Tag Archives: obrazovanje

STUDENTSKA GERILA

Bratoubilačko klanje upravo je skončalo. Trupla posijana po blatu. Jedna je tiranija, navodno, pala. Druga se demokracija, navodno, smiješi. Okrvavljene insignije moći Macduff nudi licima ravnodušnog Parlamenta. Tko li će se prvi polakomiti?

Završni su to gorki taktovi „Macbetha“ Williama Shakespearea u tumačenju drčne, odgovorne i zaljubljenički posvećene djece pod brižnim mentorstvom i diskretnim redateljskim nitima Jasmina Novljakovića. Ispitne produkcije 3. godine studija glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku. Nominalno je riječ o propitivanju usvojenih znanja/vještina u kolegijima „Gluma: Igra u žanru“ i „Pokret 6: forma, stil, žanr“, na kojima je uz Novljakovića radio i vrstan pedagoško-suradnički tim: Goran Grgić, Saša Anočić, Danijela Pintarić, Selena Andrić, Alen Čelić, Nenad Pavlović. No, ova je produkcija i neoboriv dokaz magičnog komadića performerstva isključivo kovanog od ljudskih resursa, s nekoliko rekvizita i obiljem vizije. Komad mokre sklupčane krpe stravično će odjeknuti kao hropac umorenih potomaka – jer ima jeku u nefingiranom studentskom htijenju. Nema te hollywoodske produkcije koja bi nadomjestila sve one iskre iskrenosti koje su nam Novljakovićevi studenti nesebično pružili u izvedbi. Njih devet: Marijan Josipović (Macbeth), Antonia Mrkonjić (Lady Macbeth), Zdenka Šustić, Josipa Oršolić, Katarina Šestić, Lovorka Trdin (Vještice), Gabrijel Perić (Duncan), Marko Capor (Banquo) i Lino Brozić (Macduff), igrali su nošeni vjerom u ljepotu svog poslanja i moći kazališne mišolovke, gdje bivaju kažnjene sve nepravde ovoga svijeta.

Kao u nekakvom praklupku kozmičke pustoši (izvrsni su raspadnuti kostimi Jasminke Petek Krapljan), Novljaković i njegova družina počinju izdemoniranu Shakespeareovu priču. Mračnu kroniku u kojoj se likvidacije odvijaju (publika je postavljena u svojevrsnu skupštinsku poziciju) pred flegmatičnim predstavničkim tijelima. Parlamenti su danas jalove klupe ciničkih potpisa na alibijima predatorskih trumpoida. O tome govori ovaj „Macbeth“, rađen iz djetinje žudnje za nepristajanjem na stanje stvari. Jako je važno da će predstava kao repertoarna produckija ići na sceni GK „Joza Ivakić“ u Vinkovcima te imati svoj zasluženi život.

Načinom društvenog angažmana a ne tek pukim ispunjavanjem propisanih kvota, ovakvim predstavama UAOS pred mlade ljude iznosi zrele ispite ljudskosti. Ohrabruje u njima zabrinutost za budućnost devastiranog društva, generira njihovu socijalnu osjetljivost i njeguje gerilske klice otpora zlu, bešćutnosti ili apatiji. Najkraće: ovo nije povod za ocjenu u indeksu, ovo je ogroman estetski i etički korak do certifikata osviještenog hrabrog individualca. U zemlji masakriranog obrazovanja to je fakat podvig.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

VELIKI I MALI

I u ona pradavna vremena, dok je Televizija Zagreb još proizvodila dramski program, ljudi su se dijelili na velike i male. Druge podjele nikad nije bilo, niti će je biti. Bez obzira na životnu dob, društveni status, obrazovanje, rasu, spol ili geografsku lokaciju, postoje samo velike stvaralačke duše i mizerna destruktivna govna. Nažalost, ovi potonji su u većini, najčešće oni vladaju. Imaju moć, njome se bahato služe dok guše lekcije mudre manjine.
Elem, u sezoni 1970./71. mi klinci kao omađijani sjedili smo ispred pucketajućih ekrana i upijali malo-veliko majstorstvo serijala „Veliki i mali“, scenarista Milana Grgića i redatelja Berislava Makarevića. Upakirane u svakodnevicu porodičnih briga i razbibriga, te su priče iz tjedna u tjedan isijavale plemenitu lekciju dobrote i samoobnovljive sreće. „Dani, dani, da l’ mogu bit k’o sni / da l’ ovaj svijet može bit lijep /da l’ mogu svi sreću naći? / Radost, ljubav, to nije mala stvar / i zato znaj, što drugom daš to natrag primaš sam“, pjevala je Zdenka Vučković na špici, uz dalekovidni refren: „’Ko je dobar nije sam /oduvijek smo znali /prijatelja svi će nać’, veliki i mali…“ Nadam se da je ova nauka o umijeću nesebičnog davanja i čovjekoljublja makar malo pomogla da danas budemo bolji ljudi. Svi mi tadašnji navijači serijala.
Naoružani puno moćnijom tehnikom ali s posve istim altruizmom u prtljazi, proteklog tjedna (4. srpnja) predstavili su se stvaraoci spota Inicijative Svi mi – za Hrvatsku svih nas. U predivnom komadiću mudrosti (redatelj Andrej Korovljev, autorica grafičkog dizajna Barbara Blasin) u žanru plemenite (a tako često nacionalistički zasmrđene) nogometne igre, udarena je moćna pljuska netrpeljivosti, rasističkom gaženju i poniženju svake vrste. Kad spot krene gledamo skupinu dječaka na nekakvom školskom igralištu, prže po fudbalu, zaigrani, naizgled sve je idilično… A onda, kako koji klinac uštopa ili otpuca loptu, preko tijela mu nevidljiva ruka udara masni žig: JANEZ, MUSLIĆ, SRBIN, KOSOOKI, CIGAN… Djeca i dalje ciče u borbi za loptom, ali sibirska hladnoća spušta se na teren, a ženski glas iz off-a zabrinuto pita sve nas: „Želite li živjeti u ovakvoj Hrvatskoj…?“, zatim se filmić vrti natrag. Zahuktali mali veliki plejmekeri sad imaju prave etikete, koje slave njihove vještine: GOLGETER, VEZNI, GOLMAN, CENTARFOR…; a pozadinski glas, nadam se, rješava nas svake dileme o budućnosti: „… ili u ovakvoj Hrvatskoj?“
U ovoj prevažnoj, kratkoj a efektnoj borbi za bolji svijet, ovi malci (btw, članovi su dječjeg dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih, što je više nego jasan primjer kako je ovo kazalište doseglo snagu kuće društvene savjesti) su pokazali da nam sutrašnjica možda i ne mora završiti u apokalipsi.
„U ovoj prvoj godini članstva u EU svjedočili smo da se u Hrvatskoj zaustavlja proces izgradnje povjerenja i pomirenja te da kao društvo imamo velikih problema, pratili smo kampanju za uklanjanje ćirilićnih ploča u Vukovaru, sve više govora mržnje i zločina iz mržnje te nam je potreban ovakav pozitivan poticaj“, istaknula je Vesna Teršelič, osnivačica i voditeljica udruge Documente – centra za suočavanje s prošlošću.
Kada bi bilo pravde i razuma, ovaj spot bi preko noći dekretom postao obavezan u nastavnim programima – od vrtića do fakulteta. Ali u Hrvatskoj su pojmovi odgoja i prosvjećivanja pogubljeni u pustopašnim pašnjacima besramne borbe za vlast. Novom ministru znanosti, obrazovanja i sporta, dr. Vedranu Mornaru najpreče je bilo da otrči na Kaptol i tamo izljubi skute kardinalu Josipu Bozaniću. Tek da se meka inkvizicija ne bi osjećala kao da su joj uskraćeni alati djelovanja.

Komentiraj

Filed under Društvo

VIDOVITI IVAN

“Još kao dječak postao sam svjestan da ako hoću uspjeti u životu, moram svoj život posvetiti stjecanju novih znanja. To mi je vizija”, kaže 23-godišnji Ivan Bogdanović iz Seoca kraj Omiša. Imati jasnu i odlučnu viziju u Hrvatskoj (zemlji hendikepiranoj stihijskim vođenjima i psihodeličnim amaterskim strategijama) već je respektabilna činjenica. A kad dolazi od mladića slijepog od rođenja, riječ je o moćnoj lekciji svim onim neukim traljavcima i amoralnim muktarošima koji su upropastili ovdašnju budućnost.
“Ova promocija je tek mali korak u ostvarivanju mog konačnog cilja, završetka fakultetskog obrazovanja i, kasnije, zaposlenja, ali ona je i dar mojim roditeljima, mami Nediljki i tati Damiru koji su sa mnom prošli puno toga, a unatoč svim preprekama, nikad nisu odustali od želje da postanem što samostalniji. Oni su mi inspiracija za sve i ponosan sam na njih, kao i na svog desetogodišnjeg brata i dvanaestogodišnju sestru koji su mi velika ljubav. Zaista, ova diploma je dobra satisfakcija za sve naše borbe koje su vođene proteklih godina”, gordo je u Slobodnoj Dalmaciji ispričao Ivan Bogdanović, koji će 12. srpnja na splitskom Filozofskom fakultetu biti promoviran kao prvi slijepi prvostupnik toga fakulteta. Diploma na studiju povijesti neće za Ivana biti samo njegov certifikat o naučenom, nego i svojevrsna preambula za sve slične borbe u ovom društvu. U stvarnosti punoj dugih sijesti bahate “zlatne mladeži” (nakon nadrogiranih ispraznih noći) i korumptivne sposobnosti njihovih tatica da podmažu gdje već treba, Ivanov primjer svjetluca kao iskonska potreba skromnosti, odricanja i napretka. Svakodnevno sam putuje 37 kilometara autobusom iz svog sela do faksa. Pa još pohađa predavanja na tri lokacije u gradu. “Mora se tako. Da sam ovisio o drugima, do sada bih već imao mentalni slom. Moji roditelji od malena su se trudili oko moje samostalnosti”, izlaže Ivan malu veliku priču o životnom geslu porodice Bogdanović.
Visoku ljestvicu borbenosti u okršajima sa životom u kojem je najmanje fair playa, i neutažive žudnje za obrazovanjem, postavio si je još u petom osnovne: “Kada sam uvidio da su za slijepe predviđena meni nezanimljiva zanimanja poput telefonista, fizioterapeuta, masera… Rekao sam sebi ‘moraš probati više’. Danas je moja sljepoća meni prednost. Da nije nekad jako teško, lagao bih, ali ne bojim se budućnosti sve dok je zdravlja.”
Ivan svoja čvrsta načela želi nesebično ugraditi u promjene u sustavu, nastojeći pomoći u što većem senzibiliziranju društva za probleme ljudi s invaliditetom. “Ne želim se preseliti u Split dok studiram jer bi time ‘izdao’ svoje selo, a javnost bi ostala uskraćena za prizor slijepe osobe u autobusu i na ulici. Svojim primjerom želim promijeniti stvari”, ističe Bogdanović. Tako je prošle godine organizirao studentsku konferenciju “I mi studiramo, zar ne?”, kojom je htio ukazati na probleme studenata s invaliditetom, ali i otvoriti dvosmjernu komunikaciju – praktično pokazujući studentima nastavničkog smjera kako da se ponašaju prema učenicima s invaliditetom na nastavi.
Na adrese resornih ministarstava Ivan uporno šalje mailove, ukazujući na propuste organizacijske ili financijske prirode. Recimo o vrtoglavoj cijeni knjiga na “brajici” (Braillevo pismo), kad knjige za jedan razred osnovne škole dosežu i cijenu od 50 tisuća kuna! “Digitalizacija literature je ono o čemu sanjam jer jako volim čitati, posebice o povijesti”, kaže Ivan i nepokolebljivo poručuje: “Moj primjer i primjer moje obitelji pokazatelj da se isplati ulagati u slijepo dijete, odnosno dijete s invaliditetom. Mojoj mami su kazali kad sam se rodio da nikad neću ni govoriti, a evo me, ne stajem pričati.”

Komentiraj

Filed under Društvo

NE POGUBITI SE…

“Na žalost, ne mogu ostati do kraja”, tužno je rekla prekrasna Ramona i zaklopila duge baršunaste trepavice kojima ni milijarde dobro plaćenih ekstenzija ne bi naudile. Ustala je, protresla kosom od crnih bisera i otišla. Na vratima je dreždio njen otac, nestrpljivo psujući.

Prije desetak godina, u “kameno doba” komunikacijskih alata, s kolegom sam u Zagrebu držao trodnevni komunikacijski workshop za udruge civilnog društva. Među najaktivnijim sudionicama (radionica je bila namijenjena isključivo ženskim organizacijama) već prve večeri istaknula se mlada Romkinja Ramona. Ljepota, znanje i prodorna inteligencija u te su djevojke oblikovale začudnu kombinaciju dostojnu CNN-a, BBC-a i Zuckerberga zajedno. Frizerka po zanimanju, imala je ambicija, želje i strasti da od svog života izgradi nešto više. Na žalost, prepreke pred njenim čežnjama nisu bile male. Otac ju je čekao i te prve večeri. Odvodeći ju, nešto je bijesno komentirao. Drugi dan, kod pauze za ručak, prišla nam je i rekla da joj je žao ali da mora odustati. Ramona se borila protiv dvostruke ignorancije: nerazumijevanja unutar željeznog patrijarhata svoje obitelji te društva koje napretku i obrazovanju pripadnika njezine nacije postavlja diskriminacijske prepreke.

Ne znam gdje je danas Ramona i da li je uspjela izboriti se za svoje izbavljenje, ali sjetio sam se njezinog slučaja čitajući priču novinara Siniše Bogdanića, rađenu za Deutsche Welle. “Siromaštvo i nedostatak osnovnih životnih uvjeta bez tekuće vode i struje dovodi do odbačenosti koja pak rezultira ranim napuštanjem obrazovnog sustava i nesnalaženjem na tržištu rada”, podsjeća Bogdanić na zatvorene krugove marginalizacije Roma. Jedna od onih koji ustraju, i čije iskustvo je posve suprotno (porodično i socijalno) jest zagrebačka Romkinja Melanija Mešić, učenica trećeg razreda Prve ekonomske škole. Jedina Romkinja u školi, imala je sreću te nikada nije iskusile rasističke uvrede, niti bilo kakav teror netrpeljivosti. Melanija ima petlje preskočiti sve barijere koje joj ovo društvo i naslijeđe postavljaju. Planira upisati Ekonomski fakultet u Zagrebu, ali tu joj nisu granice, htjela bi pokušati i vani, recimo biznis i menadžment u Velikoj Britaniji. U osnovnoj školi je u njenom razredu bilo još šestero djece romske nacionalnosti, ali, osim Melanije, ni jedno od njih nije završilo osnovno obrazovanje. “Pogubili su se negdje na tom putu, padajući iste razrede i po nekoliko puta da bi na kraju odustali”, kaže Melanija: “Meni je tata rekao da ću, ako ne budem išla u školu, morati raditi. Rekao je da me neće financirati. Vjerojatno bih se morala i udati. Učim na tuđim greškama.”

Ne pogubiti se… Melanijin recept izdržljivosti mogli bi zapisati i naučiti mnogi. Težak je, mnogo je odricanja potrebno, ali donosi plodove.

Komentiraj

Filed under Društvo