Tag Archives: Obiteljski zakon

DECO, DECOOOO!

Svi znamo onog kultnog dedu iz Šijanove turobnosmiješne epske pjesme. Sjećate se, dakako, galamdžijskog luzera iz filma „Ko to tamo peva“, koji, braneći njivu od istih takvih luzera kao što je i sam, zapomaže: „Deco, decoooo…!“ Dozivajući sinove da zapriječe put raspadajućem autobusu. Jeka Šijanovog čiče možda na prvu i jest urnebesno komična, ali na našim balkanskim prostorima ima soundtrack beznađa. Više zvuči kao krik nemoći, kao zavijanje prestrašenih jedinki u borbi za grumen zemlje, dostojanstva, ljubavi i nade. Očevi i djeca na tom se Šijanovom ubogom oranju prokleto nadaju da su im vlastiti životi ono jedino na što imaju isključivo pravo. Da ljudskost mora imati milijardu različitih lica pod obrazima. Da će pravo pojedinca na dušu i tijelo jednom valjda prevagnuti na tacni slijepe pravde. A projekti kolektivističkih krdomana jednom zauvijek krepati od neodrživosti. Kako je krenulo, nismo se ni makli s te Šijanove uklete pustopoljine.

Elem, prema nacrtu novog Obiteljskog zakona koji se vari u opskurnim pecarama Hrvatske, moja bračna družica i ja više nismo obitelj. Sudeći prema naci-kriterijima kovača ovog novog diskriminatorskog dosjea, mi imamo gadnu kužnu manu: nemamo djece. Bezobrazluci državnog i paradržavnog brojanja neproduktivnih koitalnih hetero/homo radnji ili prljavih krvnih zrnaca, doista su već notorni. Međutim, ovo je jedan od najprimitivnijih pokušaja da se ozakoni fašistoidna isključivost kao društvena norma. Da se totalitarna pljuvačina drukčijih pretvori u legislativu donešenu u parlamentu (gdje se ionako najavljuju strijeljanja sudaca) i bizarni ispit na pravnim fakultetima budućnosti. Moja žena i ja našli smo se tako u skupini diskriminiranih: bračnih drugova bez potomstva; izvanbračnih zajednica kojima se poništava jednakost s bračnima; istospolnih partnera kojima se znatno sužava i praktički onemogućava usvajanje djece; zlostavljanih žena koje se od zlostavljača neće moći razvesti bez ponižavajuće i duge birokratske evaluacije a sve u cilju spašavanja kulta braka… Niti jedan iole ozbilniji zakon u svijetu koji se bavi problematikom porodičnih odnosa, ne upušta se u definiranje a kamoli propisivanje pojma obitelji. Baš zbog dinamike društvenih, ekonomskih, spolnih, rasnih i rodnih odnosa, zbog izvojevanih novih sloboda, kategorička pravnička definicija obitelji posve je suvišna. Ovdašnji poludjeli epigoni totalitarnih mrakova upravo se drznuše i to učiniti: propisivati podobne uvjete tko smije nositi licencu na zajednicu ljubavi po mjeri društva. Po tim njihovim arijevskim aršinima i Sveta obitelj je tek prezreni perverzni skvot. I kako je u zemlji feudalnog bezakonja i mrzilačke isključivosti posve suvišno tragati za pravničkom logikom, dopuštam si govoriti u krajnje emotivnom diskursu gnjeva: odjebite od moje obitelji! Tko vam je dao pravo da procjenjujete koliko nas je na našoj svakodnevnoj baušteli ljubavi i uzajamnog hrabrenja u vođenju života. Moja draga i ja smo ta najuža svakodnevna obitelj koju grlimo i gledamo joj u zjenice svakoga jutra i sklapamo joj oči svake noći. Ali s nama su i svi oni bližnji, rod najrođeniji i prijatelji najtješnji, veliki i mali, s kojima razmjenjujemo smjehove i suze, pobjede i poraze. Bogati smo djecom u toj našoj golemoj obitelji, ta koliko smo prvih jedinica odžalovali i za prve petice nazdravili, kolike smo već diplome dočekali i kolike sportske medalje o vrat objesili…

Pred nama je još jedan dokaz da je ova zemlja pomahnitala i da ždere svoju djecu, to je evidentno. Nego, pravo je pitanje, kako bi rekao moj prijatelj i kum (s čijom smo kćeri, našim kumčetom, još jednom davno prohodali i njen 18. rođendan uz Let 3 i brkove proletjeli), pravo je pitanje: što je slijedeće? Zakoni o podobnim očima, vjeri, boji kose? Propisane strane ulice za određenu vjeru, rasu, naciju… Novi logori? Srećom, moja nerođena djeca su negdje daleko, van domašaja vaših fašističkih šapa. A ja vas se ne bojim, bagro. Samo kopajte bezdan. Neće vam uspjeti.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

FARBANJE DJECE

“Dovedite malene k meni”, tvrde upućeni da je Isus zborio. Sad, znate kako je s tim evanđeljima, svako ih je izrezivao, uvezivao i žvrljao po njima u skladu s interesima. Tako da se izvorna mantra Spasiteljeva u obranu malih, nejakih bića, kod nekih njegovih zaposlenika često promeće u antievanđeoske postupke. Župnička ruka na bedrima nevine dječice sigurno nije ono na što je Br.1 mislio kad se dao razapeti. Niti je, jadan, prošao svu tu golgotu da bi stanoviti roditelji ili čitave obitelji (često samoproklamirani kao gorljivi vjernici), vodili prave male ratove preko djece. Jer, ako ima išta tužnije od napuštene djece onda su to djeca loše rastavljenih, točnije, nikad dobro sastavljenih supružnika. Notornim bračnim drugovima kojima su brakovi bili isključivo alati za baražnu igru dominacije, brakorazvodne parnice savršena su scena nastavka rata. Posebno su maštoviti oko podlih udaraca uz navodnu brigu oko skrbništva nad djecom. Sudski registri i usmena predaja prepuni su najotrovnijih jezikovih juha koje tata i mama serviraju jedno drugom, dok začuđena sudska tipkačica šokirano trepće očima. Nikad neću shvatiti ljude koji loše životne korake, svoju potrošenu ljubav, ako je uopće postojala, žele bezdušno prebiti preko leđa najslabijih.

Zato me raduje najava nekih rješenja novog Obiteljskog zakona, vezanih za tematiku roditeljskih prljavih trikova oko djece-taoca. Ako teorija zaživi u praksi, mučni fajtovi oko toga s kim će dijete živjeti nakon razvoda braka, ucjene bivšeg partnera, beskonačne naknadne intervencije policije i socijalnih radnika, uskoro bi trebali biti prošlost. U procesu razvoda, roditelji će uz pomoć stručnjaka obiteljske medijacije sastavljati plan roditeljske skrbi. Taj bi plan počivao na samo jednom čeličnom načelu – provesti razvod tako da su zaštićeni najbolji interesi djeteta. Plan, koji dogovorno potpisuju oba roditelja, nakon razvoda braka postao bi obvezujući. Onim nepopravljivima, koji se ipak ne budu mogli ili željeli dogovoriti preostat će, kao i dosad, sudska bitka. Međutim, nova će ih rovovska kanonada prilično koštati. Osim svog odvjetnika, morat će zastupnika plaćati i djetetu te neće moći biti oslobođeni plaćanja sudskih troškova. Sado-mazo seanse valja, dakle, platiti. Djeca takvih morona ionako će dosta patiti.

U danima zečeva, šunke i ofarbanih jaja, spomenutim nadriroditeljima porastu neviđena krila. Njihova mašta nema kraja, zarazno se širi po koljenima porodice, u ofenzivu se uključuju svi – bake, deke, tete i stričevi. Brojni telefoni tada užareno zvone:

“Čekaj, rekla si da ćeš mi poslat Sofiju u nedjelju na cijeli dan!” urla Sofijin tata i bivši muž njene majke.

“Rekla i porekla”, hladno to spucava Sofijina majka i bivša žena njenoga tate. “Možeš je uzet tek popodne. Neće mi valjda dijete na Uskrs ostat gladno, ne vjerujem da je ona tvoja barbika išta jestivo skuhala…”

A kad su razdvojene obitelji još i različitih konfesija, uuuuh, zluradosti doista nemaju kraja. “Hristos voskrese”, jednog jutra čestita mali Miljenko babi na telefon, majci njegove majke s kojom Miljenko više ne živi. Baba topi suze od miline: “Pile babino, jel ti to meni na ručak stižeš?” Ali, uvijek postoji neko ali, dijete u neprilici odgovara: “Joj, neću baba, ne mogu ti ove godine doći, obećao je tata nagodinu… I još kaže tata šta ću više tamo kod tih trofaznih… Ne znam šta mu je to…”

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija, Sociologija