Tag Archives: pljačka

BIJELI MEDVJEDI ZA VUKOVAR

Cijeli jedan grad suludim je urbanističkim planom prenamijenjen u groblje. A sve zato da bi fukara mogla ubijati bijele medvjede. Ili bahatiti se u tajnim trezorima punim renesansnih majstora, trgovati oružjem i narkoticima, inkasirati lance turbomegamarketa i unosne koncesije za klanje tuna, praćakati se u tankerima nafte i kupovati banke za nekoliko sanduka crnog Johnniea Walkera… To je brutalna istina o Vukovaru. I građanskom ratu kojeg je 1991. iz smradne pohlepe potegla manjina, umotana u operetne zastave nacionalizma. Opereta je ubrzo okrvavljena u hiljadama žrtava, a dalje je zabavljala samo dokone razbojnike što pokupovaše operetne feude na zgarištima. To je jedina istina o svim vukovarima gusto sravnjenim po stepama nekadašnje Jugoslavije. Nemoguće je tragedije vagati sudnjim vagama. Svaka pala duša ima težinu milijuna. Zato su tako neumitno padali vukovari, srebrenice, dubrovnici, pakraci, grubori, varivode, sarajeva, karlovci, sremske mitrovice, gospići, kosovske mitrovice, beogradi… Od mračnjaka s čarapama preko lica koji u noći odvode uboge susjede pogrešne krvi pa do otvorenih frontova za masakre ili NATO-odmazde nad nedužnima po beogradskom i novosadskom asfaltu. Vjerujte mi, svaki taj danak u krvi, nekom dobro zaštićenom đubretu pozlatio je kreditnu karticu.
Zapamtit ćemo 18. studeni 2013. Na žalost, ne zato da bismo pamtili Vukovar koji jednom davno nije bio grad-logor. Zapamtit ćemo ovaj novembarski datum kao jedan od onih kada su po svima nama počele pljuštati nove klice fašizma, a da se onih starih još nismo pravo ni otresli. Jučerašnja poluvojna hunta samozvana kao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, otvoreno je zabranila legitimno izabranoj Vladi da sudjeluje u koloni sjećanja na žrtve iz 1991. Zabraniti demokratskoj vlasti da učini gestu civilne tuge nije ništa drugo nego vojni puč. Fašistoidna rulja ne samo da je, uz rubove navodnog pijeteta, po vukovarskim ulicama postavljalja štandove za novi fašistoidni referendum (onaj kojem bi se u ime usijanih maljeva što se obrušiše po ćirilici, još više dokinula manjinska prava); nego je u “svoju vukovarsku Hrvatsku” pripustila ratne zločince. Za mučitelje i ljubitelje akumulatorskih garažiranja zlostavljanih civila, za one što su likvidiranim dušama kompostirali brojne livade preporođene Domovine… za njih je u Huntinom četveroredu bilo mjesta. Što je slijedeće na programu te mizerne bande, upregnute u hadezeovske i klerikalne joysticke?! Bodljikava žica, najprije oko Vukovara a onda u ostatku ove krepaline od zemlje? Ili policijski sat kojeg bi provodili stožeraški eskadroni, a iza zavjesa se blaženo kesili njihovi (pod)zemni politički sponzori?
Kamen temeljac za sretan povratak fašizma položen je jučer u Vukovaru. Ni dva tjedna ne dijele nas od drugog vala: 1. decembra na arijevsko-obiteljskom referendumu, kad ćemo se morati suprotstaviti tom kuhinjskom homofobnom Zlu. Ili ne moramo ni izaći, barem propalih vagona ima dosta po prugama. Idealnih za transporte u nove logore.

Oglasi

2 komentara

Filed under Društvo, Politika

ŽENE OD KAMENA

“Toga dana, s tvorničkim vratima, zatvorila su nam se i sva druga vrata. Gladovale smo, spavale u parku, marširale zagrebačkim ulicama, dotaknule smo dno”, rekla je 27. rujna Đurđica Grozaj. Podsjetivši da je na isti datum 2010. tranzicijska pljačka likvidirala tekstilnu tvornicu Kamensko a njezine udarnice potjerala na ulicu. Beskrupuloznim tajkunsko-političkim koktelom oderana je i posljednja krpa s nekad uznosite kuće europske mode. Njezine hale pretvorene su u poligon za raskusurivanje raznoraznih kamatara i torbarenja mračnih “ja tebi-ti meni” dugova na kojima ova zemlja i počiva. Prije tri godine, prezrene proleterke ostale su bez egzistencije i što je još gore – oduzeto im je i golo pravo na rad. Izbijeno im je tlo pod nogama, uskraćena svijest o tome da su korisne, da proizvode dobra, da nisu škart zreo za đubrište života. Ali, nisu džabe godinama i desetljećima proizvodile ispod natpisa firme koja u svom imenu sadrži kamen. Kad su ih bacili na dno, žene od kamena nisu na tom dnu htjele ostati. Ponosno su uzdigle glave, nastavile se boriti za dostojanstvo svojih desetljećima brušenih zanata.
“Počele smo mijenjati sebe i sve oko sebe. Odlučile smo biti hrabre i pronaći svoj put”, gordo objašnjava Đurđica Grozaj, predsjednica Udruge Kamensko, koju su ove odlučne žene osnovale u srpnju 2011., ne dozvoljavajući da njihova sjećanja, žuljevi i umijeća, postanu zahrđale olupine. Od Grada Zagreba prošle godine su dobile na korištenje poslovni prostor na Knežiji, a izdržavaju se vlastitim radom – od vođenja radionica s tečajevima krojenja i šivanja, do usluga popravaka, prekrajanja i šivanja odjeće. U petak, 27. rujna, ove dive poštenja i herojstva u zagrebačkom Kulturno informativnom centru priredile su prvu vlastitu modnu reviju – pokazujući modele iskrojene od niti svoje nepokolebljivosti.
Udruga Kamensko danas ima 139 članova, od kojih su uspjeli stalno zaposliti 5 egzistencijalno najugroženijih radnica. Ostale su volonterke. Nabijene entuzijazmom i srećom da im energija i znanje ne vise o trulom koncu, nego da same proizvode vlastiti smisao. “Neprestano tražim posao, ali nitko me zbog godina neće i zato mi ne pada teško da ovdje u prijateljskom okruženju volontiram. Drži me nada da ću ipak jednom imati neka primanja”, rekla je Suada Brodarić u priči objavljenoj u tjedniku Novosti. Suada, nakon 28 godina provedenih u tvornici Kamensko, danas volontira za šivaćim strojem. “Jednako me i danas boli spomen Kamenskog, onaj šator i sjećanje na to kako su me liječnici tri puta oživljavali. Ali to mi i pomaže, ne dopušta mi da odustanem i stalno me vuče, tjera naprijed”, emotivno se novinarima Novosti povjerila Đurđica Grozaj.
Ove nesalomljive proleterke ne mogu sakriti bijes kad se sjete đubradi koja ih je opljačkala. Ostali su im dužni pet plaća, doprinose i polovicu otpremnine, a za žene koje su imale preko 30 godina radnog staža ona iznosi dvadesetak tisuća kuna. Za neku barabu jedva dostatan ceh janjećeg krkanluka za poslovne partnere,
“Zadovoljština će biti da svi oni koji su nas opljačkali budu procesuirani”, kaže jedna radnica a druga se tvrdo nadovazuje: “Ako pravosuđe zakaže, uzet ćemo pravdu u vlastite ruke!” Ne bi trebalo potcijeniti taj gnjev kad bukne iz njihove muke.

Komentiraj

Filed under Društvo, Gospodarstvo

RUSKI RULET

“Ne bojim se smrti, ali bojim se da neću imati vremena ispraviti sve ono što sam uneredio. Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da se stignem iskupiti svojoj obitelji”, trpko svodi račune Jure Grlić (50), u priči novinarke Željke Godeč u najnovijem broju Globusa. Mučan mali ep o uneređenju života, o grijesima i iskupljenju, o zločinu i kazni, dnu i nadi, kao da dolazi sa stranica Dostojevskog. Djeluje kao grubi raster pojedinca i društva. Gola, poučna, tvrda epizoda koja je počela kao obijest, nastavila se kao pokora i slabost, a završila kao žilava čovjekova vjera u novu šansu. Priču bi trebalo umnožiti u milijune kopija i deponirati u najsigurnije trezore naše krhke budućnosti. Jer, pokazuje koliko se paklenih iskušenja često krije unutar naizgled sretnih zidova. I koliko je važna snaga ljubavi i porodične vjere da bi se čovjek odbacio od dna, pobijedio svoje poraze i zajahao život sa svjetlije strane.

Jure Grlić (o kojemu se u produkciji Kadra 22 upravo snima i dokumentarni film) nesumnjivo je hrabar čovjek. Okusio je i smrad rata kao dobrovoljac na Baniji, a tamo se našao ne iz kvazirodoljubne histerije, mržnje ili pljačke nego iz elementarne potrebe da brani svoju kuću: “U rat sam otišao samo zato što je crta bila blizu i mislio sam – ako ne odem, nisam ništa učinio za svoju obitelj.” Još više je hrabrosti Jure pronašao u sebi obračunavajući se sa samim sobom, s vlastitim demonima. A bilo ih je, demona, za sto života a ne za jedan. Nakon što je 1992. skinuo uniformu, prvo je vodio ugostiteljske objekte za druge vlasnike, sjajno je zarađivao ali sve više se lijepi za novu zabavu u svom životu – kocku. Zabava u tami casina prebrzo postaje ovisnost i tjera Juru da mahnito bježi iz krila svoje ljubavi, iz zagrljaja supruge Božene i djece Ane i Franeta. U međuvremenu, pokreće i vlastiti biznis, zalogajnicu s pitama i burecima, ali kockarnica Jocker u Velikoj Gorici postaje Jurin svakodnevni ruski rulet. “Nema tu nikakvih osjećaja kad gubiš. Zadnjih 7-8 godina sam dolazio ne da dobijem novac, nego da zadovoljim adrenalinske, ovisničke potrebe”, opisuje ropstvo u jednom od najopakijih narkotika današnjice. Za petnaestak godina kockanja proćerdao je oko 800.000 eura. Gubitke koje je posijao u srcima svojih najdražih ne može ni izračunati. Izgubio je sve, najviše samopoštovanje. A onda mu je u prosincu 2008. puko film: “Moj mozak nije mozak kriminalca. Ali kad sam svaki božji dan ostavljao tamo novac, rodila se želja za osvetom. I jebi ga! Fantomka na glavu i ajmo!” Opljačkao je kockarnicu u kojoj se trošio njegov život. Dvaput. Drugi put su ga otkrili. Pao je dublje od dna. Dobio je četiri godine zatvora, potom mu je kazna smanjena na tri a zbog dobrog vladanja dug je društvu odsjedio u dvije godine i četiri mjeseca. Žena mu nikad nije uskratila ljubav i armiranu želju za pobjedom. Morao je proći i fazu krpanja rana razočarenja koje je nanio sinu u osjetljivom odrastanju. Danas je Jure slobodan, sretan i sjetan, nakon dugog putovanja kroz noć. Na vlastitom iskustvu pokazuje kako društveni sistem zakazuje u pomoći izgubljenima. Iako mu je uz zatvorsku kaznu propisana obavezna mjera liječenja od ovisnosti, da sam nije u zatvoru zatražio pomoć psihijatra, ostao bi prepušten đavlu koji ga je izjedao. “Sustav je inertan i represivan, ništa ne radi na rehabilitaciji, ne samo ovisnika o kocki nego ni s narkomanima. Njih kljukaju metadonima i čekaju da ih se riješe!” ogorčen je Grlić.

Osim što je ponovo pronašao spokoj, vratio se poslu s burecima, Jure nije zaboravio na dijeljenje vlastitoga bolnog recepta za borbu. Upravo priprema osnivanje Udruge za ovisnike o kocki. “Za takvu udrugu ima barem tristo tisuća razloga. Toliko je i kockara u Hrvatskoj”, kaže Jure, čovjek koji je odigrao ruski rulet. I pobijedio.

2 komentara

Filed under Društvo