Tag Archives: ljudskost

PUNO GRLO ZEMLJE

Postoji zemlja-inverzija, naopako nasađena. Hrvatska se zove. U njoj je moguće i da onaj mitski, za šegačenje uvijek raspoložen prvoaprilski dan, bude jedan od najozbiljnijih otisaka smisla te iste pobenavljene zemlje. Šalu na stranu, 1. travnja 2017. naprosto moramo umemorirati u sve naše buduće intimne kvizove. Te se večeri, naime, iskovao jedan od najbitnijih, najveličanstvenijih datuma ikad – kako za opstanak ovdašnjeg glumišta, tako i za opstanak njegova izranjenog društva izvan scene. Govorim o praizvedbi vrhunaravnog romana „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. U pribjegarskim uvjetima Zagrebačkog kazališta mladih i njegove direktorice, vestalke društvene odgovornosti, Snježane Abramović Milković.

Osjetljiv je DNK Novakova romana. To je proza istovremeno epski i mitološki razapeta na platou zapretene međimurske zemlje, i krajnje intimistička, pod kožu poniruća hipnoza samopotrage za krivicama i oprostima. Zajecov spisateljski senzibilitet se u dramatizaciji ponio kao osobito brižan partner Novakovom predlošku. Njegov se dramatizatorski postupak, šivajući najizravnije šavove prošlosti i sadašnjosti, služi nestvarno tankim gazama delikatnog cijeđenja. Kao da s ljubavlju njeguje sir, Zajec uzima sve bitno iz magme Novakovih voda, i poput čuvara strpljivo pretvara te naboje u škrtu raskoš nove scenske muke. U valove tog odgovornog puta, redateljica Dora Ruždjak Podolski bacila se s uzbudljivom prtljagom čistih nagona i rafiniranih alata racionalnog. I s fatalističkim povjerenjem u glumce (povjerenje su joj zekaemovci nesebično i fanatično uzvratili) koji su iznijeli razornu vrućicu dječje kirurgije uklanjanja ožiljaka. Pokušaja ljekovitog pomazanja brazgotina kakve neravnopravne životne bitke utiskuju još na onim prvim nevinim koracima djetinjstva. Svaka nota bajkovite oporosti u međimurskom jeziku i soundtracku (gotovo da je prostorno oblikovana glazba Stanka Kovačića koji i uživo, iz kutka stagea, bdije svojim instrumentima nad zemljanim dušama) redateljici je poslužila kao zrelo, matematički kauzalno o a opet ogoljeno emotivno prikazanje. U žarištu se uzdiže blatni improvizirani kokošinjac poput nekog svevremenskog Stonehengea (izvrsna vizija scenografa Stefana Katunara); ljudi od zemlje skidaju i navlače ljušture svakodnevnog i mitskog (samozatajno kroz vrijeme, koje kao da stoji, putuje kostimografija Doris Kristić) a ne mijenjaju se, jer čežnje su im vjekovima iste. Kao i tjeskobe, mržnje i škrti proplamsaji ljubavi. Padaju i nastaju režimi i idelogije, kolektivi žderu pojedince, ali sve to Dora Ruždjak orkestrira na rubovima komadića crne zemlje na kojoj se skutriše ubogi. Oko njih se, negdje vani, upravo urušavaju megamarketi najnovije ljudske pohlepe, a oni pokušavaju izdržati makar još jednu rundu bez krvavog nokauta. Rundu oprosta. I najmračnije manifestacije demona, poput pedofilskog terora, obiteljskog sadizma ili rasne i spolne netrpeljivosti, redateljica iznosi stišano (znalački doprinos koreografije Petre Hrašćanec) bez doslovnog naturalizma. Ne zato da bi zlo umanjila, nego da bi zorno predočila koliko su mikronski tanke opne između sramežljive pohrane dobra i raspomamljenog egzaltiranog zla. Počevši od dječački osjetljivih istraživački nosećih rola Adriana Pezdirca i Dade Ćosića, do majčinskih i pramajčinskih instinktivnih ponuda Doris Šarić Kukuljice i Urše Raukar, te doslovce svih herojski izloženih lica (Pjer Meničanin, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Mia Biondić, Dora Polić Vitez, Suzana Nikolić, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović, Damir Šaban, Danijel Ljuboja, Zoran Čubrilo, Jasmin Telalović, Mateo Videk), ovaj ansambl je zagazio u veličanstvenu misiju rastakanja društvenih poživinčenosti. Kad se na kraju, uz tužnu međimursku uspavanku (… „ti si meni po serdini srca, kak v črljeni jabuki koščica…“) dječaci Matija i Franjo rastaju na suprotnim krajevima života i smrti, a Dina se vraća Matiji, nada krhka poput močvarne trske, zatreperi u gledalištu. Svakome tko je makar i jedan dan imao nekoga usred srca, kozmička su prostranstva otvorena. Zadužili su nas zekaemovci, napojili eliksirom vječnosti za hiljadu života. Nikada im nećemo moći vratiti dugove.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

ALAL VERA, BRATE SERGEJE!

Sergej Trifunović ‘ladno je ušetao pred kamere VIP Big Brothera i u jedva 60 sekundi održao gerilski vapaj za pamćenje. Glumčina i ljudina u nedjelju je poslala višeznačnu poruku koja ima višemilijunske efekte. Poslanicu mučno i moćno uzdignutu iznad dna na kojem sopće cijela ex-yu regija. Nadam se da još uvijek ima dovoljno ljudi koji su zaista razumjeli istinsku koštanu srž kratke propovijedi brata Sergeja. Jer, većina hrvatskih i srpskih medija ne da njegov performans ljudskosti uopće nije shvatila, nego ga je i prljavo ožutila. Ozvučili su ga, opremili i nakitili primitivnim senzacijama. Kao da je Sergej u studio televizije B92 ušetao s dvoglavim teletom ili publici upravo pokazao ostatke vlastitog repa, sveli su ga na pelivana i još jednog bigbrotherskog čudaka. Neuvijeno podvaljujući da je Trifunovićev čin tek jedan u nizu glumačkih ego-tripova. Strašno krivo, jer njegova lekcija mnogo je složenija nego što smo spremni priznati.
Elem, kao što već svaka baba i iole posjećeniji portal zna, iz produkcije regionalnog Velikog brata pozvali su Trifunovića da kao special guest star dođe i dometne koju o notornom showu. Možda da se, zajedno s bučnom gomilom, zaceni od smijeha dok očevi i majke napuštaju svoju djecu u direktnom prijenosu. Valjda su producenti očekivali da bi Sergej mogao provalit kakav duhoviti komentar (ajde glumac, reci nešto da se svi smijemo) dok se reality društvo tamo kolje noževima za putar, svađajući se oko toga kaže li se kruh ili hleb – ima li dotične namirnice na tanjuru ili nema, ukućanima regije odavno je postalo svejedno… E, pa Sergej je došao. I bogme im je rekao.
Na velikom kartonu, kojeg je Trifunović nosio u ruci, bila je ispisana prva rukovet njegove prevažne geste: ime osmogodišnje Tijane Ognjanović i broj njezinog žiro-računa. Pred kamerama se Sergej založio za mrve humanosti, koje umnožene mogu čuda napraviti. Iskoristivši tv-medij apelirao je na prikupljanje sredstava za golemu sumu od milijun dolara, koliko je hitno potrebno da bi se oboljeljoj djevojčici mogla izvršiti transplatacija srca u Houstonu. “Svi vi koji trošite svoje SMS-ove da glasate da izbacite ovoga ili onoga iz kuće, učinite neko dobro djelo. Prije recimo mjesec dana, Hrvati su skupili milijun dolara za operaciju neke svoje djevojčice, ja pošto pretpostavljam da ste svi veliki Srbi, imate ćirilične tastature, pokažite da ste veći Srbi od Hrvata. Mislim da je to puno korisnije nego da gledate kako Stanija muze kozu i tko je masturbirao čiji falus! Ja vas sve pozivam da izbacite Sergeja Trifunovića iz kuće. Ne morate trošiti novac, on će otići sam”, rekao je časni brat Sergej i napustio studio dok se starleta-voditeljka blesavo cerila.
Kao u onom veličanstvenom monologu u Paskaljevićevom “Buretu baruta” kad Sergejev lik sipa u lice građanima da su odavno prokockali svaku klicu dostojanstva, da poniženje prihvaćaju kao pravilo življenja, tako je i sad protisnuo iz sebe muku istine. Istine o amneziji ljudskosti, o zgaženom dostojanstvu i popljuvanim obrazima naroda što stanuju u jednom pregolemom Big Brotheru. Sergej je smogao hrabrosti i poštenja i rekao ono što svi znamo ali se previše pouzdajemo u daljinski upravljač: lumpenproleteri krvožedno navijaju za lumpenproletere pred kamerama. Bijedna kurton svakodnevica sa zvjezdanom opremom.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni

SRCE SRĐANOVO

“On leži a ja hodam. Da on nije poginuo za mene, lež’o bi ja a on bi hod’o, tako je trebalo da bude”, kaže Alen Glavović. Već dva desetljeća, svake godine, Alen hodočasti iz Švedske u Trebinje da bi na grobu Srđana Aleksića osluhnuo vječne otkucaje njegovog nemjerljivog srca. Priča o pupčanoj vrpci kojom su zauvijek spojeni Alenov život i Srđanova smrt, jedna je od najdirljivijih priča preostalih nakon što se prosije krvavi mulj balkanskih ratova devedesetih. I svjetluca na tom situ poput najsićušnijih čestica zlata.
Prije dvadeset godina, 21. januara 1993., grupa vojnika Republike Srpske ordinirala je na trebinjskoj pijaci, legitimirala i zajebavala “sumnjivce”. Nakon što su iz dokumenata pročitali da je Alen Glavović muslimanske nacionalnosti, počeli su ga mlatiti, na očigled prestrašenih i apatičnih sugrađana. Srećom i tugom, sudbina je u tom trenutku na pijac dovela 27-godišnjeg Srbina Srđana Aleksića. Mladića kojemu je u gene bila usađena jedna jedina mjera podobnosti: čovječnost. Ljudskost, ljubav, pravda – popločani su bili u srcu Srđanovom gušće od atomskog skloništa. I toj golemoj srčanoj energiji nauditi je mogla tek bijedna mjera niskosti, neljudske i kukavičje mržnje. Ne oklijevajući ni sekunde, Srđan se umiješao, uspio je otrgnuti Alena iz sadističkih šaka i time preusmjerio nasilje na svoju dušu. Pobješnjeli vojnici izgazili su Srđana čizmama, zdrobili kundacima pušaka. Umro je nakon šest dana kome. Na čitulji je ostalo zapisano: “Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično je završio svoj mladi život u 27. godini, na Savin dan 1993.” Naprotiv, advokat koji je zastupao ubojice, u sudnici je ponavljao mizernu mantru da Srđanu “tako i treba kad je išao branit baliju…” Srđanov otac Rade danas je sam (majka Srđanova rano je umrla, a brat mu je poginuo prije izbijanja rata, leteći sportskim zmajem) sa svojom tugom i ponosom. Kao da lomi okrajke tih oprečnih, pomiješanih stanja, i od toga živi posljednje dane. Alen je ’93. otišao u Švedsku, tražeći novi život, zahvalan da ga uopće ima. Zahvalan Srđanovom srcu koje se ni u onom presudnom trenutku pijačnog trebinjskog dana nije zgurilo do hulje, nego se još više napumpalo plemenitošću i obranilo bližnjeg.
Inspiriran pričom o Srđanu-ljudini i njegovom neumrlom herojskom srcu (za koje ne znaš je li više prepuklo od udaraca zlih čizama ili zato što je shvatilo da je ljubavi sve manje), upravo se ovih siječanjskih dana američkoj publici predstavio srpski film “Krugovi” Srđana Golubovića. Ostvarenje u kojem kao hrvatska manjinska koprodukcija sudjeluje i Propeler film a jednu od glavnih uloga tumači Leon Lučev, prikazano je na Sundance festivalu, u Park Cityju, u planinama Utaha, gdje je Tarantino (najveći pulp čuvar pravde na planeti) prvi put u životu vidio snijeg. Dok se film snimao, svjedoči Lučev, Rade Aleksić je ekipi donosio pizze, sretan da ima s kime progovoriti koju: o sinu vitezu i dužnosti koja ne zastarijeva.
Svaki put kad okrenemo glavu na drugi prozor dok u mirnodopskim tramvajima razbijaju glave ponoćnih ljubavnika; ili dok cenzorske šape kidaju plakate kazališnih predstava o klicama ljubavi a mi ravnodušno sliježemo ramenima; ili dok žmirimo pred novim batinašima koji polažu temelje za buduća kundačenja i ratove…, sjetimo se Srđana i njemu sličnih, čija su srca toplija i herojskija od vječnosti. I nikada se ne gase.

2 komentara

Filed under Društvo