Tag Archives: Osijek

MALI DAROVI BUDUĆNOSTI

Uboge domaće starlete po navici su već sricale kakve će to drastične odluke donijeti u 2014. A poslanice civilno-crkvene službene uprave i raznoraznih paravlasti (ta je granica kod nas sve mekša, mekša od dreka) odjekivale su ispred posljednjih lanjskih TV-Dnevničkih aranžmana. Isprintamo li račun za prošlogodišnju usmrđenu terevenku ovog društva, učitat ćemo užasne stavke: homofobija, rasizam, revival klerofašizma, pohlepa, komatozna nezaposlenost, bešćutnost, socijalna dezorjentiranost… Zato svaka majušna klica suprotnog smjera, raduje do neba.
Kako čovjek ne bi skakao od veselja, kad začuje da baš klinci imaju snage, mudrosti i želje da ponude darove budućnosti. Da bi lekcija još žešća bila, riječ je o knjigama – prezrenim “okaminama” naše sve zatucanije zemlje. Slagalica, Zaklada za razvoj lokalne zajednice iz Osijeka, pokrenula je akciju prikupljanja sredstava za nabavku knjiga u školske knjižnice. S osobitim žarom i marom, uključili su se učenici osječkih osnovnih i jedne srednje škole. Donirajući po kunu ili dvije, nabavili su preko 60 naslova za knjižnice svojih škola. Mali filantropi tako su na najkonkretniji način zadužili svoju, ali i buduće generacije (svaka knjiga označena je naljepnicom kao memorijom). Akcija će se nastaviti do kraja školske godine 2013./2014. Zgodna je epizoda s jednim malim skeptikom koji se zapitao kakve se to knjige mogu kupiti po kunu, ali kad su mu objasnili da se kunu po kunu, solidarno umrežene, itekako može doći do cilja, odmah se zagrijao za akciju.
“U akciju je za sada uključeno sedam osnovnih škola – OŠ Grigor Vitez, OŠ Tin Ujević, OŠ Jagoda Truhelka, OŠ Vladimir Becić, OŠ Franjo Krežma, OŠ Mladost, OŠ Vijenac te OŠ Fran Krsto Frankopan, uključila se i 3. gimnazija, a prikupljeno je 3.197 kuna. Djeca, ali i nastavnici te roditelji oduševljeni su ovim projektom u kojemu sudjeluju svi svojim dobrovoljnim prilozima. Naime, djeca su u kasice ulagala po kunu dvije tijekom tri tjedna, a na iznos kojega su skupili, Zaklada Slagalica je dodala 100 kuna”, kaže Dijana Živković, voditeljica projekta i suradnica Zaklade Slagalica.
Posebno su se istaknula djeca u osnovnoj školi Mladost (čak se i domar pridružio akciji), gdje je prikupljeno 1.322 kune te im je dodjeljena 21 knjiga i to po njihovom izboru. Što je još jedan sjajan pedagoški potez, bez uskogrodnog nametanja isključivo nedodirljivih lektirskih naslova. Djeca su u posebnu kutiju ubacivala svoje želje. Čak 140 glasova osvojila je knjiga o megapopularnom teen bendu “One Direction”.
Prateći poteze ovih malih filantropa, ja se za budućnost ne bojim. Lekcija je više nego jasna.

Komentiraj

Filed under Društvo

SLAMA JAČA OD BETONA

“Taj mali svijet izgrađen od slame nekako mi se činio kao san”, napisala je Helene Glatter-Götz na blogu udruge Dunavision. Povjerivši čitateljima namjernicima kakvu je pozitivnu energiju ugradila u sebe u nekoliko vrelih osječkih dana. “Evo što sam osjećala cijeli tjedan: svatko je radio ono što je nagonski osjećao, kreirajući i gradeći prostor koji potpuno ispunjava njegove potrebe. Svatko je sudjelovao u stvaranju zajedničke slike, komad po komad, u svom ritmu, slijedeći zajedničku viziju…”, iskazala je Helene dubinsku esenciju manifestacije Slama-Grad. To je izgradnja prostora i života prema stvarnim potrebama opstanka a ne pohlepe. Njega normalnog života a ne megaforsiranje skeletona gramzivosti i potčinjavanja.
Austrijska udruga Kineme i osječka Kuina (u suradnji s udrugama Dunavision, Ospera, RitmOS i Samospoznaja) od 1. do 6. srpnja upriličili su pravi iskonski team building, nazvan Slama-Grad, a koji se ukotvio na prostranstvima kampusa osječkog Sveučilišta – posebno u staroj napuštenoj zgradi austro-ugarskog Manježa. Aktivisti su kroz participativnu intermedijalnu radionicu gradili naselje po načelima “Pattern Language”, ustanovljenima u vizijama slavnog austrijskog arhitekta Christopha Alexandera. Thomas Moritz iz Kineme pojasnio je sudionicima osnovne Alexanderove principe: stvari se ne planiraju nego se radi po trenutnom feelingu; lijepa mjesta se ne diraju nego se ružna ukrašavaju; odluke se donose u grupi, fleksibilno i elastično za prenamjenu; važan je timski rad uz poštovanje pojedinca…
“Mi smo kroz dane u kojima smo radili s balama sijena i drugim prirodnim materijalima, kao i onima koje smo zatekli na Manježu izradili kuhinju, dnevnu sobu, veliku prostoriju za radionice, chill out kutak, spavaće sobe, terasu, dječji toranj, kutak tišine, i još dvije prostorije za rasprave, kao i sređen Manjež za radionice”, kaže Iva Drozdek, članica Kuine.
“Ljudima od slame” u osječkoj je preriji ponuđeno još niz radionica, namijenjenih i razvoju kreativnosti ali i treningu svakodnevne egzistencije. Betty Quast održala je radionice pravljenja mozaika od stakla, radionicu kreativnog pisanja te radionicu heklanja. Erich Faller iz udruge Kuina vodio je radionicu izrada predmeta od slame. Marija Nuić iz Samospoznaje, podučavala je izradi prirodne kozmetike te predstavila Konstelacije – jedinstvenu psihoterapeutsku metodu za rješavanje osobnih i obiteljskih problema. Udruga RitmOS pobrinula se za soundtrack i održala radionicu sviranja afričkih bubnjeva.
Drugi čin slamogradnje odigrava se u Južnom Tirolu – od 23. srpnja do 5. kolovoza, gdje Udruga Kineme prenosi iskustva stečena u vizionarstvu Slama-Grada. U Tirolu su im se pridružili i članovi udruga s kojima su radili u Osijeku.
Arhitektura je to održive sreće u čiju konstrukciju svaki pojedinac ulaže svoju slamku spasa. Zvuči utopijski, ali riječ je o jedinoj mogućoj mjeri koja može spasiti ovaj svijet od kanibalizma. Kao i uvijek, postoje pojedinci koji su spremni boriti se za ostvarenje takvog sna.

Komentiraj

Filed under Društvo

GRADONAČELNIK KAO PRVI SLUGA

Ivica Vrkić, poput nekog protagonista priča Danila Kiša, kao disident je u socijalističkoj prošlosti često imao posla s mrkim momcima u dugim kožnatim kaputima. Upadali bi u noćno nedoba i odvodili ga na obrađivanje u podrumsku memlu. Vrkić (u vrijeme burnih zbivanja 1971. predsjednik Socijalističke omladine Hrvatske) nikada nije bio paranoik ni fanatik, ni u vremenima kada je fanatizam imao hijerarhijsku vrijednost za uspon na ljestvici moći. Uostalom, na ovim balkanskim prostorima fanatizam je uvijek u modi. Bez obzira na “demokratsku tranziciju” to je i dalje omiljen dres političara, te se svaki otklon od njega čini ugodnim iznenađenjem. Maltretiranja, sumnjičenja i poniženja nisu u Vrkiću usadili ni trunčice osvetoljubivosti i želje za naplatom računa. U pustopoljinama gdje je zakon osvete najžilaviji zakon, gdje se pravilo “oko za oko, zub za zub” uzorno provodi generacijama, ne biti osvetoljubiv još jedna je atipična karakteristika. Vrkić jednostavno nije tako odgojen, nego mu je, čini se, genetski usađena gospodstvena vjera u dijalog, u razgovor, u komunikaciju. On nije čovjek mržnje, a mržnje oko njega ima na izvoz.
“On je figura koja ima sposobnost povezivanja ljudi različitih orjentacija”, jezgrovito je Vesna Pusić opisala novog osječkog gradonačelnika Ivicu Vrkića, prošlonedjeljnog (9. juna) gosta za stolom Aleksandra Stankovića. “Nisam pobijedio, nego sam DOBIO mandat”, rekao je Vrkić jednu od prvih rečenica u Acinom tv-showu. I jednu od temeljnih mantri vlastite uloge javnog službenika – sluge, dakle. Uljuđenog batlera koji bi s lakoćom morao znati pronaći, prepoznati i ispunjavati civilne pretpostavke za život svakog građanina. Na tom je alatu Vrkić i dobio izbore, na alatu izravnog obraćanja građanima, ne u smislu demagoških obećanja, nego tražeći od njih svojevrsno partnerstvo za mir. Dugi građanski spokoj kao uvjet napretka, korak po korak. Građani su doista bili pravi Vrkićev izborni štab. Čovjek koji je 1996./1997. u mirnu reintegraciju Podunavlja ušao sa stoičkom vjerom da je mir moguć, i stoički otrpio podmetanja jastrebova koji su sadistički sanjali novu rundu krvave Oluje, s punim se entuzijazmom stavio u službu izmučenih građana Osijeka. Iznurenih 23-godišnjim terorom jednog banalnog feudalnog šerifa – Branimira Glavaša.
Vrkić je u Stankovićevoj emisiji odaslao i jednu važnu poruku, ne samo za Osijek nego i za cijelu ovu zemlju, šizoidno premreženu svjetonazorskim ratovima. Naime, moj svjetonazor je moja privatna stvar, i to po kojim uvjerenjima ja živim doista ne može biti predmet javnog ugovora povjerenja između mene i uprave kojoj sam povjerio grad/državu. Ono što od gradonačelnika očekujem jest da apsolutno ŠTITI moja prava i uvjerenja, da stvori uslove da se ona rađaju i žive. Na Stankovićevo pitanje kako bi se on ponašao u slučaju da mu sutra dođu ljudi tražeći da organiziraju Osijek Pride, i da li bi osobno išao na paradu, Vrkić nije ni pokušao farbati javnost: “Ja nisam čovjek koji glumi. Nisam konvertit i priznajem da sam konzervativnih nazora. No, uvjeravam vas da ću novi svijet uvažavati, na tragu promjena za koje se i ja moram spremati.” Isto tako je rekao da bi bez daljnjega primio organizatore Gay Pridea, dao im punu podršku i pružio svu potrebnu pomoć da se ta manifestacija potlačenih održi. Ukratko, na prvom gradskom službeniku jest da zaštiti sve svoje građane, osobito slabe i u manjini. Vrkić oko toga nema nikakvih dilema. I vjerujem da će se za tu istinu boriti bez kompromisa.

1 komentar

Filed under Društvo, Politika

DESPERADO HRVATSKOG STRIPA

Nemam pojma koliko sam godina imao kad sam u mraku bakinog tavana otkopao Maurovića. Tek, sjećam se uzbudljive groznice, valjda se tako osjeća današnji klinac kad prvi put dotakne smartphone. Elem, krv sam popio babi dok nije natjerala dedu da mi skine blago s tavana. Bilo je par kofera pretovarenih šuštavim požutjelim sveskama koje su mirisale na Divlji zapad. Zagrabio sam u kompot od višanja, pljuckao koštice i bacio se u avanturu. Nisam još znao čitati, pa sam upijao slike, brzajući stranicama čudnovatog položenog formata. Kroz moje drhtave prste prolazili su vitki melankolični jahači i njihove fragilne ljubavi, zadrigli ubojice i šerifi na rubu zakona, pucali su prerijski horizonti i dimila se unutrašnjost špelunki gdje je život vrijedio jedva gutljaj viskija… Gutajući stripovske kvadrate, zauvijek sam memorirao čudne užarene oči na grubo istesanim licima svih junaka. I, bez razlike, jesu li pozitivci ili negativci, svi su u pokretu, u djelovanju, nosili neku nelagodu. Još jedno čudo kuljalo je s tih hrapavih stranica: egzotični, daleki, fiktivni prizori istovremeno su nosili dozu svakodnene običnosti, kao da sjedim u dedinom podrumskom šnajderaju dok se mušterije muvaju. Kasnije, kad sam narastao i opismenio se, doznao sam da je riječ o fenomenalnom serijalu iz 1936./37.  (“Trojica u mraku”, “Sedma žrtva”, “Posljednja pustolovina Starog Mačka”, “Tvrđava smrti”…) nastalom iz neobuzdane mašte Andrije Maurovića, autora dostojnog najrazmaženijih antologija svjetskoga stripa.

Kad je umro 1981. u Zagrebu, navršivši osamdesetu, postalo je jasno da je znatan dio magnum opusa ovog slikara, crtača, buntovnika, erotomana, partizana i desperada asfalta, posve nepoznat povjesničarima umjetnosti i konzumentima stripovskog medija. Zato se svaki obrok Maurovića ponuđen javnosti, pretvara u slasnu gozbu. Najnovija prvorazredna atrakcija dogodila se 29. ožujka (a trajat će do 11. travnja) na 111. rođendan  velikoga maga. Osječka galerija Waldinger bila je nakrcana spektakularnim brojem stripovskih fanova. U produkciji zagrebačkog Stripforuma i osječkog Striposa izložen je zamamni isječak Maurovićevog kompleksnog medija, iz privatne zbirke Zagrepčanina Mladena Novakovića.

Među 150 izložaka, što je pola zbirke –originalnih strip tabli, grafika, plakata, ulja na platnu, reklama, covera knjiga- gotovo devedeset posto je prvi put prikazano znatiželjnim očima publike. Fizičar po profesiji i biznismen (Novaković je vlasnik ugledne zagrebačke tvrtke koja se bavi zaštitom od zračenja, s brojnom klijentelom u regiji i u zemljama EU) ovaj kolekcionar stripova je na najbolji način u sebi ujedinio sam paradoks stripa: preciznu, fizikalnu egzaktnost i raspaljenu, strastvenu fikciju. Iskreno, s Novakovićem možete razgovarati o nuklearnim procesima ili o naraciji stripovskih heroja. Rezultat je uvijek isti: uzbudljivo i napeto! Uostalom, u vremenu sebičnosti, nije li ugodno čuti Novakovića kako ushićeno veli: “Uživao sam u dijelu Maurovićeve ostavštine koja je u mojoj zbirci, a sada prvi put javno želim užitak podijeliti sa svojim osječkim prijateljima i njihovim gostima.”

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija