Tag Archives: netrpeljivost

ČOKOLADA ZA ALEKSANDRU

Aleksandra Zec danas bi imala 37 godina. Ništa ne znamo o njenom životu kakav bi danas bio. Da li bi imala djece, koju čokoladu bi im kupovala, kako bi ljubav s njima dijelila, koje bi je brige morile i radosti hranile, da li bi znala objasniti svojoj djeci što je dobro a što zlo… Znamo samo da joj je život bezumno uskraćen već u tinejdžerskoj dvanaestoj godini, onoga dana kada su je krvnici hladnokrvano likvidirali hicima i zakopali u jamu, na friškom sljemenskom zraku. Aleksandra je pogubljena, zajedno s ocem Mihajlom i majkom Marijom, radi „nečistog“ srpskog porijekla, izvaganog u vjekovno preciznim arijevskim vagama Hrvatske. Smaknuta je neposrednim rukama mahnitih izvođača krvavih radova i zakulisnim nalozima pohlepnih warlordova, bezbrižnih u zagrijanim kabinetima. Za taj zločin do dana današnjeg nitko nije odgovarao.

Tragedija Aleksandre Zec tužnu je 25. obljetnicu navršila u srijedu, 7. decembra. Dan uoči mučnog jubileja, u razigranom vašaru ove zemlje gdje se šećerna vatra i teror smjenjuju 24 sata dnevno poput reklamnih blokova, dogodila se groteskna priredba kiča, srama i opasnih lekcija življenja. Po tko zna koji put se u Hrvatskoj ozakonila ona stara mantra da se povijest ponavlja – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u jednom od svojih brojnih estradnih ukazanja naumila je pod a) zatrpati neki dubrovački vrtić svojim portretima s autogramima, em smo glamurozni zar ne i treba to njegovati od malih nogu… te pod b) čokoladicama podebljati njihove čizmice za Svetog Nikolu. Rečeno, učinjeno. Brže-bolje je upriličena domaća varijanta Igre prijestolja, glossy sličice su bljeskale a čokoladice se topile… I u tom trenutku, još jedna stara istina se ovaplotila: neprijatelj nikad ne spava, pa čak ni kad ga umotavaju potplaćene radnice s druge strane mrske granice. Neki nadobudni roditelji otkrili su da se u paketićima kriju srpske čokoladice!! Ej, tamne li uvrede za Domovinski rat, zamračilo se pred očima roditelja koji su odmah taj krimen revnosno prijavili putem fejsa i zatražili osvetu. Kako ti navodni pravednici (a zapravo nepopravljivi kreteni) misle svoju mržnju objasniti u očima vlastite djece, zaista mi je nejasno. I kako ih misle podići za budućnost? Jer, farse će se potrošiti, na tragedije će opet doći red.

No, povampireni brojači nečistih čokoladica za svoje histerije odgovaraju samo vlastitim ogledalima. Predsjednica Republike odgovara građanima i barem protokolarno brine o normalnom funkcioniranju ove zemlje. Morala bi ponekad, uz sustavnu paradu kiča, provesti i poneku regulu institucije koju predstavlja. Elem, njezina je uloga da smiruje strasti i uljuđuje, a ne da i sama zgroženo i zgranuto priznaje kako je „iznimno razočarana“ nemilim incidentom, da odmah kani narediti istrage i da se povrijeđenim roditeljima ispričava te svečano obećava kako se nešto tako ni u ludilu više neće ponoviti. I što sad slijedi? Možda temeljito čišćenje do posljednje srpske čokoladice zaboravljene u staniolu na dnu kakvog podruma? U ovdašnjem luna-parku sve je moguće, svi marketinški trikovi su dozvoljeni.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

ATOMSKO SKLONIŠTE

U zemlji zadojenoj mržnjom baviti se ljubavlju, čista je subverzija. Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište. Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili. Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.

No, idemo redom. Prvo bih htio istaknuti neke društvenoodgovorne činjenice vezane uz proces nastanka predstave „Moja nuklearna ljubav“. Produkcija je građena zajedničkim snagama Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti. Kad gerilci nezavisne scene ne žele ići lakšim komercijalnim prečicama nego raditi angažirano kazalište (što Rugantino sustavno čini od svog osnutka u olovnim devedesetima) onda je to zaista vrijedno respekta. Rugantinu se ovdje pridružila Umjetnička organizacija Kotar art koja već nekoliko sezona radi na ozbiljnoj artikulaciji brojnih, posebice izvedbenih umjetnosti, prema zanemarenoj gorskokotarskoj regiji. Naposljetku, zagrebačka ADU partnerstvom u projektu („Moja nuklearna ljubav“ je diplomski rad studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom doc.art. Tatjane Aćimović) pokazuje koliko je -osim zanatske edukacije za koju je ova instituacija kvalificirana- bitan i odgoj društveno afrtikuliranih građana sposobnih za razvoj i njegu zdravog civilnog društva.

Kao intrigantni rezervoar inicijalnih skica za autorski projekt redateljice Olje Lozice poslužio je virtualni prostor. Lozica i njen dramaturg Matko Botić (uzgred, jako je važna i njegova bluzersko-surferska muzička dramaturgija predstave) znalački svjesno su eksploatirali postove s internetskog foruma Forum.hr i tamošnje rubrike Usamljena srca. Zapisi duša smrvljenih u paramparčad pokazali su se podatnim alatom. Naime, virtualna platforma nosi u sebi zanimljivu dvojbenost: pod nickovima se intima krije ali su ispovjedi javne da javnije ne mogu biti. I tako iz tog megaprostora nesuzdržano cure krhotine života s ožiljcima i pokušavaju se, makar provizorno, slijepiti u sudbinu otporniju od gline. Olja Lozica je grubo istinita i nježna poput paperja u ovom artističkom prijenosu dokumentarnih fikcija. Ona mudro snuje a ne docira iz svog skrajnutog komornog krika pobune. Intima je svijet koji boli ali koji je ipak naša jedina nada. Uspijemo li kako-tako generirati najdublje čiste emocije kao jedini isplativi građevni materijal, tada su koraci u podnošljive društvene poretke vrlo izvjesni. Istina je da mahnita žudnja za ljubavlju često ode stranputicom i završi u poniženjima, u cvilenju poniženih i potrošnom trijumfu tlačitelja – taj se fakat u Oljinoj nuklearki ne prešućuje. Ali to je jebeni rizik za koji se valja boriti. Poput male vanvremenske monaške družine djeluju glumci Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović. Uzbudljivo i fragilno su odgovorili na redateljičino beskrajno otvaranje i povjerenje. Iz njihovih naoko jednostavnih performerskih ponuda zaista blješti internetski ambis. Načas su uvučeni u ljušture vlastitih sumnji, pa se onda raskrile do očajničke otvorenosti, pa ih ošine oholost zaborava pa opet poniznost oprosta. Rabijatni, ubogi, vampovi, prezreni i snobovi, kućanice i jalovi artisti, zlatnošuteri i apstinenti, infantilne djevojčice i dječaci a onda opet žene i muškarci prezreli od vječnih početaka… Mala radionica obrane i zaštite.

 

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

HULJE BEZ LOVOSTAJA

Prije nekoliko godina, u sezoni lokalnih izbora, jedan osječki liberalni političar predizborno je urlao: „Ovaj grad su uništili Hercegovci, i ja im poručujem neka idu što dalje i neka se više ne vraćaju!“ Iz svoje osebujne liberalne vizure taj se nedozreli rasist upeo da očisti grad. Predizborno je rekreirao ideju da će baš on prosuđivati koje su to nacije ili zavičaji predodređeni na zločin i pljačku. Osim šovenske poruke, njegove ideje su se idealno uklopile u olinjalu matricu klaustrofobične Hrvatske, prema kojoj sezona lovostaja nikada ne počinje. Kao da nas je najmanje milijardu i kusur a prostiremo se na teritoriju trostruko većem od Rusije. Tako se idiotski ponašamo, vječno brišući ljude, gadimo im živote, ili se, pak, zlurado smješkamo ako odlaze „ničim izazvani“. A mi baš ništa ne činimo da ih zadržimo i cijenimo kao bogatstvo. Uzgred, što očekivati kad i premijer Zoran Milanović poručuje studentima neka brišu van ali svakako na Zapad, jer na Istoku će malo toga korisnog naučiti?! Elem, ja bih jednom zaista volio živjeti u gradu i zemlji dolazaka. U zemlji kojoj će svi njeni graditelji, slavni ili manje znani, biti potrebni i jednako vrijedni.

Dva intervjua su nedavno izvukla loše strasti, sve u zluradoj i jalovoj mantri: „Koga nema, bez njega se može.“ Rade Šerbedžija i Tonči Huljić, dva majstora i izdržljiva proizvođača globalno prepoznatljivih brendova, otvoreno su iskazali zebnje o daljnjem ostanku u Hrvatskoj. Imali su potrebu govoriti o neodrživoj letargiji gubitništva, o pogaženim vrijednostima u kojima je Hrvatska ogrezla, a da upravljačke strukture u svom sljepilu ne haju za alarmantno stanje. Šerbedžija i Huljić imaju dovoljno teškaška imena da se njihove javne dileme pročitaju i kao apel zajednice. Obojica su iskreno priznala kako razmišljaju o odlasku, niti jedan nije rekao da zaista i pakira kofere. Ali hejteri ne mare. Oni čuju što žele čuti, pa divljaju na društvenim mrežama ili po pravovjernim medijima, oštro pokazujći prstom: „Napolje i ne vraćajte se!“ I kao da su odahnuli, jadni besprizorni, na samu mogućnost da će se više riješiti nekorisnih parajlija, tamo nekog glumca i tamo nekog estradnog hitmejkera. Jesmo li toliko osiromašili duhom pa umišljamo da si smijemo dopustiti luksuz i otjerati Šerbedžiju i Huljića?

„Razmišljam o preseljenju, jer u ovom trenutku u Hrvatskoj nisam zadovoljan s mnogim stvarima. Zemlja je rasprodana i teško ima priliku da se ljudski postavi na noge, a toliko je divna i ima potencijala. U tom smislu je i odnos prema kulturi zabrinjavajući. Režu se sve moguće stvari, a na kulturi se ne bi smjelo štedjeti. Nažalost, u Rijeci nemam gdje raditi sa studentima. Projekt koji smo imali, Studentski kulturni centar u okviru kampusa, čini se da se neće još uvijek početi graditi, a ja sam vjerovao i maštao o tome da će biti završen“, rekao je Rade Šerbedžija u razgovoru za Jutarnji list. I s pravom upozorio na neodrživo, drastično kresanje kulture koja bi, da je pameti, trebala biti kruh i sol svake iole ozbiljne države. Šerbedžijine riječi odmah su izazvale one jedva zaspale demone koji su ga već jednom prognali, a sad mu podgrijano poručuju „ako mu ova Hrvatska ne valja“ neka se slobodno gubi tamo odakle je došao. To što je Šerbedžija danas svjetski superstar ne znači da mu je koža manje ranjiva. Bejzbol palice istjerivača i dalje su jednako bolne.

„Kod nas vlada zatucanost, djeca od osamnaeste godine ne razmišljaju o obrazovanju, već o tome u koju će se stranku učlaniti i pokušavaju se uhljebiti. Čovjek se treba maknuti od svega toga. Ne predviđam međunarodne sukobe, nego međuklasne. Pjesma treba predstavljati duh i veselje, a to je teško tamo gdje nema mjesta za veselje“, razmišlja Tonči Huljić u Slobodnoj Dalmaciji. Naravno, proradile su pljuvačine kvazielitista koji ushićeno nazdravljaju Tončijevoj emigraciji i još imaju potrebu reći da im je „dosta njegova smeća“ i neka svoje „zagađujuće ritmove“ ponese što dalje, čak na Novi Zeland. Možemo voljeti ili ne ono što Huljić udarnički proizvodi više od trideset i pet godina, s nepogrešivim instinktom i formom za opstankom na vrhu, ali itekako moramo respektirati činjenicu njegova maratona. Naposljetku, čovjek proizvodi glazbu a ne baca bombe.

Ne mislim da Hrvatska može bez ijednog od njih dvojice. Htio bih se probuditi u zemlji Šerbedžije i Huljića. Gdje ću ih obojicu sretati na ulicama i biti ponosan da ovdje drže svoje knjige, vina, papuče, ili što već.

Komentiraj

Filed under Društvo

LOMAČE BUDUĆNOSTI

Bijedni trogloditi sjajno se zabavljaju. Njihov je brutalni mesopust nebeski. Na ulicama ovosezonske karnevalske Hrvatske patentirana je sramotna inverzija: ovdje se spaljuju slabi i drukčiji. Krajnji ritualni ventil maškara odvajkada je bio da potlačeni naplate dugove i barem na jedan dan prokažu moćnike. Da silnike narod žestoko isprda, napuni slamom, presudi im za sva zla (o)bijesne moći te ih razmjerno kazni, podkurivši im debele guzice i beskičmene trupove. Karnevalske eksplozije počivaju na dvije bezvremenske iluzije – da samo jedan jedincati dan i oni najubogiji mogu navući blještavi kostim sreće, odnosno da će eksploatatori te noći platiti za sve svoje grijehe. Zato je tako zarazan kultni karneval u Riu, svako siroče iz prezrenih favela ugrabi šaku šarene pravde i dugo pamti noć kad se to čudo zbilo.
Suluda, dezorjentirana, uskogrudna i bešćutna Hrvatska pobrinula se da na ovim prostorima fašizam i inkvizicija cvjetaju čak i na pločnicima nedužne zabave. U zemlji koja grca od parapolitičkih dilanja, korupcija, institucionalnih progona, bezakonja i ozakonjene mržnje… u takvoj zemlji se ni pod karnevalskim maskama nitko ne usudi dirnuti u krunu vlasti. U takvoj mrzilačkoj zemlji, onaj iscipelirani će naći načina da optuži slabijeg od sebe. Čopor ne mari što većini kruli u želucu, nego gleda gdje još u pustoši ima koja jedinka da u nju zarije zube. Omiškim šaljivdžijama tako je šaka pao i u plamenu završio jedan novinar, Vinko Vuković, dopisnik Slobodne Dalmacije. Četiri metra visoka figura optuženog „krnje“ nimalo ne daje sumnjati (navlas isto lice, u ruke mu je stavljen laptop, oko vrata novinarska iskaznica, a u stražnji džep primjerak novina za koje radi) o čijem je liku riječ. Novinar koji pedantno i odlučno secira sva sranja necivilnog društva u vlastitoj sredini, poslužio je kao idealno žrtveno janje. „Nakaza koja je u kratkom vrimenu sjebala ovaj lipi grad i pretvorila ga u grad slučaj. Postali smo ljudi bez povijesti, obrazovanja, poštenja i svega ostaloga najgorega što je iz njegovih usta i pera izašlo. Zato smo ovdje da ovu spodobu uništimo prije nego što ona uništi nas“, čitali su krvavi moroni u presudi, zapljuvano se cerekajući nad svojim crnim humorom.
U Selcu su se dosjetili starog prokušanog recepta za lomače. Raspusnim kretenima, tom fašističkom smeću nije bilo teško dosjetiti se da su žene uvijek najslađe gorjele. Da ih milijuni spaljenih sirotica baš isnpiriraju da na svojoj rivi još jednu pretvore u pepeo. Osuđena i likvidirana je lutka žene sa zelenom perikom, u ružičastoj trenirci i sa sunčanim naočalama. U naručju drži bebu a na njihov je zagrljaj pribodena cedulja: GAY DIJETE IZ EPRUVETE. Jednim plamenom mračnih karnevaldžija tako su kao vjesnici zla (?!!!!) sa zemlje zbrisane mnoge krhke i nedužne jedinke: djeca, žene, neplodni parovi, svi drznici koji se usude voljeti osobe vlastitog spola, gay parovi koji traže pravo na obitelj i potomstvo, rođeni i nerođeni…
„Danas je neplodnost, pa i homoseksualnost, služila kao zabava. A nama nije do smijeha. Pomisao da bi netko mogao spaljivati dijete, bilo ono iz epruvete ili ne, imalo ono homoseksualne ili heteroseksualne roditelje, bilo ono homo ili hetero, nedvosmisleno otkriva svjetonazor ljudi kojih se, eto, imamo razloga bojati, i zato je jedino ispravno djelovati PROTIV takvog svjetonazora“, stoji u protestnoj izjavi udruge BETA, udruge osoba s problemom neplodnosti.
Užasavajuće je, porazno i odurno do koje su mjere ravnodušni, otupjeli ili zluradi u stanju ići. Mnogi roditelji u Selcima razdragano su poveli svoje mališane (fotografije se mogu vidjeti na brojnim portalima) i postavili ih da poziraju pored ponižene žrtve. Kakvu poruku šaljete zaludjeli nesretnici?!! Jeste li svjesni kakvim zločinima utirete put? Vodite djecu u Disneyland dok nije kasno. Ili je za vas sve ovo Disneyland, bando ravodušna?!

Komentiraj

Filed under Društvo

USTAVNA DEFINICIJA MRAKA

Kao što već i vrane znaju, 1. prosinca 2013. je najsvježiji profašistički datum vukojebine zvane Hrvatska. Sramotan, bijedan dan kada je položen novi nadgrobni kamen temeljac ovoj tzv. Republici. Otkako se početkom devedesetih 20. stoljeća vratila u igru, puzajuća diktatura klerofašizma ovdje praktički stalno djeluje. Elem, sad je dobila i najvišu potvrdu: ustavnu definiciju mraka. Kolebljivci (Vlada, Parlament, Ustavni sud) su sramotnim popuštanjima i neodgovornom nojevskom politikom dopustili nečuveni referendumski linč – da se ustavno ponizi, diskriminira i zgazi dostojanstvo jedne manjinske populacije, građana homoseksualnog opredjeljenja. Ustavnim blagoslovom bit će tako pomazana definicija prema kojoj stoji crno na bijelo da je jedino arijevski hetero brak dopušten i čist evanđeoski brak. Sad kad su i tu visokopoziconiranu ustavotvoriteljsku prepreku crnokošuljaši uspješno preskočili, sad je njihovo carstvo nebesko i mogu ga preuređivati u pakao kakav god požele. I kad uskoro prvi jurišnički debilan zabije letvu u nečije manjinsko čelo, uzet će si to pravo jer mu iz samog Ustava poručilo da je to, što se pred njegovim očima voli i ljubi, tek bezvrijedno smeće, i da ga slobodno može zbrinuti. Svim nedopuštenim sredstvima.
Talibanski pogon inicijative “U ime obitelji” (žestoko dirigiran s oltara i luksuznih sauna crkvenih prelata) bacio je bijednu udicu mržnje. Licemjerno loveći čak i one iskrene bogobojazne ljude kojima je strana netrpeljivost prema bilo kome. Činjenica je da se u nedjelju 1. decembra nije manifestirala nikakva demokratska volja građana, nego teror većine nad manjinom. Umjesto festivala demorkacije svjedočili smo festivalu diskriminacije. U konačnom svođenju računa, postaje posve nevažno jesu li pečat diskriminacije (946.433, odnosno 65,87 posto izašlih birača glasalo je ZA) na listiću zaokružili povampireni fašisti ili neinformirani a dobrodušni ljudi. Bolna faktografija govori da je necivilizacijsko poniženje amenovala, potpisala i proizvela platformu za pogrome, jedva četvrtina biračkog tijela. Izlaznost je bila preniskih 37,90 posto. Previše je onih ravnodušnih koje ne zanima kakvu gadnu budućnost kupuju svojom indolencijom. Htjeli to oni priznati ili ne, oni su ti koji iza svojih dobro zabrtvljenih prozora najčešće nemaju pojma što znače krici iz susjedstva. Pa su za jauke mučenika iz priručnog logora na Zagrebačkom velesajmu ’91. valjda mislili da je to jingl neke nove zemlje-partnera; a za urlike iz splitske Lore biće su povjerovali da je to klapa malo jače zapjevala. Da, to su isti oni koji su za smrad akumulatorske kiseline kojom su paljena grla srpskih građana po osječkim garažama, došli do zaključka da je očito nekom previše sirćeta otišlo u kacu s kupusom… Takvim se samozavaravajućim nojevima obilato služi svaki fašizam. I raduje im se kao rodu najmilijem ili najpouzdanijim jatacima.
Nakon nedjeljne večeri 1.prosinca 2013. osjećam stid, bijes i neizmjernu tugu. Ali isto tako osjećam golemu sreću i ponos. Naime, po prvi put su se u pravednoj borbi ujedinili građani i civilne udruge, izrekavši svoje odlučno NE diskriminaciji i teroru. Nas 33,51 posto građana drugog reda, koji smo glasali jasno PROTIV, uopće zapravo nije malo. Naraslo nas je na broj od 481.534! Više nego ikad u ove 23 godine. To je baza više nego jaka da raste iz dana u dan, da se bori i educira ovo uništeno društvo. I mediji su, u međuvremenu, evoluirali. Kada su prije četiri godine Branimir Glavaš i njegovi HDSSB-ovci brutalno izbacili novinara Jutarnjeg lista Dragu Hedla sa presice, baš nitko se od ostalih prisutnih kolega nije solidarizirao s otjeranim novinarom. Sad kad je Željka Markić zabranila pojedinim medijima da izvještavaju iz baze “U ime obitelji”, opća solidarnost je napokon profunkcionirala. Svi mediji su odbili pokrivati busiju Markićeve u izbornoj noći, bojkotiraju i sve daljnje poteze iz te rasističke ujdurme.
I još nešto: ne pada mi na pamet da pakujem kofere i odem iz ove zemlje. Odlazimo, moja draga i ja, kad god možemo, putujemo u druge zemlje, upijamo i volimo druge ljude i tako se basnoslovno bogatimo bogatstvom koje nam nitko ne može oduzeti. Ali volimo imati dom kojem se vraćamo, a to je tamo gdje su naše knjige i omiljeno vino, naši bližnji i prijatelji koje volimo. I nedamo fukari neljudskoj da nas tjera. Neka znaju da ćemo se mi i hiljade drugih, boriti do posljednjeg daha. Neka zapamte da će im prisjesti dan kad su ponizili ma i jednog čovjeka ove jebene zemlje. Ne damo im da više ikad jednu žicu razvuku po svojim logoraškim prostranstvima. A ako ipak smrkne to doba kad će nas ponovo pretvarati u pepeo i od nas praviti sapun, neka znaju da će im i taj sapun prisjesti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

GAYEVE U GULAGE I KRUZERE

Zamišljam našeg prosječnog anonimnog kriptofašista i jedno njegovo šok-jutro. Briše uflekani stol ispred svoje javne ugostiteljske ponude, jednim okom provjerava radi li prokleta registar-kasa, a drugim namrgođeno prati pristajanje kruzera ili škripu guma golemih klimatiziranih autobusa s gomilom čudnovatih gostiju. Negdje na moru, kontinentu, u planinama ili slivovima rijeka… Početak drugog desetljeća 21. stoljeća.
“E, baš mi ti pederi sad fale”, prezrivo gazda prebaci ćaćkalicu s jednoga na drugi kraj zubnog mesa.
“Tja, oni ti puno troše…”, lakonski ga mune žena u rebra.
“Pa šta šutiš, ženska glavo?!” izlanu ugostitelj, u slobodno vrijeme banalni nacist-amater, i žustro poleti da što brže rasporedi raskupusane jelovnike po stolovima.
Prije neki dan ovdašnji mediji utrkivali su se koji će blesaviji naslov puknuti i njime izgetoizirati dolazak kruzera Celebrity Sillhouette i njegovih gostiju u Dubrovnik: “U Dubrovnik uplovilo 2500 homoseksualaca!” debilno je javljao jedan, a drugi medij preuzimao još morbidnijom panikom: “Gay invazija na Dubrovnik!” A u tekstovima su slijedili dosjetkaški opisi “posebnih”, “veselih”, “kontroverznih” gostiju te anketirani ugostitelji i građani kojima “ovi ne smetaju” jer poznato je da “oni puno troše…” Ono, samo da vidimo nekog da bočicu vode nije kupio, imamo mi za njega konačno rješenje! Prpošni senzacionalizam samo je jedno od banalnih, šlampavijih sredstava diskriminacije. Jače, uređenije metode logoraškog tipa, obično dođu u nadgradnji. Tim istim homofobnim medijatorima Hrvatske ništa nije smetalo da se samo koji dan kasnije licemjerno zgražaju nad preventivnim zatvaranjem crkava kotorske pravoslavne parohije radi uplovljavanja istog “skarednog plovila” – kruzera Celebrity Sillhouette, ovoga puta u crnogorske teritorijalne vode.
Elem, da je od kruzera do gulaga jedva koja morska milja udaljenosti, pokazuje i jedna brand new-budaletina iz ruske Dume. Tamošnji zastupnik Mikhail Degtyarev predložio je amandmane kojima bi se u Rusiji ponovo uvela zabrana homoseksualcima da budu donatori krvi i organa. No, država milosrdnica bi, prema Degtyarevljevom prijedlogu, homoseksualcima mogla osigurati besplatne tretmane za “preobraćanje na heteroseksualnost i povratak normalnom životu.” Ne sumnjam da bi notorni Degtyarev i u Hrvatskoj naišao na odobravanje i izazvao kakvo novo rasističko referendum-dumsko gibanje.
Uostalom, jedan dubrovački taksist upravo je svježe premlatio djevojku koja se drznula poljubiti svoju partnericu u njegovom taksiju. Teorija evoluira u praksu u jednom smrdljivom ksenofobnom jutru. Za čas posla.

Komentiraj

Filed under Društvo

FAŠIZAM NA TEZGAMA

Zamislite užasa da voljenu osobu ne smijete držati za ruku. Možete li shvatiti dimenzije muke uskraćenog pokazivanja ljubavi? Nemoguće je opisati strahove koje proživljavaju mnogi zaljubljenici dok im krvožedni sugrađani brane poljupce, zagrljaje, odgoj djece i zajedničko plaćanje računa. Gotovo 60 posto homoseksualnih, biseksualnih i transeksualnih parova koji žive u zemljama EU ne usude se držati za ruke u javnosti, a 30 posto ih je bilo izloženo fizičkom ili verbalnom nasilju. To su mučni rezultati online istraživanja provedenog među 93.000 pripadnika LGBT zajednice u 27 zemalja EU (uključujući i Hrvatsku koja u EU useljava za nešto više od mjesec dana) a povodom Svjetskog dana borbe protiv homofobije. Hrvatska je tu posve u crnom trendu, dapače daje sve od sebe kako bi prednjačila u mračnjačkim metodama. Kao s ovim skarednim, opakim, pseudodemokratskim tezgarenjem po trgovima i crkvenim lađama, na papirima Građanske inicijative “U ime obitelji”. Bijednim gaženjem posljednjih mrvica civilnog osjećaja, kojim se iznuđuje referendum za ustavno uhljebljivanje diskriminacije: da je brak isključiva zajednica muškarca i žene. I posljednjem noju bi napokon moralo biti jasno da se fašizam u Hrvatsku uspješno vraća, zasad puže i maskira se, ali tu je on, svježiji no ikad. Ono što je civilizacijski sramotno jest da se klerofašističke akcije odvijaju pod prešutnim odobrenjem državnih institucija koje bi morale štititi integritet svih svojih građana. Ustavni sud RH, naime, kalkulantski šuti i ne reagira na očiglednu protuustavnu diskriminacijsku inicijativu.
Neuvijeno i građanski hrabro, u intervjuu za H-Alter govori pravnik Marko Sjekavica, član Građanskog odbora za ljudska prava, valja zapamtiti njegova zdravorazumska upozorenja: “Ovo što se trenutno događa u Hrvatskoj, manifestirano posebno kroz pobunu protiv ćirilice i pozivanje na referendum o ustavnom definiranju braka kao zajednice žene i muškarca zapravo je bivanje u središtu procesa nastanka fašizma. Ne fašizma kao fraze i stilske figure, već pravog pravcatog fašizma. Paralela onoga što se u Njemačkoj zbivalo 1930-ih kad su kroz legislativu stvoreni temelji za holokaust.” Sjekavica podsjeća na mudrost Hannah Arendt i njezinu priču o banalnosti zla: “Ovo je upravo prvi korak, kad se homoseksualce, lezbijke i Srbe u našem slučaju, zakonskim okvirom želi obespraviti i učiniti nižom i poniženom klasom. To je ta prva, naočigled nevina faza, u kojoj uglađene građanske familije, s osmijehom na licu, stavljaju svoj potpis na peticiju za aktualni zahtjev za referendum. Uskraćeni mogućnosti apstraktnog promišljanja i nepoučeni dobro u školama, vjerujem da većina nije ni svjesna da su slični bili prvi koraci koji su od rasno čistih zakona doveli do koncentacijskih logora. Te pristojne persone koje s krunicama u ruci vabe ljude pred crkvama, po kolodvorima i ulicama u ponešto izmijenjenim okolnostima, kad popuste društvene kočnice, postaju ljudožderi.”
Udruge Iskorak i Kontra urgentno su pripremile konkretne mjere razuma i osjećaja. “Poručujemo Vladi RH da se s ljudskim pravima ne smiju raditi kompromisi i nagodbe zavisno od stava Crkve. Tražimo jednaku pravnu zaštitu za istospolne obitelji kakvu uživaju raznospolne obitelji – tražimo pravo na brak i izvanbračnu zajednicu”, kažu, pozivajući građane da se 27. svibnja u Zagrebu pridruže Maršu za bračnu jednakost. Da istupaju i marširaju protiv mržnje a za klice ljubavi. Jedini marševi koji su nam zauvijek potrebni jesu oni ljubavničkih zagrljaja. Treba biti svjestan toga, jer naci-bubnjevi već imaju bučne generalne probe.

Komentiraj

Filed under Društvo