Tag Archives: pohlepa

LOMAČE BUDUĆNOSTI

Bijedni trogloditi sjajno se zabavljaju. Njihov je brutalni mesopust nebeski. Na ulicama ovosezonske karnevalske Hrvatske patentirana je sramotna inverzija: ovdje se spaljuju slabi i drukčiji. Krajnji ritualni ventil maškara odvajkada je bio da potlačeni naplate dugove i barem na jedan dan prokažu moćnike. Da silnike narod žestoko isprda, napuni slamom, presudi im za sva zla (o)bijesne moći te ih razmjerno kazni, podkurivši im debele guzice i beskičmene trupove. Karnevalske eksplozije počivaju na dvije bezvremenske iluzije – da samo jedan jedincati dan i oni najubogiji mogu navući blještavi kostim sreće, odnosno da će eksploatatori te noći platiti za sve svoje grijehe. Zato je tako zarazan kultni karneval u Riu, svako siroče iz prezrenih favela ugrabi šaku šarene pravde i dugo pamti noć kad se to čudo zbilo.
Suluda, dezorjentirana, uskogrudna i bešćutna Hrvatska pobrinula se da na ovim prostorima fašizam i inkvizicija cvjetaju čak i na pločnicima nedužne zabave. U zemlji koja grca od parapolitičkih dilanja, korupcija, institucionalnih progona, bezakonja i ozakonjene mržnje… u takvoj zemlji se ni pod karnevalskim maskama nitko ne usudi dirnuti u krunu vlasti. U takvoj mrzilačkoj zemlji, onaj iscipelirani će naći načina da optuži slabijeg od sebe. Čopor ne mari što većini kruli u želucu, nego gleda gdje još u pustoši ima koja jedinka da u nju zarije zube. Omiškim šaljivdžijama tako je šaka pao i u plamenu završio jedan novinar, Vinko Vuković, dopisnik Slobodne Dalmacije. Četiri metra visoka figura optuženog „krnje“ nimalo ne daje sumnjati (navlas isto lice, u ruke mu je stavljen laptop, oko vrata novinarska iskaznica, a u stražnji džep primjerak novina za koje radi) o čijem je liku riječ. Novinar koji pedantno i odlučno secira sva sranja necivilnog društva u vlastitoj sredini, poslužio je kao idealno žrtveno janje. „Nakaza koja je u kratkom vrimenu sjebala ovaj lipi grad i pretvorila ga u grad slučaj. Postali smo ljudi bez povijesti, obrazovanja, poštenja i svega ostaloga najgorega što je iz njegovih usta i pera izašlo. Zato smo ovdje da ovu spodobu uništimo prije nego što ona uništi nas“, čitali su krvavi moroni u presudi, zapljuvano se cerekajući nad svojim crnim humorom.
U Selcu su se dosjetili starog prokušanog recepta za lomače. Raspusnim kretenima, tom fašističkom smeću nije bilo teško dosjetiti se da su žene uvijek najslađe gorjele. Da ih milijuni spaljenih sirotica baš isnpiriraju da na svojoj rivi još jednu pretvore u pepeo. Osuđena i likvidirana je lutka žene sa zelenom perikom, u ružičastoj trenirci i sa sunčanim naočalama. U naručju drži bebu a na njihov je zagrljaj pribodena cedulja: GAY DIJETE IZ EPRUVETE. Jednim plamenom mračnih karnevaldžija tako su kao vjesnici zla (?!!!!) sa zemlje zbrisane mnoge krhke i nedužne jedinke: djeca, žene, neplodni parovi, svi drznici koji se usude voljeti osobe vlastitog spola, gay parovi koji traže pravo na obitelj i potomstvo, rođeni i nerođeni…
„Danas je neplodnost, pa i homoseksualnost, služila kao zabava. A nama nije do smijeha. Pomisao da bi netko mogao spaljivati dijete, bilo ono iz epruvete ili ne, imalo ono homoseksualne ili heteroseksualne roditelje, bilo ono homo ili hetero, nedvosmisleno otkriva svjetonazor ljudi kojih se, eto, imamo razloga bojati, i zato je jedino ispravno djelovati PROTIV takvog svjetonazora“, stoji u protestnoj izjavi udruge BETA, udruge osoba s problemom neplodnosti.
Užasavajuće je, porazno i odurno do koje su mjere ravnodušni, otupjeli ili zluradi u stanju ići. Mnogi roditelji u Selcima razdragano su poveli svoje mališane (fotografije se mogu vidjeti na brojnim portalima) i postavili ih da poziraju pored ponižene žrtve. Kakvu poruku šaljete zaludjeli nesretnici?!! Jeste li svjesni kakvim zločinima utirete put? Vodite djecu u Disneyland dok nije kasno. Ili je za vas sve ovo Disneyland, bando ravodušna?!

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

KOČIJE I BUNDEVE

Bila jednom jedna uboga Pepeljuga. Kinjila se na socijalnom dnu, zlopatila bez perspektive, sve dok jednoga dana nije odlučila zgrabiti sudbinu u vlastite ruke. Što će reći: bogato se udati. Jer, u feudalnoj zabiti u kojoj je prezrena odrastala, ništa se nije proizvodilo, sve su vrijednosti rada ismijane i ponižene. U tom su kraljevstvu, bogu iza nogu, postojale samo dvije kaste – bogati i siromašni, vladari i bijednici. Prvi pokušaj upisivanja u društvo basnoslovnih, za Pepeljugu je neslavno propao. Zlatne kočije u kojima je pristigla na prinčevski bal raspale su se u paramparčad i vratile u prvobitno stanje bundeve. No, u bajkama je sve moguće, pa je princ pošao u potragu za svojom dragom i, ni manje ni više, prepoznao ju u zapećku onako crnu od ropskog rada i uzeo za nevjestu.
Naravoučenije ove bajke (koja se u današnjoj Hrvatskoj sve češće doživljava kao basna) je slijedeće: u prosjeku se svi mi vozimo u zlatnim kočijama, samo se većini, kad otkuca ponoć, one pretvaraju u bundeve. A manjini u glamurozne turbolimuzine vrijedne tričavih šestotinjak hiljada kuna. Ima li bestidnije demonstracije vlastohlepne moći i bahatosti nego što je najnovija obnova luksuzne ergele u garažama Sabora, Vlade i ministarstava?! Više od 1.500 novih metalnih ljubimaca naručeno je na leasing, od toga za najrazmaženije face će stići devet A6 mrcina, čija se pojedinačna vrijednost kreće između 500 i 650 tisuća kuna! Usred onoga što se jedva može nazvati dnom dna –jer, agonija je daleko dublja od kakve-takve čvrste osnovice nekog tla na dnu ambisa-, usred brojke od skoro 400.000 ljudi bez posla, premijer Milanović ladno odlazi u mondeno skijalište, a skupe limuzine dolaze na noge njegove supijane administracije. Neosjetljivost je preblaga riječ za to debelokože društvo otuđenih parazita. “A što hoćete, da dođem kočijom u Ministarstvo?” nabusito je novinarima odgovorio ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović. Ne znam jesu li Jovanović i družina ikada čuli za kolegu im socijalista (socijaldemokracija? wtf? – sigurno se domaći socijaldemokrati naprežu u odgonetkama), pokojnog švedskog premijera Olofa Palmea. Podsjećam, Palme je umro nešto iza ponoći 1. ožujka 1986., od posljedica umobolnog atentata. Pucano je na njega i suprugu dok su se pješice, ne u luksuznim automobilskim lađama, bez ikakvog osiguranja, vraćali iz kina.
Za početak, zašto političari u Hrvatskoj ne razmisle o tome da na posao idu javnim prijevozom, zašto ne. A zatim, ne izliječe li se od inodlencije i prezira prema narodu, mogli bismo ih vozati na taljigama srama. Nešto poput javnog sramoćenja u doba francuske revolucije. To im treba priuštiti, pa neka se onda busaju u prsa ogrezla u pohlepi.

Komentiraj

Filed under Društvo

HRABRA I DOBRA

“Ta nagrada mi je dala veliki poticaj, ali i dalje mi je najveća nagrada osmijeh obitelji koja dobije našu pomoć, sama činjenica da smo nekome pomogli i da smo nekoga usrećili”, skromno se Dubrovkinja Vesna Zucalo povjerila Maji Celing Celić, novinarki portala Civilno društvo. Ova mlada žena, vječnoga osmijeha na licu (kako svjedoče svi koji ju poznaju) proglašena je dobrotvorkom godine i uručena joj je nagrada “Josipa Vancaš” Zaklade Zamah, za 2013.
Prije godinu dana Vesna je odlučila iskoristiti socijalni alat Facebooka ne radi nekog površnog egotripa nego kao korisnu platformu za pomoć bližnjima, kao mrežu empatije i djelotvorne solidarnosti. Pokrenula je fejs grupu “Pomoć za Dubrovčane”, a njenu inicijativu ubrzo su prepoznali i prihvatili brojni sugrađani. Danas grupa ima 1167 članova, a tridesetak ih je baš aktivnih. Mreža pomoći funkcionira tako da se oni kojima je egzistencija ugrožena jave u inbox grupe ili na Vesnin broj mobitela (0989281795 ) točno kažu što im je nužno potrebno – odjeća, obuća, hrana, higijenske potrepštine… Nakon toga, Vesna njihovu molbu objavljuje na zidu grupe. Tjedan dana se prikupljaju donacije, zatim se članovi grupe svake nedjelje sastanu ispred Tommyja na Gružu, ukrcaju skupljene potrepštine u auto i voze ih obitelji koja se za pomoć javila. Jednostavno i toplo od srca. Vesna nikada ne ide sama u posjet onih kojima se pomaže, jer želi da “što veći broj ljudi osjeti i doživi radost darivanja.”
Za ljude “nazbilj” poput Vesne vrijeme plemenitog darivanja nikada ne staje, njihova ruka pomoći nikada se ne stvrdnjava u šaku pokvarenosti. I njih je, na žalost, manje na ovome planetu. Oni “nahvao” (kako to Držić uči) su u većini, oni daruju samo vlastitu korist i pohlepu.
I Vesna Zucalo hrabro se bori s nemalim životnim nedaćama. Samohrana je majka dvoje djece, od kojih je jedno s posebnim potrebama – djevojčica slijepa od rođenja. Nije joj lako, ali naoružana je ogromnom snagom, entuzijazmom i ljudskošću. Otkada je svijeta, Brecht je to najbolje krstio, nema boljeg imena nego Majka hrabrost za ženu koja kuca ispod Vesninog srca. Prije devet godina njenoj kćeri je morala biti izvršena hitna operacija u Veroni, za što Vesna nije imala novaca. Pokrenuli su se Dubrovčani i pomogli joj. Vesna to nikada nije zaboravila i dobro vraća višestrukim dobrom.
“Kad sam dobila nagradu za dobrotvorku 2013. bila sam šokirana jer to zaista nisam očekivala. Ostale kandidatkinje imaju puno duže iskustvo u humanitarnom radu. Ali lijepo je kad vas netko nagradi za nešto što radite, pogotovo kad to radite srcem.” Očito, u Vesne je srce pregolemo, u stanju je u njemu prigrliti cijeli svijet.

Komentiraj

Filed under Društvo

SVETOST ULIČNIH SVJETILJKI

“Na rad s ljudima s margine društva potaknula me moja kršćanska vjera i franjevačka duhovnost”, jednostavno govori Siniša Pucić. Mogu li uopće odnarođeni crkveni baruni u Hrvatskoj, nakrcani zlatom i dragim kamenjem, mogu li pojmiti koliko je istinske svetosti u ovih nekoliko škrtih riječi?
Tridesetdvogodišnji diplomirani teolog iz Rijeke zaposlen je kao novinar Novog lista a već petu godinu pripadnik je Franjevačkog svjetovnog reda, Mjesnog bratstva Trsat. Svoje crkveno i svjetovno poslanje Siniša ne dijeli, nego sljubljuje u nesebičnu borbu za dostojanstvo čovjeka, u monašku upornost u hrabrenju bližnjeg da ustraje. Osobito su mu na srcu oni koje je život bacio na samu marginu, njima je Pucić uvijek spreman pružiti ruku. Ne samo radi duhovnog okrijepljenja, nego tražeći i pronalazeći konkretna rješenja njihova opstanka.
Siniša je i glavni urednik prvog hrvatskog uličnog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama “Ulične svjetiljke” koji izlazi već šestu godinu.
“Časopis pruža priliku beskućnicima da prodajom časopisa zarade dovoljno novca da unajme sobu ili manji stan te da postupno sa sebe skidaju stigmu da su opasni za društvo. Časopis smo nazvali ‘Ulične svjetiljke’ da pokažemo kako su beskućnici nepravedno stavljeni u kutak, u tamu u kojoj ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a oni itekako imaju što pružiti, duhovno ili talentima, i to kroz njihove životne priče, pjesme i crteže nastojimo pokazati”, objašnjava Pucić.
Znaju li dekadentni prelati kojima se od suviška kavijara priviđaju novi križarski ratovi, znaju li o čemu Pucić govori? Imaju li i mrvu grimiznog stida ispod svojih basnoslovnih grimiznih mantija?
Medijsko blago “Uličnih svjetiljki” daleko je od bilo kakve histerije lažnog medijskog društva ove zemlje. Pola tekstova proizvedu sami beskućnici, a drugu polovicu rade volonteri i građani. Teme su povezane s iskustvima i razmišljanjima beskućnika i srodnih skupina, a volonteri pridonose tekstovima o vlastitim iskustvima s beskućnicima. Objavljuju se osobna svjedočenja, pjesnički radovi, razgovori beskućnika s poznatim osobama, mali oglasi radi zapošljavanja i drugo. Pola novca od prodaje primjerka (časopis se prodaje na ulicama) ide prodavaču, a drugom polovicom kupuje se novi primjerak, čime se časopis samofinancira. Cijena časopisa je osam kuna, na godinu se tiska šest brojeva s prosječnom nakladom od 20 do 30 tisuća primjeraka. Može se kupiti u Rijeci, Zagrebu, Puli, Splitu, Zadru i Varaždinu… povremeno u Karlovcu i Vinkovcima.
Svoju brigu za slabe i odbačene Pucić skromno objašnjava: “Sve je to prema uzoru na život i djelo svetog Franje.” Pitam se, sjećaju li se katolički ajatolasi iz vrha Crkve u Hrvata tko je uopće taj Franjo Asiški i zašto je njegov isposnički život posvećen ubogima zadobio meka krila svetosti?

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija