Tag Archives: ljudska prava

GORIVO ZA DIKTATURE

Bahati korpus ovdašnjih političara nema da brine. Teško da će njihovom međusobnom beskrupuloznom dilanju upravljanja Hrvatskom ikada nešto zasmetati. I neke buduće otvorene diktature također mogu spokojno pripremati svoj dolazak. Bogme, ovdje im pogonskog goriva nikada neće faliti. Krajnje zapuštene civilne i građanske regule ovo zaostalo društvo njeguje od malena – od generacije koja će, po svemu sudeći, posve utonuti u apatiju i pogubnu samoživu ravnodušnost.
Evo alarmantnih nagovještaja: samo 14 posto učenika sedmih i osmih razreda zna da je najvažnija uloga građana u demokratskoj državi nadziranje djelovanja vlasti, a svaki četvrti učenik završnih razreda osnovne škole građanstvo definira kao brigu za osobne interese! To su neki od rezultata istraživanja eksperimentalne provedbe kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja (trebao bi nastupiti u školskoj godini 2014/15). Istraživanje se odvijalo među učenicima osnovnih i srednjih škola unutar projekta “Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama”. Nositelj ovog vrijednog projekta je Mreža mladih Hrvatske s partnerima Centrom za mirovne studije i GONG-om, u suradnji s Istraživačko-obrazovnim centrom za ljudska prava i demokratsko građanstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja.
Pokazalo se da je razmjerno visokom postotku ispitanika potpuno nepoznata ili nerazumljiva uloga u pravima i odgovornosti građanina, posebice kao regulativa vlasti. Tek četvrtina učenika završnih razreda osnovnih škola (24%) zna da se ljudska prava u demokratskoj državi štite Ustavom. Eto od njih uskoro sjajnih poslušnika koji će zaokruživati krajnje rasističke ustavne dosjetke.
Na ponuđeni anketni opis (“Vlast je u zemlji u rukama jedne osobe koja vlada uz pomoć policije i tajnih službi. Građani potvrđuju svoju ljubav i vjernost vođi tako što pjevaju pjesme njemu u čast”) jedva je 39 posto osmaša naslutilo da bi moglo biti riječ o diktaturi, a gotovo jedna trećina tu je prepoznala urednu demokratsku vlast!
Stariji tinejdžeri još su bizarnije neinformirani. Društvo koje je odavno prognalo vrline s popisa svojih prioriteta ništa se ne mora čuditi da srednjoškolci nisu u stanju dokučiti ni što bi to bile građanske vrline. Samo trećina srednjoškolaca zna da posjedovati građanske vrline znači brinuti se o interesima zajednice. Ljudska prava su im daleka egzotika, i čini se da se uopće ne zabrinjavaju radi njihova kršenja. Naime, zabluđeni smatraju (njih 31 posto) da ljudska prava regulira Biblija! Blago njima ravnodušnima, njihovo je carstvo diktatorsko.

Komentiraj

Filed under Društvo

ZORINA ROĐENDANSKA TORTA

Skroman a za snagu i zdravlje zajednice neprocjenjiv rođendan, proslavit će danas (26. rujna) jedna Zora. Deset godina je tek navršila, ali itekako je zrela u stavovima i socijalnim vizijama. Prva dekada njezinog aktivnog rada dala je rezultate koje neki ne postignu ni za jednu čitavu evoluciju. Čakovečka Udruga Zora, nevladina i neprofitna organizacija koja se bori za ljudska prava, rodnu ravnopravnost i prava manjina te educira i podiže svijest o problemima od općeg društvenog interesa; prije svega je vrijedna za grad i lokalnu zajednicu u kojima krči civilne puteve. No, kao takva je moćna karika u lancu udarničkih tvornica za proizvodnju nenasilnog života u Hrvatskoj. Zora spada u red onih brojnih, malih obrta u kojima se marljivo proizvode klice jednog budućeg normalnog svijeta. Zato Čakovec a i svi mi, imamo razloga da proslavimo rezanje Zorine rođendanske torte. Uz slavljeničke svjećice bit će predstavljena i nova Zorina kampanja “Kreatori promjena” – najkraće rečeno, fokusirana na kaljenje, kuraženje samosvijesti u građanima. “Izazivamo te da kreiraš svoj izazov i njime izazoveš i sebe i svoju okolinu. Izazovno, zar ne?” najavljuje Zora temelje kampanje: “To uistinu može biti što god želiš, možda nešto što već dugo želiš a nikako da se desi, nešto što je van granice tvoje zone komfora ili pak upravo suprotno, nešto što voliš raditi i rado bi se time uključio/la…”
Čakovečka Zora uvijek sviće, nikada ne zalazi njezin aktivizam. Tako su povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja u obitelji, održali tribinu “Mladi: važnost odgoja za rodnu ravnopravnost”, a u sklopu Inicijative mladih “Ispeglajmo neravnopravnost”. Naglašavajući važnost što ranijeg “peglanja” rodnih zabluda, svakodnevne brige za ispravljanje krivih navika (često iz roditeljskih domova preuzetih loših odgojnih predrasuda) u odnosima unutar mlade populacije. Anja Repalust, studentica Filozofskog fakulteta Zagreb, Odsjek za sociologiju, suradnica na istraživanju rađenom za potrebe Inicijative “Ispeglajmo ravnopravnost” objasnila je koja je važnost raspodjele kućanskih i obiteljskih poslova u kontekstu rodne ravnopravnosti, podsjetivši kako se (ne)svjesna diskriminacijska mantra krije i u najbanalnijim svakodnevnim obiteljskim prizorima. Najveći dio poslova u kućanstvima i dalje obavljaju žene. Takav rad predstavlja “dvostruku radnu smjenu”, a obično se spominje kao “nevidljivi rad”. Ženski plaćeni rad obično je i manje plaćen, a poslodavci rjeđe zapošljavaju žene, time se krug gorko zatvara: žene su opet ovisne o svojim partnerima.
Anja Repalust naglasila je da rodna segregacija obično počinje u ranom djetinjstvu. Ne samo da će se po defaultu djevojčicama tovariti više kućanskih poslova, nego će očevi i u nagradama praviti distinkcije: opere li sin očev auto uvijek će uprihoditi više džeparca nego što ga je dobila kćer za isti (i bolje obavljen) posao.

Komentiraj

Filed under Društvo

GRADITELJI ODRŽIVE DRŽAVE

Zaista je nebitno kolika je država. Jer, država su ljudi. Na tri kvadrata ili milijune kvadratnih kilometara, posve je nevažno. Bitan je materijal od kojega je izgrađena. A najnosiviji, najgrađevniji materijal jeste čovjek sam. Zato je u jednoj karlovačkoj kućici od 300 starih automobilskih guma više sadržaja, volje, energije, vizije i želje za budućnošću nego što je ova država u stanju i zamisliti. Projekt o kojem pišem, nastaje već nekoliko godina u zdušnom neimarskom žaru udruge Eko Pan iz Karlovca. Umjesto da završe na otpadu i otamo truju našu sutrašnjicu, islužene gume poslužile su kao materijal za održivu ekološku kućicu (earthship house), prvu na našim prostorima. Kuća bi prije zime trebala pod krov, ispunjavajući svoju misiju dokazivanja da se od odbačenih materijala itekako može sagraditi mjesto za život.
“Istina, ovo nije stambena zgrada već pokazni poligon kako se i na drugi način mogu graditi kuće. Zemlja se stavlja u gume i sabija se, a gume se slažu u riblju kost, kao kod gradnje zgrade ciglama. Također, zemlja se stavlja i u prazan prostor i također sabija. Tri strane zgrade su ukopane u zemlju, odnosno postavljen je svojevrstan temelj, a četvrta je strana južna. Trenutno postavljamo hidroizolaciju, a prije zime se nadamo kako ćemo ju staviti pod krov. Odnosno, organizirat ćemo radionicu postavljanja zelenog krova koji je sjajna izolacija”, kaže Valentina Mesarić iz udruge Eko Pan, objašnjavajući princip izgradnje takve kuće.
Iz konstrukcije udruge lako se čita osnovna vodilja: umjesto gramzive destrukcije koja se poput otrova širi venama današnjeg predatorskog svijeta, uzidati čovjeka u spokoj komadića zemlje predovoljnog za njegove potrebe.
Ideja o earthshipu započela je još 2011. kada je udruga kupila zemlju u Šćulcu. Prvo su iskrčili teren te iskopali rupu za “temelj” buduće kućice. Iduće, 2012. godine su na red došli zidovi, a u godini trećoj ide konstrukcija. Uz sve te zidarske poslove na svojoj su “baušteli” dali apsolutno povjerenje onome što zemlja rađa, samo ako joj pristupimo s povjerenjem a ne s uništenjem osvajača. “Budući da primjenjujemo princip permakulture, sadimo šumski vrt, također imamo i voćnjak. Zapravo, primjenjujemo permakulturne principe prema zonama. Ondje smo ljetos napravili i spiralni vrt sa začinskim biljem i povišene gredice. Želimo isprobati sve tehnike koje su suprotne konvencionalnima, a da bismo u tome uspjeli, pomažu nam volonteri iz cijelog svijeta”, zadovoljno ističe Valentina Mesarić.
Ljeto koje upravo nestaje pred nama, u Eko Panu su iskoristili za organiziranje međunarodnog volonterskog kampa (12. do 28. kolovoza) u kojem su radili volonteri iz Belgije, Francuske, Španjolske, Italije, Ukrajine, Turske i Hrvatske.
Po svemu sudeći, Ekopanovci kao entuzijasti i hrabri borci za doličnu sutrašnjicu, su idealni stanovnici, oni koji će iznijeti državu održivog razvoja kakvu predviđa Mirela Holy. Kako već pratimo, bivša, brutalno odstranjena ministrica ekologije, punom parom radi na osnutku političke stranke temeljene na održivom razvoju s ljudskim pravima, gospodarskom razvoju i zaštitom okoliša. Možda se jednom i probudimo na takvom komadiću ljudskosti, zato sanjati nikako ne smijemo prestajati.

Komentiraj

Filed under Ekologija

PONOS & SRAM

Predivno sam se osjećao gledajući (posredno, uštekan na medije) talasanje subotnjeg, dvanaestog Zagreb Pridea. Ponosan i sretan sam bio, prateći kako petnaestak hiljada zaljubljenika svih generacija, čvrsto isprepletenih ruku, kliče moćno NE fašističkim klicama pođikljalim po ovoj zemlji. Okupljeni pod jednostavnim a elementarnim logom “Ovo je zemlja za sve nas”, još jednom su iskazali uvjerenje da svijet oko nas može i mora postati blještav i čist poput duge. Da ne mora i ne smije nositi boje crnog bezdana. Poznavajući domaće rasističko-homofobno-šovinističke prilike, možda izrečena nada zvuči kao utopija, ali i utopije se ostvaruju. Naše je da se borimo za njih.
Nakon subotnjeg uznosa i ponosa, na redu je bio sram. Znate ono osjećanje kad vam se bljuje od stida zbog tuđih stavova i to zato jer nisu privatni nego podzemno ili javno upravljaju našim životima. U Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2” ukazala se rovokopačica Željka Markić, predstavnica organizacije “U ime obitelji” – hobotničke lobističke skupine koja, naoružana potpisima preko 700.000 konzerviranih netrpeljivosti, namjerava izreketirati referen-dum-dum i u Ustav unijeti otvorene rasističke paragrafe. Pred Acom je podigla fundamentalistički zid sumanutih tvrdnji: da je “homoseksualnost opasan stil života, jer bijelci homoseksualci imaju 60 puta više šanse da umru od AIDS-a”, da su homoseksualci “općenito depresivniji i nezadovoljniji u životu…” i da će “civilizacija propasti ukoliko se dozvole homoseksualni brakovi…” Da nakaradne predrasude dotične ostaju u njenoj privatnoj prtljazi i nikoga ne ugrožavaju, bolila bi nas briga, ali oni vrše opaki presing na vladajuću administraciju. Zato bi bilo civilizacijski katastrofično kada bi Vlada popustila navodnim mahanjima ustavne krize. Referenduma s fašistodinim određenjem arijevskog braka, jednostavno ne smije biti. Po bilo koju cijenu obrane našeg ponosa.
U jutru Zagreb Pridea iz Osijeka je putem medija odaslano pismo podrške koje počinje: “Pederi, lezbe, trandže, bipsići – mi, naši prijatelji, naša braća i sestre, naši bračni drugovi… Ljudi koji su svakodnevno potlačeni, kojima društvo ne dozvoljava da budu to što jesu. Mi, kojima ne dozvoljavate da budemo to što jesmo. Zašto? U ime čega? Diskriminacija se događa svakodnevno. Ograničenja se nameću svakodnevno. Uglavnom zato što netko misli da ima monopol nad istinom, vrijednostima ili moralno poželjnim ponašanjem. Mi na takvo što ne pristajemo, bez obzira na naš spol, rod, spolnu orijentaciju ili nešto četvrto. I mi, kao i Zagreb Pride, vjerujemo da je Hrvatska ‘zemlja za sve nas’. Jutrošnjom akcijom želimo izraziti podršku svim hrabrim ljudima koji će danas koračati Zagrebom, zahvalnost svima onima koji su proteklih jedanaest godina koračali, ali i nadu i namjeru da se u budućnosti i u Osijeku borimo za jednakopravnost svih članova ovog društva. Ovim činom poručujemo sugrađanima da postojimo, javnosti da se ne bojimo, a vladajućima da ovdje pripadamo. Danas će neki od nas otići u Zagreb, ali ćemo već sutra ponovno živjeti u Osijeku. I već sutra želimo živjeti u Osijeku koji jednakopravno pripada svim svojim građanima.”
Toga jutra na osječkim je ulicama izvedena ponosna šarmantna gerilska akcija ukrašavanja mnogih spomenika roza kravatama. Okićeni su Krleža, Starčević, Waldinger, Grupa građana na centralnom gradskom trgu… Osobito mi je draga mašna na somnabulnoj statui generalita Tuđmana, onoga pod čijim su legendarnim škrgutom zuba, ljudska prava mrvljena u paramparčad.

3 komentara

Filed under Društvo

LOGOR ZA RUSKE CARICE

Bezmudi kreteni koji su žestoku gerilu Pussy Riot prezrivo napljuckali kao “marketinški performance”, sigurno broje nove dokaze za svoju teoriju. Dvije od tri ruske Carice iz progonjenog benda, strpane su u logor. Njihov agresivni marketing zaista nema granica. Šta sve neće izmisliti samo da se domognu medija i dodvore se zapadu!

Podsjećam da su Marija Aljohina, Nadežda Tolokonjikova i Ekaterina Samucevič 21. 02. 2012. usred saborne crkve Krista Spasitelja u Moskvi ispržile svoju punk molitvu (“Sveta mati, Blažena Djevice, izbavi nas od Putina!”) igrajući na sve ili ništa, upozoravajući na karakter združene (para)državne moći gdje podjela “Bogu božje, Caru carevo” stvara začudne profitabilne utrške u vladanju imperijem. I nije to, dakako, samo ruski recept. Tim prije komandosice slobode zavređuju sav respekt. Šest mjeseci nakon akcije, drčne su žene osuđene na dvije godine zatvora zbog “huliganstva” i “poticanja na vjersku mržnju”. Desetog listopada drugostupanjski sud potvrdio je presude Tolokonjikovoj (22) i Aljohinoj (24) dok je Samucevičeva (30) “pomilovana” i kazna joj je preinačena u uvjetnu. Protekloga vikenda stigao je novi udarac. Nadežda i Marija otpravljene su u radne logore! Nadežda je poslana u okolicu Mordovije (500 km istočno od Moskve) a Marija u okolicu Perma, na Ural.

U rujnu, nakon izricanja presude, Nadežda je dala interview njemačkom tjedniku Spiegel (pitanja su joj u zatvor dostavljena preko odvjetnika) i na pitanje kako je iza rešetaka, odgovorila:”Podnošljivo, ipak je to ruski zatvor sa svojim sovjetskim šarmom. Na ovom polju nije bilo puno napretka, zatvorski sistem je još uvijek mješavina kasarni i bolnica. Budimo se u 6 ujutro, onda doručkujemo, a onda nas izvode u zatvorsko dvorište. Ostatak dana pišem ili čitam. Danas sam čitala Bibliju i nešto od Slavoja Žižeka. Ograničena sloboda kretanja se ne reflektira na slobodu misli.” Kakva će im biti sudbina u logoraškom smještaju, možemo samo nagađati. Jer, vremena su se možda promijenila ali ne i običaji. Kategorizacija “radni logor” sigurno ne predviđa heklanje, pečenje piroški ili tečajeve balalajke. Za ove mudate titanke iskušenja ledenog robijašenja bit će opaka, i trebat će im nevjerojatna snaga volje da izdrže. U logorskom napoju zaista je teško držati čelo i uvjerenja iznad površine. Svojim se osviještenim umjetničko-društvenim angažmanom Pussy Riot nastavlja na rusku bujicu pobjede uma nad kladama sirove moći. Tužno je ali istinito da im je suđeno bilo da se i za njima zalupe vrata logora, nešto zapadnijih od zloglasnog Sibira. Od Dostojevskog do Solženjicina svi su bili tamo, s robijaškom korom na dlanovima.

“Ako se plašite vukova, nemojte ići u šumu. Ja se ne plašim vukova. Borim se za to da moja kćerka odrasta u slobodnoj zemlji. Zakonski gledano, sud je u najgorem slučaju trebalo da nas osudi za prekršaj. Suđenje za krivično djelo je Putinova lična osveta i niko ne može predvidjeti kada će se autoritarni sistem osvetiti”, odgovorila je Nadežda Spiegelovom novinaru na pitanje nije li, zbog svojih postupaka, neodgovorna prema vlastitom četverogodišnjem djetetu.

Nad novim teškometalnim poglavljem ovih herojskih žena kao da lebdi moćna tužbalica Partibrejkersa:

 

Tamo gde je srce, tamo sija sunce
Tamo gde je strah, tamo živi mrak

Marijo, majko Božija
Da li vidiš šta rade sa tvojom decom

 

 

 

 

 

Komentiraj

Filed under Politika, Svijet

BEBE IZ KUĆNE RADINOSTI

Mene rodilo kod kuće. I ništa mi ne fali. Iz razumljivih razloga, atmosfere svog nultog rođendana nejasno se sjećam. Ali i burazera mi donijela roda. E, to već bolje pamtim. Danima je vladala prilična napetost, bilo je nekoliko lažnih uzbuna, a majka i otac značajno su najavljivali da bi se svaki čas u našem malom stanu trebalo pojaviti nešto što se zove brat. Ultrazvuka nije bilo, ali postojala je u Osijeku jedna ultrazvučna gospođa, Julijana P. Ta je nepogrešivo znala šta se iza brda valja, bila je u stanju samo pogledati uspuhanu trudnicu i proreći koju boju benkice da nabavlja: roza ili plavu. Legenda kaže da je teta Julijana u svom životnom stažu asistirala kod rođenja nekoliko hiljada osječkih bebirona. I ja sam među njima. Bila je obučena medicinska sestra a držala je, da tako kažem malu kućnu radinost. Radila je kao babica (tada se tako primalja nazivala, ljepše i toplije), na poziv bi obula gojzerice, zajahala svoj stari bicikl, ponijela najnužnije i selila se u porodicu sretnog očekivanja. U noći kad se taj najavljeni tajanstveni tip imao pojaviti potjerali su me na spavanje. Da ne smetam, rekla je teta Julijana i značajno mi namignula. Ćale je narezao mezu, pripremio rakiju, a mater je čudesno svjetlucala. Ili je to bio znoj na njenom čelu? Kad sam se probudio, imao sam šta i vidjet. Teta Juliška spretno drži nekog uplakanog žapca iznad lavora a majka mu polako spužvom pere lice. Ostao sam bez riječi. “Teta Juliška, može jedna šljiva na sabajle?” pitao je otac i razdragano se smiješio.

U ta komunistička vremena alternativa kućnih poroda dosta često se birala. U ta nazadna komunistička vremena, nisu nas zaboravljali u matičnom sustavu – nas porođene u vlastitom domu. Niti su nam majke sumnjičili kao ilegalke. Kaos liberalnog kapitalizma iz čiste obijesti melje i to prirodno ljudsko pravo. “Bilo je lijepo iskustvo”, poneseno je govorila Ivana Pojatina, nakon što je četvrto dijete odlučila roditi doma, uz asistenciju stručne osobe, primalje. Ljepota joj je ubrzo prisjela. Stalna pedijatrica njezine djece nije htjela pregledati novorođenče pa je našla novu, kao i drugog ginekologa, jer njezin dotadašnji također nije pokazao razumijevanje. Srećom, Pojatina jedino nije naišla na probleme pri upisu u Maticu rođenih, jer su u njezinoj općini već imali iskustvo sa sličnom “ekstravagancijom”, pa su se pripremili! Razočarana i uskraćena, jer sukladno odredbama Ustava i Konvencije o ljudskim pravima, nije naišla na razumijevanje hrvatskog zdravstvenog sustava, Ivana Pojatina je uz pomoć Centra za mirovne studije i Udruge Roda odlučila zadovoljštinu potražiti na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Na bizaran i neodgovoran tretman žena koje se odluče na porođaj kod kuće upozorava Branka Mrzić Jagatić iz Rode: “Brojni su slučajevi prijavljivanja policiji i centrima za socijalnu skrb, prijetnji oduzimanjem djeteta, čak i opasnih vaginalnih pregleda žena neposredno nakon porođaja da bi se utvrdio porod, razdvajanja majke i djeteta u rodilištima te kasnije poteškoća pri upisu djeteta u maticu rođenih.” Na djelu je, naime, naša klasična zamjena teza. Prema traljavim važećim uzusima pojedinac bi se trebao podrediti državi a ne država pojedincu. Zbog takvog arogantnog tretmana, ljudi su naprosto zbunjeni i veličanstven čin rođenja djeteta preraste im u noćnu moru. “Ovo je primjer nečega što ne bi trebalo postojati u demokratskoj zemlji: da se ljudi prilagođavaju sustavu umjesto da je sustav ovdje za njih i prilagođava se potrebama ljudi. Ukoliko netko želi kućni porođaj sigurno neće odustati zbog toga što sustav ne zna kako prijaviti dijete koje nije rođeno u bolnici”, kaže Iva Podhorsky Štorek, predsjednica Hrvatske udruge primalja koja se i sama odlučila roditi četvrto dijete kod kuće. Dakle, žena koja ne govori u prazno, nego se našla s obje strane male kućne radinosti.

1 komentar

Filed under Društvo