Tag Archives: nacionalizam

VELIKI I MALI

I u ona pradavna vremena, dok je Televizija Zagreb još proizvodila dramski program, ljudi su se dijelili na velike i male. Druge podjele nikad nije bilo, niti će je biti. Bez obzira na životnu dob, društveni status, obrazovanje, rasu, spol ili geografsku lokaciju, postoje samo velike stvaralačke duše i mizerna destruktivna govna. Nažalost, ovi potonji su u većini, najčešće oni vladaju. Imaju moć, njome se bahato služe dok guše lekcije mudre manjine.
Elem, u sezoni 1970./71. mi klinci kao omađijani sjedili smo ispred pucketajućih ekrana i upijali malo-veliko majstorstvo serijala „Veliki i mali“, scenarista Milana Grgića i redatelja Berislava Makarevića. Upakirane u svakodnevicu porodičnih briga i razbibriga, te su priče iz tjedna u tjedan isijavale plemenitu lekciju dobrote i samoobnovljive sreće. „Dani, dani, da l’ mogu bit k’o sni / da l’ ovaj svijet može bit lijep /da l’ mogu svi sreću naći? / Radost, ljubav, to nije mala stvar / i zato znaj, što drugom daš to natrag primaš sam“, pjevala je Zdenka Vučković na špici, uz dalekovidni refren: „’Ko je dobar nije sam /oduvijek smo znali /prijatelja svi će nać’, veliki i mali…“ Nadam se da je ova nauka o umijeću nesebičnog davanja i čovjekoljublja makar malo pomogla da danas budemo bolji ljudi. Svi mi tadašnji navijači serijala.
Naoružani puno moćnijom tehnikom ali s posve istim altruizmom u prtljazi, proteklog tjedna (4. srpnja) predstavili su se stvaraoci spota Inicijative Svi mi – za Hrvatsku svih nas. U predivnom komadiću mudrosti (redatelj Andrej Korovljev, autorica grafičkog dizajna Barbara Blasin) u žanru plemenite (a tako često nacionalistički zasmrđene) nogometne igre, udarena je moćna pljuska netrpeljivosti, rasističkom gaženju i poniženju svake vrste. Kad spot krene gledamo skupinu dječaka na nekakvom školskom igralištu, prže po fudbalu, zaigrani, naizgled sve je idilično… A onda, kako koji klinac uštopa ili otpuca loptu, preko tijela mu nevidljiva ruka udara masni žig: JANEZ, MUSLIĆ, SRBIN, KOSOOKI, CIGAN… Djeca i dalje ciče u borbi za loptom, ali sibirska hladnoća spušta se na teren, a ženski glas iz off-a zabrinuto pita sve nas: „Želite li živjeti u ovakvoj Hrvatskoj…?“, zatim se filmić vrti natrag. Zahuktali mali veliki plejmekeri sad imaju prave etikete, koje slave njihove vještine: GOLGETER, VEZNI, GOLMAN, CENTARFOR…; a pozadinski glas, nadam se, rješava nas svake dileme o budućnosti: „… ili u ovakvoj Hrvatskoj?“
U ovoj prevažnoj, kratkoj a efektnoj borbi za bolji svijet, ovi malci (btw, članovi su dječjeg dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih, što je više nego jasan primjer kako je ovo kazalište doseglo snagu kuće društvene savjesti) su pokazali da nam sutrašnjica možda i ne mora završiti u apokalipsi.
„U ovoj prvoj godini članstva u EU svjedočili smo da se u Hrvatskoj zaustavlja proces izgradnje povjerenja i pomirenja te da kao društvo imamo velikih problema, pratili smo kampanju za uklanjanje ćirilićnih ploča u Vukovaru, sve više govora mržnje i zločina iz mržnje te nam je potreban ovakav pozitivan poticaj“, istaknula je Vesna Teršelič, osnivačica i voditeljica udruge Documente – centra za suočavanje s prošlošću.
Kada bi bilo pravde i razuma, ovaj spot bi preko noći dekretom postao obavezan u nastavnim programima – od vrtića do fakulteta. Ali u Hrvatskoj su pojmovi odgoja i prosvjećivanja pogubljeni u pustopašnim pašnjacima besramne borbe za vlast. Novom ministru znanosti, obrazovanja i sporta, dr. Vedranu Mornaru najpreče je bilo da otrči na Kaptol i tamo izljubi skute kardinalu Josipu Bozaniću. Tek da se meka inkvizicija ne bi osjećala kao da su joj uskraćeni alati djelovanja.

Komentiraj

Filed under Društvo

BIJELI MEDVJEDI ZA VUKOVAR

Cijeli jedan grad suludim je urbanističkim planom prenamijenjen u groblje. A sve zato da bi fukara mogla ubijati bijele medvjede. Ili bahatiti se u tajnim trezorima punim renesansnih majstora, trgovati oružjem i narkoticima, inkasirati lance turbomegamarketa i unosne koncesije za klanje tuna, praćakati se u tankerima nafte i kupovati banke za nekoliko sanduka crnog Johnniea Walkera… To je brutalna istina o Vukovaru. I građanskom ratu kojeg je 1991. iz smradne pohlepe potegla manjina, umotana u operetne zastave nacionalizma. Opereta je ubrzo okrvavljena u hiljadama žrtava, a dalje je zabavljala samo dokone razbojnike što pokupovaše operetne feude na zgarištima. To je jedina istina o svim vukovarima gusto sravnjenim po stepama nekadašnje Jugoslavije. Nemoguće je tragedije vagati sudnjim vagama. Svaka pala duša ima težinu milijuna. Zato su tako neumitno padali vukovari, srebrenice, dubrovnici, pakraci, grubori, varivode, sarajeva, karlovci, sremske mitrovice, gospići, kosovske mitrovice, beogradi… Od mračnjaka s čarapama preko lica koji u noći odvode uboge susjede pogrešne krvi pa do otvorenih frontova za masakre ili NATO-odmazde nad nedužnima po beogradskom i novosadskom asfaltu. Vjerujte mi, svaki taj danak u krvi, nekom dobro zaštićenom đubretu pozlatio je kreditnu karticu.
Zapamtit ćemo 18. studeni 2013. Na žalost, ne zato da bismo pamtili Vukovar koji jednom davno nije bio grad-logor. Zapamtit ćemo ovaj novembarski datum kao jedan od onih kada su po svima nama počele pljuštati nove klice fašizma, a da se onih starih još nismo pravo ni otresli. Jučerašnja poluvojna hunta samozvana kao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, otvoreno je zabranila legitimno izabranoj Vladi da sudjeluje u koloni sjećanja na žrtve iz 1991. Zabraniti demokratskoj vlasti da učini gestu civilne tuge nije ništa drugo nego vojni puč. Fašistoidna rulja ne samo da je, uz rubove navodnog pijeteta, po vukovarskim ulicama postavljalja štandove za novi fašistoidni referendum (onaj kojem bi se u ime usijanih maljeva što se obrušiše po ćirilici, još više dokinula manjinska prava); nego je u “svoju vukovarsku Hrvatsku” pripustila ratne zločince. Za mučitelje i ljubitelje akumulatorskih garažiranja zlostavljanih civila, za one što su likvidiranim dušama kompostirali brojne livade preporođene Domovine… za njih je u Huntinom četveroredu bilo mjesta. Što je slijedeće na programu te mizerne bande, upregnute u hadezeovske i klerikalne joysticke?! Bodljikava žica, najprije oko Vukovara a onda u ostatku ove krepaline od zemlje? Ili policijski sat kojeg bi provodili stožeraški eskadroni, a iza zavjesa se blaženo kesili njihovi (pod)zemni politički sponzori?
Kamen temeljac za sretan povratak fašizma položen je jučer u Vukovaru. Ni dva tjedna ne dijele nas od drugog vala: 1. decembra na arijevsko-obiteljskom referendumu, kad ćemo se morati suprotstaviti tom kuhinjskom homofobnom Zlu. Ili ne moramo ni izaći, barem propalih vagona ima dosta po prugama. Idealnih za transporte u nove logore.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika

GENERACIJA OSUJEĆENIH

Konzervativniji su i siromašniji od svojih roditelja. Jedu za roditeljskim stolom i na pragu tridesetih, nacionalistički su isključivi prema drugim nacijama. Oni su generacija osujećenih. Životare u maloj zagušljivoj balkanskoj državici s teoretskom, izvađenom kartom za Europu.
Alarmantni su rezultati istraživanja koje su prošlo ljeto proveli Institut za društvena istraživanja i Zaklada Friedrich Ebert na uzorku 1500 mladih od 14 do 27 godina iz cijele Hrvatske. Na generaciji koja odrasta u kaotičnim prilikama postratne tranizicijske zemlje, s posebno traumatskim gospodarskim tonućem u posljednjih pet-šest godina. Istraživački tim, na čelu s prof. dr. sc. Vlastom Ilišin, tu je generaciju nazvao – generacijom osujećenih. Osujećene su im šanse, nade i realni uvjeti za normalni opstanak. Sve po onom staroroditeljskom: “Mi smo svoje proživjeli, a vi djeco, jadna li vam majka…”
Krizni danak govori da tri četvrtine još uvijek živi s roditeljima. Među njima je čak 20 posto 27-godišnjaka, od kojih su brojni i zaposleni ali nisu u stanju sami isfinancirati odvojeni život. “Kriza je dodatno povećala dob odseljenja te stvorila novu generaciju onih koji su se odselili pa se, zbog financijske situacije, ponovno vratili u roditeljski dom”, kaže dr. Ilišin. Kako neimaština najlakše služi kao lakmus izražavanju tvrđih, radikalnijih stavova, vidi se na drastičnom porastu konzervativnijih i religioznijih uvjerenja među današnjom mladom populacijom, daleko više nego što je to bio slučaj s generacijom njihovih roditelja. “Mladi su danas tradicionalniji od svojih roditelja! Konkretno, pokazali su veću tendenciju veličanja svoje nacije i u većem su broju religiozni”, iznosi Vlasta Ilišin.
Nevjerojatno je da 41 posto mladih, ispitanih u provedenom istraživanju, traži zabranu legalno induciranog pobačaja! Tek 15 posto njih prihvatilo bi Srbina za susjeda a 7 posto za bračnog partnera!!! Visokih 45 posto drži presudnim odobravanje roditelja za izbor bračnog partnera. Dr. Ilišin tumači to gorkom ironijom: “Ne zamjeraj se onome tko te hrani, osobito ako mu dovodiš još jednoga ili jednu koje će hraniti.”
Zato je svaki protulijek poželjan za ovako poražavajuće činjenice. Primjerice, što kvalitetnije informiranje mladih. Jer, džungla bezglavih buldožerskih informacija, gotovo u pravilu koncentrirana na efekt lumpenproleterskih igara, cijelu kaotičnu situaciju društva još više pogoršava. A žrtvovana mlada generacija pada pokošena kao snoplje.
Jedno od vrijednih nastojanja brige za ugroženu generaciju jest i Sajam informiranja mladih – iMOS, u organizaciji Proni Centra za socijalno podučavanje, koji će se sutra (24. travnja) održati u Osijeku. Sajam obuhvaća područja informiranja mladih iz Nacionalnog programa za mlade i Programa za mlade na području grada Osijeka: Obrazovanje i informatizacija;
Zapošljavanje i poduzetništvo; Zdravstvena zaštita i reproduktivno zdravlje; Socijalna politika prema mladima; Aktivno sudjelovanje mladih u društvu; Kultura i slobodno vrijeme; Mobilnost i informiranje.

Komentiraj

Filed under Društvo

BITKA NA NERETVI 2

Šef minera Vlado prtlja oko štapina i dinamita a prestravljeni žamor probija se iz gomile: “Ljudi, on ima tifusssss, drž’te ga…” Ali Vlado ne bi bio prekaljeni profesionalac Yul Brynner, da tek tako prenebregne naredbu Maršala i Vrhovnog štaba, nego ‘ladno okrene ručicu a željezna mostovna grdosija odleti u paramparčad. Neretva se zamuti, a okupatori i domaći izdajnici (u dobro plaćenim ulogama Orsona Wellesa i Curda Jürgensa) zbunjeno se uhvatiše za proćelave glave, ne shvaćajući kako im je Tito (koji u filmu ne igra, nego samo šalje ceduljice) opet uspio uvalit kajlu. Elem, oko komadića legendarnog mosta i njegovih ranjenika ovih dana se bije “Bitka na Neretvi 2”. Krvavija i apsurdnija od one stvarne i dublerske filmske. Jer, zaraćeni broje krvna zrnca jednom vrhunskom filmu, umjesto da uzmu kokice, sjednu i uživaju. Najnovija “pokrštavajuća” povuci-potegni epopeja, tako draga balkanskim paranoičnim identitetima (gdje je prožimanje nacija i kultura tek lažno slovo na memorandumima), jako me podsjeća na svojatanja Ive Andrića. Na histerična nadmudrivanja je li više bosanski, srpski ili hrvatski pisac, nadmudrivanja posve minorna u sjeni njegove vančaršijske umjetničke megapojave.
Tako je iznebuha neku večer na HTV-u osvanulo trijumfalno pomazanje Bulajićeve “Bitke na Neretvi” (snimljene 1969.) kao “nesumnjivo hrvatskog filma”, a mrska jugoslavenska stigma jednom zauvijek mu je oderana. Koktel spektakularne redateljske vještine i minuciuoznih skica ljudskih drama, zasigurno je najmarkantniji izvozni proizvod jedne zemlje koju su svi njeni narodi tako zdušno minirali i masakrirali. I sad je, u vremenima posvemašnjeg ekonomskog i društvenog rasula bijednih državica nastalih “na setu” rashodovane Jugoslavije, počela konačna bitka za krčmenje njegove slave. Kako bismo to mogli dejugoslavizirati zajednički napor tadašnje (a bogme i svevremenske) jugoslavenske glumačke kreme? Kako da isparceliziramo goleme uloge Milene Dravić, Bate Živojinovića, Borisa Dvornika, Fabijana Šovagovića, Ljubiše Samardžića, Pavla Vujisića…, na kojim to gramima prestaje vrijedno skupno naslijeđe a počinje uskogrudno nacionaliziranje? Ako mene pitate, jedan od najboljih srpskih filmova svih vremena (iako je rađen u hrvatskoj produkciji) je “Breza” Ante Babaje, jer teško da bi itko ikad mogao odigrati Marka Labudana poput Velimira Bate Živojinovića. Kao što su, recimo, “W.R. – Misterija organizma” Dušana Makavejeva, zaslugom neponovljivih Ivice Vidovića i Jagode Kaloper, ili cijeli niz filmova nastalih iz simbioze Živojin Pavlović-Rade Šerbedžija, postali i stupovi međaši hrvatske kinematografije.
Posebno je licemjeran zanos hrvatskih medija, naročito Hrvatske televizije. Onih koji su, na migove tuđmanizirane vlasti, u vremenima najveće ideološke i nacionalističke čistke, učinili sve da se “Bitka na Neretvi” i ostali iz partizanskog odreda, nemilosrdno bunkeriraju. U zemlji gdje se antifašizam i danas shvaća kao neka neželjena mana, tragikomična je najnovija pohlepa oko kapitala jednog partizanskog epa. Uostalom, svi ti zaraćeni producenti, onomad bi, da prostite, tanko sraćkali, da Tito nije obožavao vesterne i rekao: “Snimaj to, šta košta da košta!”

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

TIHI ROĐENDAN LJUDSKOSTI

Naravno da smo točno u mjehurić informirani koliko su šampanjca ispartijali lokalni selebovi slaveći rođendane. I jedva da nas mogu mimoići podaci o obljetnicama kad je koji paravlasnik Hrvatske prodao svoj prvi kupus, ili prošao prvi kilometar švercajući kajmak, kalašnjikove ili koku. O jubilejima prvih kamen-temeljaca državnosti (poznato je, ova je država nastala još u doba dok su amebe bile neorganizirana banda) kojima se maltretiraju i djeca u vrtiću, ne moramo ni govoriti. No, zato je ovih dana jedan vrijedni dvadeseti rođendan bezobrazno podcijenjen. Minorno odrezan na desetak protokolarnih redaka ili desetak sekundi u montaži, zatrpan vrištećim naslovima prenapuhanih prečih događaja. Uopće se ne čudim, jer uz ovaj se praznik rođenja veže esencijalna mantra opstanka sadržana u riječima GRAĐANSKO, LJUDSKO i PRAVO. Trojci odavno ismijanoj i pogaženoj u našoj virtualnoj zemlji. 20 godina se upravo navršilo kako je osnovan Građanski odbor za ljudska prava, mlada a već tako prekaljena institucija, jedna od onih kojima dugujemo mnogo. Svaku mrvicu očišćene prošlosti i svaku grudicu civilizacijske budućnosti.
“Zadaće i problemi koji će se i u budućnosti pojavljivati bit će dijelom vezani za naše stare poznanike – nacionalističku netrpeljivost, ksenofobiju i rasizam. Neki od njih se ulaskom Hrvatske u EU ne moraju nužno smanjiti, a pojavit će se i novi problemi, kao sve veća socijalna isključivost te sve ugroženija prava na zdravi život”, rekao je Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, na svečanosti u zagrebačkom Muzeju Mimara. Da, Pusić je gorko u pravu, “stari poznanici” su ovdje žilavo usađeni, uvijek su u sjajnoj formi. U borbi sa ksenofobičnom i rasističkom idiotarijom kraj se ni izdaleka ne nazire. A već stasaju “novi” problemi poput socijalne bešćutnosti i radikalnog gaženja elementarnih životnih prava, u sirovim uvjetima našeg priključka na predatorski kapitalizam.
GOLJP je pokrenut 1992., kao nevladina, neprofitna organizacija koja radi na zaštiti i promociji ljudskih prava. Osnovana je kao reakcija na tadašnja masovna kršenja ljudskih prava, činjena pod alibijem ratne situacije. Bilo je to u jeku rata, kada je i sam spomen ljudskih prava izazivao nakostriješene krvožedne uši kod warlordova hrvatskog društva. Aktivisti koji su ’92. osnovali GOLJP, do te su godine već imali bogat i visokomoralan staž u organiziranju ljekovite fronte protiv narastajućeg nacionalizma i buđenja totalitarnosti. 1990. su osnovali Odbor za Trg žrtava fašizma, nevladinu organizaciju (aktivnu do 2001.) koja je upozoravala na opasnosti ponovne pojave fašizma u hrvatskom društvu te zagovarala antifašističke vrijednosti kao europsko naslijeđe. 1991. suosnivači su Demokratskog opozicijskog foruma (DOF) te organizatori Jugoslavenskog pretparlamenta građana, koalicije s ciljem okupljanja svih onih koji su zagovarali i vjerovali u mirno rješenje sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije.
Od 1992. aktivisti GOLJP-a pomagali su u rješavanju dobivanja državljanstva i putovnica, suprotstavljali se nasilnom i nezakonitom iseljavanju i zauzimanju stanova i kuća, organizirali potrage za nestalim i razmještenim osobama, tražili raščišćavanje i procesuiranje ratnih zločina. Za svoje aktivnosti najčešće su trpjeli prijetnje i uvrede, a okusili su i policijska privođenja. Stoički su izdržali sve, vjerujući da ono trojstvo u nazivu njihove organizacije još uvijek ima smisla. Hvala im na izdržljivosti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

KARAPANDŽA KAO JAGGER

Kao da je Mick Jagger ušao u kuhinju. Tako je djelovalo ukazanje viteza u bijelom, pred pitomcima Masterchefa. Sir Stevo Karapandža u svom je zanatu zaista kamen čiji ritam podiže na noge. Nebrojeni su njegovi masteri koji i danas praše našim nepcima. Zato nije čudo da su radioničari Gastroakademije dočekali Stevu stojećim ovacijama. “Ja vam to ne mogu riječima opisati… Osjećam se kao neki dečkić koji je napokon upoznao svog idola, rock stara, i može ga dotaknuti”, uzbuđeno je svjedočio 57-godišnji Riječanin Časlav Matijević, a Nikola Sesar (22) iz Čakovca zacakljenih očiju je rekao: “Sad zaista znam gdje su korijeni naše gastronomije.” Gurua Stevu su, dakle, mogli na djelu skenirati i prepisati sudionici ovog plemenitog showa. Prije svega oni koji ga se sjećaju iz mirisa i slika djetinjstva i mladosti. Ali i oni koji su se onomad tek rađali, u tamnim vremenima dok su bijednici blatili Stevinu bijelu pregaču.

1974. Stevo Karapandža je bio 27-godišnji samozatajni kuhar u usponu, chef u prestižnom zagrebačkom hotelu Intercontinental. U to su vrijeme krenule “Male tajne velikih majstora kuhinje” u produkciji TV Zagreb. Emisija je išla svakog četvrtka, prije Dnevnika, za zajedničku jugoslavensku shemu. Trebala je to biti rutinska reklama rađena za Podravku (u nevinoj prethistoriji današnjih krimi-spice-afera) i njen glavni brend Vegetu. No, kada se ispred kamera udobno uspravio vitki crnokosi Karapandža, rutina je pala u vodu. Cijela Jugoslavija progutala je vrhunsku lekciju otmjenosti, šarma, znanja i vještine. Stevo je preko noći postao superstar, Jamie Oliver socijalizma, virtuoz čija se elitnost ispekla u slijedećem receptu: nekoliko grama talenta, puno kila zanata i tone teškog rada. Opušteno je Stevo parirao prvo glumčini, danas pokojnom Ivi Serdaru, pa kasnije Oliveru Mlakaru, kuhao i blještavo se smijao, podjednako nas učeći da je dobra hrana dobrota općenito. Da tome svetištu kani posvetiti cijeli svoj život. I da mu se možemo pridružiti, amaterski ili profesionalno. Već kako je čija sudbina. Odjavna špica i Arsenovi stihovi “Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu, ti ih znaš…” nosili bi nas dalje, prema crtiću i Dnevniku, a sutradan bismo prepričavali rifove Stevinih ruku.

Do 1991. Karapandža je naredao četiri kulinarska bestselera (tada ih nije pisala svaka fast-food šuša), i nanizao nekoliko vrhunskih hotela u čijim je kuhinjama organizirao praznike za sva osjetila. Tim hotelima gdje bi vitez miomirisnog stola stolovao, uvijek je skakao rejting i popunjenost. Posljednja stanica Stevinog bivšeg života bila je zagrebački hotel Holiday, gdje je početkom ljeta ’91. bio direktor. Došla su vremena kad su gadovi i krvavicu pitali od kakve je krvi, a gdje se neće pištolja mašat na ime tamo nekog Steve. Orkestriran je “zbor radnih ljudi” koji je direktoru Karapandži izglasao otkaz i pljunuo mu na vječno bijeli uštirkani oklop. Na Stevinom meniju nikad nije bilo mjesta za krvave odreske mržnje. Odjednom ih je od hulja dobio u lice, najsirovije. Našavši se na ulici, sa ženom i dvoje maloljetne djece, otjeran i izgnan, morao je napustiti svoju zemlju. Stevo je odlomio novi kruh sa milijun kora, krenuo od nule, naoružan solju i obiteljskim stolom. Uspio je. Preko Italije pa “šegrtovanja” u švicarskim gastrohramovima, danas sa suprugom ponosno vodi vlastiti restoran s desetak stolova. Gleda u alpske vrhove, u nosnicama osjeća miris Jadrana, a svoje zadovoljne razmažene goste iznenađuje i nefiletiranim, iskonskim brancinom.

“Svima nama bila je izuzetna čast što je Karapandža bio pred nama, taman da nam je i šnitu kruha servirao”, kaže Masterchef radioničar Marko Matei (32) iz Zagreba. I teško je ne podijeliti njegov zanos. Bila je to prelijepa, tužna noć jedinog showa na našim televizijama koji ukuhava ono najbolje u nama. Tužna jer se sjeća godina u kojima na nepcima nije bilo mržnje. Ali i puna nade da bi se ta djetinjstva mogla ponoviti. Uostalom, Stevin restoran u blizini Züricha se zove Sunce.

5 komentara

Filed under Društvo, Fenomeni