Tag Archives: mržnja

MOSTOGRADITELJI

Oči ne lažu. Nikad. Sve ostalo se dade zamaskirati, opsjenariti ili izlažirati. Samo oči žive po svojim vlastitim vulkanskim pravilima. Kao vječni emisari svih prokletstava i nada, sreće i nesreće od postanka svijeta. Preblizu sam bio (iz prvog reda) užagrenim očima plemenito mahnite momčadi Srpskog narodnog pozorišta a da ne bih zauvijek pamtio kako ni jedne jedine sekunde u tim njihovim očima nije bilo ravnodušja i nevjere u ishod pravedne bitke koju biju. „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića (premijerno izvedena 17. marta) po prvi put se 30. juna izmjestila s matične novosadske scene i ukotvila se na Osječkom ljetu kulture. Čak ni antiteatarski ambijent sportske dvoranetine nije ostao imun na njihovu egzistencijalnu strast i fanatičko poštenje – zatravljena publika pratila ih je u gotovo trosatnoj pobožnoj tišini da bi na kraju oslobađajuće eksplodirala na nogama. Predstava ne bi smjela stati na putešestviju kroz naše balkanske predjele i sve nas koji nismo ništa drugo nego stvarni likovi Andrićeve remek-zadužbine. Morala bi ostati na nekom beskonačnom hodočašću dok se gume na njenim autobusima ne izližu, jer oči joj ionako nikada zgasnuti neće.

„Jesu li Andrića čitali da bi mrzili / Ili ih je mrzilo da ga čitaju“, postavlja Predrag Lucić u pjesmi „Čitanka za nečitanje Andrića“ (objavljenoj u knjižici predstave) esencijalno pitanje koje razobličava sve one mizerne pokušaje raznorazne fukare da u knjigama pronađe alibi za mržnju i destrukciju. Neuki i mržnjom odgojeni, bježeći od knjiga ko od đavola, prečesto baš u knjigama vide okidače svojih paranoja. Hrabro, pošteno i beskompromisno je volio i poveo ansambl Kokan Mladenović a oni mu uzvratiše s milijarderskim kamatama žestokog ritualnog htijenja mostogradnje od najčvršćeg anđeoskog materijala: istine i ljubavi. Eto neimara, najpoštenije je ne razdvajati ih, jer djeluju kao zbjeg jedinog mogućeg opstanka u izboru između dobra i zla. Oni su uigrani dah za naša pluća začepljena ravnodušjem: Jelena Antonijević, Strahinja Bojović, Danica Grubački, Gordana Đurđević Dimić, Grigorije Jakišić, Dušan Jakišić, Milan Kovačević, Jugoslav Krajnov, Tijana Maksimović, Marija Medenica, Sanja Mikitišin, Višnja Obradović, Igor Pavlović, Aleksandra Pleskonjić, Nina Rukavina, Marko Savić, Olivera Stamenković, Miroslav Fabri, Milovan Filipović, Radoje Čupić. Raskošni u ponudi gotovo animalne ekspresije koju su velikodušno ugradili u filigransko zdanje ove predstave. U vremenu pogubljenih vrijednosti, paktirajućeg pristanka na rušenje svih iluzija, Mladenovićevi junaci djeluju poput pacifičke djece koja na dah rone za biserima, ako treba i do kraja svijeta. Sve ne bi li dostojno premostila budućnost, ma koliko ona neizvjesna bila.

Promišljenom odlukom Kokan Mladenović nije otišao u pravcu puke dramatizacije i prenošenja proznog Andrićevog testamenta u nakalemljeno dramsko tkivo. Takvi rutinerski rezultati obično djeluju kao da su iz laboratorije Dr. Jekylla & Mr. Hydea. Naprotiv, Mladenović je s glumcima doslovce ljuštio naslage s krvavog i uglačanog Andrićevog kamena, riskantno postavljajući čitav niz demijurga, izvora i ušća prispodobivih iskustava, literarnih i brutalno realnih. U tom fatalističkom kujundžijskom kuckanju po našim zajedničkim krvotocima, iskovana je jedna od onih rijetkih teatarskih splavi kojima možemo zahvaliti svoje živote, razume i osjećaje.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

DO POSLJEDNJEG DAHA

Zemlja bez glasa javnosti, zemlja je u fašizmu – parafraziram Miljenka Jergovića koji je neki dan u Jutarnjem listu jezgrovito i točno dijagnosticirao kaljužu u kojoj se Hvatska valja. Dokle god se fašistoidne šape pružaju prema dostojanstvu i životu čovjeka i pojedinca, a javnost mukte šuti, u ovoj zemlji sreće biti neće. A mraka će biti u izobilju. Njega nikada nije usfalilo u Dembeliji mržnje.
Elem, pogledajmo trenutnu situaciju: bezmudi birokrati (ušlagirani od vlasti i pohlepe) indolentno premeću vruće gomolje odgovornosti, žmire pred nacizmom koji se valja. Parlamentarna većina prepotentno delegira mrzilačke zahtjeve „stožeraša za konzerviranje mrtvog Vukovara“, dočekuje ih praveći se gluva. Pitanje otvorenog pogromaškog ataka na prava srpske manjine i prava ćirilićnog pisma, gubernatori Hrvatske otuđeno šutaju od jednog do drugog saborskog odbora, poput baba vračara čekaju što li će reći Ustavni sud… Umjesto da su na prvu klicu kabadahijskog udara na pismo i ponos manjinskog naroda, zahtjev hladno i jasno odbili kao necivilizacijski, krvožedan i imbecilan, šefovi Hrvatske samozadovoljno bijednički kupuju vrijeme. A njega je sve manje. Dok oni taktiziraju, mali kućni crnokošuljaši likuju i bruse noževe.
Nakon nedavne izjave ministra branitelja Predraga Matića kako bi volio da jedna od najpoznatijih svjetskih glumica Angelina Jolie u pratnji Radeta Šerbedžije posjeti Vukovar, nismo morali dugo čekati da se zapjeni mržnja fantoma iz pompeznog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Rezervisti hunte u svom su demaršu javnosti, poslali otvoreni poziv na linč Šerbedžije: „Hoće na vukovarsku Ovčaru skriven ispod suknje. Unatoč svojoj šutnji o zločinima srpsko-četničke agresije na Hrvatsku, on želi sprati ljagu krijući se iza lika svjetske humanitarke. Rade imaj na umu – Stožer je spreman!“
Može pitanje: nije li ova prijetnja protuzakonita, upakirana u otvoreni paket ksenofobije i doslovce ozvučena zveckanjem smrću? Ne bi li vlasti morale reagirati i zaštititi građanina Šerbedžiju (o kapitalu njegove umjetnosti da i ne govorimo) i njegovu obitelj od prijetnji pomahnitale gomile? Jednom je već zbog ovakvih urlika mržnje Šerbedžija morao otići, saviti krila svoje progonjene porodice, napustiti Balkan i potražiti sreću negdje daleko. I svijet ga je prigrlio, ali rođena dvorišta ga i dalje pljuju. S kojim pravom primitivna horda želi da mu oduzme pravo da tu s nama gradi dom?
Kad bi polupismeni sricatelji mržnje uopće znali kakva su to čudna bića knjige, trebalo bi ih natjerati da napamet nauče antologijsku autobiografiju svih nas – Radetovu knjigu „Do posljednjeg daha“. U jednom od briljantnih poglavlja, Šerbedžija opisuje svoj ponovni susret s Fabijanom Šovagovićem (’93. u Gavellinoj birtiji), nakon prvih ratnih ožiljaka i iznurenih duša. „Dugo se nismo vidjeli. Rat i bolest ostavili su dubokog traga na tome nekad tako snažnome čovjeku. Znao sam kako je duboko proživljavao tragediju koja je prošla kroz našu zemlju, ljude, slavonske oranice. Znao sam da je gotovo sišao s uma, gušen emocijama koje su mu raspinjale grudi, rasprskavale mozak. I rečenice koje je onomad o meni, u nekom novinskom intervjuu, bijesno, ne štedeći me nimalo, izrekao, bile su tako daleko od nas dvojice. Znao sam da je to iz njega govorio iskreni bijes i pravedna srdžba, koja nije mogla razumjeti moju muku, pred silinom nesreće koju je on gledao oko sebe i činjenicom da ja nisam tu negdje, blizu, pored, s njim…“, piše Rade i dalje opisuje scenu u kojoj ga Šova nagovara da ostane te večeri u Zagrebu, a Rade veli da mora putovati za Ljubljanu gdje ima dogovoren intervju. Na to će Šova: „Nemoj davati intervjue. Ne valja brbljati. I ja sam mnogo brbljao. I o tebi.“ „Sve je u redu, Paore“, rekao je Rade i pružio Šovi ruku. Fabijan ga je pogledao „onim svojim pogledom kojim me opijao sve one godine koje smo zajedno proveli na pozornicama ili pred filmskim kamerama…“, čvrsto je stegnuo Radetovu ruku i pitao: „Jel sve u redu?“ „Sve je u redu“, odgovorio je Šerbedžija a zatim je u Šovinom oku ugledao suzu: „Prava pravcata suza. Neka suza olakšanja. Samilosti. Priznanja. Cijelo jedno more stalo je u tu suzu. I naše poznanstvo bilo je u suzi i u tom oku, koje je bilo tako škrto u pokazivanju emocija. U tome mudrom, pametnom oku, čiju sam oštrinu svih naših godina tako vjerno slijedio…“
Kad god čitam ovu moćnu, ponutrenu i dirljivu scenu između dva naša najveća glumca koja smo ikada imali i imamo, uvijek se nagutam suza. I jutros, dok ovo pišem, nadam se da ćemo je jednom zauvijek pojmiti i zagrliti kao svoju najljepšu sekvencu nade. Samo, bojim se, bit će to prekasno. I ovdje više neće biti puno ljudi da se nadi raduju.

3 komentara

Filed under Društvo

LOMAČE BUDUĆNOSTI

Bijedni trogloditi sjajno se zabavljaju. Njihov je brutalni mesopust nebeski. Na ulicama ovosezonske karnevalske Hrvatske patentirana je sramotna inverzija: ovdje se spaljuju slabi i drukčiji. Krajnji ritualni ventil maškara odvajkada je bio da potlačeni naplate dugove i barem na jedan dan prokažu moćnike. Da silnike narod žestoko isprda, napuni slamom, presudi im za sva zla (o)bijesne moći te ih razmjerno kazni, podkurivši im debele guzice i beskičmene trupove. Karnevalske eksplozije počivaju na dvije bezvremenske iluzije – da samo jedan jedincati dan i oni najubogiji mogu navući blještavi kostim sreće, odnosno da će eksploatatori te noći platiti za sve svoje grijehe. Zato je tako zarazan kultni karneval u Riu, svako siroče iz prezrenih favela ugrabi šaku šarene pravde i dugo pamti noć kad se to čudo zbilo.
Suluda, dezorjentirana, uskogrudna i bešćutna Hrvatska pobrinula se da na ovim prostorima fašizam i inkvizicija cvjetaju čak i na pločnicima nedužne zabave. U zemlji koja grca od parapolitičkih dilanja, korupcija, institucionalnih progona, bezakonja i ozakonjene mržnje… u takvoj zemlji se ni pod karnevalskim maskama nitko ne usudi dirnuti u krunu vlasti. U takvoj mrzilačkoj zemlji, onaj iscipelirani će naći načina da optuži slabijeg od sebe. Čopor ne mari što većini kruli u želucu, nego gleda gdje još u pustoši ima koja jedinka da u nju zarije zube. Omiškim šaljivdžijama tako je šaka pao i u plamenu završio jedan novinar, Vinko Vuković, dopisnik Slobodne Dalmacije. Četiri metra visoka figura optuženog „krnje“ nimalo ne daje sumnjati (navlas isto lice, u ruke mu je stavljen laptop, oko vrata novinarska iskaznica, a u stražnji džep primjerak novina za koje radi) o čijem je liku riječ. Novinar koji pedantno i odlučno secira sva sranja necivilnog društva u vlastitoj sredini, poslužio je kao idealno žrtveno janje. „Nakaza koja je u kratkom vrimenu sjebala ovaj lipi grad i pretvorila ga u grad slučaj. Postali smo ljudi bez povijesti, obrazovanja, poštenja i svega ostaloga najgorega što je iz njegovih usta i pera izašlo. Zato smo ovdje da ovu spodobu uništimo prije nego što ona uništi nas“, čitali su krvavi moroni u presudi, zapljuvano se cerekajući nad svojim crnim humorom.
U Selcu su se dosjetili starog prokušanog recepta za lomače. Raspusnim kretenima, tom fašističkom smeću nije bilo teško dosjetiti se da su žene uvijek najslađe gorjele. Da ih milijuni spaljenih sirotica baš isnpiriraju da na svojoj rivi još jednu pretvore u pepeo. Osuđena i likvidirana je lutka žene sa zelenom perikom, u ružičastoj trenirci i sa sunčanim naočalama. U naručju drži bebu a na njihov je zagrljaj pribodena cedulja: GAY DIJETE IZ EPRUVETE. Jednim plamenom mračnih karnevaldžija tako su kao vjesnici zla (?!!!!) sa zemlje zbrisane mnoge krhke i nedužne jedinke: djeca, žene, neplodni parovi, svi drznici koji se usude voljeti osobe vlastitog spola, gay parovi koji traže pravo na obitelj i potomstvo, rođeni i nerođeni…
„Danas je neplodnost, pa i homoseksualnost, služila kao zabava. A nama nije do smijeha. Pomisao da bi netko mogao spaljivati dijete, bilo ono iz epruvete ili ne, imalo ono homoseksualne ili heteroseksualne roditelje, bilo ono homo ili hetero, nedvosmisleno otkriva svjetonazor ljudi kojih se, eto, imamo razloga bojati, i zato je jedino ispravno djelovati PROTIV takvog svjetonazora“, stoji u protestnoj izjavi udruge BETA, udruge osoba s problemom neplodnosti.
Užasavajuće je, porazno i odurno do koje su mjere ravnodušni, otupjeli ili zluradi u stanju ići. Mnogi roditelji u Selcima razdragano su poveli svoje mališane (fotografije se mogu vidjeti na brojnim portalima) i postavili ih da poziraju pored ponižene žrtve. Kakvu poruku šaljete zaludjeli nesretnici?!! Jeste li svjesni kakvim zločinima utirete put? Vodite djecu u Disneyland dok nije kasno. Ili je za vas sve ovo Disneyland, bando ravodušna?!

Komentiraj

Filed under Društvo

ESTRADNI FAŠIZAM

Na zagrebačkom centralnom trgu u nedjelju 7. travnja svoja primitivna uvjerenja demonstrirala je fašistička hunta. Zasad samo estradna. Nešto kao veliki promo skup fanova za novi Thompsonov naci-CD. Estradna primjesa nimalo ne ublažava pravi karakter ovog trogloditskog sleta mržnje. Niti smanjuje grčeve zebnje u našim stomacima. Bez obzira da li se na Jelačićevom trgu okupilo 25, 40 ili 60 tisuća mržnjom zadojenih ili je među njima i bilo naprosto debilnih povodljivih ovaca, to nije niti može biti “mirno i dostojanstveno izražavanje stava”. U anticivilizacijskom, šovinističkom i ksenofobnom cipelarenju pisma, kulture i identiteta manjinskog srpskog naroda, nema ni mikrona demokracije. Ali fašizma i huntaških zveckanja oružjem ima na tone. “Ako zatreba, možemo i silom spriječiti ćirilicu!” neuvijeno se derala banda, u nedjelju u podne. Kad rulja ruši Ustav to je uvijek nasilje, huntaško ili fašističko, najčešće odjeveno u zajedničku totalitarnu uniformu. Suluda zamjena teza, prema kojoj se za počinjeno Zlo u Vukovaru optužuje ćirilica, jednaka je onom ludilu kada se za zločine pojedinaca diskriminiraju i optužuju čitavi narodi. Riječ je o jasnim genocidnim porukama, zasad samo estradnim, amaterskim i na razini folklornih frustracija, ali ništa manje zloćudnim. Milijardu puta sam podsjetio, pa ću opet: Hitler je počeo s grupicom pijanih kretena, u pivnici između rundi kobasica i krigli.
Zato je sramotan i nimalo minoran broj onih koji su u nedjelju marširali prema zagrebačkom derneku. Nalokani u vlakovima i autobusima, uz tambure i zastave, slijevali se iz svih krajeva ove bijedne opljačkane zemlje. Ni jednom od tih troglodita nije na pamet palo da bi silne pare proćerdane na benzine, dnevnice i sve te organizirane parakompozicije “mira”, bilo korisnije podijeliti sirotinji. Da se njih 20, 40 ili 60 hiljada histerika dosjetilo i uputilo do poplavljenog sisačkog kraja, mogli su i popit svu vodu, a kamoli pomoći kod gradnje imporviziranih nasipa.
U glavnom Dnevniku HTV-a, u nedjelju je pušten sramotni izvještaj o “okupljanju bez incidenata”, bezbojno osušen od edukativnih upozorenja što se doista dešava. Tek pri kraju Dnevnika, u bloku razonode, sporta i prognoze, rutinski je zguran prilog o obilježavanju Jom Hašoa – Dana sjećanja na holokaust. Gotovo šest milijuna žrtava izgorjelo je upravo zbog sličnih idiota koji su jednoga jutra povjerovali da su arijevci.
Zato me je strah tih 20, 40 ili 60 tisuća mrzitelja bližnjih a drukčijih. I još više me strah onih koji nisu u nedjelju izašli na zagrebački naci-vašar, ali iza svojih prozora kolaboriraju s njima, neodređeno sliježući ramenima, misleći da tako kupuju bijednu budućnost. Znate ih, to su oni što kažu: “Ma nisam ja protiv ćirilice, ali ne moraju je baš vješati na tablama…” To su isti oni pseudoliberali što kao nemaju ništa protiv homoseksualaca ali… “Ne moraju se baš javno pokazivati, što im to treba…?” Dakle, neka ćirilice – u stripovima, ispod kreveta, kako je i red. Ili, neka gayeva, ali u ormaru. Zasad. Sve dok opet ne dođe staro dobro vrijeme od logora. Stadiona barem imamo, i poludovršenih dvorana, i propalih outleta.

Komentiraj

Filed under Društvo

FEJSOM DO KRVI

Znate li kako je debitirao Hitler? Opušteno, uz kobasice i krigle u pivnici. Svi su mislili da je šega. E, Facebook je puno žešći alat da bismo se zavaravali kako ulicama Splita uskoro neće poteći krv. Prošloga je tjedna, u ime virtualnog turiranja terora, osvanula fejs grupa poetskog nagnuća: Ulicama Splita grada krv će liti, gay parade neće biti. Bez imalo metafore a s obiljem pjesničke slobode, jasno su objavili kome namjeravaju jebat majku protuprirodnu. Zasad bežično a uskoro pouzdanim trožilnim kablovima, letvama i batinama. Kukavička grupa krvožednih anonimusa ubrzo je uklonjena. Naravno, nedovoljno brzo za obilje upecanih. U dva dana, poziv na homofobni linč zalajkalo je više od 400 maloumnika. Splitska policija složila se da je naziv ove grupe “sporan”, kao da se radi o registriranju tvrtke ili ponudi aplikacija, a ne o urlicima mržnje. I još su iz policije dali do znanja da njihovi krim inspektori poduzimaju sve živo, ne bi li fantomskog osnivača grupe što prije ulovili.

Mogu samo zamislit nekog radišnog inspektora Juru, Antišu ili Gvozdena, kako u sumrak dolazi nadrkan kući. Još u predsoblju gnjevno hitne aktovku na pod, usput nagazi pekinezera, svali se na kauč i zastenje: “Jeben in oca kurbinog, to mi je fala šta uvik crnčin ka tovar, sad se i s pederin moran zajebavat!”

“Antiša, nemoj se jidit, nije ti dobro za tlak”, brižno mu žena masira ramena, ne bi li ga povratila.

“Di je mala?!”

“A, ne znan, vanka u điru…”

“Jao, krv ti Irudovu i điru, pa ko će mi sad oni buk uštekat?!”

U međuvremenu, dok istražne radnje oznojenih lokalnih CSI-evaca prtljaju tipkovnicama, policija još uvijek čeka službeno prijavljivanje splitskog Pridea (odnosno skupa “alternativaca”, kako to imenuje promatrač dr. Darko Milinović) pa da krene s pripremama osiguranja i “razradom sigurnosne procjene”. Mislim, jeste sve po propisu, ali radi se o klasičnom potcjenjivanju opasnosti. Zamislite one ohole profesore bečke Akademije likovnih umjetnosti koji su onomad prezrivo otjerali kandidata Hitlera s prijemnog. To što nisu ozbiljno shvatili ludi bljesak u poniženim Adolfovim očima, odvelo je svijet u pakao. Da se propustio jedan amater slikar viška, preživjeli bi milijuni. Cijena prava sitnica, zar ne.

Po istoj špranci, ne shvaća se opaka prijetnja isproducirana u najavljenom anti-gay manifestu. Zaboga, pa Facebook je bio vodeći komunikacijski kanal u buntovnom valu arapskih revolucija prije dvije godine. Zašto, dakle, vjerujemo da će domaćim fašistima biti teško umrežiti se i pozvati na brutalni event 9. lipnja. Pod radnim naslovom: Marjane, Marjane, ča pedere ne biješ?! Ne shvate li odgovorni dovoljno ozbiljno izrečene prijetnje, i ne zaštite li živote ispod duge, uskoro će se Split i Hrvatska zacrveniti. Od krvi i stida.

 

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika, Sociologija