Tag Archives: Mirela Holy

RECIKLAŽNO DVORIŠTE

Krhka, žilava Mirela Holy kao da dolazi iz starih crno-bijelih filmova Franka Capre. Mala, velika žena od one sorte čije poštenje graniči s naivom a borba za socijalnu pravdu s romantikom. I baš zbog tih “nelogičnih” kombinacija u karakteru, takvi su junaci bolna kost u grlima kapitalističkog egoizma. Oni jesu uporne burgije i nikad ne prestaju svrdlati u traganju za moralnim rješenjima, ali para vrti brže. Samo je bilo pitanje dana kada će Milanovićeva vlada reciklirati Mirelu i javno je poniziti do statusa klauna na dječjem rođendanu. Od samog konstituiranja Vlade prešutno je ostavljen teren da se Holyn angažman tretira kao kapric razmaženog djeteta. Kuloari po Banskim dvorima isprdavali su se pričama o “maloj iz Addams Family” a žderonje po ministarstvima glasno su podrigivale, smijuljeći se njenim vegetarijanskim akcijama. Ako je okolni folklor bio poluzajebantski, pravo natezanje ušiju jugunaste darkerice odvijalo se smrtno ozbiljno – na sjednicama Vlade i to pred kamerama. Milanović jedva da je stigao slegnuti ramenima dok je prvi potpredsjednik vlade Radimir Čačić onomad oprao malu da gleda svoja posla. Problem je što je Mirela Holy kao ministrica zaštite okoliša i prirode smatrala da njen posao (plaćen novcima poreznih obveznika) baš i jest u tome da gleda svoja posla. Odnosno da preturi zemlju ne bi li riješila đubre u svom resoru. A onda i šire. Samo, čini se da PPV Čačić nije to mislio kad joj je javno brisao nos. Od samog starta njezinog mandata bilo je vidljivo da PPV kolegicu Mirelu tretira kao privremenu manekenku a da ona ima drukčiji kurs. Kao što je bilo za očekivati da će ona svojom namjerom da stane na put moćnim lobijima u otpadnom biznisu, ubrzo začuti nimalo pitoreskne prijetnje. “‘Reciklirat ćemo te, baciti u peć i spaliti!’ Da, doslovce takvu poruku dobila sam u pismu čim sam najavila da krećem u radikalne promjene gospodarenja otpadom”, ispričala je sad već bivša ministrica novinarima.

Naravno, njezino hladno procjenjivanje svih ekoloških aspekata oko izgradnje HE Plomin i Ombla, nenasjedanje sirovim korporativnim interesima, nije prošlo nezapaženo u stvarnom tehnomenadžerskom gremiju Vlade. “Mjesecima su se na ministricu Holy radili pritisci oko nezakonitih projekata bivše HDZ-ove vlasti kao što su HE Ombla, Plomin ili projekt Srđ, a koje se sada opet podmeću kao spasonosna rješenja. Ministrica Holy se držala obećanja Kukuriku koalicije o odustajanju od HE Omble te je bila dosljedna u provođenju nove politike koalicije na vlasti prema okolišu”, ističe član građanske inicijative “Srđ je naš” Đuro Capor.

Očito, maloj su napokon odlučili dati po prstima. Starim dobrim nadzornim metodama, ako ne ide drukčije. Holy je lakovjerno uletjela u klopku. Čini se da se doista iz altruističkih pobuda zabrinula za radno mjesto poznanice u HŽ-u i intervenirala, šaljući poruku sa SDP-maila. Hoću reći, takve se stvari sigurno ne rješavaju bezazlenim mailovima. Nego radnim, ucjenjivačkim ručkovima.

Slučaj Holy poučan je iz nekoliko aspekata. Kao prvo, Milanovićeva vlada sve teže podržava privid socijaldemokracije. Na presici povodom predstavljanja novog ministra okoliša Mihaela Zmajlovića, novinari su ga odmah pitali hoće li se odustati od Plomina i Omble. “To morate pitati premijera…”, zbunjeno je prebacio lopticu Zmajlović a Milanović je propentao nešto u stilu: “Pa sad, vidite, ne može se to promatrati crno-bijelo…”

Ali ima tko ne okoliša nego javno odvali gratis pljusku građanskom jadu. Dakako, PPV Čačić, još jednom ponizujući i bivšu ministricu: “Prestanimo se igrati vrtića – da, ide taj Plomin, da, ide ta Ombla!” U brojne postojeće ekološke studije koje dokazuju štetnost gradnje, a rađene su potpuno besplatno, Čačić ne samo da sumnja nego ih indolentno vrijeđa: “Postoje studije koje su profesionalne, a postoje i studije koje se rade besplatno. A čim je nešto besplatno, meni je jako sumnjivo.” Jednim potezom, Čačić je uspio popljuvati tisuće i tisuće volontera koji u ovoj zemlji još vjeruju u rad za opće dobro. Jednom blaziranom rečenicom otpilio je napore stotina civilnih udruga. Zapravo je samo podvukao ono što još neki ne žele vidjeti: mi smo reciklažno dvorište megabiznisu. Hvala PPV-u na iskrenosti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Ekologija, Politika

ODRASTANJE U VREĆICAMA

Teško je procijeniti kojom će brzinom mala plastična vrećica nestajati iz naših zagađenih gradova i sela. Preduboko se zavarila u sve pore života da bi se tek tako rastopila. Ipak, kad 1. mamurnog siječnja 2013. stupi na snagu, “ekološki porez” će, vjerujem, biti jedan od načina da si skinemo plastičnu omču s vrata. Pošteno rečeno, sami smo je i namakli.

Kad se točno ta šušketava polimerska prevarantica uvukla u dobar dan, nemoguće je odrediti s pouzdanom povijesnom točnošću. Dok je društvo bilo normalno a horizonti siromašni, u dućan i na pijac išlo se opremljeno cekerima i korpama. Pa kad izabereš mladi luk ili tek pristigli grašak, prodavač ti ga istovari pravo s vage u korpu –bez plastičnih uljeza- a u korpi se lijepo zazeleni, zamiriše rosa i odmah si dobre volje. Za korpu ili ceker i dijete se čvrsto moglo uhvatiti, pa tapka uz babu dok ova spokojno brblja s rumenim proizvođačicama sira i kajmaka. Zatim su crvi sumnje počeli nagrizati našu ambalažnu nevinost. Sjećam se da smo prvo počeli patiti za ogromnim papirnatim vrećicama u koje su platinaste žene iz američkih filmova tovarile i tovarile sve one lude stvari po marketima, nosile ih u crvene kabriolete, potom istovarale u blještavim kuhinjama. I nikad se nebi raspuknule, te vrećice, ma koliko potrošačkog obilja nakrcale u njih. Potom su iz ruku rođaka gastarbajtera i prvih duty-free shopova počele češće stizati plastične vrećice u raskošnim bojama reklama. Nisi bio niko i ništa ako patike za školu nisi trpao u kesu s iscerenim kaubojem i Marlborom u zubima ili s kakvim Levi’s dupetom ili golom Ruskinjom u krznu koja vukovima nazdravlja ledenom Smirnofficom…

Naposljetku su vrećice postale biznis. Zagušile nas metodičkom banalnošću svoje proizvodnje. “Naaaajlon vreći-ceee!” derali su se po pijacama sitnoposjednici jeftinog gerilskog biznisa koji se dao podići u svakoj garaži pokrivenoj otrovnim salonitom. U jednoj od legalnih osječkih šatri preprodavača najlon vrećica, krajem osamdesetih cvala je ilegalna mjenjačnica deviza. Pare su se prale ručno. Biznis se širio. Dok smo stigli do megaturbomarketa proces je bio već dovršen. Nismo ni primijetili da su nas preplavile, s namjerom da nikad više ne odu. Da li je počela era obračuna s tim malim nemanima (jedna kesica se prirodno razgrađuje više od sto godina!) vidjet ćemo.

Kako je najavila ex-dark ministrica Mirela Holy, prema novom pravilniku o ambalaži i ambalažnom otpadu, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode od slijedeće godine namjerava zakočiti kolanje besplatnih plastičnih vrećica u trgovinama i na tržnicama. Odnosno, onim nepopravljivim džankijima plastičnih kesa, ostaje mogućnost da svoju ovisnost plate – najvjerojatnije 2 kune po vrećici. Vlada se nada da će taksa malo-pomalo destimulirati potrošnju tog sitnoplastičnog đubreta, a dobijene pare ići će u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Naravno, najavljena ofenziva protiv merkantilnih “šuškavaca” izazvat će i brojne protuakcije. Onih koji hoće imat vrećicu i usput zajebat državu. Za očekivati je da koliko sutra na prekograničnim šoping izletima bjesomučno lete od tezge do tezge i poluludi od apstinentske krize otimaju free plastiku od komšija. Neka zaliha.

Komentiraj

Filed under Ekologija

SPALJIVANJE MINISTRICE HOLY

Plaža je bila jutarnje pusta. Mladi Kubanac spustio je koferčić s alatom na svježi pijesak, kleknuo u plićak, nježno pomilovao tihu površinu oceana i naklonio se u posvećenoj molitvi. Učinivši počast božanstvima mora, skočio je na noge, pokupio alat i požurio na posao. Čist kao voda majčine utrobe. U ljeto 2004. na Kubi sam se uvjerio s koliko se fanatične ljubavi Kubanci povjeravaju oceanu. Dirljivo bdijući nad njegovom tirkiznom čistoćom. I džaba su okolo zakucana upozorenja da se otpaci ne bacaju u more. Uzalud konobari preklinju, naoružani najčudesnijim osmjesima u vasioni. Sunce mu žarko, kako bi se inače europski šljam mogao legitimirati nego bahatim talentom zagađivanja. Lumpenproleteri njemačkih livnica, s usječenim plastičnim all inclusive narukvicama oko debelih zapešća, na karipskom suncu dočepali su se svojih pet minuta oholosti. U trajanju dvotjednog urlauba ne kane  se lišiti stečene šanse za raspašoj. Pa kad izbetoniraju rum i pivo sa šanka, gdje će plastična čaša nego u ocean ili bazen. Zdrobljena konzerva leti odmah za njom, dakako. Nema šanse da vidite kakvog domaćeg klinca ili odraslog čovjeka da hitne u valove koru od banane. Mnogobrojne grlate porodice, odlazeći s plaže u suton, ni papirića ne ostave za svojim tragovima sandala. Kubanci ništa ne bacaju. Kubanci malo toga imaju viška da bi se bahatili.

Ne znam je li Ana Golja već bila na Kubi, ali tamo bi je bez po muke razumjeli kad složi jednostavnu mantru: “Tko čisti taj ne baca.” Golja je na čelu opatijske udruge Žmergo, centralnog organizatora ovogodišnje akcije Zelena čistka – jedan dan za čisti okoliš. Kao dio globalne akcije Let’s do it (ove godine pod egidom World Cleanup 2012), prvi put se umrežila i Hrvatska. U subotu, uoči Dana planeta Zemlje, u preko 60 gradova i općina, na teren su istrčali borci Zelene čistke – od organizacija civilnog društva, škola i sportskih momčadi do vrtića i cijelih obitelji. Glavni štab iz kojega se kordinirala strategija bio je u udruzi Žmergo. Glavni neprijatelj odavno je poznat: divlja odlagališta otpada. I svi znamo gdje su, zapravo, da se ne lažemo, svi mi ih marljivo punimo smećem. Sve te tone đubreta ne iskrcavaju alijeni po noći, zar ne? “Institucije i država to smo mi, ljudi. Zakoni mogu biti dobri ili loši, ali mi, ljudi, ih možemo promjeniti. Ne možemo očekivati od države da očisti ili popravi onoliko koliko mi zaprljamo, ili koliko dozvolimo drugima da to čine”, jezgrovita je Ana Golja.

Naravno, nema tog društveno korisnog angažmana koji se kod nas neće ukenjati. Loše vijesti stigle su baš u nedjelju, na sam Dan ove nesretne planete. I to, kao iz lošeg vica: usred zelenog raja! Na Plitvicama. Tamo je ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy imala radni sastanak s ekološkim udrugama. Okupljenim novinarima ministrica je potvrdila da prima telefonske prijetnje otkako je najavila promjene u sustavu zbrinjavanju otpada. “Tražili smo od policije sigurnosnu provjeru. Mi smo tako nešto i očekivali s obzirom da novim zakonom o otpadu zadiremo u određene interesne sfere različitih lobija, pa će procjena pokazati radi li se o utemeljenim prijetnjama ili su to više nervozni i psihički nestabilni pojedinci”, rekla je ministrica Holy.

Čisto sumnjam da se radi samo o usamljenim bolesnicima koji dahću u noćnu telefonsku slušalicu. Gospodarenje otpadom je unosan biznis. Mafijaški prsti odavno su umočeni u taj smrad. Metode osvete su neslućene. Od gušenja u kontejneru, prešanja na groblju automobila do spaljivanja u spalionici smeća. Onome tko je čitao “Gomorru” Roberta Saviana jasno je da na pretjerujem.

Komentiraj

Filed under Društvo

ZATOČENA MINISTRICA HOLY!

Ministrica Mirela Holy očajnički je pokušavala osloboditi zapešća. Trake od razderanih stolnjaka sjekle su joj meso, kuhinjska krpa u ustima gušila ju je sve više. S nekolicinom najvjernijih suradnika našla se usred talačke krize – zatočena u menzi Ministarstva zaštite okoliša i prirode! U mislima se već opraštala od svojih najmilijih, proklinjući dan kad je ušla u Sabor umjesto da odleti na Tibet i levitira uz Bowiea i Laibach. No, sad je kasno da se kaješ, rezonirala je ministrica i nadala se da će kolega Ostojić poslati nekog da sredi bandu terorista prije nego…

“Alo, dežurni, alo…!” derao se za to vrijeme pozornik Jole, stiješnjen iza šanka.

Ko za vraga, ostavio je sve telefone u stanici. Srećom, ljubazna šankerica u bistrou preko puta ministarstva, dopustila mu je da se javi s njihovog telefona. Još sat vremena ranije, Jole je nedužno srkao kavu, pogledavajući rumenu šankericu, kad li od preko puta dotrči portir i javi dramatičnu vijest.

“Alo, oteli ministricu! Zaprave, nisu je oteli, tu je ona, ali drže ju, mater im lopovsku!” vikao je unezvjereni Jole službujućem operateru. “Ma, kako koju? Onu malu crnu, zaprave zelenu, onu znadeš šta neće smeća da bude!”

Nekako su službe dešifrirale alarm pozornika Joleta pa su se temeljna i intereventna policija sjurile prema ministarstvu. I ministar policije Ranko Ostojić (njega su prekinuli dok je s udrugama premjeravao Markov trg) vratolomno je škripao gumama, grabeći prema mjestu krize. Medijske kuće već su rasporedile kamere, Dalaj Lama među prvim svjetskim  liderima izrazio je svoju zabrinutost oko eskalacije nasilja… Za to vrijeme, ministrica Holy napeto je pratila svaki mig terorističkog dvojca.    

A sve je počelo nedužnom odlukom ministrice Holy da se njezino ministarstvo odazove prijedlogu udruge Prijatelji životinja i pridruži inicijativi “Zeleni ponedjeljak”. Što će reći da menza ministarstva jedan dan u tjednu nudi isključivo bezmesni jelovnik. I tako simbolički opomene stočarsku industriju kao jednog od najvećih sekundarnih zagađivača. Ali nisu svi ekološki osviješteni. Znate kako je, ostalo je tu još starih kadrova. Referenata, analitičara, zamjenika pomoćnikovih izvršitelja… koji novom smjeru Vlade drže figetinu u džepu, blaženo dremuckaju, drobe plaću od desetak milja kuna i čekaju nove izbore. Elem, takva dvojica se našla u redu s tacnama, u svakome od njih bar po dva Čobankovića ili Šukera, odmah se vidi nisu stameni od brokule, pa sve zvjeraju hoće li mrknut koljenicu ispod peke ili veprove odreske uz fileke kao predjelo.

“Šta je ovo, jebote?!” užasnuto vrisnu jedan kad ugleda natpis iza kojega se cerila kuharica: DANAS VAM NUDIMO LEŠO MRKVICU I PIRE OD CELERA.

“Biće neka zabuna”, uspuhao se drugi i odgegao se do kuhinje, tražeći objašnjenje.

Eto ga ubrzo natrag, sve sikće: “Šefica naredila, znao sam ja da će nam ta žgoljavica jednom zabiberit!”

“Komunjarska posla!” pljucne prezrivo onaj prvi i povuče kolegu za rukav. “Al nećemo, majci, trpjet više! Ajde, imam plan!”

Prisilno veganstvo očito im pomutilo razum, jer ubrzo upadoše u kabinet ministrice Holy. Svaki je ispod sakoa nosio debele naslage plastičnog eksploziva.

Interventna ih je, naravno, svladala bez po muke. Dok su ih odvodili bilo je grozno za slušat svađu te male terorističke ćelije.

“Ti i tvoji glupi planovi!” derao se jedan. “Rekao sam ti da ne odobravam nasilničke metode!”

“Ma nemoj, a šta smo trebali napravit?”

“Prijavit malu Čačiću, on bi to riješio.”

“Auuu, majku mu, pa da!”

Navodno se sve tako dogodilo. Ako su moje informacije netočne, znate kako je, voli narod tračat više no išta.

3 komentara

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika