Tag Archives: nezaposlenost

SLOBODNI I MLADI?

Kako je to prebaciti početnih 25 godina života i dalje sjediti u svojoj staroj pubertetskoj sobi na rasklimanom krevetu i zuriti u blijedi, oguljeni plakat na zidu? Kako je to s tri banke gutati za roditeljskim stolom ono što ne voliš, a sretan si da ti je ručak skuhan, da uopće grabiš nešto toplo? Gadno je, ili oguglano, u najboljem slučaju. U takvom se stanju, kaže Državni zavod za statistiku, nalazi svaki drugi stanovnik Hrvatske star između 25 i 29 godina te svaki četvrti u dobi od 30 do 34 godine. Oni, naime, i dalje žive s roditeljima. Ili se nikada nisu ni odselili, ili su se vratili natrag, tjeskobni od iznevjerenih očekivanja. U tim sivim statističkim numerama krije se i podatak da s mamom i tatom i dalje živi 62 posto muškaraca (od 25 do 29 godina) te 39 posto žena iste generacijske dobi. Govori li i taj podatak da su žene izdržljivije pa češće stisnu zube i ne predaju se tako lako, vjerojatno ima istine u tome. Neki se mladi uopće ne usude zakoračiti u arenu samostalnog života. Drugi, pak, se otisnu, ali vladajuća atmosfera luzerstva grubo ih udari po nosu. Zbog pada plaća, otkaza i nemogućnosti plaćanja podstanarstva ili kredita za stan, roditeljima se vraćaju i oni koji su se već jednom osamostalili. Slomljeni propuštenim šansama, ovrhama i izgubljenim poslovima, potomci se vraćaju u skučene roditeljske stanove, svi zajedno zbijaju redove tražeći predah do neke nove imaginarne runde.
U tom poraznom vrzinom kolu, kada “upravljačke elite” imaju sve manje rješenja u rukavu, posebno su vrijedni doprinosi civilnih udruga koje na terenu biju žestoke bitke da se stanje promijeni. “Kako se osamostaliti u Karlovcu?!” naziv je otvorene debate koju je prije desetak dana organizirala karlovačka Udruga za kreativni razvoj Domaći. Odaziv mladih bio je iznenađujuće velik, što aktivistima Domaćih daje dodatnu energiju za razbijanje floskula o pasivnosti mladih građana i njihovo uspješno integriranje u projekt “Demokracija za 5 plus” (rađen uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva).
“Kroz izvedbu projekta shvatili smo kako su tribine kao način predstavljanja projekta i traženja rješenja problema vrlo suhoparan način koji ne zadovoljava potrebe mladih te da je participativni model rada puno bolji. Odnosno, da oni pričaju, a mi slušamo. U diskusiju se uključio velik broj mladih, ali i onih koji se bave mladima. Oduševilo nas je to što se javio velik broj gimnazijalaca, studenata, ali i mladih koji su završili fakultet. Odmah smo im na početku pojasnili da se u ovoj temi nećemo baviti kulturom, sportom i sličnim temama jer smo kroz diskusiju htjeli saznati kako mladi ljudi gledaju na kvalitetu života u gradu Karlovcu, odnosno mogućnostima za školovanje, zapošljavanje i rješavanje stambenog pitanja. Namjera nam je bila istražiti na koji način donošenje i provedba javnih politika može doprinijeti da mladi ljudi nakon završenog srednjoškolskog i/ili visokog obrazovanja ostanu ili se vrate i nastave raditi i živjeti u Karlovcu”, kaže Denis Mikšić, predsjednik Domaćih.
Da je participativni model mladim ljudima prihvatljiviji od pukog “verglanja” serviranih rješenja, da se oni žele uključiti u ravnopravnu razmjenu odgovornosti društva za prespektivu budućnosti, dokazuju iskustva Domaćih.
“Pitali su nas hoćemo li ponovno organizirati ovakva okupljanja jer ih napokon netko sluša”, ističe Mikšić. Posve je u pravu. Slušati i saslušati tuđu muku, posebno kad poziv za pomoć dolazi od mladih bića, jedan je od najvažnijih koraka koje moramo poduzeti svi zajedno.

Komentiraj

Filed under Društvo

IZGON VJEŠTICE MIRE

Miru Furlan u egzil je 1991. prognala ovdašnja mržnja. Doslovce je morala strahovati za goli život. Danas ljude tjera gola nužda, luzerstvo, perspektiva Hrvatske na dnu. Razlozi nedobrovoljnih iseljavanja naoko su različiti, ali korijeni su im sigurno isti. Atavistički nacionalizam krajem osamdesetih Jugoslavijom je prasnuo poput mučkog Big Banga, pripremajući tlo za prave krvožedne bitke. Nacional-rasistička teorija po tko zna koji put u historiji Balkana pokazala se najlakšim sredstvom za ostvarivanje ekonomske prakse: novog rasporeda pljačkaške naplate. Hrpica smiješnih feudalnih posjeda službeno proklamiranih kao države, ustrojena je po gangsterskom principu. Zaluditi jadne mase da im urgentno treba nova nacionalno čista državica a onda tu državicu spretno koristiti kao skladište za pranje krvavih para. Genijalno, zar ne? Prave posljedice vrlo brzo su došle na naplatu. Od 1991. do 2006. iz Hrvatske se (pod prijetnjom noža i žice ili trbuhom za kruhom) iselilo oko 150.000 ljudi. U posljednje tri godine iz zemlje je otišlo 32.000, od toga broja najviše je mladih. Mnogi od onih čija visokoobrazovana djeca sad bježe glavom bez obzira, makar konobarila ostatak života, svojom su pasivnošću ili aktivnom histerijom glasali za HDZ-ovsku pošast. I zapravo unaprijed žrtvovali rođenu djecu na pladanj životnog ćorsokaka.

“Kada sam pakirala stvari, kada sam se odlučila za odlazak, nisam mislila da zauvijek odlazim i da je riječ o egzilu. Htjela sam sačuvati zdravu i živu glavu. Nisam više mogla podnijeti da živim u toj bolesti koja se u to vrijeme širila svuda oko nas”, sažima neugodna sjećanja Mira Furlan u nedavnom interviewu za tjednik Novosti. Početkom rujna sudjelovala je u iskustvenoj terenskoj školi nazvanoj “Umjetnici u egzilu”, koju je u Islamu Grčkom organizirao Centar za mirovne studije. “Potpuna mi je novost na taj način, zajednički, govoriti o iskustvima koja sam prošla, i to s ljudima koji su se našli u istoj situaciji”, kaže Mira. A njeno iskustvo je užasno. Kao neprijeporna filmska zvijezda čitave Jugoslavije i jedna od najmagičnijih kazališnih glumica hrvatskog teatra svih vremena, početkom devedesetih doživjela je hajku anonimne gomile i javnih pojedinaca, bezdušno cipelarenje i bacanje na virtualnu lomaču. Kriva zbog ljubavi – tako se ukratko može ispisati teoretska optužnica iz ladica hrvatske ksenofobije. Usprkos vremenu koje je tražilo nekvarenu nacionalnu desnicu Mira Furlan se usudila voljeti srpskog redatelja Gorana Gajića. Živjeti otvorena srca između Zagreba i Beograda. Putovati kompliciranim vezama preko Mađarske, izbjegavati zabarikadirane pruge da bi stizala točno na vrijeme pred jednu i drugu publiku. Nije ni Gajiću bilo svejedno, i u Beogradu su tražili da taj zaljubljeni par izabere stranu. U svojoj matičnoj kući, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Furlanova je dobila otkaz kao zadnja statistica. Dične prvakinje jedva su dočekale da poderu fotografije s ogledala u njenoj garderobi. Anonimci su tražili krv i na Mirinoj telefonskoj sekretarici prijetili “četničkoj kurvi”, ugledni uvodničari (danas perjanice liberalizma i borbe za ljudska prava) u tjednicima su ispisivali teorijske eseje o potrebi da se izdajnicu potjera s katranom i perjem… Mira i Goran spakirali su kofere i otišli u Los Angeles. Počeli su odnule, on je nosio namještaj i zidario, ona prala klozete i konobarila. Na stranice pravovjernih hrvatskih medija Mira Furlan je puštena tek krajem devedesetih kao ambasadorica Delenn u SF-serijalu “Babylon 5”, kad je ispod debele alijenovske maske više nitko nije mogao prepoznati. “Ja na ovim prostorima spadam u izbrisana sjećanja, na čemu je ratna i poratna propagandna mašina tako zdušno i tako predano radila. Ipak, kada dođem u ove krajeve neprestano mi prilaze tzv. obični ljudi koji me se itekako sjećaju, i to po dobru , barem mi tako kažu. To me jako veseli, jer vidim da brisanje memorije, taj užasni brainwashing koji je izvođen u ovim predjelima svih ovih godina, ratnih i poratnih, ipak nije potpuno uspio. Osim kod tzv. kulturne elite, kod koje je propaganda postigla najviše rezultate”, govori u Novostima.

Problem i jeste u tome što današnja Hrvatska u velikoj mjeri počiva na ispiranju mozga i ravnodušju. Otišla Mira Furlan. Pa šta, ima drugih. Odoše mladi gubitnici. Pa šta, sretan im put. Mala zemlja za veliku prazninu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

ODLJEV MOZGOVA SA ZRĆA

Nešto nije u redu! Već par sekundi ni vjestice o tome kako je na Zrću?! Da nije zaratilo? Ili, da se nije kakav tsunami prelio do naše sinje kloake?! Da nisu očajni radnici Dine ipak pustili otrove i poslali sve u vražju mater?! Ništa od navedenog. Biće neki kvar, jer ubrzo su nauljene guze vrisnule iz pjene, mediji se pribrali i obavijestili nas da je Dembelija i dalje u zanosnom ritmu. Elem, premijer Milanović se izgleda informira na tim zrćanskim kronikama, ono s natučenim ogromnim partijanerskim naočalama psihodeličnih boja, dok blaženo na Hvaru izjavljuje: “Sljedeća će godina biti bolja, očekujemo rast, i to nije vjerovanje nego to govore pokazatelji, a ova je godina vrijeme konsolidacije.” Zato mislim da je nestrpljiva reakcija Mreže mladih Hrvatske. Ishitreno su djelovali, ne čekajući vrijeme konsolidacije i rast standarda o kojem premijer mantra u ove ljetne dane. Ili se ta djeca napajaju nekim paralelnim sustavom obavještavanja? Valjda prečvrsto stoje na crnoj zemlji a ne lebde na reklamnim kurtonima i tripovima jeftine kemije, pa znaju ono što Zrćani i Papayani ne znaju. Okupivši se na zagrebačkom Markovom trgu, predstavnici Mreže mladih odjeveni u crnu odjeću, simbolički su “(ne)obilježili” Međunarodni dan mladih (12. kolovoza), želeći upozoriti institucije i javnost na besperspektivno stanje mladih. “Ove godine nismo htjeli organizirati prigodne programe jer, problemi su postali preveliki da bi se taj dan obilježio samo radi obilježavanja i slavlja”, rekla je Mirela Travar, glavna tajnica MMH-a. Pa onda te, u crno zavijene duše, nabrajaju dosta čudne razloge da se ne tulumari do jaja: nemogućnost zapošljavanja mladih nakon završetka obrazovanja, nemogućnost rješavanja stambenog pitanja (čekaj, šta fali čučati kod staraca do pedesete i dalje?), “odljev mozgova”… Mirela Travar upozorava da se crna statistika odlaska obrazovanih mladih ljudi u inozemstvo na rad približava brojkama u vremenima ratnih godina! Sve po drastičnom principu gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa. Prosto je ko pasulj: Hrvatska odavno halucinira u procijepu između dviju stvarnosti. Jednu posreduju mediji i politička elita. Ta se Hrvatska nikada ne zaustavlja, surfajući po moru prekvarcanih silikona, ni sama jadna ne zna gdje je šuplja. Druga stvarnost se odmah ukaže čim skinete šarene naočale. Jer, tange idu na vodu sve dok ne postanu omča za vješanje.

Problematična je činjenica da, usprkos gomili dreka u kojem se valja ova zemlja, i dalje vlada izrazita pasivnost mladih ljudi u Hrvatskoj. Pogotovo u odnosu na Grčku i Španjolsku, s kojima je Hrvatska u istom dark-klubu besperspektivnosti nezaposlenih mladih stanovnika. No, na španjolskim i grčkim ulicama upravo mladi predvode žestoke protestne marševe. Mirela Travar to porazno stanje objašnjava time što u Hrvatskoj ne postoji veliki broj kritičnih mladih ljudi koji su politički aktivni. Niti postoji sustav djelovanja mladih u političko-društvenim procesima u smislu njihove uključenosti u donošenje odluka važnih za zajednicu. U svakom slučaju, potrebni su nam angažirani fluidi poput Mreže mladih, snažna svijest o tome da se beznađu može i mora stati na rep. Ne očekujemo valjda da revoluciju izvedu gljive i gljivani sa Zrća?

 

Komentiraj

Filed under Društvo