Tag Archives: nasilje nad ženama

POSVETA ŽENAMA

U vremenu kad se i knjige mrcvare pod optužbama da su paraziti, balast nikom potreban, nije lako ni jakim izdavačkim igračima. I oni jedva drže usta iznad ustajale društvene bare. Izaći na scenu u takvim predatorskim uvjetima s malom, nezavisnom knjigom, podvig je sam po sebi. A još kad se gerilski bori za marginalce, onda je njena skrajnuta uloga tim veća. Slučaj je to sa zbirkom priča „Sutra ćete ponovo…“ Igora Rogine (izdavači: Trag CRVENO & TEXT-grupa, Zagreb), samosvojnim pismom čiste, svedene i jednostavne geste unutar koje vriju egzistencijalna lica i naličja.

„U jednome domu za napuštenu djecu, jedna je odgojiteljica štićenici, nakon što je ova usne namazala malo uočljivijim ružem, rekla: bit ćeš kurva kao tvoja mater“, piše Rogina u glosi „Bit ćeš kurva kao tvoja mater“ – zgusnutom mračnom haiku isječku društva na dnu. Društva koje je izgubilo sve svoje kompase osjetljivosti, društva koje tvrdokornim prezirom i nebrigom žrtvuje sve slabije, a ponajviše vlastitu djecu. Još ako su djeca ženska, poligon za iživljavanje ugrađen je u svaku travku njihova života. U vremenu kad životi žena na trotoarima Hrvatske ne vrijede ni pišljiva boba i svaki gad se nekažnjeno drzne pljunuti im ponos ili preklati grlo; u doba kad kvazielita neskriveno emanira ženomrzačke stavove i ugrađuje ih u zakone i paragrafe; Rogina ispisuje potresnu posvetu heroinama. Ljubavno pismo, nešto kao trajnu tetovažu divljenja spram nepokolebljivosti kojom te male sporedne žene traju do vječnosti. „Sutra ćete ponovo…“ nominalno jeste umreženje priča, različitih po obimu i stupnjevima tijesno isprepletene fikcije, dokumentarnog dnevničarenja i poetskog izričaja, ali isto tako kroz demijurg pripovjedača čitamo ih i kao roman. S Roginom osviješteno putuju ruski realisti i američki bitnici, a socijalni noir oporo je opipljiv pod čitateljevim prstima. Poput kakvog preživjelog kneza Miškina, pripovjedač u prvom licu iz svog underground života (pisac i vlasnik gerilskog podrumskog teatra u kojem i živi) razrogačenim očima nemoći prati svoje suputnice, luzerice koje se nikada ne predaju. Usamljenice, žene s ožiljcima verbalnog i fizičkog nasilja, razočarane sanjarke koje je destruirala čamotinja provincije, udarnice i zatomljene glumice, ruralne i urbane vestalke posljednjeg smisla…, epski je široka lepeza Rogininih junakinja. Iako je i nebo posve ravnodušno prema njihovoj žilavoj vjeri u opstanak, kako svjedok opaža u priči „Da ju je i nebo ostavilo…“, one sporednim putevima postaju veće od života. I zalog budućnosti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

ŠUTI DOK TE GAZIM

Najbrutalniji, najnasilniji dio filma “Šuti” dogodi se u nekoliko “osunčanih” scena obiteljskog piknika. Dok na žalu neke uboge rijeke, na naplavinama otpada, jedna raspadnuta, izmrcvarena četveročlana porodica pokušava iz svoje iznurene utrobe poroditi utopiju izleta. Skrutnuto, beznadežno “čavrljanje” o krumpir salati i šaranima na roštilju, pogađa u pleksus gore od najizravnijih udaraca čekićem. Svi daljnji, eksplicitni proizvodi nasilja u toj obitelji, kojima će na mračnom fonu priče Lukasa Nole (savršene suborce imao je u snimatelju Mirku Pivčeviću, scenografu Ivanu Veljači, kostimografkinji Ani Savić Gecan) prohujati ova krvava bajka, zapravo su derivati premučnog vikenda.
U magmi fizičkog i mentalnog terora na kojoj pluta ovaj svijet gotovo da se najgore eksplozije događaju unutar obiteljskih zidova. U kupaonicama, kuhinjama, dnevnim i dječjim sobama… Gdje je cijuk svake zgažene igračke ili klepet lonca možda zvučna kulisa za vrisak nečije izgažene duše. Lukas Nola je filmom “Šuti” bespoštedno objavio rat obiteljskom nasilju. Ogromnom energijom poštenja i očajničke borbe za posljednje komadiće ljudskosti, Nola i njegova razorna gerilska ekipa, bore se protiv malih kućnih zločina. Protiv dugog marša u noć, protiv otrovnog kanceroidnog stanja svakodnevne mržnje, stanja koje Nola uspoređuje s pravim ratom.
“Imam 25 godina iskustva rada u ovom kontekstu i prvi put čujem da netko naziva obiteljsko nasilje tihim ratom. To doista jest rat, žene i djeca vode rat za preživljavanje”, rekla je Neva Tölle, predsjednica Autonomne ženske kuće Zagreb. Prije mjesec dana (25. studenog) Autonomna ženska kuća obilježila je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, uz sudjelovanje Lukasa Nole, glumica iz filma Tihane Lazović i Lane Barić te glumice Barbare Nole. Ove žene i glumice simbolički su nosile crni flaster preko usta (znak i na plakatu za film), ukazujući koliko je šutnja o nasilju jednako nasilna kao i sam čin terora.
Nemoguće je ustati iz fotelje nakon projekcije filma “Šuti”. Jer, prikovani ste, išamarani, izudarani, umrljani suzama, poraženi fikcijom o sumornim istinama oko nas. Ali osjetite se i posvećeni, nekako pomazani privilegijom da možete sudjelovati u činu prepoštene umjetničke hrabrosti. Iz muka Nolinog urlika pršti silna čežnja da se unište klice zla a pronađu krpice spokoja. Glumački tim snova tu je redateljevu čežnju upio poput jedinog mogućeg čarobnog eliksira, preradivši ga u napitak mahnite utrobne bitke za ljubavlju. Dođe ti, dok se mučiš s njima, da ih zagrliš i priviješ na srce, jer prestrašeno je poput njihovog. Čak i u rukama najmonstruoznijeg malog monstruma hrvatskog filma (genijalni Milan Pleština, u svjetskim razmjerima još mu jedino parira Jack Nicholson u “Shiningu”) proradit će poneka sekunda nježnosti – govor Pleštininog tijela dok uzima bebu u naručje ili kad iz automobila iznosi umiruću ženu. I svi ostali u Nolinoj četi – Tihana Lazović, Lana Barić, Živko Anočić, Bernard Tomić, Ksenija Pajić, Bojan Navojec, Enes Vejzović, Ksenija Marinković i Ivo Gregurević – isijavaju škrtu, potuljenu, očajničku vjeru da će pravda jednom zasvjetlucati i u najmračnijem grotlu življenja. Gotovo da nije fer izdvojiti ikoga, ali istinske heroine su Tihana Lazović (iz tog njenog čudesnog bića kao da će svaki čas vrisnuti Janis i oplakati nas sa “Cry Baby”) i Lana Barić (glumica vanserijskog spoja priprostog luzerstva i božanske žrtve). Otići s njima u smrt i smiraj, iz one izgubljene kade-arke, uz taktove elgičnog soundtracka Jure Ferine i Pavla Miholjevića, iskustvo je za pamćenje. Kakve god bile buduće kritičarske rang-liste, “Šuti” ima mjesto u najužem vrhu najboljih naših filmova svih vremena. I često ćemo se vraćati u njegovo mračno okrilje, kao jednu od šansi iskupljenja.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

ŽENA, ZORA, REVOLUCIJA

Buka potrošne industrije “ljubavi” usijat će se na Dan Sv. Valentina, a mnoga će kukavička muška svinja tada u roza ukrase umotati svoju nasilnu ćud. Mrljavih prstiju od rastopljene tamne čokolade nizat će mračne masnice svud po tijelu izabranice srca svoga. Mnoga će zlatna narukvica bezuspješno zasjati u tami nasilne veze, sijaset će kristalnih vaza završiti razbijenih u param-parčad ne bi li se jadnica isjekla… Koliko li će izdržljivih premlaćenica po milijuniti put zaškrgutati zubima i otrpjeti bjednikovu šaku. Radi djece, kakvog-takvog braka, posla, patrijarhalnih okova, spolne diskriminacije… A ne mora tako biti.
Istoga dana, 14. veljače, već petnaestu godinu gordo se obilježava V-Day, svjetski pokret usmjeren prema zaustavljanju nasilja (engl. violence) nad ženama, djevojkama i djevojčicama. Ovoga četvrtka vrisak otpora ugnjetenih i maltretiranih žena bit će globalno uvezan u protest nazvan “One Billion rising” (Milijarda ustaje) sa simbolično uzdignutim kažiprstom kao zaštitnim znakom opomene. Upozorenja da je sadizma dosta. Organizatori pozivaju milijardu žena i muškaraca koji doista vole a ne mrze žene (o čemu je pokojni Stieg Larsson tako savršeno pisao, stvorivši nježno-borbenu Lisabeth Salander) da 14. veljače po cijelom svijetu ustanu protiv nasilja, plešu i protestiraju.
Čakovečka udruga Zora osmišljeno se pridružuje ovom globalnom kriku pobune. Točno u podne, u četvrtak će u centru Čakovca (na pločniku, ispred Centra za kulturu) biti organizirano zajedničko fotografiranje, uz glazbenu podlogu “I will survive”. Zora poziva žene i muškarce, mame i tate, bake i djedove, cure i dečke, učitelje i učiteljice sa svojim učenicima, odgojiteljice i odgajatelje (strašno je važno da se borba protiv nasilja njeguje od najranijeg djetinjstva), kulturnjačke skupine… da se pridruže happeningu sa visoko podignutim kažiprstom i na taj način podrže ovaj globalni prosvjed. Moguće je toga dana i poslati svoje fotografije na mail: zora@udrugazora.hr. Fotografije će odmah biti objavljene na Zorinoj facebook stranici, kao i na službenoj stranici onebillionrising.org. Najbolje fotografije udruga će iskoristiti za izložbu povodom Dana ženskih prava u sklopu projekta “Obilježi moj dan”, a od fotografija i video materijala kreirat će se i kratki mozaik film.
Zaustavljanjem nasilja u brakovima, vezama, na radnim mjestima… učinio bi se lavovski korak u ozdravljenju društva kao takvog. Uostalom, nije li Revolucija ženskog roda. I žene su najjači bitak svake pobune.

Komentiraj

Filed under Društvo

PREBIJANJE ŽENA

Nemilosrdna statistika kaže da u Hrvatskoj svakih 15 minuta neko muško đubre poželi razgovarati sa nekom ženom. I onda dugo komunicira s njom – šakama, nogama, pendrekom, opasačima, stolicama, šta mu već padne pod pomahnitalu ruku. Svakih 15 minuta u ovoj zemlji blagorodnoj za nasilje, jedna žena trpi fizičko zlostavljanje. 204 žene ubijeno je u zadnjih jedanaest godina. To su crni evidentirani podaci. Onih bijelih mrlja, skrivenih od javnosti i sankcija, daleko je više. Posebno mentalnog zlostavljanja žena unutar porodičnih zidova ili na radnom mjestu, gdje sofisticirani “bijeli ovratnici” znaju biti sirovi monstrumi prema svojim podređenim zaposlenicama. U remek-djelu “Rose Madder” Stephen King je punokrvnim angažmanom, a u žanru horora, opisao stravu u spavaćoj sobi. “Dođi da porazgovaramo”, kao na automatskoj traci, danima i godinama, sluša Rose riječi svoga supruga policajca. Uporno mu vjeruje, i prilazi, nada se da će šaka jednom postati nježan dlan, ali uzalud, divlji branitelj poludjelih muškaračkih zakona bljuje svoju snagu. Lomi čovječnost i samopoštovanje na laticama fragilne Rose. Sve dok Rose jednoga dana ne veli dosta. I uzvrati udarce.

Policajac je bio i Mato Oraškić, čovjek koji je 22. rujna 1999. došao na zagrebački Općinski sud zbog brakorazvodene parnice. Parnicu je pokrenula nesretna Gordana Oraškić, želeći na taj način raskrstititi s mužem zlostavljačem. Mato je zamračio, krvavo zamračio i usred sudnice pištoljem zauvijek presudio trima ženama: Gordani, njezinoj odvjetnici Hajri Prohić i sutkinji Ljiljani Hvalec. Teško ranjena, pokolj je preživjela sudska zapisničarka Stanka Cvetković. Ubojica je osuđen na 40 godina zatvora a tragičan datum ovog zločina proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama i obilježava se od 2005. “Napredovali smo u odnosu na vrijeme prije 20 godina, jer danas možemo vrlo otvoreno govoriti da je najveći broj stradalih žena zlostavljan u braku i vlastitoj obitelji, ali i na radnom mjestu gdje se bore protiv nasilnika i zlostavljača”, rekla je u subotu potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, polažući vijenac i paleći svijeće za žrtve na zagrebačkom Općinskom sudu. Strašno je bitno što je ministrica Opačić još jednom naglasila koliko je važno da se u škole uvodi predmet za odgoj djece za nenasilno rješavanje sukoba. Teorija i brutalna praksa pokazali su da, nažalost, djeca koja trpe nasilje u obitelji kad postanu odrasli isti nasilni obrazac primjenjuju na vlastite supruge i djecu.

“Krajnje je vrijeme da sigurne kuće, skloništa za žrtve nasilja, prestanu puniti žene i djeca. Znači da oni ne napuštaju svoje domove, nego bi domove morali napustiti zlostavljači, za što postoje mehanizmi”, istaknula je Opačić. Na svim istitucijama ovoga društva, od zakonodavno-represivnih do socijalnih i odgojnih zaista je red da te mehanizme iskoriste do krajnjih granica. Svaki dan. Ne bi li se spriječile siledžije koji nemaju snage da prebiju dugove sa svojim demonima, nego prebijaju nemoćne žene. Dok ih ne preubiju.

 

Komentiraj

Filed under Društvo