Tag Archives: Petar Selem

OPROST NEVOLJENIMA

Abigaille umire vapijući oprost za svoj prelazak na tamnu stranu. Možda je ponajviše kroz prizmu njezina lika Giuseppe Verdi u „Nabuccu“ isklesao zagonetnu „jedijevsku“ prirodu ljudske krhkosti. U temeljima te velebne muzičke dramaturgije kriju se mnoge otajstvene šifre koje su nam često nadohvat ruke a nismo ih u stanju otključati, Slijepi od srdžbe jedni na druge. „Gospod oprašta nevoljnicima“ (nevoljenima) – kristalnim bolom je opjevala magična beogradska sopranistica Dragana Radaković finale opere kojom je 29. lipnja otvoreno 17. Osječko ljeto kulture. Bila je ponoć i jedan važan datum naše civilne svijesti odlazio je u memoriju.

„Puno više života ima u umjetnosti nego u virtualnoj stvarnosti“, rekao je u nadahnutom neprotokolarnom govoru, otvarajući OLJK, gradonačelnik Ivan Vrkić. Pritom, uvjeren sam, nije samo mislio na platforme po kojima sintetički vrludamo nego i na degradiranu stvarnost koja je sve skrupule oholo bacila u blato. Zato je bilo uzbudljivo pratiti kako se svakim sviračkim taktom i moćnim registrom nadahnutih solističkih (posebice udarna petorka Dalibor Hanzalek, Dragana Radaković, Damir Fatović, Gordana Kalmar, Ivan Tomašev) i zborskih glasova pod tvrđavskim zvijezdama, „Nabucco“ osječkog HNK-a u rukama maestralnog vodstva dirigenta Filipa Pavišića pretvara u ponudu duhovnog izbora. Ponudu, ne samo kratkotrajnog zaborava u gabaritima jednog remek-djela, nego i kao istinsku mogućnost održive utopije: građenja društva bez nevoljnika. Nije nebitno da je ova ambijentalna izvedba „Nabucca“ (predstava je na repertoaru Opere HNK Osijek od premijere 5. studenog 2011.) i svojevrsni hommage njenom preminulom redatelju Petru Selemu, velikom eruditu i fragilnom istraživaču kazališnog kozmičkog nemira. Selemove dvije, dramaturški različite verzije „Nabucca“ u osječkoj produkciji, vibrantan su odraz turbulentnog vremena tranzicije. Predstavu 1989. (premijera 7. prosinca) Selem je, osluškujući napetost u agoniji olovnih godina, koncipirao svu u monokromatskim zemljanim bojama. Duž prazne scene prostirao se Zid plača koji je gotovo sudbinski trasirao mizanscen. Dok se projekt radio, mjesec dana prije premijere (9. studenog) dogodio se historijski tresak: pad Berlinskog zida. Nasluta slobode prsnula je eruptivno. Nada da će, kako bi to besmrtni Miljkovićevi stihovi rekli, „sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“, osjećala se u zraku. Totalitarizmi Istočne Europe su se mrvili u prah, a Selemov se zbor u mitskoj „Va, pensiero“ tada ekstatično gibao prema prosceniju. Do drugog Selemovog i osječkog „Nabucca“ protekle su 22 godine, svijet se drastično poživinčio i cinično relativizirao. Bukti od pompeznih predatorskih manevara neslobode. Vladari su trumpovski opaki klaunovski populisti (točno pogađa Dalibor Hanzalek vibru današnjeg Nabucca), a rasna, vjerska i klasna netrpeljivost smjenjuju se s oportunističkim pristajanjima na poraze. Zato i nema više fatalnohimničnog u ehu „Va, pensiero“. Zbor ga počinje, okrenut leđima budućnosti, a maestro Pavišić smisleno gradi njihov krik poput opore baladne tužbalice.

U takvom stanju stvari, na sve ili ništa igraju oni čija su poniženja dosegla horor ruba nad ambisom. Zato je fantastična sonorna sopranska sprema i zaumna glumačka ekspresija Dragane Radaković instinktivno osjetila da je vrijeme za jednu bitno drukčiju Abigaille, antiheroinu našeg izglobljenog svijeta. Piana odbačenog djeteta, ponižene kaste i ranjene zaljubljene žene ispletena s krešendima strasti za vlašću… Sve je to istinska megazvijezda ubrizgala u Abigaille. I svoje svjetske pozornice (samo najveći umjetnici u stanju su podjednakim žarom izgarati na scenama Sydneya, Kaira, Züricha, Valencie, Pekinga, Macaa, Beograda, Novog Sada, Osijeka…) nesebično položila pred srca Osječana. Bila je to noć za pamćenje.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized