Tag Archives: nasilje

USTAVOBRANITELJI

Ustav Republike Hrvatske pod hitno treba mijenjati. Naime, u njega treba unijeti cijeli scenarij filma „Ustav Republike Hrvatske“. I to u Preambulu. Osim toga, ne bi zgorega bilo instalirati tamo, unutar ustavotvornih paragrafa, i neki link na film, spojiti ga izravno sa saborskim i školskim klupama, policijskim stanicama i benzinskim pumpama, naplatnim kućicama po cestama i dječjim vrtićima, stranačkim štabovima na elitnim adresama, resortima i periferijskim birtijama… Jer, redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić filigranskim marom ispleli su granitno gnijezdo čovjekoljublja, u kojem žilavo hrane, poje i griju nadu da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Da je moguće i u našim balkanskim vukojebinama uzgojiti trajne vrtove nezagađenog razuma. Film je to koji uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.

Zato ga je skoro pa nemoguće ispričati ili vrednovati racionalnim alatima. Niti (opisujući doživljeno) možemo dovoljno izraziti svoju zahvalnost i biti barem mrvicu fer koliko su u ferplej bitkama s onim lošim u nama, bili svi junaci iz Grlićeve brigade. Kunem se da sam gledajući film osjetio slatku bol od gustoće emocija, poštenja i fanatičke vjere u dobro, koje isijavaju doslovce svi neimari „Ustava“ a napose glumačka ekipa. Niti jedan redak Tomić & Grlić priče, ni najmanji „frame“ Grlićeve samozatajne toplovoajerske režije, baš ni jedna misao, žudnja ili gesta glumačkih udarnika… nisu uloženi niti porođeni uludo. Sve ide van, izvan granica filma, apsolutno sve nas obavija i štiti poput najsigurnijih ljuski jajeta. O kakvoj je ustavobraniteljskoj strategiji riječ, o kakvom delikatnom pokušaju da se društvo iskopanih mržnji privede ljudskosti, savršeno govori scena kad krvavog Vjeku Kralja, gaya i travestita kojeg je brutalno iscipelarila histerična banda nesigurnih tinejdžera, dovode na hitnu. Grlić i njegov fenomenalni direktor fotografije Branko Linta izmučeno lice Nebojše Glogovca slikaju stilizirano, kao da se ne guši u prolivenoj krvi nego u razmazanoj šminki. Ne iz namjere da priguše učinjeno nasilje nego da bi nasilje još više pokazali nezemaljskim. Također se u melankoličnom slikanju Kraljevih rituala i ocvalih interijera samoće, namjerno približavaju rubu hiperestetiziranog kiča. Kad je društvo zaglibilo u bezdane netrpeljivosti i nesreće, svaki pokušaj potrage za srećom i ljubavlju ispada kao beznadežni kič.

„Stisni zube“, kaže Maja Samardžić (Ksenija Marinković) svome mužu Anti (Dejan Aćimović), policajcu Srbinu koji je i veteran Domovinskog rata i ime je čak promijenio ali nikada ne može dovoljno zadovoljiti ksenofobnu većinu. „Stisni zube“, hrabri ga nakon što je pretrpio uvrede od susjeda Vjeke Kralja, povjesničara i hrvatskog desničara. U te dvije riječi vrhunaravne Ksenijine igre svakom našem posrnuću pružena je hrabrost, ubrizgana snaga da ustanemo i izdržimo. Bez imalo parolaškog slanja poruka ili crno-bijelog presuđivanja, Grlić i njegovi sljedbenici idu iz najdublje moguće ljudske nutrine – pričajući priču o jedinom održivom bivstvovanju: mukotrpnoj spoznaji sebe i bližnjega pored nas.

Trebalo je izdržati svu silu antologijskih etapa „Ustava“. Jedna od vječnih je ona kad se u noći, na gornjogradskoj zagrebačkoj klupi, skutri troje luzera u potrazi za ljubavlju i srećom, a Ksenija Marinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović (nebeski glumci, ne pretjerujem) isprepliću ruke čežnje… Veliki ljudi i veliki umjetnici. Jebeno hvala im dugujemo, svima koji su iz čistog srca porodili ovaj film, nosićemo ga u srcu zauvijek i nitko nam ga oduzeti ne može. Svojim kraljevskim, herojskim umijećem podigli su mali veliki bedem u slavu dobrote. Istina, dok cure posljednje minute filma a Grlićev trio sanja san o odškrinutoj sreći, u dubini kadra pojavljuje se zli šljam. Ali bedem je armiran i ne damo zlu da prođe. Ne damo.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

STRIP ZLA I DOBRA

Sumnjam da je Stephen King ikada čuo za Vojislava Šešelja. Ali da je balkanski stripovski dark-moron pljunuti brat blizanac Kingova klauna Pennywisea, jasno je ko dan, odnosno – noć.

King u hiljadustraničnom romanu “It” (Ono), napisanom 1986., smješta bazično zlo duboko u gradsku kanalizaciju. Snabdijeva ga šarenim balonima i odijeva ga u nacerenu klaunsku spodobu koja podjednako zaudara na šećernu vatu i životinjsku strvinu. Iz svoga govnastog carstva predatorski vabi, grabi i kolje gradsku djecu. Ni kad je oblivena svježe ubranom nevinom krvlju, njuška Pennywisea ne prestaje se cerekati. Niti se on ikada prestaje šegačiti. Kao ni njegov ovdašnji klon Vojislav Šešelj. I slatko bismo se smijali šegačenju tih cirkusanata kada iza njihovih karikatura ne bi ostajale gomile likvidiranih. I kada njihove ruke ne bi bile ljepljive od danka u krvi a ne od vašarske šećerne vate.

Elem, nema ništa logičnije nego da su šešeljasto Ono na Haaškom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije odlučili osloboditi svake krivnje baš 31. marta, dan uoči prvoaprilskih doskočica. Tako da se genocidni ridikul može sada i legitimno sprdati nad kostima što ih je posijao duž svoje podzemne kloake. Šešelj je definitivno prvi Joker balkanskih vukojebina ali unutar tih naših grotesknih strip-kvadrata nakotilo se bogme još sijaset Jokera, majstora klaunerije iza čijih skečeva samo zlo i bijeda ostaju. Pritom su im posljedice možda različite (od fizičkih istrebljenja do verbalnih poniženja) ali su po ciljevima destrukcije itekako slične. Ne kažem da je lakše ako vas masakriraju ili mrcvare karizmatični dijabolični tipovi, ali kad su warlordovi ili mirnodopski lešinari više nalik spodobama iz slapstick prizora gađanja tortama, takva su društva fakat na rubu bezdana, kloake, štagod…

Tako je i kukavna klaunska ulična bagra (programatski ohrabrena klaunskim inkvizitorima s najviših institucija i oltara) u noći prije prvoaprilskog ludesanja u Splitu napala književnika i novinara Jutarnjeg lista Antu Tomića. Dobacujući mu uvrede da je jugoslavensko smeće, prijeteći mu i fizički. Tomić je uspio izbjeći udarce, a muškarac koji ga je pokušao obraniti napadnut je i zbog povreda završio na Hitnoj pomoći.

U tom stripovskom mraku istoga je 31. ožujka u Splitu plemenito bljesnula sva snaga stripovskog dobra, na izložbi Stripolerancija postavljenoj u Info zoni. Prezentirani su stripovski radovi mladih autora usmjereni suzbijanju govora mržnje, razvoju tolerancije i multikulturalnosti te borbi protiv nasilja nad ženama. Osviješteni iskazi nemirenja s konceptom društva sazdanog na autokraciji, nasilju i teroru nastali su na radionici koja je počela u listopadu prošle godine te je na njoj sudjelovalo više od 40 mladih. Voditelji radionice bili su Danica Kliškić, magistra pedagogije, i Ivan Svaguša, akademski slikar i crtač stripova. Projekt Stripolerancija svojevrsna je metoda učenja o toleranciji kroz tehniku stripa. Cilj projekta je da se mladima na radionicama, ali i široj javnosti izložbama i distribucijom radova polaznika, osvijesti da govor mržnje promovira diskriminaciju, ugrožava ljudska prava i dostojanstvo drugih ljudi, ponajprije ugroženih skupina.

Hoćemo li živjeti u Stripoleranciji ili ravnodušno pristajati na nasilje unutar gothamovskih kvadrata, to pitanje ne bi smjelo uopće dolaziti u dilemu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

MILJKOVIĆ U MREŽI GRADA

„Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj“ besmrtni su stihovi genijalnog srpskog pjesnika Branka Miljkovića. Na balkanskim prostorima gdje se slobode uvijek iznova isprdavaju sa svojim sanjarima (a još najčešće te slobode završavaju u psihodeliji krvi i tla) vjerojatno nije bilo savršenije opjevane varke o slobodi nego što je to pošlo za rukom Branku Miljkoviću. Elem, dok su naivci u posljednjem građanskom ratu mislili da brane svoja dvorišta, biciklističke staze, omiljene barove, ploče, knjige, žene i ljubavnice… oni drugi, promućurniji, potpirivači i huškači lažirane slobode, koristili su brutalne alate da ostvare neograničenu slobodu svoje moći. Ti su novi „osloboditelji“ u krvi naplatili svoje golo vlastohleplje, šverc nafte i tenkova, osnivanje narkokartela i useljenje u dvorce po Pantovčaku ili Dedinju.

Poput nekog prethodnika Iana Curtisa ili Milana Mladenovića, Miljkovićevo očajnički esencijalno pjesništvo neraskidivo vezano za život, sagorjelo je u neobuzdanoj igri na sve ili ništa. Trubadurski desperado trotoara i memljivih velegradskih birtija (rođen u Nišu 1934.) iz Begrada se krajem 1960. preselio u Zagreb. U noći 12. veljače 1961. objesio se u parku na Cmroku. Imao je samo 27 godina kad je otputovao u vječnost.

U temeljitom arijevskom čišćenju udžbenika književnosti u Hrvatskoj devedesetih, likvidirana je i Miljkovićeva poezija. Sveopćem zaglupljivanju djece tako se i pridružio još jedan krimen – čitavi narašataji su prošli a da ih nikada nije opio i pomazao vrhunaravni kalibar Brankova pjesništva. Pa, ako se ovo društvo danas opet goni u vražju mater prokletih devedesetih, ako pod šatorima i pod parlamentarnim štukaturama zvecka novi građanski rat, usamljeni napori razuma i osjećaja dolaze nam kao melem. Tako će se i Miljković vratiti na ulice Zagreba. Ne, naravno, neimarstvom kakve institucije budžetirane kulture (aparatčici po tim uredima imaju valjda preča posla) nego volonterskim, entuzijastičnim potezima građana.

Jedanaestog i dvanaestog veljače u Zagrebu će se prvi put održati „Miljkovićevi dani“. Organizatorica i pokretačica vrijednog dvodnevnog hommagea Brankovom naslijeđu je mlada pjesnikinja Magdalena Došen. U Organizacijskom odboru su, uz Došenovu, i Saša Šimpraga, Karlo Došen, Aleksandar Hut Kono.

Na programu je, osim tribine u Booksi i performansa na Cmroku u izvedbi Marka Gutića Mižimakova inspiriranog Miljkovićevom poezijom (11. veljače) osobito zanimljiv poziv građanima da pod geslom „Miljković u mreži grada“ 12. veljače samoinicijativno govore Brankove pjesme. Na taj bi se način javni prostor osnažio jednom svevremenskom lirikom i ljepotom autentične slobode. Mali a važan korak ogromnog bogatstva za zdravlje jednog društva.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

DJECA PROLETERA

Dok sam sjedio u tim njenim osnovnim klupama, zvala se “XII. proleterska”. U spomen na partizansku brigadu proletera, žestokih boraca protiv fašizma. Kad smo početkom sedmadesetih uselili u njene svježe prostore još su žice virile iz zidova a majstori čekali da se lak osuši na parketima. Škola danas nosi tablu s imenom Tina Ujevića. Ne vjerujem da bi okorjeli desperados tankoćutnog srca imao nešto protiv nekadašnjeg imena te škole. Jer i njegov život i njegova poezija zapravo su bili čisti obračun s primitivizmom i zlom.
Osječko naselje Jug 2 u kojem je ova osnovna škola smještena, oduvijek je imalo karakter rubnih šansi, proleterski šturih mogućnosti proboja na ljestvici društvene moći. Kombinatski stanovi, zajednička dvorišta jednokatnih “dvodomki”, bezlične zgrade lažnih balkona, bajeri i ciglane, parcelizirane bašće pored pruga što vode u tvorničke krugove (da, tada je još bilo i tvornica), zabačena stovarišta nafte i drvne građe… to je bio pejsaž iz kojeg se bježalo šakama ili grčevitim upijanjem znanja. Ponekad i kombinacijom obje metode. Tada kao i danas, kad se u tranzicijskoj agoniji Jug 2 još i našao u meljavi mafijaško-predatorske verzije uličnog kapitalizma.
“U našoj školi često susrećemo djecu koja su bila u doticaju s alkoholom, drogom i ostalim ovisnostima, djecu čiji su životni uvjeti jako loši, djecu iz socijalno ugroženih obitelji, učenike agresivnog ponašanja, psihičkih poremećaja, djecu s ADHD sindromom te one koje je stjecaj životnih okolnosti odveo na ulicu i koji su prepušteni sami sebi. Djecu koja su nažalost upoznata s pokušajem krađe ili razbojstva”, kaže Andrea Opačak, nastavnica glazbene kulture u OŠ Tin Ujević. Srećom, djeca Tinovih proletera uvijek su imala jake borce u tamošnjoj zbornici koji su činili sve da im olakšaju put u dostojan život. I danas je tako, upravo se ondje događa još jedna mala divna bitka za dječje ranjenike, za osjetljiva bića što prerano kusaju podlosti društva u kojem njihovi roditelji gube iluzije. Jedanaestog lipnja u školi će se održati projektni dan (uz nastup učenika grafitera, repera, skejtera…) s temom Ulična kultura: Kreativnošću protiv ovisnosti.
“Kao nastavnici likovne i glazbene kulture te tjelesne i zdravstvene kulture spoznali smo kako je teško boriti se protiv vjetrenjača, boriti se protiv svih vrsta ovisnosti koje u današnje vrijeme vrebaju na naše učenike”, ističe Andrea Opačak koja već drugu godinu okuplja učenike viših razreda u školski bend, i nabraja njihova gerilska sredstva: “U borbi protiv nasilja i droge jedina su nam oružja umjetnost, glazba i sport koji su polučili izvrsne rezultate s našom djecom.”
Razmilili smo se iz tog Juga, zaista svud po globalnom selu – od Australije, preko ovog našeg balkanskog ćorsokaka, do Švedske… Ima nas svakakvih: ministara, nogometaša, naučnika, glumaca, pisaca i liječnika, generala, dilera i propalica… Već kako se kome karta u životu okrenula. Ali da su svi oni nastavnici (Branka Bašić, Ljuban Bižić, Marija Vargić, Ivan Benšić, Nevenka Badurina, Melita Žanić, Dragica Husanović, Dušanka Slijepčević… ja ovdje nabrajam tek neke svoje kojih se uspijevam sjetiti) tamo ispred nas, sa spužvama u rukama, dali sve od sebe da uspijemo i postanemo ljudi, to je činjenica. I hvala im zauvijek.

Komentiraj

Filed under Društvo

PIJETET ZA GRAĐANSKI RAT

Dok ne bude prekasno, da ponovimo: ono što sad dirigirana hajdučija rasijava iz Vukovara i šalje svuda po Hrvatskoj, jesu klice novog građanskog rata. Ako još ima naivaca koji ne shvaćaju da je ovaj prošli bio građanski rat kojega je potpalila šačica “elitne fukare” sa istoka, zapada, sjevera i juga, e mogao bi ih već zakucati novi. Novo paranoično kidisanje na rođenog komšiju, ono stanje kad zakrvavljene oči ne vide posuđenu susjedovu zdjelicu za kompot nego mjerkaju kakve će joj biti staklene krhotine, hoće li bit podesne za rez pod grkljanom. Da se silnik ne muči previše.
Dok ne bude prekasno, ponovimo svi zajedno, ako može, u zboru poput glasne molitve: nasilje, rušilaštvo, prijetnja bližnjemu zbog njegova pisma ili načina kako se krsti, boje očiju ili drukčijih sastojaka u turšiji… jest zločin i bit će zločin. Hrvatska je u devedesetima gazila civilne krhkosti, varala ljude i negirala da je sazdana na zločinu šačice pohlepnika. Mora li i Hrvatska budućnosti kunjati na gnojivu novih zločina? Možemo li dopustiti i ovako jedva maskirane poluhunte što maljevima ruše zakone i ustav u zemlji bezakonja? Kad ulica sudi, to je uvijek linč a konopce omaste nevini. Fantomski stožeri kvazibranitelja i čuvara “Vukovara kao mjesta posebnog pijeteta” bolje da promisle kako bi zaista s plodnim pijetetom zasadili korijenje normalnog življenja. S kojim pravom ta bagra i još gora bagra koja njima manipulira, postavlja emocije ispred reda i zakona? Svaki balvan kojim mašu i prijete, jednak je onom balvanu na cestama s početka nesretnih devedesetih. I što znači da “nije još vrijeme” za ćirilicu? Zapjenjenim čuvarima okamenjenih krvnih zrnaca navodno blažene krvi prolivene za domovinu, uvijek neki klinac smeta. Njima nikad nije vrijeme za pismenost, ali uvijek je vrijeme za čekić u glavu. Njima je teško pogledati komšiju u oči. Najlakše ga je među oči.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

SKRADINSKE LEKCIJE (NE)NASILJA

“Neću, pusti meee! Nastavnice, Vedran me gnjaviiii!” zapomagala je djevojčica sa svoga ručnika, a dugokosi dječarac uporno ju je pokušavao odvući u zelenu vodu Krke.
“Vedrane, ostavi Ivanu na miru, lijepo ti je rekla da neće u vodu!” podviknula je nastavnica, odloživši novine.
“Ali, kad cura kaže ‘ne’, to uvijek znači ‘da’!” iscerio se mudrijaš i opet spopao malu za obje noge, pa ju svojski povukao.
“Ne, Vedrane, zapamti jednom zauvijek da je ‘ne’ uvijek ‘ne’!” sad se nastavnica dogegala do klipana, odvojila ga od male i očitala mu lekciju: “To su muške gluposti iza kojih često dođe pravo nasilje!”
Dečko je ozbiljno zakimao glavom i skočio u vodu. Je li potencijalna majušna klica brutalnosti tu zauvijek ugašena, da li je ovo nevino ljetno jutro bilo dovoljno da maloga čovjeka usmjeri na pravi put, pokazat će vrijeme. Ali korpulentna nastavnica, očito nekadašnja plivačica, potrudila se da ispuni svoju plemenitu odgojnu misiju. Naoko usputno, u neobaveznoj sceni dječje igre, izrekla je nekoliko važnih riječi o dobru i zlu. Inače, bilo je poučno promatrati skupinu klinaca iz neke kontinentalne škole plivanja kako već od ranog jutra hrle na skradinsku plažu. Osim cike i razonode, nastavnici su onim slabijim plivačima i neplivačima pružali poduku svladavanja straha od vode, kao i vještinu življenja. Obje poduke (koliko smo mi ostali slučajni turisti mogli iz prikrajka kibicirati) ti su pedagozi obavljali s golemom količinom strpljenja, povjerenja i ljubavi.
“Ako mlad čovjek ima okolinu u koju se može ugledati, neće zastraniti u devedeset posto slučajeva. No, ako je osoba koja je u formiranju okružena negativnim stavovima, a ujedno ne zna što bi sa sobom, često se okreću problematičnim skupinama, da bi iskazali pripadnost”, kaže Sanja Vuković-Čović, direktorica PRONI Centra za socijalno podučavanje koji trenutno provodi projekt radionica za mlade pod egidom: NASILJE? NE HVALA! “Stalno se spominju floskule poput mladi su naša budućnost, a ne radimo na njihovoj sadašnjosti”, ističe Irena Mikulić, koordinatorica treninga u PRONI-ju. Zaista, nikad previše ulaganja u zdravo podizanje krhkog mladog bića.
Na skradinskim plažama vidio sam i suprotan primjer – demonstraciju sirove nezrelosti sjedokosog tipa. Plivajući prema obali, spazio sam tog neodgovornog morona kako se doklatario, ugazio u plićak, dopušio cigaretu i opušak hitnuo u djevičansku vodu. Naočigled djece. Zatim je mrcina otišla. Nasilno iživljena nad prirodom. Krka je sve to podnijela stoičkim mirom.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

LUKINI MOSTOVI SLOBODE

“Često razmišljam kako bi danas izgledao. Koliko bi se promijenio…” napisala je Suzana Ritz, majka Luke Ritza, na dan njegova dvadeset i trećeg rođendana (22. travnja), na Facebooku. Mora biti užasno kad ti je uskraćeno da očima miluješ odrastanje svoga djeteta, a Suzana i Reno propuštaju stasanje svoga jedinca već petu godinu. Luka Ritz izdahnuo je 12. lipnja 2008., od posljedica brutalnog premlaćivanja. Jedanaest dana prije nego li se preselio u neki bolji svijet, toga zagrebačkog maturanta na Mostu slobode izgazila su petorica bezumnika, dječaka poput njega ali sa životnim karmama obrnutim na zlo i nasilje. Lukina skala poznavala je samo punktove dobra. U tom uvjerenju pala je i njegova nevina žrtva.
Hrvatska kao ovjerena zemlja nasilja, nasušno treba svaku ciglicu u mostovima koji vode u neko sretnije društvo. Tamo gdje će se zlo, netrpeljivost, brutalno iživljavanje, iskorijeniti zauvijek. Suzana i Reno Ritz svoju su osobnu tragediju, gadnu ranu na srcima, pretvorili u nesebičnu borbu za društveno dobro. Pokrenuvši Savjetovalište Luka Ritz (u Fabkovićevoj ulici u Zagrebu) s ciljem pružanja stručne i savjetodavne potpore u razvijanju odgojnih vrijednosti i borbi protiv uzroka vršnjačkog nasilja i rizičnih ponašanja kod djece i mladih. U Savjetovalištu se razvijaju i provode prevencijski programi kao dopuna školskim programima, osmišljava slobodno vrijeme djece i mladih, te se mlade odgaja u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima. Ukratko, osposobljava ih se za život u toleranciji i poštivanju bližnjega.
U godini Lukinog umorstva Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ustanovilo je “Nagradu Luka Ritz” (po jedna nagrada u kategoriji osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja – uključuje i godišnju stipendiju od tisuću kuna) koja se dodjeljuje za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Ovogodišnje dobitnice, dragocjene neimarke u građenju Lukinih mostova slobode, su Liana Šošo (Osnovna škola Eugena Kumičića u Rijeci) i Tina Glazer iz petrinjske gimnazije. Posebnim priznanjem nagrađene su i njihove škole. Liana u školi pomaže dvojici učenika iz razreda s posebnim potrebama, aktivno se angažira u rješavanju sukoba i svađa među učenicima te je aktivna u brojnim humanitarnim aktivnostima. Tina sudjeluje u aktivnostima koja potiču toleranciju, nenasilno i humano ponašanje, a volontirala je i u Volonterskom kampu ‘Zlatna Fibula’.
Dok je u srijedu, 12. lipnja, proglašavala velika imena ovih djevojaka, Suzana Ritz je rekla da je nagrada posvećena svima koji se bore za pozitivne životne vrijednosti i nenasilje, ali i onima koji u ovom trenutku nasilje trpe. Ova hrabra, plemenita žena nije propustila i javno se zauzeti za uvođenje građanskoga i zdravstvenog odgoja u škole, koje trpi svojevrsno nasilje od desničarskih zaslijepljenih grupacija i pojedinaca.
“Najsretnija sam na svijetu upravo kada volontiram. Ti trenuci zalaganja za druge učinili su me osobom kakva sam danas. Želim vas stoga sve pozvati da već danas učinite nešto za one kojima je potrebna naša pomoć”, rekla je učenica drugog razreda gimnazije Tina, primivši priznanje. “Zahvaljujući Lukinim roditeljima koji su pokrenuli poticanje mladih za borbu protiv nasilja, mnogo je mladih shvatilo da ne smiju dopustiti da se takvo što ponovi. Upravo nas ta lekcija treba pratiti u odrastanju. Umjesto da ustanemo i borimo se protiv nasilja, postajemo na njega imuni”, poručila je osmašica Liana. Vrijedi umemorirati mudrosti ovih djevojaka. Dok ne postanemo posve imuni na destrukciju oko sebe.

2 komentara

Filed under Društvo