Tag Archives: obitelj

DECO, DECOOOO!

Svi znamo onog kultnog dedu iz Šijanove turobnosmiješne epske pjesme. Sjećate se, dakako, galamdžijskog luzera iz filma „Ko to tamo peva“, koji, braneći njivu od istih takvih luzera kao što je i sam, zapomaže: „Deco, decoooo…!“ Dozivajući sinove da zapriječe put raspadajućem autobusu. Jeka Šijanovog čiče možda na prvu i jest urnebesno komična, ali na našim balkanskim prostorima ima soundtrack beznađa. Više zvuči kao krik nemoći, kao zavijanje prestrašenih jedinki u borbi za grumen zemlje, dostojanstva, ljubavi i nade. Očevi i djeca na tom se Šijanovom ubogom oranju prokleto nadaju da su im vlastiti životi ono jedino na što imaju isključivo pravo. Da ljudskost mora imati milijardu različitih lica pod obrazima. Da će pravo pojedinca na dušu i tijelo jednom valjda prevagnuti na tacni slijepe pravde. A projekti kolektivističkih krdomana jednom zauvijek krepati od neodrživosti. Kako je krenulo, nismo se ni makli s te Šijanove uklete pustopoljine.

Elem, prema nacrtu novog Obiteljskog zakona koji se vari u opskurnim pecarama Hrvatske, moja bračna družica i ja više nismo obitelj. Sudeći prema naci-kriterijima kovača ovog novog diskriminatorskog dosjea, mi imamo gadnu kužnu manu: nemamo djece. Bezobrazluci državnog i paradržavnog brojanja neproduktivnih koitalnih hetero/homo radnji ili prljavih krvnih zrnaca, doista su već notorni. Međutim, ovo je jedan od najprimitivnijih pokušaja da se ozakoni fašistoidna isključivost kao društvena norma. Da se totalitarna pljuvačina drukčijih pretvori u legislativu donešenu u parlamentu (gdje se ionako najavljuju strijeljanja sudaca) i bizarni ispit na pravnim fakultetima budućnosti. Moja žena i ja našli smo se tako u skupini diskriminiranih: bračnih drugova bez potomstva; izvanbračnih zajednica kojima se poništava jednakost s bračnima; istospolnih partnera kojima se znatno sužava i praktički onemogućava usvajanje djece; zlostavljanih žena koje se od zlostavljača neće moći razvesti bez ponižavajuće i duge birokratske evaluacije a sve u cilju spašavanja kulta braka… Niti jedan iole ozbilniji zakon u svijetu koji se bavi problematikom porodičnih odnosa, ne upušta se u definiranje a kamoli propisivanje pojma obitelji. Baš zbog dinamike društvenih, ekonomskih, spolnih, rasnih i rodnih odnosa, zbog izvojevanih novih sloboda, kategorička pravnička definicija obitelji posve je suvišna. Ovdašnji poludjeli epigoni totalitarnih mrakova upravo se drznuše i to učiniti: propisivati podobne uvjete tko smije nositi licencu na zajednicu ljubavi po mjeri društva. Po tim njihovim arijevskim aršinima i Sveta obitelj je tek prezreni perverzni skvot. I kako je u zemlji feudalnog bezakonja i mrzilačke isključivosti posve suvišno tragati za pravničkom logikom, dopuštam si govoriti u krajnje emotivnom diskursu gnjeva: odjebite od moje obitelji! Tko vam je dao pravo da procjenjujete koliko nas je na našoj svakodnevnoj baušteli ljubavi i uzajamnog hrabrenja u vođenju života. Moja draga i ja smo ta najuža svakodnevna obitelj koju grlimo i gledamo joj u zjenice svakoga jutra i sklapamo joj oči svake noći. Ali s nama su i svi oni bližnji, rod najrođeniji i prijatelji najtješnji, veliki i mali, s kojima razmjenjujemo smjehove i suze, pobjede i poraze. Bogati smo djecom u toj našoj golemoj obitelji, ta koliko smo prvih jedinica odžalovali i za prve petice nazdravili, kolike smo već diplome dočekali i kolike sportske medalje o vrat objesili…

Pred nama je još jedan dokaz da je ova zemlja pomahnitala i da ždere svoju djecu, to je evidentno. Nego, pravo je pitanje, kako bi rekao moj prijatelj i kum (s čijom smo kćeri, našim kumčetom, još jednom davno prohodali i njen 18. rođendan uz Let 3 i brkove proletjeli), pravo je pitanje: što je slijedeće? Zakoni o podobnim očima, vjeri, boji kose? Propisane strane ulice za određenu vjeru, rasu, naciju… Novi logori? Srećom, moja nerođena djeca su negdje daleko, van domašaja vaših fašističkih šapa. A ja vas se ne bojim, bagro. Samo kopajte bezdan. Neće vam uspjeti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

ŽENA, RUDARSKI PRAVA

Žanrovi su idealni nosači za (iz)nošenje životnih ožiljaka. Zabavni su, gutamo ih s lakoćom, a u backgroundu -kao u onim pozadinskim trenucima kad scenski radnici demontiraju kulise eskapističkog showa- zgurili su se gorki, tamni slojevi. Kakav će rejting dosegnuti nova RTL-ova serija „Prava žena“ ovisit će o sijaset faktora i teško je biti prorok. Ipak, usuđujem se prognozirati da će se publika ovisnički navući na nju. Jer, serija to naprosto zaslužuje. Osim primarne funkcije da zarobi i zabavi pitkom vještinom priče, „Prava žena“ u sebi rekreira čitav niz terapeutskih pilula koje nam mogu poslužiti da sagledamo vlastite nesavršenosti, grube greške u životnim koracima, zapuštene društvene odnose i žrtvovane emocije. Najkraće: izvana soap, a iznutra noir. Birajući žanr koji vješto miksa zadane gabarite melodrame i sapunice, s digresijama u crnohumorne persiflaže (u sjajnom castu je za to kraljevski zadužena Elizabeta Kukić), autori su naizgled estradnim alatima progovorili o mučnoj estradizaciji naše zbilje, naših disfunkcionalnih obitelji i disfunkcionalne zemlje, o samoći i čemeru ispod šećernih kulisa površnosti. Gotovo da svaka eskapistička scena ima svog diskretnog svrdlajućeg trpkog crva naličja. A to je vanredan napor kojeg autorski tim (autorica priče i kreativna producentica Jelena Veljača, glavna spisateljica Nataša Buljan, redatelji Mladen Dizdar, Milivoj Puhlovski, Tanja Golić, Ivan Šarić, Peđa Marković; producenti Elma Fehatović Zubčić i Danijel Ivoš) očito rudarski iznosi.

Osnovna priča o ocu, dječačkoj neodgovornoj barabi (Filip Juričić je začudan u svedenoj robusnoj ranjivosti) i samosvojnoj a zanemarenoj kćeri (mlada srpska glumica Kristina Jovanović mogla bi bez po muke igrati u novoj verziji E.T.-ja ali i Lisbeth Salander) i gradnji njihovih pokidanih relacija, demijurška je projekcija koja će prelamati mnoge sudbine. Od prividno bezbojne, frustrirane producentice tv-showa a žilave fajterice koja brine o autističnom bratu (izvanredna Nataša Janjić) do mnogih drugih žena i muškaraca, lažirane vanjštine sigurnosti a kaosom ispod kože: nadahnuto i pošteno ih igraju Nela Kocsis, Marijana Mikulić, Iva Mihalić, Petar Ćiritović, Ana Vilenica, Jasna Bilušić, Aleksandar Cvjetković, Amar Bukvić…

„Prava žena“ već nakon odgledanog prologa dokazuje da ne postoje više i niže forme. Postoje samo čista i neskrivena rudarenja ili ona bezmuda shortcut otaljavanja koja najčešće završe u bezidejnom ćorsokaku letargije. Srećom, „Prava žena“ pripada onoj prvoj, uspravnoj kategoriji.

 

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

KAVICE MEĐIMURSKIH MAMA

Ja zaista vjerujem da se sreća pojedinca i društva krije u malim stvarima. Recimo, u šalici kave. Dok jednim okom nadgledate puzanje svojih klinaca, i s prijateljicama srčete espresso, moguće je pokrenuti korisnu civilnu udrugu. Dokazuju to Međimurske mame i trudnice (Udruga za poboljšanje života djece i obitelji), službeno udružene početkom listopada, no inicijalno su ideje počele razmjenjivati u proljeće 2011. U to se vrijeme u Čakovec iz Slavonije doselila Dragana Darmopil, mlada majka koja je u novoj sredini tražila društvo. Ali ne u besplodnom tračanju ili kukanju nad sudbinama, nego u kvalitetnoj gradnji življenja. Dragana je otvorila grupu na Facebooku “Međimurske mame i trudnice”, od nekoliko članica u startu danas se brojka popela na 2.500, a od početnih neobaveznih fejsbučenja došlo se i do umrežavanja ozbiljnih pitanja i problema sadržanih u roditeljstvu i porodici.

“Prošle smo se jeseni počeli sve više družiti, razmjenjivati iskustva. Poveli bismo djecu sa sobom i otišle na kavu u jedan trgovački centar koji ima igraonicu. Djeca bi se igrala, a mi bismo se družile. Onda smo u prosincu prošle godine organizirale prvu humanitarnu akciju za djevojčicu iz Virovitice koja je bila na liječenju u Zagrebu, a roditelji koji su željeli biti s njom u bolnici nisu imali financijskih sredstava za smještaj”, kako je sve krenulo objašnjava Daliborka Fundak, tajnica Udruge i jedna od administratorica grupe. Otkad su te familiholičarke, marljive inženjerke obiteljskih duša, u socu ispod okrenute šalice kave odlučile tražiti isključivo dobru budućnost, korisne akcije su se samo redale: skupljanje humanitarnih priloga za čakovečko rodilište, za malu Stephanie iz Zadra, za Leonu Mihalić iz Karlovca…Tada su shvatile da će svoje naume lakše provoditi u djelo ako se organiziraju u udrugu. Udomaćeni “baby buvljaci” u kojima mame trampe benkice i ostale stvari iz neiznošene garderobe bebirona, izvrstan su temelj za otvaranje trgovine rabljenom odjećom, što je samo jedna od ideja MMT-a. Žene planiraju još sijaset dobrih poteza – edukativne radionice o trudnoći, porodu, dojenju, maloljetnim trudnoćama, platnenim pelenama i slično, koje bi vodile osobe iz struke, ali uz mame s iskustvom koje bi sve demonstrirale svojim primjerima. Osim gugutavog blaženstva, Međimurske mame svjesne su teške prtljage razorenog društva i brojnih devastiranih obitelji. Zato žele inicirati akcije pomoći bolesnoj, nemoćnoj, napuštenoj ili siromašnoj djeci, socijalno ugroženim porodicama, nezaposlenim i samohranim roditeljima te majkama žrtvama obiteljskog nasilja. Možda bi megalanci krupnog kapitala mogli štošta naučiti od poduzetnih međimurskih žena. Njihov je lanac definitivno put do sreće. Umnožen u hiljadama pruženih ruku i ručica.

Komentiraj

Filed under Društvo