Tag Archives: Rade Šerbedžija

HULJE BEZ LOVOSTAJA

Prije nekoliko godina, u sezoni lokalnih izbora, jedan osječki liberalni političar predizborno je urlao: „Ovaj grad su uništili Hercegovci, i ja im poručujem neka idu što dalje i neka se više ne vraćaju!“ Iz svoje osebujne liberalne vizure taj se nedozreli rasist upeo da očisti grad. Predizborno je rekreirao ideju da će baš on prosuđivati koje su to nacije ili zavičaji predodređeni na zločin i pljačku. Osim šovenske poruke, njegove ideje su se idealno uklopile u olinjalu matricu klaustrofobične Hrvatske, prema kojoj sezona lovostaja nikada ne počinje. Kao da nas je najmanje milijardu i kusur a prostiremo se na teritoriju trostruko većem od Rusije. Tako se idiotski ponašamo, vječno brišući ljude, gadimo im živote, ili se, pak, zlurado smješkamo ako odlaze „ničim izazvani“. A mi baš ništa ne činimo da ih zadržimo i cijenimo kao bogatstvo. Uzgred, što očekivati kad i premijer Zoran Milanović poručuje studentima neka brišu van ali svakako na Zapad, jer na Istoku će malo toga korisnog naučiti?! Elem, ja bih jednom zaista volio živjeti u gradu i zemlji dolazaka. U zemlji kojoj će svi njeni graditelji, slavni ili manje znani, biti potrebni i jednako vrijedni.

Dva intervjua su nedavno izvukla loše strasti, sve u zluradoj i jalovoj mantri: „Koga nema, bez njega se može.“ Rade Šerbedžija i Tonči Huljić, dva majstora i izdržljiva proizvođača globalno prepoznatljivih brendova, otvoreno su iskazali zebnje o daljnjem ostanku u Hrvatskoj. Imali su potrebu govoriti o neodrživoj letargiji gubitništva, o pogaženim vrijednostima u kojima je Hrvatska ogrezla, a da upravljačke strukture u svom sljepilu ne haju za alarmantno stanje. Šerbedžija i Huljić imaju dovoljno teškaška imena da se njihove javne dileme pročitaju i kao apel zajednice. Obojica su iskreno priznala kako razmišljaju o odlasku, niti jedan nije rekao da zaista i pakira kofere. Ali hejteri ne mare. Oni čuju što žele čuti, pa divljaju na društvenim mrežama ili po pravovjernim medijima, oštro pokazujći prstom: „Napolje i ne vraćajte se!“ I kao da su odahnuli, jadni besprizorni, na samu mogućnost da će se više riješiti nekorisnih parajlija, tamo nekog glumca i tamo nekog estradnog hitmejkera. Jesmo li toliko osiromašili duhom pa umišljamo da si smijemo dopustiti luksuz i otjerati Šerbedžiju i Huljića?

„Razmišljam o preseljenju, jer u ovom trenutku u Hrvatskoj nisam zadovoljan s mnogim stvarima. Zemlja je rasprodana i teško ima priliku da se ljudski postavi na noge, a toliko je divna i ima potencijala. U tom smislu je i odnos prema kulturi zabrinjavajući. Režu se sve moguće stvari, a na kulturi se ne bi smjelo štedjeti. Nažalost, u Rijeci nemam gdje raditi sa studentima. Projekt koji smo imali, Studentski kulturni centar u okviru kampusa, čini se da se neće još uvijek početi graditi, a ja sam vjerovao i maštao o tome da će biti završen“, rekao je Rade Šerbedžija u razgovoru za Jutarnji list. I s pravom upozorio na neodrživo, drastično kresanje kulture koja bi, da je pameti, trebala biti kruh i sol svake iole ozbiljne države. Šerbedžijine riječi odmah su izazvale one jedva zaspale demone koji su ga već jednom prognali, a sad mu podgrijano poručuju „ako mu ova Hrvatska ne valja“ neka se slobodno gubi tamo odakle je došao. To što je Šerbedžija danas svjetski superstar ne znači da mu je koža manje ranjiva. Bejzbol palice istjerivača i dalje su jednako bolne.

„Kod nas vlada zatucanost, djeca od osamnaeste godine ne razmišljaju o obrazovanju, već o tome u koju će se stranku učlaniti i pokušavaju se uhljebiti. Čovjek se treba maknuti od svega toga. Ne predviđam međunarodne sukobe, nego međuklasne. Pjesma treba predstavljati duh i veselje, a to je teško tamo gdje nema mjesta za veselje“, razmišlja Tonči Huljić u Slobodnoj Dalmaciji. Naravno, proradile su pljuvačine kvazielitista koji ushićeno nazdravljaju Tončijevoj emigraciji i još imaju potrebu reći da im je „dosta njegova smeća“ i neka svoje „zagađujuće ritmove“ ponese što dalje, čak na Novi Zeland. Možemo voljeti ili ne ono što Huljić udarnički proizvodi više od trideset i pet godina, s nepogrešivim instinktom i formom za opstankom na vrhu, ali itekako moramo respektirati činjenicu njegova maratona. Naposljetku, čovjek proizvodi glazbu a ne baca bombe.

Ne mislim da Hrvatska može bez ijednog od njih dvojice. Htio bih se probuditi u zemlji Šerbedžije i Huljića. Gdje ću ih obojicu sretati na ulicama i biti ponosan da ovdje drže svoje knjige, vina, papuče, ili što već.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

DO POSLJEDNJEG DAHA

Zemlja bez glasa javnosti, zemlja je u fašizmu – parafraziram Miljenka Jergovića koji je neki dan u Jutarnjem listu jezgrovito i točno dijagnosticirao kaljužu u kojoj se Hvatska valja. Dokle god se fašistoidne šape pružaju prema dostojanstvu i životu čovjeka i pojedinca, a javnost mukte šuti, u ovoj zemlji sreće biti neće. A mraka će biti u izobilju. Njega nikada nije usfalilo u Dembeliji mržnje.
Elem, pogledajmo trenutnu situaciju: bezmudi birokrati (ušlagirani od vlasti i pohlepe) indolentno premeću vruće gomolje odgovornosti, žmire pred nacizmom koji se valja. Parlamentarna većina prepotentno delegira mrzilačke zahtjeve „stožeraša za konzerviranje mrtvog Vukovara“, dočekuje ih praveći se gluva. Pitanje otvorenog pogromaškog ataka na prava srpske manjine i prava ćirilićnog pisma, gubernatori Hrvatske otuđeno šutaju od jednog do drugog saborskog odbora, poput baba vračara čekaju što li će reći Ustavni sud… Umjesto da su na prvu klicu kabadahijskog udara na pismo i ponos manjinskog naroda, zahtjev hladno i jasno odbili kao necivilizacijski, krvožedan i imbecilan, šefovi Hrvatske samozadovoljno bijednički kupuju vrijeme. A njega je sve manje. Dok oni taktiziraju, mali kućni crnokošuljaši likuju i bruse noževe.
Nakon nedavne izjave ministra branitelja Predraga Matića kako bi volio da jedna od najpoznatijih svjetskih glumica Angelina Jolie u pratnji Radeta Šerbedžije posjeti Vukovar, nismo morali dugo čekati da se zapjeni mržnja fantoma iz pompeznog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Rezervisti hunte u svom su demaršu javnosti, poslali otvoreni poziv na linč Šerbedžije: „Hoće na vukovarsku Ovčaru skriven ispod suknje. Unatoč svojoj šutnji o zločinima srpsko-četničke agresije na Hrvatsku, on želi sprati ljagu krijući se iza lika svjetske humanitarke. Rade imaj na umu – Stožer je spreman!“
Može pitanje: nije li ova prijetnja protuzakonita, upakirana u otvoreni paket ksenofobije i doslovce ozvučena zveckanjem smrću? Ne bi li vlasti morale reagirati i zaštititi građanina Šerbedžiju (o kapitalu njegove umjetnosti da i ne govorimo) i njegovu obitelj od prijetnji pomahnitale gomile? Jednom je već zbog ovakvih urlika mržnje Šerbedžija morao otići, saviti krila svoje progonjene porodice, napustiti Balkan i potražiti sreću negdje daleko. I svijet ga je prigrlio, ali rođena dvorišta ga i dalje pljuju. S kojim pravom primitivna horda želi da mu oduzme pravo da tu s nama gradi dom?
Kad bi polupismeni sricatelji mržnje uopće znali kakva su to čudna bića knjige, trebalo bi ih natjerati da napamet nauče antologijsku autobiografiju svih nas – Radetovu knjigu „Do posljednjeg daha“. U jednom od briljantnih poglavlja, Šerbedžija opisuje svoj ponovni susret s Fabijanom Šovagovićem (’93. u Gavellinoj birtiji), nakon prvih ratnih ožiljaka i iznurenih duša. „Dugo se nismo vidjeli. Rat i bolest ostavili su dubokog traga na tome nekad tako snažnome čovjeku. Znao sam kako je duboko proživljavao tragediju koja je prošla kroz našu zemlju, ljude, slavonske oranice. Znao sam da je gotovo sišao s uma, gušen emocijama koje su mu raspinjale grudi, rasprskavale mozak. I rečenice koje je onomad o meni, u nekom novinskom intervjuu, bijesno, ne štedeći me nimalo, izrekao, bile su tako daleko od nas dvojice. Znao sam da je to iz njega govorio iskreni bijes i pravedna srdžba, koja nije mogla razumjeti moju muku, pred silinom nesreće koju je on gledao oko sebe i činjenicom da ja nisam tu negdje, blizu, pored, s njim…“, piše Rade i dalje opisuje scenu u kojoj ga Šova nagovara da ostane te večeri u Zagrebu, a Rade veli da mora putovati za Ljubljanu gdje ima dogovoren intervju. Na to će Šova: „Nemoj davati intervjue. Ne valja brbljati. I ja sam mnogo brbljao. I o tebi.“ „Sve je u redu, Paore“, rekao je Rade i pružio Šovi ruku. Fabijan ga je pogledao „onim svojim pogledom kojim me opijao sve one godine koje smo zajedno proveli na pozornicama ili pred filmskim kamerama…“, čvrsto je stegnuo Radetovu ruku i pitao: „Jel sve u redu?“ „Sve je u redu“, odgovorio je Šerbedžija a zatim je u Šovinom oku ugledao suzu: „Prava pravcata suza. Neka suza olakšanja. Samilosti. Priznanja. Cijelo jedno more stalo je u tu suzu. I naše poznanstvo bilo je u suzi i u tom oku, koje je bilo tako škrto u pokazivanju emocija. U tome mudrom, pametnom oku, čiju sam oštrinu svih naših godina tako vjerno slijedio…“
Kad god čitam ovu moćnu, ponutrenu i dirljivu scenu između dva naša najveća glumca koja smo ikada imali i imamo, uvijek se nagutam suza. I jutros, dok ovo pišem, nadam se da ćemo je jednom zauvijek pojmiti i zagrliti kao svoju najljepšu sekvencu nade. Samo, bojim se, bit će to prekasno. I ovdje više neće biti puno ljudi da se nadi raduju.

3 komentara

Filed under Društvo

BRENDIRANA PLJUVAČINA

Nije istina da Hrvatska ništa ne proizvodi. O, da, imamo mi jedan proizvod, radimo ga ko od šale, izbacujemo ga u hiljadama primjeraka u sekundi. Ne trebaju za njega ni infrastruktura ni sirovina, ni znanje, ni uesbe priključci na EU-fondove… Bogme, u svjetskom smo vrhu po udarničkoj produkciji jednog sirovog brenda: otrovne pljuvačine. Nema toga upornog marljivog rada i posijanih klica talenta koji se ovdje neće hračnuti, osumnjičiti, razapeti ili zlurado isprdati. Kazalište Ulysses jedna je od omiljenih meta ovdašnjih jalovih redaljki. Od svog porinuća prije dvanaest godina, visoki obraz ove teatarske i društvene avanture trpi niske bljuvotine dežurnih nikogovića. Cipelarenje Šerbedžije & CO zaista se ne odvija pod siromaštvom ideja. Kolumnisti trećerazrednih novina ili reporteri paradržavne televizije, na tezgama svojih uvreda drže sve i sva – od ksenofobije i otvorenog rasizma do optužbi za pljačku društvenih para. Naravno, ovoga ljeta pljuvači su jedva dočekali da iskopaju svoje ljigave alate protiv “obnove Jugoslavije na Brijunima”! Mudar estetski i financijski potez Ulyssesovog koprodukcijskog umrežavanja s lancem snažnih teatarskih kuća iz Beograda, Novog Sada, Skoplja, Ljubljane i Zagreba (praizvedba “Odiseja” Gorana Stefanovskog) te produkcija Nušićevog “Pokojnika” dočekani su ili relativizirajućim medijskim žutilom ili, pak, nabadanjem na zahrđale noževe. Iskovanim u kovačnicama isfolirane brige za čistunstvo nacije.

“Imamo kvalitetne predstave koje možemo pokazati svijetu, ali nam je teško doći do Zagreba, jer jednostavno nemamo novca. A kada tamo igramo, reakcije publike su divne, a neke novine opet pišu: tko je to platio, zašto dolaze?” izjadao se Rade Šerbedžija u nedavnom razgovoru za Večernji list. “Ne krademo novac, nego stvaramo umjetnost. Dvanaest godina moja žena i ja za taj posao nismo dobili ni kune. Ne odmaramo se i ne ljetujemo, ja se ni jednom nisam okupao… Ali proći će i to.” Ono, zvjezdani kalibar koji ladno može živjeti od hollywoodskih A-produkcija, svjesno ovdje pristaje biti poligon za iživljavanje baraba. Tužno i plemenito, zar ne? Kada su Šerbedžija i Borislav Vujčić 2001. zaplovili u neizvjesnost umjetničke žudnje na Brijunima, tamošnja je atmosfera bila siva i ozloglašena, nabijena ostacima tuđmanovskih brifinga, iskopiranih mandarina i stenograma etničkog čišćenja. Sjećam se, uz predivnu paštu u Borislavovom i Marininom zagrebačkom domu, okružen brodovima koje su on i njegov Borna zaneseno modelarili, Boro mi je u rano proljeće 2001. pričao o kristalnoj soli brijunskog sna. I ubrzo, u gerilskim uvjetima pustog Malog Brijuna, na zidinama tvrđave Minor, pod žilavim rukama dviju žena, producentice Tatjane Aćimović i redateljice Lenke Udovički, postavljen je Shakespeareov “Kralj Lear”, sa vrhunskim Radetom u naslovnoj ulozi, predstava koja se dvanaestu godinu žestoko drži. Do danas ju je odgledalo, uključujući i gostovanja, skoro 30.000 ljudi. “Prag Kazališta Ulysses je sazdan od nepodmitljive odluke i duhovnog blagoslova”, zapisao je Vujčić, tankoćutni introvert s licem tarantinovskog revolveraša, pisac koji je zauvijek obogatio našu misao, a nepovratno ju je osiromašio preranim uminućem 2005. Ta se ODLUKA zdušno svih ovih godina ispisuje monaškim posvećenjem ekipa koje rade predstave u krilu Kazališta Ulysses. Ono što provincijalni pakosnici tumače kao “hedonističko brijunsko ljetovanje”, na svoje oči sam se uvjerio da je više nalik tvrdim uvjetima u palestinskim izbjegličkim kampovima. Posebno su mi kretenaste opaske da Ulyssesovo žarište nema odjeka izvan granica lokalnog ljetnog festivala?! Dušebrižnici naravno nemaju pojma tko su Vanessa Redgrave, Annette Bening, Amanda Plummer, Caroline Jones, Lynn Redgrave, Samuel Finci… i što doista znači njihova česta pojava na Ulyssesovim hridima. Za Angelinu Jolie ti su domaći polupismeni procjenitelji navodno čuli, pa ju ipak otpisuju kao glamurozni trik Radetove ujdurme.

I još koja o fanatičnoj ljubavi između Kazališta Ulysses i njegove publike. Usred premijere Shakespeareove “Oluje” 2010., nebesima je valjda bilo dosta Prosperovih/Šerbedžijinih šamanskih izazivanja, pa se odjednom prosula gadna olujčina, pravi potop. Ali publika ne mrda. Glumci nastavljaju. Sve dok se zaista više tehnički nije mogla izazivati sudbina – kad su reflektori stali krepavat, predstava je prekinuta. Strpljivo se ostajalo ispod tribina i po Minorskim tunelima, svi zajedno, zbijeni jedni uz druge. Pa kad se Nebo napokon smilovalo, eto prvog Duška Ljuštine, producentskog maga tvrdog brka, kako nosi naramak suvih jastuka za vjerne gledaoce. Sve ostalo je šutnja, što bi rekao stari Will, šutnja puna nedokučivog dara.

Komentiraj

Filed under Kultura