Tag Archives: mladi

TAJNA NADE

„Tajna je u nama. Tajna je u tome da smo svi zajedno vrijedni i jako dobro organizirani“, pred kamerama Nove TV izjavio je Dražen Lasić. Ako ste iz priloženog zaključili da je na programu neki političarski sveznadar koji prosipa predizbornu fatamorganu, u zabludi ste. Riječ je o treneru vrhunskog sportskog tima. Pa ako ste opet brzopleto pomislili da se radi o kakvom masno plaćenom nogometnom superstaru (s jednom nogom u zatvoru a drugom u milijunima eura), ponovo ste pogriješili. Lasić je od sorte onih trenersko-očinsko-pedagoških boraca entuzijasta -znamo ih iz filmova Clinta Eastwooda- koji vjeruju u svoje pitomce, odgajajući ih ljubavlju tvrđom od života, spremajući ih za najsvetije ciljeve: kratke bljeskove medalje i stalni mukotrpni rad. Lasić vizionarski uspješno vodi Atletski klub „Sveti Ante“ iz Knina. Njegova mlada talentirana momčad ostvaruje vrhunske rezultate na mnogim natjecanjima, a od 60 članova nekoliko je državnih prvakinja i prvaka. Sve to Lasićevi šampioni ne postižu u nekim razmaženim ili standardno sređenim uvjetima. Naprotiv, ta djeca treniraju u bijednim okolnostima, kao da su neka kažnjenička četa a ne rasadnik najviših životnih vrijednosti.

Improvizirano zaletište za skok u dalj je prekratko a nalazi se usred opasnog građevinskog otpada. Umjesto na pravoj atletskoj stazi, za utrke na 100 i 200 metara pripremaju se na divlje očišćenoj stazi uz rub nogometnog terena. Kad nastupe hladni dani, umjesto dvorane, na raspolaganju im je neka soba-prčvarnica gdje love formu trčeći uz nagomilane stare strunjače. Sanitarije su katastrofalne, tuševi ne postoje, tako da ove djevojke i mladići s treninga odlaze u moru svog pošteno potrošenog znoja.

Ipak ne odustaju, bore se i najteču s vremenom, daljinama i nadom. Čvrsto privrženi trenerovoj vjeri u timski maratonski rad kao zalog pojedinačnih pobjeda. „Najviše mi pomaže trener, pa onda ekipa…“, kaže Marko Čeko, kadetski prvak Hrvatske u skoku u dalj, u dvorani i na otvorenom. Njihovi motivi su kao majušna zrnca zlata: „Svaki napredak, svaki korak dalje, motivira me da treniram sve više i jače“, nepokolebljiv je Antonio Zelić, višestruki kadetski i juniorski prvak Hrvatske na 100 i 200 metara. Ne žale se oni, onako čelične volje, nema toga što će im ciljeve zamračiti. „Moramo se zadovoljit s tim što imamo i potrudit se da to jednog dana bude što bolje“, veli Antonio. Gorak okus ipak se ne može tek tako isprati iz mladih duša. „Teško je, nemamo uvjete. Recimo, nemamo ni daske s koje se trebamo odraziti, a to je stvarno frustrirajuće. Da nemamo rezultate, onda bi to možda i bilo okej, ali ovako stvarno frustrira“, iskrena je Katarina Komarica, ovogodišnja juniorska prvakinja Hrvatske u skoku u dalj. Frustrirana zbog nemogućnosti pravog rada. Ima li o tom stresu pojma neka njena vršnjakinja koja, šta ja znam, pada u komu jer nije sigurna da li joj nove louboutinke dobro pristaju.

Mladi proizvođači medalja, rezultata i boljeg života, od grada Knina, Šibensko-kninske županije i sponzora godišnje prikupe jedva 50.000 kuna. „To je mali novac za 60 ljudi u pogonu koji dosta putuju i imaju dosta aktivnosti tijekom godine“, konstatira trener Lasić.

Para, dakle, nema. Točnije, progutale ih druge važnije aktivnosti kninskog kraja. Nešto si mislim, koliko bi onih ulupanih para na fašistički dernek u Kninu (4. kolovoza, u noćnom finišu proslave 20. godišnjice Oluje), gdje se urlikalo „Za dom, spremni!“ i „Ubij, Srbina!“… koliko se toga novca moglo ugraditi u svijetle staze Lasićevih trkača. Ili, od onih 40 milijuna kuna spizđenih na lasvegašku ikonografiju crkve Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta, da je barem koja hiljada utrošena za tuševe pa da se djeca operu nakon treninga. Uostalom, klub im se zove po svetom Anti, pa ne bi li crkveni velmože mogli i u to ime participirati u potpori plemenitim ciljevima. Ali, za to treba imati nešto od istinske duše u sebi. Čega odrođenim crkvenim magnatima u pravilu nedostaje.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

GORIVO ZA DIKTATURE

Bahati korpus ovdašnjih političara nema da brine. Teško da će njihovom međusobnom beskrupuloznom dilanju upravljanja Hrvatskom ikada nešto zasmetati. I neke buduće otvorene diktature također mogu spokojno pripremati svoj dolazak. Bogme, ovdje im pogonskog goriva nikada neće faliti. Krajnje zapuštene civilne i građanske regule ovo zaostalo društvo njeguje od malena – od generacije koja će, po svemu sudeći, posve utonuti u apatiju i pogubnu samoživu ravnodušnost.
Evo alarmantnih nagovještaja: samo 14 posto učenika sedmih i osmih razreda zna da je najvažnija uloga građana u demokratskoj državi nadziranje djelovanja vlasti, a svaki četvrti učenik završnih razreda osnovne škole građanstvo definira kao brigu za osobne interese! To su neki od rezultata istraživanja eksperimentalne provedbe kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja (trebao bi nastupiti u školskoj godini 2014/15). Istraživanje se odvijalo među učenicima osnovnih i srednjih škola unutar projekta “Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama”. Nositelj ovog vrijednog projekta je Mreža mladih Hrvatske s partnerima Centrom za mirovne studije i GONG-om, u suradnji s Istraživačko-obrazovnim centrom za ljudska prava i demokratsko građanstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja.
Pokazalo se da je razmjerno visokom postotku ispitanika potpuno nepoznata ili nerazumljiva uloga u pravima i odgovornosti građanina, posebice kao regulativa vlasti. Tek četvrtina učenika završnih razreda osnovnih škola (24%) zna da se ljudska prava u demokratskoj državi štite Ustavom. Eto od njih uskoro sjajnih poslušnika koji će zaokruživati krajnje rasističke ustavne dosjetke.
Na ponuđeni anketni opis (“Vlast je u zemlji u rukama jedne osobe koja vlada uz pomoć policije i tajnih službi. Građani potvrđuju svoju ljubav i vjernost vođi tako što pjevaju pjesme njemu u čast”) jedva je 39 posto osmaša naslutilo da bi moglo biti riječ o diktaturi, a gotovo jedna trećina tu je prepoznala urednu demokratsku vlast!
Stariji tinejdžeri još su bizarnije neinformirani. Društvo koje je odavno prognalo vrline s popisa svojih prioriteta ništa se ne mora čuditi da srednjoškolci nisu u stanju dokučiti ni što bi to bile građanske vrline. Samo trećina srednjoškolaca zna da posjedovati građanske vrline znači brinuti se o interesima zajednice. Ljudska prava su im daleka egzotika, i čini se da se uopće ne zabrinjavaju radi njihova kršenja. Naime, zabluđeni smatraju (njih 31 posto) da ljudska prava regulira Biblija! Blago njima ravnodušnima, njihovo je carstvo diktatorsko.

Komentiraj

Filed under Društvo

SLOBODNI I MLADI?

Kako je to prebaciti početnih 25 godina života i dalje sjediti u svojoj staroj pubertetskoj sobi na rasklimanom krevetu i zuriti u blijedi, oguljeni plakat na zidu? Kako je to s tri banke gutati za roditeljskim stolom ono što ne voliš, a sretan si da ti je ručak skuhan, da uopće grabiš nešto toplo? Gadno je, ili oguglano, u najboljem slučaju. U takvom se stanju, kaže Državni zavod za statistiku, nalazi svaki drugi stanovnik Hrvatske star između 25 i 29 godina te svaki četvrti u dobi od 30 do 34 godine. Oni, naime, i dalje žive s roditeljima. Ili se nikada nisu ni odselili, ili su se vratili natrag, tjeskobni od iznevjerenih očekivanja. U tim sivim statističkim numerama krije se i podatak da s mamom i tatom i dalje živi 62 posto muškaraca (od 25 do 29 godina) te 39 posto žena iste generacijske dobi. Govori li i taj podatak da su žene izdržljivije pa češće stisnu zube i ne predaju se tako lako, vjerojatno ima istine u tome. Neki se mladi uopće ne usude zakoračiti u arenu samostalnog života. Drugi, pak, se otisnu, ali vladajuća atmosfera luzerstva grubo ih udari po nosu. Zbog pada plaća, otkaza i nemogućnosti plaćanja podstanarstva ili kredita za stan, roditeljima se vraćaju i oni koji su se već jednom osamostalili. Slomljeni propuštenim šansama, ovrhama i izgubljenim poslovima, potomci se vraćaju u skučene roditeljske stanove, svi zajedno zbijaju redove tražeći predah do neke nove imaginarne runde.
U tom poraznom vrzinom kolu, kada “upravljačke elite” imaju sve manje rješenja u rukavu, posebno su vrijedni doprinosi civilnih udruga koje na terenu biju žestoke bitke da se stanje promijeni. “Kako se osamostaliti u Karlovcu?!” naziv je otvorene debate koju je prije desetak dana organizirala karlovačka Udruga za kreativni razvoj Domaći. Odaziv mladih bio je iznenađujuće velik, što aktivistima Domaćih daje dodatnu energiju za razbijanje floskula o pasivnosti mladih građana i njihovo uspješno integriranje u projekt “Demokracija za 5 plus” (rađen uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva).
“Kroz izvedbu projekta shvatili smo kako su tribine kao način predstavljanja projekta i traženja rješenja problema vrlo suhoparan način koji ne zadovoljava potrebe mladih te da je participativni model rada puno bolji. Odnosno, da oni pričaju, a mi slušamo. U diskusiju se uključio velik broj mladih, ali i onih koji se bave mladima. Oduševilo nas je to što se javio velik broj gimnazijalaca, studenata, ali i mladih koji su završili fakultet. Odmah smo im na početku pojasnili da se u ovoj temi nećemo baviti kulturom, sportom i sličnim temama jer smo kroz diskusiju htjeli saznati kako mladi ljudi gledaju na kvalitetu života u gradu Karlovcu, odnosno mogućnostima za školovanje, zapošljavanje i rješavanje stambenog pitanja. Namjera nam je bila istražiti na koji način donošenje i provedba javnih politika može doprinijeti da mladi ljudi nakon završenog srednjoškolskog i/ili visokog obrazovanja ostanu ili se vrate i nastave raditi i živjeti u Karlovcu”, kaže Denis Mikšić, predsjednik Domaćih.
Da je participativni model mladim ljudima prihvatljiviji od pukog “verglanja” serviranih rješenja, da se oni žele uključiti u ravnopravnu razmjenu odgovornosti društva za prespektivu budućnosti, dokazuju iskustva Domaćih.
“Pitali su nas hoćemo li ponovno organizirati ovakva okupljanja jer ih napokon netko sluša”, ističe Mikšić. Posve je u pravu. Slušati i saslušati tuđu muku, posebno kad poziv za pomoć dolazi od mladih bića, jedan je od najvažnijih koraka koje moramo poduzeti svi zajedno.

Komentiraj

Filed under Društvo

SKRADINSKE LEKCIJE (NE)NASILJA

“Neću, pusti meee! Nastavnice, Vedran me gnjaviiii!” zapomagala je djevojčica sa svoga ručnika, a dugokosi dječarac uporno ju je pokušavao odvući u zelenu vodu Krke.
“Vedrane, ostavi Ivanu na miru, lijepo ti je rekla da neće u vodu!” podviknula je nastavnica, odloživši novine.
“Ali, kad cura kaže ‘ne’, to uvijek znači ‘da’!” iscerio se mudrijaš i opet spopao malu za obje noge, pa ju svojski povukao.
“Ne, Vedrane, zapamti jednom zauvijek da je ‘ne’ uvijek ‘ne’!” sad se nastavnica dogegala do klipana, odvojila ga od male i očitala mu lekciju: “To su muške gluposti iza kojih često dođe pravo nasilje!”
Dečko je ozbiljno zakimao glavom i skočio u vodu. Je li potencijalna majušna klica brutalnosti tu zauvijek ugašena, da li je ovo nevino ljetno jutro bilo dovoljno da maloga čovjeka usmjeri na pravi put, pokazat će vrijeme. Ali korpulentna nastavnica, očito nekadašnja plivačica, potrudila se da ispuni svoju plemenitu odgojnu misiju. Naoko usputno, u neobaveznoj sceni dječje igre, izrekla je nekoliko važnih riječi o dobru i zlu. Inače, bilo je poučno promatrati skupinu klinaca iz neke kontinentalne škole plivanja kako već od ranog jutra hrle na skradinsku plažu. Osim cike i razonode, nastavnici su onim slabijim plivačima i neplivačima pružali poduku svladavanja straha od vode, kao i vještinu življenja. Obje poduke (koliko smo mi ostali slučajni turisti mogli iz prikrajka kibicirati) ti su pedagozi obavljali s golemom količinom strpljenja, povjerenja i ljubavi.
“Ako mlad čovjek ima okolinu u koju se može ugledati, neće zastraniti u devedeset posto slučajeva. No, ako je osoba koja je u formiranju okružena negativnim stavovima, a ujedno ne zna što bi sa sobom, često se okreću problematičnim skupinama, da bi iskazali pripadnost”, kaže Sanja Vuković-Čović, direktorica PRONI Centra za socijalno podučavanje koji trenutno provodi projekt radionica za mlade pod egidom: NASILJE? NE HVALA! “Stalno se spominju floskule poput mladi su naša budućnost, a ne radimo na njihovoj sadašnjosti”, ističe Irena Mikulić, koordinatorica treninga u PRONI-ju. Zaista, nikad previše ulaganja u zdravo podizanje krhkog mladog bića.
Na skradinskim plažama vidio sam i suprotan primjer – demonstraciju sirove nezrelosti sjedokosog tipa. Plivajući prema obali, spazio sam tog neodgovornog morona kako se doklatario, ugazio u plićak, dopušio cigaretu i opušak hitnuo u djevičansku vodu. Naočigled djece. Zatim je mrcina otišla. Nasilno iživljena nad prirodom. Krka je sve to podnijela stoičkim mirom.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

ISKORAK PATRIKOVE GERILE

Borba za potlačene se nastavlja. U siječnju sam na ovom blogu pisao o srčanom pulskom gimnazijalcu Patriku Laziću i njegovim mladim gerilcima iz grupe Korak, koji se nomadski bore da postave svoju predstavu “Iskorak”. Navijao sam da izdrže, da zaživi njihov mali komad kazališta s velikom jekom u zaštitu progonjenih – ovdje konkretno onih čiji je izbor istospolna ljubav. LJUBAV, dakle, ne MRŽNJA. Nečuveno je da je Patriku i družini prva surovo vrata zalupila direktorica njihove škole (jer da tema “nije primjerena za gimnaziju”?!), zanemarivši vlastitu odgojnu odgovornost. Prezrevši tankoćutnu želju ovih mladih junaka da zagrme sa scene i žustrim jezikom dokumentarnog teatra progovore o manjinski izoliranima, ugnjetenima, gaženima i odbačenima. Njihovoj osviještenoj želji da žestoko jure ususret brutalnoj zbilji, ne bježeći u eskapističke laži.
Srećom, pulska udruga Čarobnjakov šešir tada im je nesebično ustupila prostor za probe, a Kazalište Dr. Inat uključilo se kao partner, dajući im neophodnu logistiku. Naravno, pomogle su im i LGBT udruge poput Iskoraka, Kontre, Lori, Zagreb Pride… Mnogi od gerilaca su na tom putu odustali, suočeni s roditeljskim zabranama. Od izvorne grupe, danas ih je ostalo šestero buntovnika i buntovnica marševskog koraka: Patrik Lazić, Nika Ivančić, Diana Zrnić, Snježana Grgić, Andrea Lončarić i Marin Janković. Odlučnih da predstava “Iskorak” ugleda pulsku premijeru (srijeda, 27. ožujka) u prostorima Kazališta Dr. Inat (u bivšoj kasarni Karlo Rojc), kojom će ova amaterska kazališna skupina obilježiti i 30 godina postojanja.
Povodom mukotrpno dočekane premijere, na portalu Queer.hr objavljen je izvrstan interview s mladim redateljem i guruom predstave Patrikom Lazićem.
“Gimnazija je prva pokleknula, nakon toga dečki iz prvotne skupine koji su izrazito navijali za lezbijsku varijantu priče jer nitko od njih nije bio spreman utjeloviti gej osobu zbog reakcije okoline, nakon toga roditelji velike većine moje gimnazijske skupine koji su djecu povukli iz projekta saznavši za LGBT tematiku, poslije razno razne udruge koje nam čak nisu niti odgovorile na mailove o suradnji, onda škole koje nam nisu dopustile da službeno uđemo u razrede i odradimo ankete čiji se rezultati nalaze u predstavi”, priča Patrik o poteškoćama na koje su nailazili.
Dio predstave su i rezultati ankete rađene među mladim Puljanima u dobi od 15 do 25 godina, iz koje se vidi da još uvijek poražavajućih 24 % smatra da je homoseksualizam bolest, a 67 % ih ne bi podržalo održavanje Pridea u Puli.
Na pitanje što ga je potaklo da radi predstavu na temu homofobije, Patrik jasno odgovara: “Temelj moga kazališta je oduvijek bila društvena diskriminacija, nepravda i razbijanje tabua, a današnje društvo zaista nudi plodno tlo po tim pitanjima. Nažalost, LGBT populacija je pri vrhu, a osim toga, nekakvom dubljom analizom problema homofobije, ne dolazimo samo do odnosa heteroseksualaca i homoseksualaca, već do pitanja čovjeka i čovjeka gdje jedan čovjek uzima pravo sebe staviti na višu poziciju samo zato što je ovaj drugi čovjek po nečemu drugačiji od njega. I onda tu dolazimo ne do problema homofobije, već do problema nemogućnosti prihvaćanja druge osobe baš onakvom kakva ona jest.”
Nakon Pulske premijere, predstava “Iskorak” dogovara gostovanja u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Turneja bi se morala nastaviti po cijeloj ovoj ksenofobičnoj zemlji. Tu novci ne bi smjeli biti problem, jer opstanak je u pitanju, opstanak humanosti. Jer, kako Patrik kaže: “Homofobija nije samo pretući gej osobu, homofobija je nekoga uvrijediti općeprihvaćenom uvredom pederu, homofobija je reći prihvaćam ih, ali neka se drže svoja četiri zida. Može li se nekako promijeniti? Može, ali uz muku, trud i znoj i nažalost puno će još generacija proći dok ne zamijetimo pozitivne pomake.”

Komentiraj

Filed under Društvo

IZGON VJEŠTICE MIRE

Miru Furlan u egzil je 1991. prognala ovdašnja mržnja. Doslovce je morala strahovati za goli život. Danas ljude tjera gola nužda, luzerstvo, perspektiva Hrvatske na dnu. Razlozi nedobrovoljnih iseljavanja naoko su različiti, ali korijeni su im sigurno isti. Atavistički nacionalizam krajem osamdesetih Jugoslavijom je prasnuo poput mučkog Big Banga, pripremajući tlo za prave krvožedne bitke. Nacional-rasistička teorija po tko zna koji put u historiji Balkana pokazala se najlakšim sredstvom za ostvarivanje ekonomske prakse: novog rasporeda pljačkaške naplate. Hrpica smiješnih feudalnih posjeda službeno proklamiranih kao države, ustrojena je po gangsterskom principu. Zaluditi jadne mase da im urgentno treba nova nacionalno čista državica a onda tu državicu spretno koristiti kao skladište za pranje krvavih para. Genijalno, zar ne? Prave posljedice vrlo brzo su došle na naplatu. Od 1991. do 2006. iz Hrvatske se (pod prijetnjom noža i žice ili trbuhom za kruhom) iselilo oko 150.000 ljudi. U posljednje tri godine iz zemlje je otišlo 32.000, od toga broja najviše je mladih. Mnogi od onih čija visokoobrazovana djeca sad bježe glavom bez obzira, makar konobarila ostatak života, svojom su pasivnošću ili aktivnom histerijom glasali za HDZ-ovsku pošast. I zapravo unaprijed žrtvovali rođenu djecu na pladanj životnog ćorsokaka.

“Kada sam pakirala stvari, kada sam se odlučila za odlazak, nisam mislila da zauvijek odlazim i da je riječ o egzilu. Htjela sam sačuvati zdravu i živu glavu. Nisam više mogla podnijeti da živim u toj bolesti koja se u to vrijeme širila svuda oko nas”, sažima neugodna sjećanja Mira Furlan u nedavnom interviewu za tjednik Novosti. Početkom rujna sudjelovala je u iskustvenoj terenskoj školi nazvanoj “Umjetnici u egzilu”, koju je u Islamu Grčkom organizirao Centar za mirovne studije. “Potpuna mi je novost na taj način, zajednički, govoriti o iskustvima koja sam prošla, i to s ljudima koji su se našli u istoj situaciji”, kaže Mira. A njeno iskustvo je užasno. Kao neprijeporna filmska zvijezda čitave Jugoslavije i jedna od najmagičnijih kazališnih glumica hrvatskog teatra svih vremena, početkom devedesetih doživjela je hajku anonimne gomile i javnih pojedinaca, bezdušno cipelarenje i bacanje na virtualnu lomaču. Kriva zbog ljubavi – tako se ukratko može ispisati teoretska optužnica iz ladica hrvatske ksenofobije. Usprkos vremenu koje je tražilo nekvarenu nacionalnu desnicu Mira Furlan se usudila voljeti srpskog redatelja Gorana Gajića. Živjeti otvorena srca između Zagreba i Beograda. Putovati kompliciranim vezama preko Mađarske, izbjegavati zabarikadirane pruge da bi stizala točno na vrijeme pred jednu i drugu publiku. Nije ni Gajiću bilo svejedno, i u Beogradu su tražili da taj zaljubljeni par izabere stranu. U svojoj matičnoj kući, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Furlanova je dobila otkaz kao zadnja statistica. Dične prvakinje jedva su dočekale da poderu fotografije s ogledala u njenoj garderobi. Anonimci su tražili krv i na Mirinoj telefonskoj sekretarici prijetili “četničkoj kurvi”, ugledni uvodničari (danas perjanice liberalizma i borbe za ljudska prava) u tjednicima su ispisivali teorijske eseje o potrebi da se izdajnicu potjera s katranom i perjem… Mira i Goran spakirali su kofere i otišli u Los Angeles. Počeli su odnule, on je nosio namještaj i zidario, ona prala klozete i konobarila. Na stranice pravovjernih hrvatskih medija Mira Furlan je puštena tek krajem devedesetih kao ambasadorica Delenn u SF-serijalu “Babylon 5”, kad je ispod debele alijenovske maske više nitko nije mogao prepoznati. “Ja na ovim prostorima spadam u izbrisana sjećanja, na čemu je ratna i poratna propagandna mašina tako zdušno i tako predano radila. Ipak, kada dođem u ove krajeve neprestano mi prilaze tzv. obični ljudi koji me se itekako sjećaju, i to po dobru , barem mi tako kažu. To me jako veseli, jer vidim da brisanje memorije, taj užasni brainwashing koji je izvođen u ovim predjelima svih ovih godina, ratnih i poratnih, ipak nije potpuno uspio. Osim kod tzv. kulturne elite, kod koje je propaganda postigla najviše rezultate”, govori u Novostima.

Problem i jeste u tome što današnja Hrvatska u velikoj mjeri počiva na ispiranju mozga i ravnodušju. Otišla Mira Furlan. Pa šta, ima drugih. Odoše mladi gubitnici. Pa šta, sretan im put. Mala zemlja za veliku prazninu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

KLINCI NAVUČENI NA RAD

Divno je kad iz mora gadnih vijesti ispliva neka pozitivna, tvrđa od najboljeg granita. Kako čujem, na Korčuli djeca navalila na klesarsku radionicu! Zemlja koja rad uglavnom zatire, morala bi ovu vijest cijeniti kao dijamant od milijun karata.

Da nam je razina poduzetničke kulture pala ispod depresije Mrtvog mora, to već upija svako ovdašnje dijete dok mu izbija prvi zubić. Marne volonterke dubrovačke udruge DEŠA uvjerene su da može drukčije, da nije sve u čekanju golemih kruzera da navrate u luku. Žene su osmislile projekt za poticanje razine poduzetničke kulture kod mladih u Dubrovačko–neretvanskoj županiji. Projekt se bazira na prepoznavanju interesa lokalne zajednice, primjerice Korčule, a čiji su potencijali višegodišnjim nemarom izgubili vjeru u budućnost. Tako je, nezasluženo ovaj otok postao sinonim depre odbačene mladeži ili idealnog plutajućeg nosača za dilere narkotika. Umjesto doživljaja filigranske ljepote bijelog gradskog kamena, šmrkanje bijelog kao da je postao jedini argument svakodnevice. I turoperaterskih ponuda. Kao i mnogi drugi zanati, nekad svjetskimoćno korčulansko kamenoklesarstvo izmrvilo se u prahu zaborava. To konkretno znači da je posljednja strukovna škola na otoku zabravila vrata još 1961. Udruga DEŠA stoga zdušno pokušava animirati obnavljanje obrazovnih programa ovog tradicijskog majstorstva. Besplatne radionice održavaju se u OŠ Petra Kanavelića, u Korčuli. “Kada smo bili na prvom satu da pozdravimo mlade sudionike, vidjeli smo snažnu motivaciju i volju da za svoj otok naprave nešto drugačije”, o probuđenom duhu klinaca svjedoči Ana Grgić iz operativnog tima DEŠE. Rezultati mladih nabrijanih neimara neće čamiti po njihovim kućnim ladicama. Po završetku radionice bit će izloženi u prostorijama Gradske knjižnice Ivan Vidali u Korčuli, a zatim u prostorijama DEŠE u dubrovačkim Lazaretima.

Ova plemenita radioničarska ideja višestruko je dragocjena. Jer, Hrvatska je preziranje zanatstva dotjerala do savršenstva. Svakodnevni dril da svojim rukama stvoriš udarnički proizvod postalo je nešto sramotno. Isklesati dušu iz kamena ili dotaknuti vrelu koru ispečenog kruha, mora biti savršenstvo, iskuse ga samo odabrani. A kod nas su takvi pretvoreni u jadnike koji se ne umiju snaći u životu. Vjerujte mi, tehnologija nema ništa s tim. Siguran sam da će svakome od ovih užarenih klinaca-vajara ubuduće još bolje letjeti razgibani prsti po tipkovnicama ili touch-screenovima. Kao što sam uvjeren da nosnice koje su jednom upoznale čarobnu prašinu isklesane vizije, neće nikada posegnuti za kratkotrajnim narkoticima. Žene iz DEŠE žele s tom djecom učiniti (ne)moguće: isklesati nadu. Škrtu, mučnu i vječnu kao bijeli kamen.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija