Tag Archives: nezaposleni

KOČIJE I BUNDEVE

Bila jednom jedna uboga Pepeljuga. Kinjila se na socijalnom dnu, zlopatila bez perspektive, sve dok jednoga dana nije odlučila zgrabiti sudbinu u vlastite ruke. Što će reći: bogato se udati. Jer, u feudalnoj zabiti u kojoj je prezrena odrastala, ništa se nije proizvodilo, sve su vrijednosti rada ismijane i ponižene. U tom su kraljevstvu, bogu iza nogu, postojale samo dvije kaste – bogati i siromašni, vladari i bijednici. Prvi pokušaj upisivanja u društvo basnoslovnih, za Pepeljugu je neslavno propao. Zlatne kočije u kojima je pristigla na prinčevski bal raspale su se u paramparčad i vratile u prvobitno stanje bundeve. No, u bajkama je sve moguće, pa je princ pošao u potragu za svojom dragom i, ni manje ni više, prepoznao ju u zapećku onako crnu od ropskog rada i uzeo za nevjestu.
Naravoučenije ove bajke (koja se u današnjoj Hrvatskoj sve češće doživljava kao basna) je slijedeće: u prosjeku se svi mi vozimo u zlatnim kočijama, samo se većini, kad otkuca ponoć, one pretvaraju u bundeve. A manjini u glamurozne turbolimuzine vrijedne tričavih šestotinjak hiljada kuna. Ima li bestidnije demonstracije vlastohlepne moći i bahatosti nego što je najnovija obnova luksuzne ergele u garažama Sabora, Vlade i ministarstava?! Više od 1.500 novih metalnih ljubimaca naručeno je na leasing, od toga za najrazmaženije face će stići devet A6 mrcina, čija se pojedinačna vrijednost kreće između 500 i 650 tisuća kuna! Usred onoga što se jedva može nazvati dnom dna –jer, agonija je daleko dublja od kakve-takve čvrste osnovice nekog tla na dnu ambisa-, usred brojke od skoro 400.000 ljudi bez posla, premijer Milanović ladno odlazi u mondeno skijalište, a skupe limuzine dolaze na noge njegove supijane administracije. Neosjetljivost je preblaga riječ za to debelokože društvo otuđenih parazita. “A što hoćete, da dođem kočijom u Ministarstvo?” nabusito je novinarima odgovorio ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović. Ne znam jesu li Jovanović i družina ikada čuli za kolegu im socijalista (socijaldemokracija? wtf? – sigurno se domaći socijaldemokrati naprežu u odgonetkama), pokojnog švedskog premijera Olofa Palmea. Podsjećam, Palme je umro nešto iza ponoći 1. ožujka 1986., od posljedica umobolnog atentata. Pucano je na njega i suprugu dok su se pješice, ne u luksuznim automobilskim lađama, bez ikakvog osiguranja, vraćali iz kina.
Za početak, zašto političari u Hrvatskoj ne razmisle o tome da na posao idu javnim prijevozom, zašto ne. A zatim, ne izliječe li se od inodlencije i prezira prema narodu, mogli bismo ih vozati na taljigama srama. Nešto poput javnog sramoćenja u doba francuske revolucije. To im treba priuštiti, pa neka se onda busaju u prsa ogrezla u pohlepi.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

PRVOMAJSKI KORALJI

Jednom smo, u izviđačima, trebali ići za prvi maj na Zlarin. Mali raj sazdan od bijelih stijena, crvenih koralja i modrog mora. Sjedili smo na sastanku odreda “Franjo Kluz”, poredani u klupama, uparađeni u plave bluze. Gledali smo u crno-bijelu fotografiju nesretnog palog partizanskog pilota, i strepili hoće li dovoljno roditelja dići ruku u zrak. Javili su se svi prisutni. Na trenutak smo odahnuli, a oči nam bljesnule s ukadriranim prizorima petodnevnog logorovanja, počeli smo se cerekati i planirati detalje… Samo je jedan Zoran sjedio šutke. Kad ga je komandant odreda zapitao što je s njim, zašto mu majka nije došla na sastanak, Zoran je kroz zube protisnuo da nije došla jer nemaju novaca i da on, na žalost, neće moći na put do Zlarina. Zoranova majka je bila udovica, njih troje je sama podizala, Zorana i dvije mlađe kćeri. I tako, tih mjeseci desili su se neki nepredviđeni troškovi pa nije mogla odvojiti pare za izviđače. No, dok je Zoran još objašnjavao, na rubu suza, svi okupljeni roditelji kao po komandi poskakaše i uglas povikaše (jedva ih je komandant, prekaljeni izviđač sa hiljadu terena u nogama, nekako nadglasao) da će oni skupiti novac za Zorana. Da će njegova mama već vratiti posudbu kad bude mogla, plaće u njenoj keksari nikad ne kasne. Okružili smo ga presretni, jer duga i mučna je bila ona sekunda neizvjesnosti dok se činilo da će Zoran ostati na kopnu, usamljen i poražen a tek mu je četrnaest… Srećom, bila su to vremena solidarnosti. Ne one bučne, medijski pumpane, nego najobičnije ljudske. Solidne poput rada. Rada kojeg je tada bilo u izobilju.
Na koraljnom zlarinskom atolu logorovali su i skauti iz Francuske. Francuskinje su sve odreda imale pjegice, kotrljale ono “r” poput sirena, masovno su kupovale koraljne narukvice koje su im fenomenalno pristajale uz provansalske nošnje. Dok su nam priređivale bratski program, mi smo njih učili pjevati “Internacionalu” i “Bandieru Rossu” i crtali im šablone Chea i Ive Lole na jakne. Zoran je rekao da njihov sir smrdi, pa smo ga zajebavali.
Zoran je kasnije izučio za grafičara. U devedesetima je dopao vojske i rova, ratovao zbog nekog vraga a da ni sam nije znao zašto. Zatim je radio u štampariji jednih popljačkanih osječkih dnevnih novina. Početkom 21. stoljeća dobio je otkaz. Nikad ga više nisam vidio. Čuo sam nepotvrđene glasine da se ubio. Možda se i izgubio. Kad nemaš ništa na svijetu, svijet je idealno mjesto da te proguta.
Dok ovo pišem, sumoran broj nezaposlenih u Hrvatskoj (368.558 – podaci HZZO za ožujak) veći je za trideset hiljada, u odnosu na prošlu godinu. Sretan vam 1. maj, dragi moji. Želim vam što više koraljnih ogrlica, i moćnog crvenila boje koja diže adrenalin i ponosno čelo, a što manje onog crvenila potpaljenog zgaženim ponosom nad praznim tanjurom.

Komentiraj

Filed under Društvo

SRETAN STIDNI DAN

Kontinuitet prvomajskog kolora u nas ipak tinja. U davna vremena crvenile su se ulice od prolivene radničke krvi. Zatim su plamenom crvenom buktile spektakularne parade, kićene zastavama, karanfilima, visokim pećima. I danas je praznik rada ofarban jarkom crvenom. Ta jara koja pulsira gradovima, neovisno o meteouvjetima, to se žare obrazi od stida. Gore ponižena lica nezaposlenih. Onih kojima je produženi vikend rastegnut na cijelu godinu – godinama. Najčešće su u punoj životnoj snazi, a bulje u zidove, kroz prozore, u oglase ili čitulje. Službeno ih je 339.882 (ožujski podaci HZZ-a), neslužbeno sam vrag zna. Očevi i majke današnjih torpediranih radnika još se nostalgično sjećaju prvomajskih budnica. Kao bučnog alarma za opušten izlazak na livade, rijeke i jezera. Gdje su ćumur raspaljivali, odreske cvrčali na žaru i gajbe piva otvarali, bez mučnine od crvenog dužničkog minusa. Bilo je nečega utopijskog u tome da ti je zagarantirano pravo na rad. I da te on čeka u hali, kad otprazničiš svoje. U takvoj toploj sigurnosti mali nogomet se lakše prebacivao na improviziranom terenu, odvažnije se skakalo u prve sezonske valove, spokojnije se kunjalo u hladu topole, s više žara se zirkalo u komšinicin dekolte. Svaki od zvanično 339.882 degradirana stvorenja probudit će se sutra u zoru s osjećajem krivnje. S opakom žgaravicom suvišnosti jer ne zarađuje za život. Jedino što im još može raspjevati zagorčalo grlo jesu prvi taktovi Internacionale: “Ustajte, prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad…!” Možda ju i zamumljaju onako bez sluha, dok se, oborene glave, budu probijali do kazana besplatnog graha.

Međutim, 1. maj paradoksalno ogoljuje i jedan ovdašnji žilavi kult – izvrdavanje, isprdavanje rada. Ruku na srce, među formalno zaposlenima u Hrvatskoj, još uvijek je previše onih kojima rad nije svetinja nego avetinja. Mrski vanjski neprijatelj ili domaći izdajnik od kojega je najbolje što češće zbrisati. Škripeći vrelim gumama u startu. Elem, događaju se zato posve virtualne, SF situacije. Bogme, proteklog četvrtka gusto izmontirani zapljuskivali su nas televizijski prilozi teze i antiteze. Pred kamerama na sve strane lelek i kukumavčenje od novog drastičnog skoka cijena energenata (plin za 22 a struja za 20 posto) ali se odjednom brlja s prizorima dugih kolona na Lučkom. Horde hitaju ni manje ni više nego na mali šestodnevni odmor. Poletarci HTV-a znalački se smijulje dok postavljaju blesava pitanja iz rukava: “Što očekujete od stanja na cestama? Što mislite ima li već ježinaca? Jeste li pospajali dane?” Gotovo uvrijeđeni, iznureni predprvomajci otvaraju prozore i obrecnu se na i najmanje tragove sumnje u opravdanost rastezljivog odmora: “Naravno da smo spojili dane, pa zaslužili smo, sunce, more, uživancija…!” Šest dana a u naslovu praznika samo jedinica. Dembelija puna trikova, nema takve nadaleko. I onda još pizde na Čačića kad im skreše istinu u mobitel.

2 komentara

Filed under Društvo