Tag Archives: logori

VODIČI IZ LOGORA

Život je čudo. I često se zajebava s nama. Recimo, da nije bilo drugog velikog svjetskog rata, ja se ne bih ni rodio. Ili, barem ne u ovom obliku. Elem, dok su Hitlerove štuke u travnju 1941. razarale Beograd, moja baba je pokupila moju majku, trogodišnju curičku, i došla u Osijek. Ravno u svježe organiziranu fašističku podrepinu zvanu Nezavisna Država Hrvatska. Babu i buduću mi mamu odmah spakovalo u logor, da im nasilno izmijene nearijevsku pravoslavnu krv. Niska a žilava, okretna ko šegrt Hlapić, baka je stoički i s čeličnom nadom izdržala gadno kampiranje koje su joj ustašoidi organizirali. Preživjela je, obranila i dijete, a sve bez sjenčice mržnje ili gorčine na srcu. Stambena faktografija njene kasnije male povijesti kaže da je baba gotovo cijeli život proživjela u prizemljima, u zajedničkim dvorištima ili prizemnim stanovima u zgradama. Tamo gdje se vrata ne zaključavaju a svaki namjernik dočekuje kao rod rođeni. Za malenog (a pregolemog po posljedicama) vukojebinskog građanskog rata devedesetih baba je ostala u svom Osijeku, prezirući opasnost, ne dopuštajući da ju išta otjera iz grada kojeg je toliko voljela. Silazila je u podrum reda radi, „Neće grom u koprive“, govorila je. Stiješnjeni u šupama, susjedi su joj dobacivali da šta ona četnikuša još radi u gradu. „Proći će ih…“, samo je slijegala ramenima i smješkala se iz svog prizemlja nebeskog stava.

Doživjela je bogme 95 godina, uma svježijeg nego mi njeni unuci. Te decembarske večeri 2013. kad je baka umrla, život je pokazao da je često u svojoj igri asocijacija okrutno banalan. Dok mi je sms na ekranu telefona javljao da su je njene sklopljene oči odvele u neki zasluženiji bolji svijet, bio sam u Jerusalemu, u Yad Vashemu. Moja žena i ja plakali smo kao djeca u onom memorijalnom mraku osvijetljenom tek plamićkom skrojenim od duša umorene djece. Plakali smo od nemoći i stida zbog svega zla koje je čovjek u stanju proizvesti.

Ovaj tekst pišem na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Draga mi se upravo vratila iz Našica (gdje je sudjelovala u žiriju smotre LIDRANO, za dramsko-scensko stvaralaštvo srednjoškolaca), sva ushićena i ponosna, jer u tamošnjoj je Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga ugošćena izložba “Anne Frank – povijest za sadašnjost”. Da, upravo ona važna instalacija (u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja i udruge ‘Kuća Anne Frank’ iz Amsterdama) koju je ponizio jedan šibenski ravnatelj, istovremeno pljujući i žrtve i pravu slobodarsku dušu Šibenika. Priča mi draga kako je predivno bilo vidjeti učenike koji su prošli dvotjednu obuku s organizatorima i sad bdiju kao vodiči, ozbiljno i posvećeno pružajući sve potrebne informacije posjetiteljima. Znanje plus vjera u pobjedu dobra, kaže ljubav mog života, u toj su se našičkoj školi doista osjetili kao zalog budućnosti.

Istovremeno, dok završavam ovaj tekst, upravo se plakatiraju zidovi u Osijeku najavljujući svečano otvaranje spomenika Alojziju Stepincu, čovjeku čija je popovska mantija služila kao besramna oportunistička zavjesa fašističkom Pavelićevom režimu i pedantno mu prala grijehe. Bista Stepinčeva bit će postavljena ni stotinjak metara istočnije od Parka Oscara Nemona, u blizini remek-djela „Majka i dijete“, pijeteta koji je veliki svjetski kipar Nemon (rođen u Osijeku 1906.) isklesao žrtvama holokausta. Na sve ovo mogu samo reći: počivaj u miru, baba. Ma gdje da si ne moraš gledati užasnu nadri-formulu današnjeg svijeta – everything goes. Ili, što bismo po naški rekli: život je čudo.

 

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

BIJELI MEDVJEDI ZA VUKOVAR

Cijeli jedan grad suludim je urbanističkim planom prenamijenjen u groblje. A sve zato da bi fukara mogla ubijati bijele medvjede. Ili bahatiti se u tajnim trezorima punim renesansnih majstora, trgovati oružjem i narkoticima, inkasirati lance turbomegamarketa i unosne koncesije za klanje tuna, praćakati se u tankerima nafte i kupovati banke za nekoliko sanduka crnog Johnniea Walkera… To je brutalna istina o Vukovaru. I građanskom ratu kojeg je 1991. iz smradne pohlepe potegla manjina, umotana u operetne zastave nacionalizma. Opereta je ubrzo okrvavljena u hiljadama žrtava, a dalje je zabavljala samo dokone razbojnike što pokupovaše operetne feude na zgarištima. To je jedina istina o svim vukovarima gusto sravnjenim po stepama nekadašnje Jugoslavije. Nemoguće je tragedije vagati sudnjim vagama. Svaka pala duša ima težinu milijuna. Zato su tako neumitno padali vukovari, srebrenice, dubrovnici, pakraci, grubori, varivode, sarajeva, karlovci, sremske mitrovice, gospići, kosovske mitrovice, beogradi… Od mračnjaka s čarapama preko lica koji u noći odvode uboge susjede pogrešne krvi pa do otvorenih frontova za masakre ili NATO-odmazde nad nedužnima po beogradskom i novosadskom asfaltu. Vjerujte mi, svaki taj danak u krvi, nekom dobro zaštićenom đubretu pozlatio je kreditnu karticu.
Zapamtit ćemo 18. studeni 2013. Na žalost, ne zato da bismo pamtili Vukovar koji jednom davno nije bio grad-logor. Zapamtit ćemo ovaj novembarski datum kao jedan od onih kada su po svima nama počele pljuštati nove klice fašizma, a da se onih starih još nismo pravo ni otresli. Jučerašnja poluvojna hunta samozvana kao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, otvoreno je zabranila legitimno izabranoj Vladi da sudjeluje u koloni sjećanja na žrtve iz 1991. Zabraniti demokratskoj vlasti da učini gestu civilne tuge nije ništa drugo nego vojni puč. Fašistoidna rulja ne samo da je, uz rubove navodnog pijeteta, po vukovarskim ulicama postavljalja štandove za novi fašistoidni referendum (onaj kojem bi se u ime usijanih maljeva što se obrušiše po ćirilici, još više dokinula manjinska prava); nego je u “svoju vukovarsku Hrvatsku” pripustila ratne zločince. Za mučitelje i ljubitelje akumulatorskih garažiranja zlostavljanih civila, za one što su likvidiranim dušama kompostirali brojne livade preporođene Domovine… za njih je u Huntinom četveroredu bilo mjesta. Što je slijedeće na programu te mizerne bande, upregnute u hadezeovske i klerikalne joysticke?! Bodljikava žica, najprije oko Vukovara a onda u ostatku ove krepaline od zemlje? Ili policijski sat kojeg bi provodili stožeraški eskadroni, a iza zavjesa se blaženo kesili njihovi (pod)zemni politički sponzori?
Kamen temeljac za sretan povratak fašizma položen je jučer u Vukovaru. Ni dva tjedna ne dijele nas od drugog vala: 1. decembra na arijevsko-obiteljskom referendumu, kad ćemo se morati suprotstaviti tom kuhinjskom homofobnom Zlu. Ili ne moramo ni izaći, barem propalih vagona ima dosta po prugama. Idealnih za transporte u nove logore.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika

JE LI TUĐMAN KRAO ORAHE?

U jednoj od genijalnih avantura grupe TNT (epizoda “Daj! Daj! Daj!”) družina se bacila na raskrinkavanje lažnih humanih motiva tajanstvene klinike “Uđeš slomljen, izađeš zdrav”. Elem, tajni agent Alan Ford na kauču se hrabro odupire zlom psihiću koji ga maltretira, tražeći da prizna grijehe prošlosti. Dobri švejkovski Alan, na svako pitanje torture stoički odgovara da je “krao orahe”, sve dok shrink ne podivlja i izgubi kontrolu.
Hrvatska (i ostale zemlje raspadajuće Jugoslavije) početkom devedesetih doživjele su grotesknu strip inverziju. Ulazio si zdrav, a izlazio slomljen. Doslovce. U orgijastičkom građanskom ratu vodeći zli momci preuzimaju ulogu Alana Forda a pokoren narod uporno im vjeruje da je njihov jedini krimen nestašna “krađa oraha”. Forma je i dalje zadržala stripovski karakter, ali posljedice su bile sve samo ne zabavne. Recimo, u autokratskom carstvu Franje Tuđmana (još od njegova performansa na Cvjetnicu 1990. uoči prvih višestranačkih izbora, kada si je, ni manje ni više, dodijelio ulogu Mesije) isključivo je vladala žanrovska mješavina stripa, operete i groteske. Feudalni grenadiri, Vrhovnik-Gromovnik u bijelim puranskim uniformama, gusle i ognjišta s ugrađenim žaruljama vječne vatre, mitologije hrvatskog Camelota, vojne parade s maketama nadnaravnih balističkih raketa interkontinentalnih dometa… sve to kao da je ispadalo iz Marvelovih strip-kvadrata. Ali malo je razloga bilo za razbibrigu. Razbijale su se glave, otvarali priručni logori, suzbijala građanska prava svim sredstvima. Iza Tuđmanovog parahistorijskog lažiranog epa neuvijeno se krila megalomanska osvajačka želja, nikad skrivenih šovinističkih i rasističkih pobuda. Pod izmišljenim lentama banana-Generalita bilo je dovoljno mjesta za gomilu ubojica i pljačkaša s kojima je mogao zaigrati koncept Velike Hrvatske. Dok je britanskim diplomatima trtljao gomilu gluposti o nebeskom porijeklu Heruvata, Sarmata ili kako li se već ono zvaše Franjine legije iz bunila, na salvetama je crtao vrlo ozbiljne kartografije dijeljenja ratnog teritorijalnog plijena. Zapravo, dijeljenja jada. Svoga i drugih naroda. Jasno je ko dan: Tuđman i njegova banda nisu krali orahe nego su gadno okrvavili ruke (naredbodavno ili pukim izvršenjima) u udruženim monster-pohodima etničkog čišćenja. Najnovija haška presuda samo je posljednji u nizu dokaza za ono što je počelo kao strip a završilo kao krvava bajka.
Zato u banana-državi kipovi Franje Tuđmana u posljednje vrijeme niču kao atomske gljive poslije kiše. Ova zemlja naprosto obožava klanjati se teroru. Svaki novi kumir sve je groteskniji u odnosu na onog prethodnog. Najnoviji osječki nagrdio je vizure lijepog Trga Slobode. Nalikuje na deliričnu slitinu Iron Mana, Halloween bundeve i namćorastog palanačkog ćate. Kao da je netko bio na cracku dok ga je radio. O onima koji će ga svečano ustoličiti da i ne govorimo. Udruženi zločinački neukus.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika