Tag Archives: održivi razvoj

GRADITELJI ODRŽIVE DRŽAVE

Zaista je nebitno kolika je država. Jer, država su ljudi. Na tri kvadrata ili milijune kvadratnih kilometara, posve je nevažno. Bitan je materijal od kojega je izgrađena. A najnosiviji, najgrađevniji materijal jeste čovjek sam. Zato je u jednoj karlovačkoj kućici od 300 starih automobilskih guma više sadržaja, volje, energije, vizije i želje za budućnošću nego što je ova država u stanju i zamisliti. Projekt o kojem pišem, nastaje već nekoliko godina u zdušnom neimarskom žaru udruge Eko Pan iz Karlovca. Umjesto da završe na otpadu i otamo truju našu sutrašnjicu, islužene gume poslužile su kao materijal za održivu ekološku kućicu (earthship house), prvu na našim prostorima. Kuća bi prije zime trebala pod krov, ispunjavajući svoju misiju dokazivanja da se od odbačenih materijala itekako može sagraditi mjesto za život.
“Istina, ovo nije stambena zgrada već pokazni poligon kako se i na drugi način mogu graditi kuće. Zemlja se stavlja u gume i sabija se, a gume se slažu u riblju kost, kao kod gradnje zgrade ciglama. Također, zemlja se stavlja i u prazan prostor i također sabija. Tri strane zgrade su ukopane u zemlju, odnosno postavljen je svojevrstan temelj, a četvrta je strana južna. Trenutno postavljamo hidroizolaciju, a prije zime se nadamo kako ćemo ju staviti pod krov. Odnosno, organizirat ćemo radionicu postavljanja zelenog krova koji je sjajna izolacija”, kaže Valentina Mesarić iz udruge Eko Pan, objašnjavajući princip izgradnje takve kuće.
Iz konstrukcije udruge lako se čita osnovna vodilja: umjesto gramzive destrukcije koja se poput otrova širi venama današnjeg predatorskog svijeta, uzidati čovjeka u spokoj komadića zemlje predovoljnog za njegove potrebe.
Ideja o earthshipu započela je još 2011. kada je udruga kupila zemlju u Šćulcu. Prvo su iskrčili teren te iskopali rupu za “temelj” buduće kućice. Iduće, 2012. godine su na red došli zidovi, a u godini trećoj ide konstrukcija. Uz sve te zidarske poslove na svojoj su “baušteli” dali apsolutno povjerenje onome što zemlja rađa, samo ako joj pristupimo s povjerenjem a ne s uništenjem osvajača. “Budući da primjenjujemo princip permakulture, sadimo šumski vrt, također imamo i voćnjak. Zapravo, primjenjujemo permakulturne principe prema zonama. Ondje smo ljetos napravili i spiralni vrt sa začinskim biljem i povišene gredice. Želimo isprobati sve tehnike koje su suprotne konvencionalnima, a da bismo u tome uspjeli, pomažu nam volonteri iz cijelog svijeta”, zadovoljno ističe Valentina Mesarić.
Ljeto koje upravo nestaje pred nama, u Eko Panu su iskoristili za organiziranje međunarodnog volonterskog kampa (12. do 28. kolovoza) u kojem su radili volonteri iz Belgije, Francuske, Španjolske, Italije, Ukrajine, Turske i Hrvatske.
Po svemu sudeći, Ekopanovci kao entuzijasti i hrabri borci za doličnu sutrašnjicu, su idealni stanovnici, oni koji će iznijeti državu održivog razvoja kakvu predviđa Mirela Holy. Kako već pratimo, bivša, brutalno odstranjena ministrica ekologije, punom parom radi na osnutku političke stranke temeljene na održivom razvoju s ljudskim pravima, gospodarskom razvoju i zaštitom okoliša. Možda se jednom i probudimo na takvom komadiću ljudskosti, zato sanjati nikako ne smijemo prestajati.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Ekologija

VRT NJEGOVANE SREĆE

“Mnogo puta došlo mi je da spavam na krovu. Zvijezde nad glavom zvuče prilično dobro”, zaneseno priča Boris a njegov prijatelj Vedran kaže: “Nedavno sam i ispit spremao učeći među cvijećem”. Njih dvojica i Nenad, kao treći nerazdvojni frend iz jednog trešnjevačkog nebodera, ne dangube vrijeme u favelama oko svoga kvarta. Oni ne odlaze u divlje nasilne ekspedicije do Zapruđa i Utrina, ne šoraju slabe po ulicama, ne dilaju drogu i ne fiksaju se besciljno. Njihov mali gang of three uzgaja sjeme dobrog života i uživa u svakom listiću na krovu 15-erokatnice u Susedgradskoj – iz njihove sretne vizure nedvojbeno krovu Svijeta. Dečki su i prije obožavali zapuštenu terasu na vrhu, maštali su o tome što i kako napraviti s tim prostorom na dobrobit svih stanara, a onda se u tu zagrebačku zgradu doselio Stjepan Škrinjarić i kao nekakav zen-guru iz bajke, posadio prve klice…

U mrkom obilju katastrofičnih priča, depre i gubitništva, fantastično je zamirisala priča iz subotnjih Nekretnina, priloga u Jutarnjem listu. Mala, prividno nevažna (u konkurenciji žestokih tema političko-ekonomske bijede, domaće i svjetske) a bogata poput starozavjetne mudrosti. Prije svega pokazuje i dokazuje po milijuniti put da je uređenje, spokoj vlastitog praga ono što daje snagu za opstanak. Da je građanska svakodnevna volja da raskrče džunglu nevolje na stubištu svoje zgrade, onaj najžilaviji korijen, predujam za napredak društva. I da te oaze nikako ne moraju biti fatamorgane poput hrđave države. Umjesto smrknutih oborenih pogleda u ispljuvanom liftu, umjesto trulih terasa i podrumskih šupa za samoubojstva, moguće je posaditi želju vitalnosti. Ona će uvijek donijeti plodove, možda majušne i neugledne, ali pune dobrog nektara.

“Kad sam doselio na zadnji kat shvatio sam da je preko puta moga stana terasa koja je posve prazna, a prostor je naprosto mamio da se nešto učini s njim. Prvo sam posadio penjačice, a potom bambuse i razno bilje…”, priča Stjepan, volterovski vođa ove zgrade: “To me koštalo desetak tisuća eura, ali mislim da je vrijedilo. Svi koji vide našu terasu oduševljeni su, mladi ljudi dolaze i druže se, uživaju u mirisu biljaka, pomažu sa zalijevanjem i dopremanjem novog bilja. Želim da svi uživamo na našem krovu.” A tamo gore, niču ruže, brusnice, bosiljak, maslina, oleandar, ružmarin, cherry paradajzići… Svakodnevno je netko zadužen da uzme šmrk u ruke i zalije tu bašću ni na nebu ni na zemlji. Stjepanovi mladi sljedbenici kažu da budu tužni kad neka biljka ne uspije, ali i to je život. “Mama me nekad pošalje po koji listić peršina, a činjenica da on raste na zgradi nas oduševljava. Pa tko to još ima?!” ushićen je Boris, jedan od mladih pionira održivog razvoja. Začinskih ideja ovim vrednicama nikada ne manjka. Iako se slažu da su im zvijezde najljepše osvjetljenje, planiraju gore provesti i struju, pa da mogu gledati filmove na otvorenom. Nekako vjeruješ da nema te kataklizme koja bi pokorila Stjepanov neboder. Uvijek će se naći koja preživjela maslina ili papričica. Raj je ponekad doista nadohvat ruke i počinje već na petnaestom katu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

ZAKLADA SRCA I PAMETI

U rijetkim medijima koje još zanima dobrobit društva a ne prostituiranje najnižih profitnih nagona, svježe inicijative iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva morale bi odjeknuti poput revolucije. Ili bi im se barem morala pružiti dolična medijska njega, prostor i poticaj. Mislim, u državi u kojoj se jedva išta proizvodi, u kojoj se najčešće švercaju poluproizvodi, škart ili dilana roba sumnjivog kvaliteta, u klimi gdje se sve više prezire i gazi rad, sama činjenica stvaranja novog dobra već je vrijedna poštovanja. A kad se još radi o proizvodima samozatajnog društvenog blaga, onog neprofitnog kapitala nužnog za opstanak društva sretnih ljudi, e tu zaista treba poduprijeti proizvodnju iz sve snage. Elem, Nacionalna zaklada raspisala je natječaj (otvoren do 11. listopada ove godine) za dodjelu nagrada za društvene inovacije u 2012. “Cilj je potaknuti pozitivne promjene u društvu inovativnim rješenjima koja se temelje na uključivosti i solidarnosti te učinkovitosti i ekonomičnosti. Prvo desetljeće u trećem tisućljeću pokazalo se kao jedno od najsloženijih razdoblja u razvoju čovječanstva jer su razni oblici krize koji su zahvatili svijet od krize morala do krize financijskih sustava ukazali na potrebu iznalaženja novih puteva i modela rješavanja postojećih problema”, stoji u ciljevima natječaja. Nedvosmisleno se želi okuražiti preobrazba zapuštenih društvenih djelatnosti i institucija, jasno je markirano da je kriza morala neodvojiva od krize stvaranja kapitala. Kod nekontroliranog bogaćenja nauštrb temeljnih društvenih vrijednosti, posebice socijalne pravde, društvo je osuđeno na propast. Pozvane su sve zainteresirane udruge i zaklade koje djeluju u Republici Hrvatskoj (registrirane prije 1. siječnja 2012.) da na natječaj prijave inovacije u području zaštite prirode i okoliša, održivog razvoja, smanjenja siromaštva, socijalne skrbi, zaštite zdravlja, obrazovanja, brige o djeci, kulture, zaštite i promicanja ljudskih prava…, dakle onih vanrednih društvenih napora često nevidljivih pred očima površnih moćnika. Na ovaj natječaj mogu se prijaviti znanstvene, tehničke i tehnološke inovacije a uz plakete dodijelit će se i do 10 novčanih nagrada po 7.500 kuna.

Kako se pozitivne vrijednosti u čovjeku stvaraju i strpljivo njeguju od malih nogu (za dobre vibracije zaista nikad nije prerano početi) iznimno je poticajan natječaj za nagradu “Otisak srca” za razvoj volonterstva djece i mladih. Natječaj je namijenjen (rok za prijavu je također do 11. listopada) osnovnim školama i srednjim školama. Dodijelit će se ukupno do 10 nagrada za osnovne škole i do 5 za srednje škole, a svaka nagrada uključuje novčani dio od 10.000 kuna za provedbu nagrađene inicijative ili modela volontiranja te plaketu “Otisak srca”. Ovakav oblik ohrabrivanja plemenitosti i zajedništva u vremenu kad su djeca okružena agresivnim primjerima bezdušja, upravo je fantastičan.

Naposljetku, svakako treba spomenuti i Pozivni natječaj za uspostavljanje razvojne suradnje u području centara znanja za društveni razvoj u Republici Hrvatskoj. Otvoren (rok do 11. listopada) je isključivo za one udruge koje su u proteklih pet godina ostvarile financijsku podršku Nacionalne zaklade te kroz razne oblike vrednovanja koje je provela Nacionalna zaklada dokazale kvalitetu i profiliranost svog djelovanja.

Listajući najnovije projekte Nacionalne zaklade zapazit ćete promišljen i jedini održiv poziv na razvoj novog modela ljudske egzistencije “koji se temelji na modernizaciji, inteligentnom pristupu i dijeljenju. Te su promjene ujedno i pozivnica svima nama da se promijenimo u zajedničkom radu za bolje sutra.”

3 komentara

Filed under Društvo

ISKONSKI FEJSBUKERI

Ima li Beatriz Valenzuela Garcia koju kap argonautske krvi, tko bi to znao u vjekovnim mediteranskim preplitanjima. Ali, poput antičkih putnika, znatiželjna je cura dolutala iz rodne Barcelone do Murtera i opčinila se otočkim tajnama. Proučavajući fotografije mlade (22) španjolske umjetnice odmah vam je jasno kakva nju strast goni. Ona žudnja za otkrićem životnih misterija koje se, već tisućama godina, kriju u jednostavnim mrvama ljudskog trajanja. Da bi mogla proniknuti u nedokučivo a tako blisko, Beatriz se morala opremiti golemim zalihama ljubavi i strpljenja. Ova studentica psihologije, i pasionirana zaljubljenica u fotkanje, na Murteru boravi u vrijednoj misiji. U programu Europske volonterske službe volontira pri Edukacijskom centru za održivi razvoj otoka i priobalja murterske udruge Argonauta. Dok su brijale zimske bure, Beatriz je došla na zanimljivu ideju i zajedno s učenicima Osnovne škole Murterski škoji povela dokumentarističko-artistički projekt. Devet mjeseci objektivom je “zamrzavala” stvarne živote četrdesetak starih mještana te slušala i bilježila njihove priče, osobito one anegdotalne ili na rubu otočkih legendi. Nastali radovi prezentirani su početkom srpnja (izložba će trajati do 31. kolovoza) u udruzi Argonauta pod nazivom “Lica i Uspomene – Tragovi vremena na licima starijih žitelja Murtera”. Ispod fotografija su efektno ukomponirani kratki reporterski rezovi.

“Cijeli svoj život radila je ili kao kuharica ili u polju, te smo bili ugodno iznenađeni kada nas je odlučila naučiti kako se pljevi vrt. Na kraju mi je zaželjela da nađem dobrog dečka i naravno da se udam u Hrvatskoj”, zabilježila je Beatriz ispod slike Lidije Markov (83), none nemirne divlje plavičastosrebrne kose i pronicljivih, užagrenih očiju boje mora. Ili uz crno-bijeli kadar, uz meštra Špiru Juragu (74) koji kao da dolazi iz Smojinog zaboravljenog svijeta, eno sad će reći da “neće politiku u svoju butigu”, stoji zapisano za pamćenje: “Kada je kao dječak sa svojih 13 godina započeo posao frizera i brijača nije ni slutio da će taj posao obavljati više od 61 godinu…” Statistika postanka i opstanka, jednostavna i savršena kao grumen soli.

Korist ovakvog memoriranja patinastog življenja na škoju, bila je višestruka. Osnovci su vježbali engleski i dobro se edukativno zabavili, surađujući s energičnom došljakinjom. Buduća psihologinja itekako se natovarila iskustvom i mudrošću, u neposrednim kontaktima s veteranima tvrde egzistencije. A, rekao bih, najviše su profitirali stari murterini. Mogu samo zamisliti s koliko su zahvalnosti i oduševljenja dočekali činjenicu da im netko poklanja pažnju. Da ih netko želi čuti, saslušati i zapamtiti njihove iskonski ofejsbučene statuse. Da još ikom mogu izgovoriti što ih tišti, povjeriti čemu se vesele a od kojih suza nikad neće oprati svoje tuge, presretni da netko hoće s njima još jednom odžudjeti njihove uminule ljubavi. Trebalo bi ovom malom murteranskom Amarcordu omogućiti da doplovi i na kopno. Neka putuju njihove bore i sjedine, neka posjete sve gradove po zaleđu. Zaslužile su.

Komentiraj

Filed under Društvo