MIMA MILIJARDERKA

Da, složila se da je život u današnjoj Hrvatskoj u stalnom taktu Clash dileme: “Should I stay or should I go?” – Željela sam i ja otići, no kad sam se našla u inozemstvu onda me nešto vuklo nazad, da pokušam poboljšati i mijenjati ovo društvo. Za mene je domoljubni čin živjeti u ovakvoj Hrvatskoj. Mislim da je moja dužnost živjeti tu i širiti ljubav i dobru riječ – rekla je Mima Simić u emisiji Nedjeljom u 2. Jezgrovito objašnjavajući i nama i sebi, zašto ne odustaje i ovoj zloćudnoj zemlji jednom zauvijek ne zalupi vrata na odlasku.
Dežurni rodoljubi s crnoplavim hematomima od busanja u hrvatska prsa, da imaju imalo stida mogli bi se posramiti na jednostavno more činjenica po kojem plove Mima Simić i njeni bližnji. Dom je tamo gdje smiješ zadrijemati uz televizor, gdje lomiš kruh i pišeš pjesme, gdje plaćaš račune i ušuškavaš se u dekicu s nekim voljenim bićem koje ti je naslonjeno na ramenu. I u tom je trenutku tvoj jedini anđeo. Da je država iole normalna ne bi željela biti išta više od doma. Mima vjeruje da vrijedi boriti se za taj dan, kada će i ova prokleta Hrvatska možda postati mjesto ugodno za smiraj dana.
U tridesetsedmogodišnjoj Mimi Simić, književnici, filmskoj kritičarki i LGBT aktivistici, skutrilo se blago mudrosti (neki je se ne domognu ni za milijun godina, te mudrosti), poštenja i hrabrosti. Kao i u svim njenim dragima, koji su, u uvodnim prizorima emisije Aleksandra Stankovića, pustili obilje škrtih obrisa ljubavi, sreće, uzajamne pažnje i potpore, vjere i ohrabrenja. Dovoljne za vanredne štitove protiv svih vanjskih nepravdi. Mima je čuvana i pažena golemom ljubavlju svojih bližnjih, i očigledno istu ljubav nesebično i rasipno razdaje oko sebe. Na tome se čudu ljubavi napaja i njena hrabrost.
Još kao šesnaestogodišnja curica u danima ratnog zadarskog djetinjstva spoznala je svoju različitost. Prošla je kroz faze samopropitivanja i tek je u Londonu, radeći kao bejbisiterica, outala samu sebe. Senzibilizirana za nepravde usred homofobne, zatrovane sredine kakva je Hrvatska, Mima Simić je gerilski tražila načina da ulovi medij kojim bi svoje javno outanje pretvorila u oružje pomoći obespravljenima. Pronašla ga je, prije pet godina, u nastupu u showu “Milijunaš” gdje je u uvodnom ćaskanju s Tarikom Filipovićem rekla da je lezbijka i da živi s djevojkom. U gledalištu je sjedio Mimin otac, čovjek koji je ljubav spram svoje kćeri tada dijelio s milijunima, čitajući im lekciju o nesebičnom prihvaćanju. Emisija je emitirana na Uskrs i zgrozila mnogog militantnog bijednika većinske Hrvatske. Mima je tada osvojila i 125.000 kuna, a u stvarnosti se njeno bogatstvo mjeri u milijardama – majušnih kuglica nepatvorene sreće koje trepere kao na najraskošnijem božićnom drvcetu.
Treba zapamtiti nedjelju u 14 sati, 2. lipnja 2013. Bilo je to kao da uzimaš najljekovitiji antibiotik s produženim djelovanjem. Sposoban da razbije sve zloćudne organizme. I Stanković dugo nije ovako bio ganut (još od emisije s Mirom Furlan) od sreće i divljenja. Valja pamtiti i još zahvaliti Mimi Simić na ohrabrenju. Na primjeru kojega nam je dala. Jer, zašto bismo dovraga, prepustili ovu zemlju nazadnjačkim kurvinim sinovima da ju besramno arče. Zašto bismo odlazili od svojih najdražih, zašto bismo pogazili ono što jesmo i odustajali, samo zato da se đubrad veseli. E, pa neće moći. Tnx, Mima.