, predstava, crvenih tepiha i nagrada – sadržana u sposobnosti da se istražuje, da se uživa u probi, ili na filmu: od akcija do stop“, običnim potezima objašnjava tajne u Vremenu. “Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorišta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas!” gorko pred čitateljima otvara Stjepanović pogled u naše zajedničke apsurde. Doista, zašto smo, pobogu, dopustili kretenima krvavih ruku da načine od nas budale, rastepu nas iz velike zemlje brojnih prednosti po bijednim feudalnim prčvarnicama?

Veliki mali čovjek Boro podsjeća da brojne gnjide namjerno zaboravljaju davnašnje lekcije literature: “U grčkim tragedijama ćete naći: ‘Kuku, šta smo im uradili!’ Trojancima, Hekubi, roblju… Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve… E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, šta smo im uradili…”

Kad smo u siječnju razgovarali za Globus, povodom osječke premijere Shakespeareovog “Mletačkog trgovca” i Borine maestralne vizije Shylocka, rekao mi je nešto što bi trebalo nositi oko vrata kao amajliju. “Zemlja nije preča od ljudi. Budalaštine po kojima su države ili nacije važnije od pojedinca, to traje neko vrijeme i onda stradavaju ljudi. Oni koji su intenzivno sudjelovali u tome pokušavaju to opravdati, legalizirati izvjesno vrijeme, ali se to gubi, gubi… pa onda opet proradi. Kao neki čir. To je nešto kao virus što živi među nama. Nikada nisam tome pripadao, ni jednoj vjeri, ni jednoj naciji. Namjerno.”

 

 

Komentiraj

Filed under Kultura