Tag Archives: LGBT

PROTIV KLICONOŠA FAŠIZMA

Može li u ovoj zemlji napokon ustati revolucija koja će skršiti bujanje mračnog konzervativizma? Može li moćna internetska platforma zaista mobilizirati osviještene i spriječiti pad u srednji vijek ili povratak u otvoreni fašizam? Kako će institucije (Parlament & Ustavni sud) po svemu sudeći ostati posvađane, jalove i nemušte, sramotni referendum s ciljem upisa arijevski čistog hetero braka, ipak nam ne gine 1. prosinca. Zato su civilne udruge i građani izašle na mrežu, stupivši u ujedinjenu socijalnu akciju svim forumaškim sredstvima.
U dva dana (5. i 6. studenog) nadam se da je posijano nešto što bismo mogli jednom u budućnosti nazvati Novembarskom revolucijom. Na socijalnim mrežama Twitter i Facebook crvenim je buknula kampanja “Ja glasam protiv”. U obliku vizualnog protesta, sudionici su na svoje profilne fotografije, pomoću aplikacije Twibbon dodavali crvenu etiketu PROTIV. Otkad je kampanja pokrenuta, više od 16.000 korisnika već je pritisnulo like, a preko 1.600 preuzelo je crvenu etiketu, alarmirajući javnost: “Referendum o zaštiti obitelji i braka je sve samo nije to. Ne radi se o nikakvoj zaštiti postojećih obitelji i brakova već upravo zabrani uživanja istih prava nekoj tamo maloj skupini ‘manje normalnih ljudi’. Pitamo se koliko je onih koji su za ovaj referendum, svjesno da su time upravo za zabrane koje će se nametnuti njihovoj vlastitoj djeci, unucima, braći, sestrama, susjedima/ama…?”
Nakon proljetnog marša za bračnu jednakost, organiziranog kao ljekovitu protureakciju na inicijativu “U ime obitelji”, udruga Iskorak pokrenula je novu akciju mobiliziranja javnosti. “Dogodilo se ono čemu se nismo nadale/i. Vlada Republike Hrvatske odlučila je staviti pitanje ljudskih prava na izglasavanje…”, piše na pokrenutom sajtu (jednakost.hr) Iskorakove kampanje Za jednakost. Uz pomoć volontera i volonterki te svih zainteresiranih građana koji se žele uključiti savjetima, valovima internetskog alata se namjeravaju širiti poruke o jednakosti LGBT osoba, osnažiti zajednicu, poticati izlazak na referendum i izricanje glasa protiv uvođenja diskriminatorne odredbe u Ustav.
“Počinjemo putem interneta jer je to moćan način za okupljanje i mobilizaciju ljudi. U planu imamo internetske stranice, prisutnost na društvenim medijima i slične aktivnosti za stvaranje podrške putem interneta. Internetska stranica služi kao srce kampanje putem koje će se usmjeravati ljude u druge aktivnosti. Mnoge osobe žele pomoći u postizanju jednakosti, a ova kampanja će im pružiti alate za zajedničko djelovanje za promjenu javnog mnijenja”, kaže jedan od koordinatora kampanje Zoran Dominković.
Između ostalog, prezentacija strategije kampanje bit će i u mediju YouTube videa s mogućnošću postavljanja pitanja gledatelja. Također, za one koji nemaju pristup internetu, značajan dio kampanje ide u druge tiskane i elektronske medije. Osim toga, bitan akcent nosit će izravan kontakt volontera, umreženih lokalnih organizatora, na terenu. “Činjenica je da je homofobija češća u manjim mjestima, kao i da izravan kontakt ima veći efekt u edukaciji nego tekst na ekranu”, ističe Dominković.
Sudeći po virtualnoj razmjeni revolta i bijesa, očigledno postoji dovoljna masa ljudi koja želi kriknuti protiv diskriminatorne oholosti. Protiv očiglednog rasizma koji se čak namjerava zaogrnuti ustavnom kožom. Ostaje nam nadati se da će svi oni gnjevni za ekranima, doista i ustati prvog decembra. Napustiti svoje domove i poći na prokleta birališta. Izbor je jednostavan: biramo ZLO ili DOBRO.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

FAŠIZAM NA TEZGAMA

Zamislite užasa da voljenu osobu ne smijete držati za ruku. Možete li shvatiti dimenzije muke uskraćenog pokazivanja ljubavi? Nemoguće je opisati strahove koje proživljavaju mnogi zaljubljenici dok im krvožedni sugrađani brane poljupce, zagrljaje, odgoj djece i zajedničko plaćanje računa. Gotovo 60 posto homoseksualnih, biseksualnih i transeksualnih parova koji žive u zemljama EU ne usude se držati za ruke u javnosti, a 30 posto ih je bilo izloženo fizičkom ili verbalnom nasilju. To su mučni rezultati online istraživanja provedenog među 93.000 pripadnika LGBT zajednice u 27 zemalja EU (uključujući i Hrvatsku koja u EU useljava za nešto više od mjesec dana) a povodom Svjetskog dana borbe protiv homofobije. Hrvatska je tu posve u crnom trendu, dapače daje sve od sebe kako bi prednjačila u mračnjačkim metodama. Kao s ovim skarednim, opakim, pseudodemokratskim tezgarenjem po trgovima i crkvenim lađama, na papirima Građanske inicijative “U ime obitelji”. Bijednim gaženjem posljednjih mrvica civilnog osjećaja, kojim se iznuđuje referendum za ustavno uhljebljivanje diskriminacije: da je brak isključiva zajednica muškarca i žene. I posljednjem noju bi napokon moralo biti jasno da se fašizam u Hrvatsku uspješno vraća, zasad puže i maskira se, ali tu je on, svježiji no ikad. Ono što je civilizacijski sramotno jest da se klerofašističke akcije odvijaju pod prešutnim odobrenjem državnih institucija koje bi morale štititi integritet svih svojih građana. Ustavni sud RH, naime, kalkulantski šuti i ne reagira na očiglednu protuustavnu diskriminacijsku inicijativu.
Neuvijeno i građanski hrabro, u intervjuu za H-Alter govori pravnik Marko Sjekavica, član Građanskog odbora za ljudska prava, valja zapamtiti njegova zdravorazumska upozorenja: “Ovo što se trenutno događa u Hrvatskoj, manifestirano posebno kroz pobunu protiv ćirilice i pozivanje na referendum o ustavnom definiranju braka kao zajednice žene i muškarca zapravo je bivanje u središtu procesa nastanka fašizma. Ne fašizma kao fraze i stilske figure, već pravog pravcatog fašizma. Paralela onoga što se u Njemačkoj zbivalo 1930-ih kad su kroz legislativu stvoreni temelji za holokaust.” Sjekavica podsjeća na mudrost Hannah Arendt i njezinu priču o banalnosti zla: “Ovo je upravo prvi korak, kad se homoseksualce, lezbijke i Srbe u našem slučaju, zakonskim okvirom želi obespraviti i učiniti nižom i poniženom klasom. To je ta prva, naočigled nevina faza, u kojoj uglađene građanske familije, s osmijehom na licu, stavljaju svoj potpis na peticiju za aktualni zahtjev za referendum. Uskraćeni mogućnosti apstraktnog promišljanja i nepoučeni dobro u školama, vjerujem da većina nije ni svjesna da su slični bili prvi koraci koji su od rasno čistih zakona doveli do koncentacijskih logora. Te pristojne persone koje s krunicama u ruci vabe ljude pred crkvama, po kolodvorima i ulicama u ponešto izmijenjenim okolnostima, kad popuste društvene kočnice, postaju ljudožderi.”
Udruge Iskorak i Kontra urgentno su pripremile konkretne mjere razuma i osjećaja. “Poručujemo Vladi RH da se s ljudskim pravima ne smiju raditi kompromisi i nagodbe zavisno od stava Crkve. Tražimo jednaku pravnu zaštitu za istospolne obitelji kakvu uživaju raznospolne obitelji – tražimo pravo na brak i izvanbračnu zajednicu”, kažu, pozivajući građane da se 27. svibnja u Zagrebu pridruže Maršu za bračnu jednakost. Da istupaju i marširaju protiv mržnje a za klice ljubavi. Jedini marševi koji su nam zauvijek potrebni jesu oni ljubavničkih zagrljaja. Treba biti svjestan toga, jer naci-bubnjevi već imaju bučne generalne probe.

Komentiraj

Filed under Društvo

DJEVOJKE, FINE I MRTVE

Doznali smo najnoviju cijenu diskriminacije u Hrvatskoj: 1200 kuna mjesečno. Bez režija. Toliko će vam odrapiti iznajmljivači jednosobnog stana na zagrebačkoj Trešnjevci, pod uvjetom da ni mrtvi ne priznate ljubav. Prema osobi istoga spola. Možete, naravno, ući u rizik. Hladno zanijekati da imate nešto s njim/njom, da ste vas dvoje tek slučajni sustanari u podstanarskoj avanturi, da iz čisto praktičnih razloga dijelite taj komp, kojeg upravo istovarate iz raspadajućeg renaulta četvorke, i escajg, rasparene tanjure, plišanog medu kojem fali jedno uho. Možete, naravno, stisnuti zube i jezik iza njih, rizikovati i useliti se. Kaparu ste platili, koža vam nije crna, prezime ne smrdi na tuđinu, zaposleni ste, ne liježete kasno, ne razbijate se od tuluma dok pošteni svijet na dvorište pušta turbonacifolk. Trebalo bi sve biti u redu. Jebiga, sanjarite vi, kad zatvorite vrata pljesnive gajbe, nekako ćete ukrasti zatomljene poljupce, vi ilegalci svakodnevni, šmugnut ćete jedno drugom u krevet i pustiti ljubavi na volju. Samo, prigušite sretne uzdahe, gazdarica nosi rezervne ključeve i predatorski vreba. Ukeba li vas u zanosu, kad ste otplovili u ekstazi i zaboravili na gadni svijet oko sebe, uđe li vaša trenutna vlasnica u brižno čuvanu intimu, očekujte njen mračni hropac kao u onoj Matanićevoj melodrami: “Strašno! Ližu jedna drugu! Lezbače!” I dabogda je taj zlehudi bijes, izbačen kao opaki trač, najgore što će vas zadesiti, jer mnogi bi vas htjeli vidjeti mrtve hladne. Tada ste najfiniji.

Istovremeno dok u Gavelli kreću pokusi predstave “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića i prema tekstu Mate Matišića (isti tandem je prije deset godina proizveo istoimeni veliki mali film o bogatstvu ljubavi i bijedi mržnje) dvije djevojke kreću u teški fajt za svoju pogaženu ljudskost. Mlade Zagrepčanke četiri mjeseca su u vezi. Nataša (22) radi a Sandra (23) studira. Ljubav, strast, nježnost i troškove žele dijeliti svakodnevno i odlučile su živjeti zajedno. Pa su krenule pratiti oglase. Na jednom portalu su nabasale na spomenuti trešnjevački stan, ponuda im se učinila okej, Nataša i radi u blizini. Otišle su pogledati. Dočekao ih je mlađi muškarac, izverglao osnovne informacije o režijama, režimu plaćanja i o tome da, ako usele, ostaju u aranžmanu “na crno”. Nakon nekoliko dana Nataša je nazvala tipa i obavijestila ga da su se odlučile za stan. Momak ju je prebacio na svoju majku, koja daje konačni certifikat podbnosti za podstanare. Mama je prvo plasirala nekoliko notornih anketnih pitanja o godinama klijentica i zaposlenju, a onda je htjela znati i nešto više: “Gospodična, jel’ vas mogu pitati nešto osobno?” Kimnula je Nataša, u znak pristanka, ajde da i to riješimo pa da useljavamo, a onda je slijedila mučna isljednička scena:

“Vi i ona djevojka koja je s vama došla pogledati stan, vi ste lezbijski par?”
“Ne vidim kakve veze to ima s unajmljivanjem stana?”
“Možete li odgovoriti na pitanje?”
“Jesmo.”
“Aha.”

Ne, ovaj dijalog nije napisao Matišić, niti ga je režirao Matanić, iako trešnjevačka milostiva jako sliči njihovoj izmišljenoj mami Olgi. Gazdarica je prvo zanijemila u šoku a onda je otpravila Natašu s izgovorom da mora razmisliti o svemu. Nataša je kasnije nazvala s posla a dilerica podstanara rekla je da je stan ipak izdala “dobrom, mirnom studentu koji vikendom putuje doma” i još je dodala, da ne bude zabune, “Mi smo liberalna, demokratska, ljevičarska obitelj, ali ništa od stana”. Probe radi, i jedna Natašina kolegica okrenula je isti broj, javio se dežurni sin (ne, ni on nije Daniel iz tamne fikcije Matanića & Matišića) i kad je čuo da bi ova htjela useliti s partnericom, zabezeknuo se: “Partnericom?!” i dodao da stvar mora proslijediti mami.
Izbacivanje iz unajmljenih stanova, odbijanje najma i razna druga poniženja često se događaju LGBT osobama koje podstanarče u Hrvatskoj, no rijetki odluče nešto poduzeti. Nataša i Sandra naumile su boriti se za svoje dostojanstvo i podići tužbu protiv diskriminacije, obrativši se udruženju Zagreb Pride za pravnu pomoć. “Svake se godine u vrijeme Povorke ponosa razviju rasprave u kojima nam se spočitava da nemamo zbog čega izlaziti na ulice kada imamo sva prava. Ovo je tipičan primjer da se naša prava svakodnevno krše”, kaže Sandra. Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknadu štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije. Zatrovani homofobi ili rasisti često ističu trivijalni alibi da sa svojim jebenim privatnim vlasništvom mogu postupati kako žele. Blaženi u svojim brutalnim zabludama, istina je da u svoju netrpeljivu izolaciju ne moraju nikoga pripustiti, ali ukoliko stan izdaju na tržištu, dakle očekuju profit, podložni su zakonima morala i tržišne nediskriminacije. Kao da proizvode margarin pa na njemu velikim štampanim slovima napišu: CRNCIMA ZABRANJENO!

Elem, htio bih vjerovati da je priča o Nataši i Sandri zapravo smišljena u Gavellinu marketingu, kao foršpan za “Fine mrtve djevojke 2”. Ali, tko sam ja da vjerujem. Pogotovo u Hrvatskoj gdje se loše fikcije uvijek ostvaruju.

Komentiraj

Filed under Društvo

HRABRE DUGINE OBITELJI

Kad je Nada najboljim prijateljima povjerila da je njezina kćerka Marina lezbijka, grubo su je otepli: “Da smo na tvom mjestu, mi bi je zaklali, to je sramota!” Bila je šokirana. Nije mogla vjerovati što čuje od onih od kojih je očekivala podršku a ne primitivnu osudu. Naravno, povrijeđena i razočarana odmah je raskinula lažno prijateljstvo. “Na žalost, još uvijek ne živimo u društvu u kojem je biti gay nešto normalno. Bojim se da mi sin neće moći naći zaposlenje zbog toga, bojim se da će ga netko izudarati na cesti. S time se pokušavam nositi od trenutka kad mi je priznao, i to nije lako. Kroz glavu mi prolaze strašne slike, priznajem da se bojim za njega. I to prvenstveno zbog okoline u kojoj živimo”, iskreno iznosi Jadranka svoje zebnje, otkada joj je sin, još kao trinaestogodišnjak, priznao da je gay. Priče ovih zagrebačkih majki tek su dio složenog odnosa roditelji-djeca-društvo. Novog rasporeda snaga koji se rastvara iz osjetljive ljušture nakon što je dijete hrabro autalo svoje pravo na drukčiju seksualnost. Pravo na posebnost, sreću, ljubav i život punim plućima. Dijete, u pravilu, prvo skuplja snagu otvoriti se, priznati sebi i okolini svoju intimu drugosti, ponos, samosvojnost, svoju posebnost u odnosu na društvenoproklamiranu “prihvatljivu” većinu. Svima ostalima, porodici i društvu, do te je hrabrosti puno teže doći. Posebno u histeričnim, konzervativnim i diskriminatorskim sredinama koje najčešće reagiraju pukim nasiljem.

“U prvom trenutku kada mi se Marina otvorila, moram priznati da sam se osjećala neobično. No, to je trajalo tek nekoliko sekundi. Poslije mi ta činjenica da je moja kći lezbijka nije predstavljala problem. Vjerojatno zbog ljubavi. Iz ljubavi prema svojoj kćeri. Jer, ipak je to najvažnije u cijeloj priči. To njezino hrabro priznanje nije pogoršalo naš odnos nimalo. Dogodilo se zapravo nešto sasvim suprotno. Moja kći i ja postale smo nakon toga mnogo bliže, čini mi se da smo se počele razumijevati na jednoj višoj razini”, povjerila se majka Nada. Roditeljima nije lako. Ne bore se svi istom ustrajnošću s vlastitim predrasudama, s vlastitim naslijeđenim krutim odgojem. Djeca se najčešće poput ranjivih latica prvo otvaraju majkama koje uzimaju zadatak da oca pripreme na to da mu je “sinčina” zaljubljena u muškarca. I da ta ljubav sija nesmanjenim sjajem u odnosu na onu masovniju.

Kako će u društvu ionako naići na mučnu netrpeljivost i otvorenu diskriminaciju, jako je bitno da tim mladim bićima ne uzmanjka ljubavi i podrške u roditeljskom domu. Svaka pomoć u trauamtičnom susretu roditelja s drukčijim, iznimno je dragocjena. Kada se radi o netipičnim obiteljima, razgovor sa drugima u sličnim životnim okolnostima može biti vrlo koristan i ohrabrujući. Zagreb Pride prošle je godine po prvi put organizirao susret LGBT roditelja, kako bi podijelili svoja iskustva, probleme, strahove i nade. Sudionici su bili iznimno zahvalni i zadovoljni, stoga će se i ove godine (14. listopada u zagrebačkom klubu MAMA) okupiti Dugina obitelj – grupa podrške LGBT roditelja/ica. Organizatori pozivaju sve LGBT roditelje i roditeljice te one koji to žele postati na prvi susret kako bi se upoznali i razgovarali o svojim potrebama, interesima, očekivanjima… Pa da međusobno razmijene i ponosno podignu ogorčeni glas, poput onog Splićanke Bianke: “Puna mi je kapa te takozvane hrvatske tradicije. Ovo se mora napraviti, ovo se ne smije, ovo se očekuje od tebe i slične gluposti. Većina bi moju kćer najradije poslala na Goli otok ili u ludnicu!”

Komentiraj

Filed under Društvo