Tag Archives: ksenofobija

MAGIJA BIJESA I LJUBAVI

Kad zatvoriš posljednju stranicu romana „Ciganin, ali najljepši“ dođe ti da ga spališ. Toliko je čemera naselio u svaku poru tvoje duše. I, naprotiv, kad zaklopiš oči nakon čitanja ovog remek-djela, jasno ti je da je odsada do vječnosti postalo dio tvoga srca. I da će držati ćoškove tvoje kuće i tvoga smisla. Kristian Novak (fascinantna „Črna mati zemla“ očito je bila uvertira u erupciju) naprosto je „Ciganinom“ proizveo jedan od nekolicine vrhova književnosti ikad ispisane na našem jeziku, a užarenim standardima bez po muke ulazi i u najzahtjevnije svjetske antologije. Uzbudljivo je s kakvom stvaralačkom disciplinom, strašću i znanjem, Novak orkestrira epski zamah i svedeni noirovski svijet. Dirljiva je zanatska vještina kojom je uronio u materijal svoje imaginacije, kao i njegova žudnja da se tom materijalu posveti gotovo mazohistički raskriljeno. Teško se odlučiti je li uzbudljiviji slalom kroz sočnost jezičnih mijena ili savršena isklesanost magijski dokumentarnih lica. Marquez se reinkarnirao u Novaku i pošao još neistraženim putevima.

Vrhunskim artizmom Novak je u stanju stvoriti začudnu literaturu i da se tu zaustavio bilo bi posve dovoljno da mu ostanemo dužnici. No, kao i kod svih velikih umjetnika, u njegovom stvaralačkom nagonu stanuje i enormna zaliha društvene odgovornosti. Bez imalo patetike: pred Novakovim baražnim fajtom za posljednju mrvicu čovječnosti ostaje samo pokloniti se, najdublje moguće. Roman „Ciganin, ali najljepši“ (izdavač OceanMore) je strašno važan egzistencijalni dokument jednog društva. Negdje na polovici romana zbiva se scena, jednostavna i očajnička u čežnji za svijetom pravednosti – ne možete se obraniti, razvali vas ogoljenošću. Romski dječak Sandi, u osnovnoj je školi osvojio drugo mjesto u brzom čitanju te je pozvan na rođendansku zabavu kod dječaka Mihaela, osvajača prvog mjesta na istom natjecanju, pripadnika vladajuće bijele većine. Taj ushit Sandijeve kratkotrajne inicijacije, njegov djetinji zanos što su bjelačke matere tog sićušnog trenutka zapamtile njegovo ime, pokidat će vam srce. Sve četiri rašomonske priče (govore ih sredovječna usamljenica Milena, Kurd Nuzat zagubljen na našim prostorima na valu bliskoistočnog egzodusa, Ciganin Sandi i policajac Plančić) na fonu počinjenih umorstava, zapravo se slijevaju ili izviru iz tog Sandijevog bljeskovito pronađenog pa izgubljenog Oza. I postaju njihov zajednički ožiljak u potrazi za smirajem.

Novak ni u jednom jedinom retku nije skliznuo u jednostranu crno-bijelu profilaciju priče, karaktera i teme. Naprotiv, rudarskom upornošću bacio se na kopanje po najosjetljivijim granicama između demona destrukcije, pruženih i iznevjerenih šansi, rasističke shizme i žilavosti ljubavi. „Ciganin, ali najljepši“ zapis je o našem iracionalnom strahu da je možda jednom moguće probuditi se na jastuku trajne ljudskosti. „Mi nismo društvo, mi smo djeca koja se svađaju čiji je tata jači i čija je tetka veća žrtva. Nepomireni, bijesni, podijeljeni, prestrašeni, svako toliko užasnuti shvaćamo da smo braća, pa odlučujemo da bismo radije bili kopilad“, kaže Plančić. Nepogrešivo je jasno Novakovo ogledalo gurnuto pod dah našeg postojanja.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

USTAVOBRANITELJI

Ustav Republike Hrvatske pod hitno treba mijenjati. Naime, u njega treba unijeti cijeli scenarij filma „Ustav Republike Hrvatske“. I to u Preambulu. Osim toga, ne bi zgorega bilo instalirati tamo, unutar ustavotvornih paragrafa, i neki link na film, spojiti ga izravno sa saborskim i školskim klupama, policijskim stanicama i benzinskim pumpama, naplatnim kućicama po cestama i dječjim vrtićima, stranačkim štabovima na elitnim adresama, resortima i periferijskim birtijama… Jer, redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić filigranskim marom ispleli su granitno gnijezdo čovjekoljublja, u kojem žilavo hrane, poje i griju nadu da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Da je moguće i u našim balkanskim vukojebinama uzgojiti trajne vrtove nezagađenog razuma. Film je to koji uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.

Zato ga je skoro pa nemoguće ispričati ili vrednovati racionalnim alatima. Niti (opisujući doživljeno) možemo dovoljno izraziti svoju zahvalnost i biti barem mrvicu fer koliko su u ferplej bitkama s onim lošim u nama, bili svi junaci iz Grlićeve brigade. Kunem se da sam gledajući film osjetio slatku bol od gustoće emocija, poštenja i fanatičke vjere u dobro, koje isijavaju doslovce svi neimari „Ustava“ a napose glumačka ekipa. Niti jedan redak Tomić & Grlić priče, ni najmanji „frame“ Grlićeve samozatajne toplovoajerske režije, baš ni jedna misao, žudnja ili gesta glumačkih udarnika… nisu uloženi niti porođeni uludo. Sve ide van, izvan granica filma, apsolutno sve nas obavija i štiti poput najsigurnijih ljuski jajeta. O kakvoj je ustavobraniteljskoj strategiji riječ, o kakvom delikatnom pokušaju da se društvo iskopanih mržnji privede ljudskosti, savršeno govori scena kad krvavog Vjeku Kralja, gaya i travestita kojeg je brutalno iscipelarila histerična banda nesigurnih tinejdžera, dovode na hitnu. Grlić i njegov fenomenalni direktor fotografije Branko Linta izmučeno lice Nebojše Glogovca slikaju stilizirano, kao da se ne guši u prolivenoj krvi nego u razmazanoj šminki. Ne iz namjere da priguše učinjeno nasilje nego da bi nasilje još više pokazali nezemaljskim. Također se u melankoličnom slikanju Kraljevih rituala i ocvalih interijera samoće, namjerno približavaju rubu hiperestetiziranog kiča. Kad je društvo zaglibilo u bezdane netrpeljivosti i nesreće, svaki pokušaj potrage za srećom i ljubavlju ispada kao beznadežni kič.

„Stisni zube“, kaže Maja Samardžić (Ksenija Marinković) svome mužu Anti (Dejan Aćimović), policajcu Srbinu koji je i veteran Domovinskog rata i ime je čak promijenio ali nikada ne može dovoljno zadovoljiti ksenofobnu većinu. „Stisni zube“, hrabri ga nakon što je pretrpio uvrede od susjeda Vjeke Kralja, povjesničara i hrvatskog desničara. U te dvije riječi vrhunaravne Ksenijine igre svakom našem posrnuću pružena je hrabrost, ubrizgana snaga da ustanemo i izdržimo. Bez imalo parolaškog slanja poruka ili crno-bijelog presuđivanja, Grlić i njegovi sljedbenici idu iz najdublje moguće ljudske nutrine – pričajući priču o jedinom održivom bivstvovanju: mukotrpnoj spoznaji sebe i bližnjega pored nas.

Trebalo je izdržati svu silu antologijskih etapa „Ustava“. Jedna od vječnih je ona kad se u noći, na gornjogradskoj zagrebačkoj klupi, skutri troje luzera u potrazi za ljubavlju i srećom, a Ksenija Marinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović (nebeski glumci, ne pretjerujem) isprepliću ruke čežnje… Veliki ljudi i veliki umjetnici. Jebeno hvala im dugujemo, svima koji su iz čistog srca porodili ovaj film, nosićemo ga u srcu zauvijek i nitko nam ga oduzeti ne može. Svojim kraljevskim, herojskim umijećem podigli su mali veliki bedem u slavu dobrote. Istina, dok cure posljednje minute filma a Grlićev trio sanja san o odškrinutoj sreći, u dubini kadra pojavljuje se zli šljam. Ali bedem je armiran i ne damo zlu da prođe. Ne damo.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

STAMPEDO U ZBJEGOVE

Kakav debil moraš biti da se smrzavaš u zoru na pločniku ne zato jer si bez doma, nego zato jer si modno onesviješten? Koliko prazan moraš biti da se očajnički ritaš u stampedu a da ti život ne visi o koncu, nego iz čiste obijesti? Kakav si to moron ako si zbog komadića brendirane krpe u stanju kidisati i gaziti sve pred sobom? Koliko si armiran debelokožac postao ako se pored tebe smrzava golo biće ranjavih stopala, a ti neutješno pizdiš jer ponestalo je tvog broja prokletih must have čizama?

Jedan od sumraka ove bijedne zatucane zemlje dogodio se 5.11.2015. (i te brojke treba zapamtiti kao neko ovdašnje vukojebinsko majansko proročanstvo), usred Zagreba. U centru feuda zvanog Hrvatska na juriš je osvojen kavez globalno teškog švedskog lanca odjeće, a njihova stranica se užarila od poživinčenih klikova i srušena je u paramparčad. Kako se lijepo moglo vidjeti u izvještajima ili po video klipovima (okačenim baš na svakom mediju koji drži do sebe), juriš osviještene, mahom mlađahne mase, dogodio se jer je u prodaju puštena kolekcija stanovitog pariškog fashion čudotvorca – kolekcija dostupna za tričavih dvije milje kuna po primjerku. Svijet je stigao, a krema ovog smorenog društva ni časa nije časila nego jurnula da zgazi sve pred sobom, pa i posljednju mrvicu dostojanstva. Ili nenašminkanog obraza. Kad su se vrata trgovine u 9.00 napokon otvorila postalo je pitanje života i smrti ne dozvoliti da ti ona ili on maznu žuđenu košulju ili sako ispred nosa. Pa, nismo se zato borili, jebemu miša – siguran sam da je prohujalo kroz glavu svakog od goveda u trku dok su vješalicama žustro kopali oči jedni drugima.

Ova groteskna pomahnitala gomila je tim jadnija što se ne valja na platformi neke visokoplatežne zemlje Dembelije, nego u ekonomski i socijalno poharanim ostacima. U blatu destruiranog, poremećenog društva, jalovo uhvaćenog o udice kaćiperskog predatorstva. Krajnje je mizeran natjecateljski kult naložen blještavilom poliestera, sašivenog rukama ubogog roblja negdje na Dalekom istoku, i s potpisima važnog globalnog fashion pomazanja. Skaredno je, ponižavajuće i zatucano jurišati na formu prestiža kao na osvajanje slobode. Još bezobraznije je to činiti kao (ne)svjesni urlik prezira prema patnjama bližnjih. Dok milijuni očajnika u izbjegličkom egzodusu s Biliskog istoka prolaze kroz Hrvatsku, doista kidišu na žice i čuvaju posljednji dah za onaj trenutak kad će dosegnuti magloviti cilj svoje slobode…, dok se umire i rađa pred našim očima, stampedo ovdašnje blazirane horde nije samo nadrealizam nego čisto ludilo.

Među tim ultimativnim modnim gladušima, tim sprinterima šupljeg smisla, siguran sam da je gomila onih slijegača ramenima što ravnodušno prati „modne sezone“ tuđih patnji. A vjerojatno ih je i previše onakvih od kojih se peče nepatvoreni fašizam. I kad smo već kod fashiona, da kažem još nešto: u smradnoj povijesti fašizma kojekakvim alibijima su se opravdavali pogromi. No, uz ovaj se najnoviji biblijski zbjeg, kod nas javila i posve specifična ksenofobna optužba. Da oni, izbjeglice, mahom izgledaju „kao da su sad iz teretane izašli“. Uz sve užase što podnose, ti su ljudi još i krivi radi svoje ljepote, sram da ih bude, kako se usuđuju.

Ne sumnjam da će mnogi domaći blaženici, heroji nadljudske modne bitke, u izbornu nedjelju pasivno nezainteresirani ostati doma i blejati u krpe svoje globalne važnosti. Ili će, pak, izaći na birališta i zaokruživati onu formu koja će im omogućiti pune izloge kaosa. Samo, neka se ne zaborave toplo obući. Nikad ne znaju kad će i oni morati u zbjegove.

Komentiraj

Filed under Društvo

HULJE BEZ LOVOSTAJA

Prije nekoliko godina, u sezoni lokalnih izbora, jedan osječki liberalni političar predizborno je urlao: „Ovaj grad su uništili Hercegovci, i ja im poručujem neka idu što dalje i neka se više ne vraćaju!“ Iz svoje osebujne liberalne vizure taj se nedozreli rasist upeo da očisti grad. Predizborno je rekreirao ideju da će baš on prosuđivati koje su to nacije ili zavičaji predodređeni na zločin i pljačku. Osim šovenske poruke, njegove ideje su se idealno uklopile u olinjalu matricu klaustrofobične Hrvatske, prema kojoj sezona lovostaja nikada ne počinje. Kao da nas je najmanje milijardu i kusur a prostiremo se na teritoriju trostruko većem od Rusije. Tako se idiotski ponašamo, vječno brišući ljude, gadimo im živote, ili se, pak, zlurado smješkamo ako odlaze „ničim izazvani“. A mi baš ništa ne činimo da ih zadržimo i cijenimo kao bogatstvo. Uzgred, što očekivati kad i premijer Zoran Milanović poručuje studentima neka brišu van ali svakako na Zapad, jer na Istoku će malo toga korisnog naučiti?! Elem, ja bih jednom zaista volio živjeti u gradu i zemlji dolazaka. U zemlji kojoj će svi njeni graditelji, slavni ili manje znani, biti potrebni i jednako vrijedni.

Dva intervjua su nedavno izvukla loše strasti, sve u zluradoj i jalovoj mantri: „Koga nema, bez njega se može.“ Rade Šerbedžija i Tonči Huljić, dva majstora i izdržljiva proizvođača globalno prepoznatljivih brendova, otvoreno su iskazali zebnje o daljnjem ostanku u Hrvatskoj. Imali su potrebu govoriti o neodrživoj letargiji gubitništva, o pogaženim vrijednostima u kojima je Hrvatska ogrezla, a da upravljačke strukture u svom sljepilu ne haju za alarmantno stanje. Šerbedžija i Huljić imaju dovoljno teškaška imena da se njihove javne dileme pročitaju i kao apel zajednice. Obojica su iskreno priznala kako razmišljaju o odlasku, niti jedan nije rekao da zaista i pakira kofere. Ali hejteri ne mare. Oni čuju što žele čuti, pa divljaju na društvenim mrežama ili po pravovjernim medijima, oštro pokazujći prstom: „Napolje i ne vraćajte se!“ I kao da su odahnuli, jadni besprizorni, na samu mogućnost da će se više riješiti nekorisnih parajlija, tamo nekog glumca i tamo nekog estradnog hitmejkera. Jesmo li toliko osiromašili duhom pa umišljamo da si smijemo dopustiti luksuz i otjerati Šerbedžiju i Huljića?

„Razmišljam o preseljenju, jer u ovom trenutku u Hrvatskoj nisam zadovoljan s mnogim stvarima. Zemlja je rasprodana i teško ima priliku da se ljudski postavi na noge, a toliko je divna i ima potencijala. U tom smislu je i odnos prema kulturi zabrinjavajući. Režu se sve moguće stvari, a na kulturi se ne bi smjelo štedjeti. Nažalost, u Rijeci nemam gdje raditi sa studentima. Projekt koji smo imali, Studentski kulturni centar u okviru kampusa, čini se da se neće još uvijek početi graditi, a ja sam vjerovao i maštao o tome da će biti završen“, rekao je Rade Šerbedžija u razgovoru za Jutarnji list. I s pravom upozorio na neodrživo, drastično kresanje kulture koja bi, da je pameti, trebala biti kruh i sol svake iole ozbiljne države. Šerbedžijine riječi odmah su izazvale one jedva zaspale demone koji su ga već jednom prognali, a sad mu podgrijano poručuju „ako mu ova Hrvatska ne valja“ neka se slobodno gubi tamo odakle je došao. To što je Šerbedžija danas svjetski superstar ne znači da mu je koža manje ranjiva. Bejzbol palice istjerivača i dalje su jednako bolne.

„Kod nas vlada zatucanost, djeca od osamnaeste godine ne razmišljaju o obrazovanju, već o tome u koju će se stranku učlaniti i pokušavaju se uhljebiti. Čovjek se treba maknuti od svega toga. Ne predviđam međunarodne sukobe, nego međuklasne. Pjesma treba predstavljati duh i veselje, a to je teško tamo gdje nema mjesta za veselje“, razmišlja Tonči Huljić u Slobodnoj Dalmaciji. Naravno, proradile su pljuvačine kvazielitista koji ushićeno nazdravljaju Tončijevoj emigraciji i još imaju potrebu reći da im je „dosta njegova smeća“ i neka svoje „zagađujuće ritmove“ ponese što dalje, čak na Novi Zeland. Možemo voljeti ili ne ono što Huljić udarnički proizvodi više od trideset i pet godina, s nepogrešivim instinktom i formom za opstankom na vrhu, ali itekako moramo respektirati činjenicu njegova maratona. Naposljetku, čovjek proizvodi glazbu a ne baca bombe.

Ne mislim da Hrvatska može bez ijednog od njih dvojice. Htio bih se probuditi u zemlji Šerbedžije i Huljića. Gdje ću ih obojicu sretati na ulicama i biti ponosan da ovdje drže svoje knjige, vina, papuče, ili što već.

Komentiraj

Filed under Društvo

FASHION FAŠIZAM

Što jes’ jes’, domaći fašisti imaju smisla za tajming. Evo, baš dok teku dani uoči 70. obljetnice velike svjetske pobjede nad fašizmom, crni falangisti iz naših sokaka marljivo se povampiriše. Naravno, ne budimo naivni, naci-fašistička žeravica u Hrvatskoj se nikada nije ugasila. Uvijek ona tinja, pouzdanija od vječne vatre. Za dobar roštilj ili inkvizitorske lomače vrijedi isto pravilo: ugljevlje se mora konstantno žariti. Tako da po potrebi samo bez napora duneš i eto začas požara koji proždire hiljade i milijune nevinih.

Buljuk šovinističkog riganja, anonimnog, polujavnog i javnog, opet zapljuskuje Hrvatsku. U Vinkovcima ilegalni bijedni grafiteri ispisuju poruku „Smrt četnicima“ ostavljajući svoj otisak nasilja na fasadi parohijskog doma Srpske pravoslavne crkve. Usred bijela dana, u slobodarskom i partizanskom Splitu, neka je komadina iz kvote ustašoidne bagre došetala do stola Radeta Šerbedžije i psujući mu porijeklo, zaprijetila da živ izaći iz grada neće. Na nedavnom zagrebačkom derneku šatoraša (parazitske nasilničke rulje koja prijeti državnim udarom i prebrojava krvna zrnca Srba i jugofila kao osvjedočenih neprijatelja Hrvatske, a u prvim redovima dernečenja ugošćuje ratne zločince) na Trgu bana Jelačića, uz Thompsona su se dizale desnice visoko uvis i uvježbano se orilo „Za Dom spremni!“ Muvala se ondje i bivša misica Anica Kovač, koja je u televizijske kamere spremno izjavila: „Ljudi su pokazali da su spremni za čistu Hrvatsku.“ ?!! Ono što starleta možda snuje, europarlamentarka Ruža Tomašić javno popuje i programatski usred Vukovara najavljuje, uvodeći fašizam pod nos i briselskim birokratima: „Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati u Srbiju”.

Ove užasne riječi Tomašićeve, kao i brojne druge geste, akcije i izjave anonimnog krda ili mržnjom zadojenih pojedinaca, utužive su i kažnjive po svim paragrafima i zakonima civiliziranog društva. Međutim, nadležne pravosudne i policijske institucije ostaju gluve ko topovi. Nit’ šta čuju nit’ šta vide. Iz vrhova vlasti također stižu tek razvodnjene, eufemističke reakcije o „neprimjerenim“ ili sporadičnim „incidentnim“ ponašanjima. Okarakterizirati mržnju i otvoreni poziv na etničko čišćenje kao sporadične incidente, znači kukavički se skutriti pod tepih svog kabineta i čekati da ludilo prođe. Nojevi su amateri prema Milanovićevoj administraciji. Koja je u stanju za šačicu dodatnih dana na vlasti, rasprodati i posljednje stope uljuđenosti te izručiti nas nacionalističkoj likvidacijskoj industriji.

I kao što točno upozorava Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, u svom reagiranju na stravu pogromaške teorije Ruže Hrvatske alias Tomašić, bilo bi lakše kada bismo to mogli pripisati njezinoj privatnoj patologiji. Međutim, odjek parlamentarno amenovanog istrebljivačkog nagona daleko je opasniji za budućnost i posljednje atome zdravlja ovog društva. „Te zastrašujuće riječi, koje bi se s lakoćom uklopile u najradikalnije govore izgovorene u münchenskim pivnicama tridesetih godina prošlog stoljeća, izgovorene od političarke koja je, ne unatoč nego upravo zbog sličnih izjava, izabrana u Europski parlament, bit će, uz komentare zgražanja i odobravanja, prihvaćene kao legitimni politički stav. I u tom smislu one predstavljaju dijagnozu uznapredovale bolesti ovog društva. Poslije svega što se u Hrvatskoj i, općenito, na ovim prostorima dogodilo, osuđujemo i odbacujemo s najdubljim gnušanjem upotrebu riječi ‘čistiti’ kao eufemizma za nasilno protjerivanje ljudi iz njihovih domova i domovine zato jer neki zločinački umovi žele to raditi po kriterijima koje su sami izmislili i koje pokušavaju provesti čim se dokopaju vlasti“, stoji u reagiranju Documente.

Možda modni vriskovi dolaze i prolaze, stajlinzi su ovakvi i onakvi, trendovi su danas „in“ a već sutra „out“… Jedino fashion fašizam ovdje nikako da zađe u retro fazu, nego je uvijek svjež i netaknut kao da je evo sad iz ormara izašao.

1 komentar

Filed under Društvo

DO POSLJEDNJEG DAHA

Zemlja bez glasa javnosti, zemlja je u fašizmu – parafraziram Miljenka Jergovića koji je neki dan u Jutarnjem listu jezgrovito i točno dijagnosticirao kaljužu u kojoj se Hvatska valja. Dokle god se fašistoidne šape pružaju prema dostojanstvu i životu čovjeka i pojedinca, a javnost mukte šuti, u ovoj zemlji sreće biti neće. A mraka će biti u izobilju. Njega nikada nije usfalilo u Dembeliji mržnje.
Elem, pogledajmo trenutnu situaciju: bezmudi birokrati (ušlagirani od vlasti i pohlepe) indolentno premeću vruće gomolje odgovornosti, žmire pred nacizmom koji se valja. Parlamentarna većina prepotentno delegira mrzilačke zahtjeve „stožeraša za konzerviranje mrtvog Vukovara“, dočekuje ih praveći se gluva. Pitanje otvorenog pogromaškog ataka na prava srpske manjine i prava ćirilićnog pisma, gubernatori Hrvatske otuđeno šutaju od jednog do drugog saborskog odbora, poput baba vračara čekaju što li će reći Ustavni sud… Umjesto da su na prvu klicu kabadahijskog udara na pismo i ponos manjinskog naroda, zahtjev hladno i jasno odbili kao necivilizacijski, krvožedan i imbecilan, šefovi Hrvatske samozadovoljno bijednički kupuju vrijeme. A njega je sve manje. Dok oni taktiziraju, mali kućni crnokošuljaši likuju i bruse noževe.
Nakon nedavne izjave ministra branitelja Predraga Matića kako bi volio da jedna od najpoznatijih svjetskih glumica Angelina Jolie u pratnji Radeta Šerbedžije posjeti Vukovar, nismo morali dugo čekati da se zapjeni mržnja fantoma iz pompeznog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Rezervisti hunte u svom su demaršu javnosti, poslali otvoreni poziv na linč Šerbedžije: „Hoće na vukovarsku Ovčaru skriven ispod suknje. Unatoč svojoj šutnji o zločinima srpsko-četničke agresije na Hrvatsku, on želi sprati ljagu krijući se iza lika svjetske humanitarke. Rade imaj na umu – Stožer je spreman!“
Može pitanje: nije li ova prijetnja protuzakonita, upakirana u otvoreni paket ksenofobije i doslovce ozvučena zveckanjem smrću? Ne bi li vlasti morale reagirati i zaštititi građanina Šerbedžiju (o kapitalu njegove umjetnosti da i ne govorimo) i njegovu obitelj od prijetnji pomahnitale gomile? Jednom je već zbog ovakvih urlika mržnje Šerbedžija morao otići, saviti krila svoje progonjene porodice, napustiti Balkan i potražiti sreću negdje daleko. I svijet ga je prigrlio, ali rođena dvorišta ga i dalje pljuju. S kojim pravom primitivna horda želi da mu oduzme pravo da tu s nama gradi dom?
Kad bi polupismeni sricatelji mržnje uopće znali kakva su to čudna bića knjige, trebalo bi ih natjerati da napamet nauče antologijsku autobiografiju svih nas – Radetovu knjigu „Do posljednjeg daha“. U jednom od briljantnih poglavlja, Šerbedžija opisuje svoj ponovni susret s Fabijanom Šovagovićem (’93. u Gavellinoj birtiji), nakon prvih ratnih ožiljaka i iznurenih duša. „Dugo se nismo vidjeli. Rat i bolest ostavili su dubokog traga na tome nekad tako snažnome čovjeku. Znao sam kako je duboko proživljavao tragediju koja je prošla kroz našu zemlju, ljude, slavonske oranice. Znao sam da je gotovo sišao s uma, gušen emocijama koje su mu raspinjale grudi, rasprskavale mozak. I rečenice koje je onomad o meni, u nekom novinskom intervjuu, bijesno, ne štedeći me nimalo, izrekao, bile su tako daleko od nas dvojice. Znao sam da je to iz njega govorio iskreni bijes i pravedna srdžba, koja nije mogla razumjeti moju muku, pred silinom nesreće koju je on gledao oko sebe i činjenicom da ja nisam tu negdje, blizu, pored, s njim…“, piše Rade i dalje opisuje scenu u kojoj ga Šova nagovara da ostane te večeri u Zagrebu, a Rade veli da mora putovati za Ljubljanu gdje ima dogovoren intervju. Na to će Šova: „Nemoj davati intervjue. Ne valja brbljati. I ja sam mnogo brbljao. I o tebi.“ „Sve je u redu, Paore“, rekao je Rade i pružio Šovi ruku. Fabijan ga je pogledao „onim svojim pogledom kojim me opijao sve one godine koje smo zajedno proveli na pozornicama ili pred filmskim kamerama…“, čvrsto je stegnuo Radetovu ruku i pitao: „Jel sve u redu?“ „Sve je u redu“, odgovorio je Šerbedžija a zatim je u Šovinom oku ugledao suzu: „Prava pravcata suza. Neka suza olakšanja. Samilosti. Priznanja. Cijelo jedno more stalo je u tu suzu. I naše poznanstvo bilo je u suzi i u tom oku, koje je bilo tako škrto u pokazivanju emocija. U tome mudrom, pametnom oku, čiju sam oštrinu svih naših godina tako vjerno slijedio…“
Kad god čitam ovu moćnu, ponutrenu i dirljivu scenu između dva naša najveća glumca koja smo ikada imali i imamo, uvijek se nagutam suza. I jutros, dok ovo pišem, nadam se da ćemo je jednom zauvijek pojmiti i zagrliti kao svoju najljepšu sekvencu nade. Samo, bojim se, bit će to prekasno. I ovdje više neće biti puno ljudi da se nadi raduju.

3 komentara

Filed under Društvo

LOMAČE BUDUĆNOSTI

Bijedni trogloditi sjajno se zabavljaju. Njihov je brutalni mesopust nebeski. Na ulicama ovosezonske karnevalske Hrvatske patentirana je sramotna inverzija: ovdje se spaljuju slabi i drukčiji. Krajnji ritualni ventil maškara odvajkada je bio da potlačeni naplate dugove i barem na jedan dan prokažu moćnike. Da silnike narod žestoko isprda, napuni slamom, presudi im za sva zla (o)bijesne moći te ih razmjerno kazni, podkurivši im debele guzice i beskičmene trupove. Karnevalske eksplozije počivaju na dvije bezvremenske iluzije – da samo jedan jedincati dan i oni najubogiji mogu navući blještavi kostim sreće, odnosno da će eksploatatori te noći platiti za sve svoje grijehe. Zato je tako zarazan kultni karneval u Riu, svako siroče iz prezrenih favela ugrabi šaku šarene pravde i dugo pamti noć kad se to čudo zbilo.
Suluda, dezorjentirana, uskogrudna i bešćutna Hrvatska pobrinula se da na ovim prostorima fašizam i inkvizicija cvjetaju čak i na pločnicima nedužne zabave. U zemlji koja grca od parapolitičkih dilanja, korupcija, institucionalnih progona, bezakonja i ozakonjene mržnje… u takvoj zemlji se ni pod karnevalskim maskama nitko ne usudi dirnuti u krunu vlasti. U takvoj mrzilačkoj zemlji, onaj iscipelirani će naći načina da optuži slabijeg od sebe. Čopor ne mari što većini kruli u želucu, nego gleda gdje još u pustoši ima koja jedinka da u nju zarije zube. Omiškim šaljivdžijama tako je šaka pao i u plamenu završio jedan novinar, Vinko Vuković, dopisnik Slobodne Dalmacije. Četiri metra visoka figura optuženog „krnje“ nimalo ne daje sumnjati (navlas isto lice, u ruke mu je stavljen laptop, oko vrata novinarska iskaznica, a u stražnji džep primjerak novina za koje radi) o čijem je liku riječ. Novinar koji pedantno i odlučno secira sva sranja necivilnog društva u vlastitoj sredini, poslužio je kao idealno žrtveno janje. „Nakaza koja je u kratkom vrimenu sjebala ovaj lipi grad i pretvorila ga u grad slučaj. Postali smo ljudi bez povijesti, obrazovanja, poštenja i svega ostaloga najgorega što je iz njegovih usta i pera izašlo. Zato smo ovdje da ovu spodobu uništimo prije nego što ona uništi nas“, čitali su krvavi moroni u presudi, zapljuvano se cerekajući nad svojim crnim humorom.
U Selcu su se dosjetili starog prokušanog recepta za lomače. Raspusnim kretenima, tom fašističkom smeću nije bilo teško dosjetiti se da su žene uvijek najslađe gorjele. Da ih milijuni spaljenih sirotica baš isnpiriraju da na svojoj rivi još jednu pretvore u pepeo. Osuđena i likvidirana je lutka žene sa zelenom perikom, u ružičastoj trenirci i sa sunčanim naočalama. U naručju drži bebu a na njihov je zagrljaj pribodena cedulja: GAY DIJETE IZ EPRUVETE. Jednim plamenom mračnih karnevaldžija tako su kao vjesnici zla (?!!!!) sa zemlje zbrisane mnoge krhke i nedužne jedinke: djeca, žene, neplodni parovi, svi drznici koji se usude voljeti osobe vlastitog spola, gay parovi koji traže pravo na obitelj i potomstvo, rođeni i nerođeni…
„Danas je neplodnost, pa i homoseksualnost, služila kao zabava. A nama nije do smijeha. Pomisao da bi netko mogao spaljivati dijete, bilo ono iz epruvete ili ne, imalo ono homoseksualne ili heteroseksualne roditelje, bilo ono homo ili hetero, nedvosmisleno otkriva svjetonazor ljudi kojih se, eto, imamo razloga bojati, i zato je jedino ispravno djelovati PROTIV takvog svjetonazora“, stoji u protestnoj izjavi udruge BETA, udruge osoba s problemom neplodnosti.
Užasavajuće je, porazno i odurno do koje su mjere ravnodušni, otupjeli ili zluradi u stanju ići. Mnogi roditelji u Selcima razdragano su poveli svoje mališane (fotografije se mogu vidjeti na brojnim portalima) i postavili ih da poziraju pored ponižene žrtve. Kakvu poruku šaljete zaludjeli nesretnici?!! Jeste li svjesni kakvim zločinima utirete put? Vodite djecu u Disneyland dok nije kasno. Ili je za vas sve ovo Disneyland, bando ravodušna?!

Komentiraj

Filed under Društvo