Tag Archives: Kolinda Grabar Kitarović

ŽENE REVOLUCIJE ILI PASTORALE?

„Oni koji se ne kreću, ne primjećuju svoje okove“, rekla je jednom, u prahistoriji ponosa, Rosa Luxemburg. Jednostavno, gordo, pokretački, snažno i fajterski djeluju Rosine riječi. Kao rosa čiste i kao ruža amblematske. Tako prirodno superiorne onom nekrzmajućem pristanku nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da u svečanoj inauguraciji doslovce otrpi muškarački kult paragrafa i zakune se svima nama da će „dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno…“ Ni slučajno se nije odvažila učiniti simbolički prijestup, zaštititi svoj spol i barem u trenutku slavlja dati do znanja da je sestra mnogim diskriminiranim, nezaposlenim, potplaćenim, neplaćenim ili premlaćenim ženama Hrvatske. Ali predsjednica Grabar-Kitarović nije ni ušla u igru s drugim ambicijama nego da bude poslušna hostesa HDZ-machosima i da statira u njihovim nadri-kultevima za osvajanje novog ciklusa vlasti nad ovim smiješnim feudom. I meni je te žene najiskrenije žao.

Možemo li zamisliti s koliko se čelične volje Rosa Luxemburg (rođena 5. 03. 1871., kao peto dijete siromašne židovske obitelji u Zamošću, Poljska) morala boriti protiv odbačenosti zbog svog invaliditeta, „nečistog“ porijekla i bijednog statusa. Borila se i izborila, upisavši se u red najblistavijih ikona plamene feminističke, slobodoumne i marksističke misli u povijesti.

„Dječja bolest kuka učinila je njezino tijelo uganutim, krhkim i slabim. Hodala je nezgrapno šepajući. Ali kad je govorila, ono što su ljudi vidjeli bile su velike, izražajne oči koje su sjajile od suosjećanja, blistale od smijeha, gorjele od borbenosti, bljeskale s ironijom i gađenjem.  Kada bi imala riječ na kongresima i sastancima, činilo se kao da njezina sitna građa raste i postaje zapovjedničkom. Njezin glas bio je topao i rezonantan, njezina pamet smrtonosna, argumenti širokog raspona, u pravilu, više usmjereni na inteligenciju nego na osjećaje slušatelja“, tako je o Rosi pisao američki povjesničar Bertham Wolfe.

Ni Rosina tragična likvidacija (uhapšena je i umorena u zatvoru 15. siječnja 1919., nakon krvavog gušenja kratkotrajne utopije socijalističke revolucije u Berlinu) nije mogla izbrisati klice promjena koje je ta žena donijela na svijet i ostavila generacijama koje dolaze.

No, Hrvatska uoči 8. marta 2015. ne zna što bi s tim umnim naslijeđem. Radije se priklanja umrtvljenim kičastim pastoralama, ubavim uspomenama gospođe predsjednice koja je nekad trčala cvjetnim livadama sa suncem u kosi. Politički dirigenti i warlordovi kao skup mentora gđe Grabar-Kitarović dopustili su joj (a ona to objeručke nosi) ulogu nekakve prvosvećenice. Magna Mater što udjeljuje blagoslove i pomazanja militarističkom kultu države koja odavno više nije sekularna. „Idite s blagoslovom božjim“, poručila je predsjednica hrvatskim vojnicima neki dan na odlasku u još jednu svjetsku klaonicu – Afganistan. Osmomartovske ide ovdje nikad nisu sumornije zvučale.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

DISKRETNO, PA UDRI!

O, da, svaki bi NATO bombarder poželio gospođu Kolindu Grabar Kitarović za glavnokomandujuću. Kad treba gjegod sravnit kakav bulevar, ubogi slam, naftni terminal ili burgernicu, ona se, pred samu akciju ukaže na monitoru, nasmiješi i kaže: „Ja sam protiv upotrebe vojne sile. No, gospodo, to pitanje morate riješiti sami, unutar kokpita.“ Ili nosača aviona, ili, šta ja znam, tenka iz starih zaliha pogona Đure Đakovića.
I piloti ga, tenkisti ili obični redovi pješadinci, samoinicijativno riješe, stisnuvši okidač. Lete granate, prazne se AK-okviri… Čitave zemlje tako nestaju u plamenu, milina jedna, svima toplo oko srca, a odgovornost ničija. To je svakako recept za neodrživi razvoj Hrvatske. Uostalom, već sada tako vlada premijer Milanović, sliježući ramenima poput nevine francuske sobarice u lošim vodviljima, perući ruke češće i od bacilima opsjednutog Pilata. Isto se ponaša i sadašnji predsjednik Pantovčaka Josipović, ravnodušniji i od najravnodušnijeg Titovog pauna, ako je koji preživio.
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, Kolinda Grabar Kitarović već sada zauzima nedvosmislen stav da će, bude li izabrana, nastaviti dvosmislenu politiku kontinuiteta svog prethodnika, politiku s vječnim ALI. Dok je kafenisala sa svitom u Rijeci, kampanjski u kampanji koja to još nije, novinari su joj postavljali mnoga pitanja, od onih benignijih što kaže hoće li turistička sezona ipak biti berićetna sad kad su šeici navalili, sve do onih ljutih pitanja-sačekuša. Recimo, da komentira odluku Ustavnog suda o referendumskom pitanju o ćirilici. Aha, paz’ da ne bi. I Ustavni suci su tu umrljali dvolična rješenja, doduše skidajući kretenski referendum, ali i pljuskom Vladi da je učinila krivo „nametanjem“ ćiriličnih ploča u Vukovaru. Pa kad suci umrljaše, otkud se očekivalo da hipotetska predsjednica sutrašnje Hrvatske nešto kristalnije odgovori od zamagljujućeg: „Meni je taj čin nametanja ćiriličnih ploča od strane Vlade izgledao kao da se ljudima pokušava silom nešto nagurati, i to nije bio otpor prema manjinama i prema dijalogu, to je bio otpor prema nametanju nečega s više instance, umjesto da se otišlo među ljude i razgovaralo s njima…“ i da o pitanju o ćirilici u Vukovaru „treba odlučiti lokalna zajednica.“ Znači, jesmo za demokratske, civilizirane standarde uređenja manjinskih prava, ali dajte vi tamo, lokalni batinaši, najbolje je da vi to procijenite sami na terenu. Ako se prevarite u procjeni, pa ubijete boga u manjinskom narodu, tja, bože moj, mi predsjednički kandidati ili aktualni predsjednici, ništa nismo mogli.
Također, ni komentar o Zakonu o životnom partnerstvu istospolnih osoba, iz nasmiješene Karamarkove delegatkinje, nije mogao biti nedvosmislen, da kaže nešto o njegovim civilizacijskim dosezima, nego s čudnom, egzotičnom zadrškom: „Ja na homoseksualce gledam kao na susjede i prijatelje i smatram da većina njih ne želi da ih se tako obilježava.“ ???? Šta, kako? Odgovore zna samo NATO-va kandidatkinja za prvu predsjednicu Hrvatske.

Komentiraj

Filed under Društvo