Tag Archives: mediji

ISTJERIVAČI NAŠIH DEMONA

Naprosto je zadivljujuća luđačka vjera kojom je Dalibor Matanić okupio svoju malu gerilu. Povevši ih u misiju zvanu „Egzorcizam“, s ciljem istjerivanja na čistac onog najsotonskijeg na dnu našeg poživinčenog društva. Pritom to demonsko naizgled djeluje kao žanrovska fikcija a zapravo je mučan dokument stvarnosti. Staro je pravilo da su se pod kožom žanrovskog filma često rađale najozbilnije analize društvene patologije. Majstori poput Matanića, vrhunski koristeći žanrovske alate, znaju raspaliti daleko bolnije kritičke udarce po gnjecavom obrazu degeneriranih društvenih postulata jedne zajednice, nego mnogi razvikanji filmovi s proklamiranom političkom etiketom.

Kao u „Ćaći“ svojedobno, i u „Egzorcizmu“ Matanića zanima onaj porodični horor. Užas koji se unutar obiteljskih zidova mete pod tepihe i gura na memljiva dna rijetko otvarajućih ladica. Žestokim, sirovo nepoliranim kadrovima „iz ruke“ (metajeziva je i psihološki razorna kamera Davida Oguića i Danka Vučinovića), izuzev nekoliko dnevnih, lažno uljuljkujućih scena površinskog Vodnjana, Matanić neprikosnoveno ponire u podrumsku tamu sestara Artuković. Starija Vera (Helena Minić Matanić) fanatična je vjernica, autoritativna tvrdokorna žena osušenih emocija. Mlađa Maša (Nika Ivančić) slobodna je raskriljena duha, sapete seksualnosti i fragilnih osjećaja. Vera je uvjerena da se u sestru uselio đavo i kani ga otamo istjerati svim sredstvima, ne bi li se duše njihove vratile u ustaljeni čemerni poredak. Međutim, unutar koordinata nominalne priče zakopani su gusti slojevi jednog ljudskog egzercira, lica i naličja postupaka, tlapnji, nada i rezignacije. Majstorskim rafalima obrata izvanjske ekspresije i unutarnjeg filigranski profiliranog svijeta (uz pomoć sjajne dramaturgije zvuka Alena i Nenada Sinkauza, montaže Tomislava Pavlića, kostimografije Desanke Janković i maske Sanje Rivić) Matanić suvereno istjeruje nataložene demone klaustrofobične zajednice u kakvu se Hrvatska prometnula. U bljeskovitim trenucima priče tako niču crkveno licemjerje i paradržavna okupacija sekularnog društva, pedofilija, incest i obiteljsko nasilje, instrumentalizirani mediji, fašizam i pohlepa… „Cijelo društvo treba pročišćenje i tad se brišu formalne granice religije i ateizma i čovjek počinje djelovati po najvišim principima ne bi li pobijedio sotonu. Zanimljivo je da oba svijeta kad posegnu u ono najplemenitije u njima, mogu pobijediti iskonsko zlo“, kaže Matanić, opisujući beskompromisnu avanturu „Egzorcizma“. On i njegova hrabra, manijakalna, ludička gerilska performerska šestorka (Nika Ivančić, Helena Minić Matanić, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić i Marko Braić) koja herojski igra kao da im sudnji dan prijeti, upustili su se u (ne)moguću misiju katarzičnog čišćenja naših najcrnjih čireva.

Naposljetku, valja istaknuti još jednu važnu društvenu činjenicu ovog projekta. Matanićeva družina moćan je kontraudar u letargično prepuštanje nečinjenju, onom vladajućem mazohistički jalovom spleenu prema kojem se u stvaranje nekog dobra kreće tek kad se država umilostivi i dodijeli sredstva. U vrijeme rada na predstavi „Egzorcizam“ u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula (u listopadu 2016.), oni su naprosto goleme zalihe svoje energije, žudnji, traganja za dobrim, uložili u još jedan medij. Stvorivši film praktički bez para. S džinovskim srcem u mislima. Herojski, nema šta.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

ARHIVA NESALOMLJIVIH

„Valjda vam nije prisjelo“, autoironijski pišu Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović u odjavi fenomenalne antispomenarske knjige-rijeke „Hrvatska: Njenih prvih 20-ak“. Bogme jest, nego šta nego mi je prisjelo putujući njihovim bremenitim bedekerom. Ajme mazohizma, podsjećati se kroz što su sve leđa (ne)sretnog građanina Hrvatske prošla u proteklih četvrt stoljeća. Iznova memorirati taj srebrni pir, nešto što jedva da ima obličje stvarnosti a najčešće obitava u sferi fantastike. Iako je poput interkontinentalnog šlepera natovarena pedantno prikupljenim dokumentima, neoborivim činjenicama, ova hrestomatija hrabrih i strastvenih autorica čita se kao metažanrovska fikcija. Podjednako umiješanih perioda tragedije, farse, groteske i vodvilja.

Na 76. strani surovo-smiješne Natašine & Silvijine historije nalazi se (iako se od rafalnog izobilja kojim nas zasipaju, teško odlučiti) rekao bih ključna fotografija, autora Roberta Beloševića, snimljena u proljeće 1991. Iz nje, kao potresnog demijurga, izviru ili se reflektiraju mnoge drame, želje, nasilja, porazi i nesporazumi. U kadru vidimo kolonu vojnih vozila. Na cesti se u grču zaustavio čovjek, lica osjenčanog panikom, uzdignutih i raskriljenih ruku, molećivo pruženih prema golobradom dječaku u uniformi koji nemoćno viri kroz prozor kamiona. Caption fotografije kaže: „Zagreb: Otac iz Petrinje zove sina da izađe iz vojnog kamiona, u kamionu oficir JNA drži pištolj uperen u njega.“ Ne znamo što se doista zbiva u kabini kamiona, nebitno je da li oficir stvarno drži momka na nišanu smrtnog straha, jer obojica su zatočenici poludjelog historijskog trenutka koji ruši sve pred sobom, obojica su žrtve nesnalaženja, kao i onaj neznani junak – otac koji instinktivno želi izbaviti dijete od predstojećeg ratnog ždrijela. Ne znamo što je dalje bilo s ubogim protagonistima ove foto-priče, nadamo se da su sva trojica preživjela histeriju balkanskog građanskog rata što je bijesnio devedesetih i pojedince planski žrtvovao na oltare poludjelih kolektiviteta.

Nema baš nikakve sreće ni dostojne ljudskosti u raspadu i destrukciji. Tu je knjiga „Hrvatska: Njenih prvih 20-ak“ (Aquarius Records & Urbani ured, Zagreb, 2015.) kristalno jasna. Od krvave demontaže jedne zemlje, Jugoslavije, do kaotičnih nestvaralačkih egzistencija njezinih nasljednica – feudalnih država patuljaka. Kao prekaljene medijske heroine (obje su ključne godine novinarskog stasanja provele u gerili kultnog Radija 101) Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović u ovu zahtjevnu retrospektivnu avanturu krenule su opremeljene strašću i strpljivošću. Rudarskom forenzikom tragajući za artefaktima 25-godišnjeg puberteta suvremene Hrvatske, jednaku pažnju su posvetile dokazima iskopanim iz službenih dokumenata, kao i onim naoko usputnima, krajnje ličnim, ispisanim unutar granica pojedinačnih sudbina.

Besprijekorno je tvrdoglavo povjerenje ovog autorskog tandema u moć faktografije i novinarskog „staromodnog“ opsesivnog istjerivanja činjenica. No, nisu se lišile ni drčnog, visprenog šamarajućeg diskursa kojim kroz šumu suludih zbivanja moćno iskazuju svoje autorsko mišljenje. One ne reinterpretiraju ni sekundu proteklog razdoblja, ali zadržavaju suvereno pravo da o tome donesu jasan stav. Pritom, što je najkapitalnije u cijeloj priči, uvijek na strani slabih, poniženih, odbačenih, prevarenih i žrtvovanih. Knjiga kojoj ćemo se vraćati.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

MEDIJI NA INFUZIJI

Da usred opskurne medijske krčme u Hrvatskoj netko još želi raditi radionice o abecedi novinarstva, to je prvorazredna vijest. A da se akcent daje na rezervat kulture, to je čisti SF! Bivši premijeri-lopine u gardu Kumova; trećerazredne starlete s novim džemperićima za smartphonove; satovi, namještaj i masaže ustavnih sudaca; broševi i kič sličice s Obamom; lažni interviewi i stvarni milijarderi; razvodi i legalna silovanja u fudbalskim svlačionicama; raskošni editorijali o vilama ratnih zločinaca… Sve to i još gomiletina najprizemnijeg smeća vladaju golemom većinom naslovnica, minutaža i touch ekrana domaćeg medijskog prostora. Najperverznije shvaćanje medija kao isključivog nosača profitne robe i histeričnih oglašivača survalo je ovu profesiju u živo blato. U najbestidniji spa-wellness okrutne potrošačke zabave. U predvorje nečega (što je samo naizgled daleka budućnost) sličnog “Igrama gladi”, u kojima se djeca lumpenproletera doslovce krvavo bore za život, uveseljavajući publiku, producente i sponzore.

Elem, u takvoj poživinčenoj medijskoj sferi, očekivano je proizvodnja kulturnih dobara getoizirana. Svedena na stupac-dva nekadašnjih rubrika kulture ili folirantski udrobljena na kraj posljednjeg Dnevnika. Izvještaji s kazališnih premijera umobolno se najavljuju naslovima o novoj ljubavi jednoga od glumaca ili “celebovima” iz Sabora koji su dremali u prvom redu. Nepismenost, neobrazovanost, često i jalova mržnja nad stvaraocima – postaju svakodnevna prtljaga u novinarskim redakcijama.

Zato je fenomenalno da postoji volja za revitalizacijom jedne u osnovi moralne profesije. Da se “staromodnom”, nepopularnom metodom strpljive njege i pažljivog formiranja odgovornosti, iskuje dobar zanat medijskog posrednika. Toga osjetljivog posla zajednički su se prihvatile udruge KURZIV (Platforma za pitanja kulture, medija i društva) i FADE IN (Fantastično dobra institucija), pokrenuvši edukacijski program “Svijet umjetnosti – MediaLab”. Platforma školice Svijet umjetnosti kroz različita predavanja (suvremena umjetnost, umjetnost u javnom prostoru, kritička umjetnost, umjetnost novih medija, eksperimentalni film i animacija…) usmjerava pažnju na suvremenu vizualnu umjetnost. MediaLab u radioničkom formatu posvećuje se pisanim i audio-vizualnim formama novinarskog izražavanja. Polaznici će teoretski upoznati novinarske žanrove te udarnički zabrijati na praktičan rad: pisanje članaka uz mentorsku podršku i objavljivanje na portalu Kulturpunkt.hr, snimanje i izrada audio-video priloga te objavljivanje na vimeo kanalu Fade In-a. Programi i radionice su besplatni a pozvani su svi zainteresirani u dobi od 20 do 30 godina koji imaju strasti, rudarske izdržljivosti i vjere da se ova profesija još može uzdići iz mrtvih. Poželimo im da u toj plemenitoj misiji nikada ne dožive fade out efekt svojih snova.

 

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura