Tag Archives: ljubav

ATOMSKO SKLONIŠTE

U zemlji zadojenoj mržnjom baviti se ljubavlju, čista je subverzija. Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište. Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili. Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.

No, idemo redom. Prvo bih htio istaknuti neke društvenoodgovorne činjenice vezane uz proces nastanka predstave „Moja nuklearna ljubav“. Produkcija je građena zajedničkim snagama Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti. Kad gerilci nezavisne scene ne žele ići lakšim komercijalnim prečicama nego raditi angažirano kazalište (što Rugantino sustavno čini od svog osnutka u olovnim devedesetima) onda je to zaista vrijedno respekta. Rugantinu se ovdje pridružila Umjetnička organizacija Kotar art koja već nekoliko sezona radi na ozbiljnoj artikulaciji brojnih, posebice izvedbenih umjetnosti, prema zanemarenoj gorskokotarskoj regiji. Naposljetku, zagrebačka ADU partnerstvom u projektu („Moja nuklearna ljubav“ je diplomski rad studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom doc.art. Tatjane Aćimović) pokazuje koliko je -osim zanatske edukacije za koju je ova instituacija kvalificirana- bitan i odgoj društveno afrtikuliranih građana sposobnih za razvoj i njegu zdravog civilnog društva.

Kao intrigantni rezervoar inicijalnih skica za autorski projekt redateljice Olje Lozice poslužio je virtualni prostor. Lozica i njen dramaturg Matko Botić (uzgred, jako je važna i njegova bluzersko-surferska muzička dramaturgija predstave) znalački svjesno su eksploatirali postove s internetskog foruma Forum.hr i tamošnje rubrike Usamljena srca. Zapisi duša smrvljenih u paramparčad pokazali su se podatnim alatom. Naime, virtualna platforma nosi u sebi zanimljivu dvojbenost: pod nickovima se intima krije ali su ispovjedi javne da javnije ne mogu biti. I tako iz tog megaprostora nesuzdržano cure krhotine života s ožiljcima i pokušavaju se, makar provizorno, slijepiti u sudbinu otporniju od gline. Olja Lozica je grubo istinita i nježna poput paperja u ovom artističkom prijenosu dokumentarnih fikcija. Ona mudro snuje a ne docira iz svog skrajnutog komornog krika pobune. Intima je svijet koji boli ali koji je ipak naša jedina nada. Uspijemo li kako-tako generirati najdublje čiste emocije kao jedini isplativi građevni materijal, tada su koraci u podnošljive društvene poretke vrlo izvjesni. Istina je da mahnita žudnja za ljubavlju često ode stranputicom i završi u poniženjima, u cvilenju poniženih i potrošnom trijumfu tlačitelja – taj se fakat u Oljinoj nuklearki ne prešućuje. Ali to je jebeni rizik za koji se valja boriti. Poput male vanvremenske monaške družine djeluju glumci Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović. Uzbudljivo i fragilno su odgovorili na redateljičino beskrajno otvaranje i povjerenje. Iz njihovih naoko jednostavnih performerskih ponuda zaista blješti internetski ambis. Načas su uvučeni u ljušture vlastitih sumnji, pa se onda raskrile do očajničke otvorenosti, pa ih ošine oholost zaborava pa opet poniznost oprosta. Rabijatni, ubogi, vampovi, prezreni i snobovi, kućanice i jalovi artisti, zlatnošuteri i apstinenti, infantilne djevojčice i dječaci a onda opet žene i muškarci prezreli od vječnih početaka… Mala radionica obrane i zaštite.

 

1 komentar

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

USTAVOBRANITELJI

Ustav Republike Hrvatske pod hitno treba mijenjati. Naime, u njega treba unijeti cijeli scenarij filma „Ustav Republike Hrvatske“. I to u Preambulu. Osim toga, ne bi zgorega bilo instalirati tamo, unutar ustavotvornih paragrafa, i neki link na film, spojiti ga izravno sa saborskim i školskim klupama, policijskim stanicama i benzinskim pumpama, naplatnim kućicama po cestama i dječjim vrtićima, stranačkim štabovima na elitnim adresama, resortima i periferijskim birtijama… Jer, redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić filigranskim marom ispleli su granitno gnijezdo čovjekoljublja, u kojem žilavo hrane, poje i griju nadu da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Da je moguće i u našim balkanskim vukojebinama uzgojiti trajne vrtove nezagađenog razuma. Film je to koji uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.

Zato ga je skoro pa nemoguće ispričati ili vrednovati racionalnim alatima. Niti (opisujući doživljeno) možemo dovoljno izraziti svoju zahvalnost i biti barem mrvicu fer koliko su u ferplej bitkama s onim lošim u nama, bili svi junaci iz Grlićeve brigade. Kunem se da sam gledajući film osjetio slatku bol od gustoće emocija, poštenja i fanatičke vjere u dobro, koje isijavaju doslovce svi neimari „Ustava“ a napose glumačka ekipa. Niti jedan redak Tomić & Grlić priče, ni najmanji „frame“ Grlićeve samozatajne toplovoajerske režije, baš ni jedna misao, žudnja ili gesta glumačkih udarnika… nisu uloženi niti porođeni uludo. Sve ide van, izvan granica filma, apsolutno sve nas obavija i štiti poput najsigurnijih ljuski jajeta. O kakvoj je ustavobraniteljskoj strategiji riječ, o kakvom delikatnom pokušaju da se društvo iskopanih mržnji privede ljudskosti, savršeno govori scena kad krvavog Vjeku Kralja, gaya i travestita kojeg je brutalno iscipelarila histerična banda nesigurnih tinejdžera, dovode na hitnu. Grlić i njegov fenomenalni direktor fotografije Branko Linta izmučeno lice Nebojše Glogovca slikaju stilizirano, kao da se ne guši u prolivenoj krvi nego u razmazanoj šminki. Ne iz namjere da priguše učinjeno nasilje nego da bi nasilje još više pokazali nezemaljskim. Također se u melankoličnom slikanju Kraljevih rituala i ocvalih interijera samoće, namjerno približavaju rubu hiperestetiziranog kiča. Kad je društvo zaglibilo u bezdane netrpeljivosti i nesreće, svaki pokušaj potrage za srećom i ljubavlju ispada kao beznadežni kič.

„Stisni zube“, kaže Maja Samardžić (Ksenija Marinković) svome mužu Anti (Dejan Aćimović), policajcu Srbinu koji je i veteran Domovinskog rata i ime je čak promijenio ali nikada ne može dovoljno zadovoljiti ksenofobnu većinu. „Stisni zube“, hrabri ga nakon što je pretrpio uvrede od susjeda Vjeke Kralja, povjesničara i hrvatskog desničara. U te dvije riječi vrhunaravne Ksenijine igre svakom našem posrnuću pružena je hrabrost, ubrizgana snaga da ustanemo i izdržimo. Bez imalo parolaškog slanja poruka ili crno-bijelog presuđivanja, Grlić i njegovi sljedbenici idu iz najdublje moguće ljudske nutrine – pričajući priču o jedinom održivom bivstvovanju: mukotrpnoj spoznaji sebe i bližnjega pored nas.

Trebalo je izdržati svu silu antologijskih etapa „Ustava“. Jedna od vječnih je ona kad se u noći, na gornjogradskoj zagrebačkoj klupi, skutri troje luzera u potrazi za ljubavlju i srećom, a Ksenija Marinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović (nebeski glumci, ne pretjerujem) isprepliću ruke čežnje… Veliki ljudi i veliki umjetnici. Jebeno hvala im dugujemo, svima koji su iz čistog srca porodili ovaj film, nosićemo ga u srcu zauvijek i nitko nam ga oduzeti ne može. Svojim kraljevskim, herojskim umijećem podigli su mali veliki bedem u slavu dobrote. Istina, dok cure posljednje minute filma a Grlićev trio sanja san o odškrinutoj sreći, u dubini kadra pojavljuje se zli šljam. Ali bedem je armiran i ne damo zlu da prođe. Ne damo.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

GAY PRIDE ĐAKA PRVAKA

“Šta je ovo, nabijem vam školu da vam nabijem?!” grmi kupac i vuče trgovkinju za štrikani prsluk. “Kakvi su ovo pederi u knjizi?! Jel to ministar Jovanović naredio?! Jao, prosvjetu mu njegovu, na šta on naše pare troši!”

Prodavačica se istrgla iz šapa poludjele mušterije i šmugnula iza nepreglednih kompleta Stoljeća hrvatske književnosti. Odmah joj je svanulo da se ne isplati gubiti glavu za plaću od hiljadu osamsto kuna, koja ionako kasni tri mjeseca. A kad jednom dođe, bit će isplaćena u gumicama ili kalendarima.

“Nemoj, ljubavi, nemoj života ti, sve će biti u redu”, pokušava usplahirena žena obuzdati svoga gnjevnog bračnog druga.

Zna ona da neće izaći na dobro ako njemu naglo skoči tlak. Žila čeona već mu gadno pulsira. Treba još sijaset knjižara obići, živce na hrpi sačuvat, pare triput obrnit. Jesen je, benzin dvadeset kuna litra, sve povrće skočilo, ne znaju šta bi zaračunali… A školska godina pred vratima, tri je đaka u kući, sve jedno drugome do uva, ne trebaju im još i nasilni ispadi po knjižarama i papirnicama. Sve to užurbano premeće po mislima sirota žena, otimajući sinčiću, svježem đaku prvaku, pernicu u obliku Lady Gage (tričavih sedamsto kuna) i gurajući je natrag na policu.

“Šta nemoj?!” urla prosječni ćaća u Hrvata, sve mu pjena udarila na usta, kida u paramparčad početnicu za prvi osnovne. “Djecu nam truju, oca im šarenog!”

Sutradan ga je žena jedva odgovorila od nauma da pođe u Zagreb. Htio je, naime, skresat ministru znanosti, obrazovanja i sporta pravo u facu da naciji ne trebaju tetkice u kopačkama nego vatreni momci.

“Jadna nam majka, ako u prvom osnovne uče take pederluke, ko će sutra golove davat?!” urlao je ćaća s prozora dok je majka vodila đaka prvaka u prvi školski dan.

Mislite da ne bi takvih scena bilo kada bi se u našim školskim klupama pojavile slikovnice ili časopisi zbog kojih i konzervativna strana Slovenije ovih dana skače na noge. Riječ je o slikovnici “Sve naše obitelji” (prijevod njemačkog originala, autorice Alexandre Maxeine) i reviji za osnovce “Ciciban”, u izdanju Mladinske knjige. U oba se projekta na popularan način djeci opisuje život i u istospolnim obiteljima. Govoreći o klasičnim i manje klasičnim porodicama – s dvije mame ili dva tate- najmlađima je predočena isključivo ljubav kao zalog sretnog doma. Jer, po čemu je to hetero zajednica zasnovana na mržnji vrednija od gay obitelji optočene ljubavlju. Budući se 25. ožujka u Sloveniji održava referendum o novom zakonskom rješenju po kojemu bi istospolne zajednice mogle usvajati djecu, protivnici su spomenuta izdanja odmah proglasili nedozvoljenim lobiranjem radi izglasavanja pozitivnog ishoda referenduma. Optužujući zagovornike da “idealiziraju” problematiku pred najmlađom populacijom. Posve krivo. Najmlađe glavice itekako su u stanju prepoznati istinu. Onu lijepu, punu pozitivnih emocija, i onu gadnu, punu ožiljaka. Svaki psiholog početnik reći će vam da dječji crteži ne lažu. Najmanja djeca svojim će potezima oslikati nasilje ili sreću kojoj su svjedočili. Zato, ne strahujmo da klinci nisu u stanju prepoznati sretne sličice dviju zagrljenih mama, tata. Ili, da malo zavirimo u školske programe ovdašnjih hrvatskih klupa, pa da zapitamo: je li prirodnije da djeca uče pjesmice ustašoida Budaka ili uče napamet riječ LJUBAV. Ja sam za ovu drugu ponosnu varijantu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika, Sociologija