Tag Archives: Radimir Čačić

OKUPACIJA OČAJA

“Ne možemo više ovo izdržati! Ne možemo! Ne možemo! Ako je neko ovdje odlučio poubijati rudarske obitelji, razrezat ćemo se!” vrisnuo je rudar Stefano Meletti pred kamerama, izvadio nož i prerezao si vene. Ovaj strašni reality čin luzerstva dogodio se u srijedu u rudniku ugljena na Sardiniji. Tamošnji rudari od nedjelje su zabarikadirani u grotlima sa 700 kilograma eksploziva. Protestiraju protiv najave kompanije Carbosulcis da će zatvoriti rudnik kao nerentabilan iako ima oko 600 milijuna tona zalihe ugljena. Melettijev krvavi čin dogodio se za vrijeme press-konferencije održane u rudniku. Eksplozija nataložene nemoći doslovce je šiknula iz rudarevih vena. Prema liječničkim izjavama nesretnikov je život izvan opasnosti, a dramatična pat-pozicija njegovih drugova nastavlja se u još dubljim iskopima jada.

Strašna je pogreška podcjenjivanje nečijega očaja. Ili lakonsko odmahivanje rukom na ključanje socijalne bombe. Naime, vlasti u Hrvatskoj, bez obzira na ideološku poziciju, u ovih sedam godina galopirajuće krize prečesto su razne oblike građanskoga bunta proglašavale običnim šegačenjem. Osviješteni izlasci na ulične forume posprdno se odbacuju kao egzotični performansi, a govornike civilnog neposluha političari najčešće gledaju kao obične ridikule. Odgovornost javne uprave leži u doličnom poštivanju svačije muke, ma i najmanjeg razloga za zebnju i socijalnu nesigurnost u kaosu agresivnog kapitalizma. Odgovorna demokracija ne smije podcijeniti mogućnost drastičnog slučaja kao što je slučaj rudara Melettija. Nedopustivo je da vlasti ostanu gluhe na krikove “Ne možemo više!” I dok se, recimo, vladama zapadnih zemalja opravdano kosa diže na Occupy pokret (globalno je najpoznatija filijala Occupy  Wall Street) u nas se aktivisti toga revolucionarnog gibanja na žalost i dalje tretiraju kao turistička atrakcija ili romantični eksces dokonih ljevičara. Occupy Croatia, uz svoje redovno večernje okupljanje četvrtkom na Jelačićevom trgu u Zagrebu, 30. kolovoza je razvila gorljivi jutarnji transparent na Markovom trgu, ispred sjedišta Vlade. NACIONALIZIRATI A NE PRIVATIZIRATI – pisalo je na transparentu kojeg su držali aktivisti. Upozoravajući na otrovne temelje najvećeg dijela ovdašnje privatizacije: čistu pljačku! Elem, niti jedan ozbiljan političar neće si dozvoliti rugalačku reakciju prema bilo kojem obliku javne prozivke kao što si to dozvoljava Radimir Čačić. “Sutra dajete ostavku, jel istina?!” doviknuo je Čačiću sjedokosi građanin, držeći kraj transparenta. “Vjerujte, to je sasvim sigurno”, ironično se nacerio prvi potpredsjednik Vlade. Ono, brate, možeš ti posegnuti za stotinama argumenata kojima ćeš građaninu izreći zašto smatraš da si i dalje nazamjenjiv, zašto želiš svoj mandat odraditi do kraja, ali samo mu se nemoj bahato kesiti u lice. I nemoj njegove ideje legitimnog otpora prezirati kao šašavi egzibicionizam.

“Elita želi zarađivati sve više i više, a narod može birati hoće li se pobuniti ili ‘umrijeti’ polako i bolno. Promjena Vlade ne donosi promjene, jedino promjena sustava. Hoće li se građani pobuniti i kada, odlučuju sami”, manifestno poručuju iz Occupy Croatia. Njihove poruke uopće nisu apsurdne. Možda nisu ostvarive ali pošteno se rađaju u gorčini svakodnevice. Pitanje je svačije savjesti da li će ih shvatiti ozbiljno ili ćušnuti pod tepih.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

PLODOVI GNJEVA

Ne bih sad nagađao koliko je članova recentne Vlade pročitalo remek-roman Johna Steinbecka “Plodovi gnjeva” ili pogledalo istoimeni remek-film Johna Forda. Oni koji jesu, biće da su zaboravili svaki redak, svaki kadar. Inače bi znali koliko se naturalističke muke krije u poharanoj zemlji, koliko je tanka opna između dotučenog farmera i lumpenproletera. Znali bi da Velika depresija nije stanje svijesti (kako laprda potpredsjednik Vlade i ekonomski strateg Branko Grčić) nego gruba realnost. I da se vuče opakija od zvečarke, spaljenim prerijama Llana Estacada alias Hrvatske. Od isušenih polja istoka do karbonizirane Istre na zapadu, iz slamova oko sjevernih deponija prema drači juga i lažnih turističkih resorta. Cijela zemlja doslovce vrišti na rubu kolapsa, a aktualna administracija tvrdi da smo debili kad ne vidimo da nam cvate hiljadu cvjetova, jer, da je pola Europe u klincu (čitajte Grčića u Globusu, ako meni ne vjerujete) a nama da je još super. Bez olova. Ono, ne puca se po narodu.

Usprkos kaotičnoj situaciji, stvari stoje kao u lošim skečevima. Prvi potpredsjednik Vlade vratio se osunčan s odmora i spreman za nove fantazmagorije. “Prvi pomak bit će 2013. godine, a nakon toga sam sasvim siguran da mi imamo rast BDP-a. Porast BDP-a znači i bolji život, veće zapošljavanje i bolji društveni standard”, prodaje maglu i pušta magijske golubove Radimir Čačić, najavljujući neviđene investicijske cikluse. Za to vrijeme, premijer Zoran Milanović obišao je pustinje u Slavoniji. Razgovarajući s gnjevnim seljacima, uopće nije ni pokušao sakriti jalovost svoga tima: “Bog je htio drugačije, velike su vrućine i sada će sve biti skuplje.” Ova bogobojazna rečenica dobre je namjere ove Vlade odavno popločala putem u pakao. Milanovićeva družina, ubijte me ako nije tako, odaje dojam da jedva čeka pa da kidne s položaja. Da zaboravi sve nedaće koje nije znala ili nije htjela riješiti. Niz je ljudi na ovom tlu koji se ne žele miriti s tim ciničnim relativizmom sadašnje uprave. “Tragično je kako opet protječe dragocjeno vrijeme za preobrazbu ove zapuštene zemlje, kako se izgubila socijalna pravda. Curi vrijeme za nužno ulaganje u školstvo, za ukidanje stotina besmislenih općina i desetak županija, za konačno procesuiranje zločina, za povrat opljačkanog dok pljačkaši ljetuju na slobodi i cere nam se u lice, za definitivno odvajanje crkve od države, za oplemenjivanje javne komunikacije. Milanovićevi glasači očekivali su radikalno napuštanje primitivnog hadezovskog urlanja. Uljuđeniji diskurs Milanovićeve vlade je presitno olakšanje prema nepodnošljivom sanader-kosorskom patrijarhalnom modelu, ili barbalukinskom vođenju saborskih sjednica, ali sve je to premalo”, govori mi Ivica Buljan, redatelj koji je na Splitskom ljetu postavio “Adio kauboju”, gorak izrešetani bluz Olje Savičević Ivančević.

Da živimo u klasičnom western obrascu u kojem je mrva pravde odavno izgažena mamuzama u prašini, bit će još jasnije na slijedećim lokalnim izborima 2013. Bit će jasno da i ovoj pseudolijevoj Vladi itekako odgovara stanje na divljem terenu. Tamo gdje zakon linča, kazališnih intendantura, cijene vode, parkirališnih koncesija, ksenofobije i brutalnih likvidacija po koralima/garažama, propisuju i potpisuju isključivo lokalni šerifi.

Da je ova država slučajna država, rekao je prije neki dan Milanović na usijanim pustopoljinama. Ta mu valja, moram priznati. I bolje zvuči, zar ne? Majka-Država nije nastala na zločinu i pljački, kako se to obično misli, nego na čistom slučaju. Uuuppps, puko kurton!

 

Komentiraj

Filed under Politika

HULK PROTIV ZELENIH

Dan je bio sunčan i ugodan za igru. Prvi potpredsjednik Vlade opušteno se brijao u svom kupatilu. Uvijek britvom, kao i svi pravi momci. Električni aparati, žileti s kolagenom, trice i kučine, to samo mlakonje i amaterčine koriste. Strug, strug, britva je poslušno išla gore-dolje po markantnoj bradi predpremijera. Zagreb prazan, svi su ionako na Jadranu kojeg će, ako Bog da i sreća junačka, ubrzo progutati korisne naslage ugljenog prosperiteta. I baš kad se ministar gospodarstva alias PPV potegao za nos da bi proveo britvu kud treba, iz njegova mobitela odjekne čardaš a na ekranu se ukaže pomoćnikova faca.

“Reci…”, gnjevno je zagunđao.

Popizdio bi kad ga smetaju dok se brije.

“Šefe, morate pod hitno vidjeti ovaj video… Šaljem vam odmah!”

“Slušaj, ne zanimaju me nikakve perverzije…!”

“Ne, ne, vidjet ćete… Oni iz Zelene akcije, opet lažiraju!”

“Šalji, jebote, šta čekaš!”

Zvizzz! Dok si rekao Plomin C, na ekranu se ukazao prizor nekog sjedokosog tipa u odijelu kako sjedniči na konferenciji, a glas u off-u uljudno odgovara: “Imali ste pitanja o ostalim elektranama u Istočnoj Europi, te o našim planovima. Trenutno nemamo plan investirati u nove elektrane na ugljen u Istočnoj Europi. Zatim je bilo pitanje o Plominu C. Trenutno nemamo investicijski plan – Capex plan – vezan uz Plomin C. Nadam se da sam odgovorio na sva vaša pitanja.”

“O, majku vam pokvarenu, sad još i filmiće poturate!” mlatnuo je ministar šakom po zdjelici s pjenom, izbečivši se u vlastiti odraz.

U tom trenutku, njegovim se licem i ramenima razlije nezdrava zelena boja, a potkošulja i donji dio pidžame rasparaju se u nanosekundi. Kao da je neka džinovska pumpa stala pumpati predpremijerovo tijelo, jer ogromne kvrge samo izđikljaše iz udova.

“Aaaargggghhhhh!” zaurlalo je neko drugo biće iz nutrine a ministrova izmutirana pleća sunu do plafona. I razbiše u paramparčad lamperiju od finske jelovine.

Šaketina veća od lavaboa, zabije se u ogledalo i staklo se rasprsne u milijun komadića.

“Radimire…”, zakucala je brižna supruga s druge strane vrata. “Jel ti dobro?”

Nema, naravno još pouzdanih dokaza da predpremijer Radimir Čačić pati od sličnih simpotoma kao ubogi Hulk, sve su to nagađanja javnosti. Ali da odmah pozeleni od muke na svaku laž, to je evidentno.

Evo, čovjek sav ushićen zbog plodova svoga 24-satnog šljakanja za dobrobit zajednice, obzani: “Njemačke, francuske, talijanske, korejske i da ne nabrajam dalje, tvrtke žele sudjelovati u projektu izgradnje Plomina C. Ukupno, dosad se javilo 45 ponuđača, među kojima su najveće svjetske kompanije”, kad ustane Zelena akcija i digne mu tlak. Ono, ako ministar Hulk u kamere veli da je njemački RWE jedan od ponuditelja koji je zainteresiran, odnosno koji je poslao ponudu za gradnju novog bloka termoelektrane Plomin C, onda je to basta. Sveto pismo. I šta sad tu palamude iz neke Zelene akcije i lansiraju film u kojem predstavnici dotične kompanije tvrde kako nisu ugljen sisali pa da sudjeluju u pomoru stanovnika Labinštine.

“Lažu!” prezrivo otpuhuje Hulk na najnoviju zavjeru besposlenih ekologa. Zaista, umjesto da mu podmeću kukavičja jaja, zašto Zeleni ne razmisle o tome da Hulka učlane u svoje redove. Čim opet bude mutirao.

Komentiraj

Filed under Ekologija, Politika

NUŠIĆ SE VRAĆA KUĆI

Početkom devedesetih, dok još razni veniši nisu bili ni izumljeni, Hrvatska je marljivo očišćena od riznica srpske pameti. Tako kazališni intendanti možda nisu urudžbirali formalni indeks zabranjenih autora, ali itekako su se trudili da ih samoinicijativno posmiču s repertoara. Neki bi za fotelju prodali i rođenu mater, pa gdje neće Nušića ili Steriju. Zadnja cajketina slobodno je izvozila svoj trash iz Srbije u Hrvatsku, ali za kvalitetne srpske klasike i suvremenike dugo je vladao opaki muk na hrvatskim pozornicama. Sve tamo do početka novog milenija. Branislav Nušić poseban je slučaj. Nakon raspada Jugoslavije, što se Hrvatske tiče, najveći srpski komediograf svih vremena (1864.-1938.) duboko je zakopan u stečajnoj masi. Do dana današnjega nije dobio ulaznu vizu. Četvrt stoljeća Nušić nije igran na hrvatskim scenama i nove generacije publike, glumaca i redatelja pojma nemaju u čemu je taj gubitak.

Podsjećam, srpski se teatar nikad nije odrekao Držića ili Krleže, nego je svih ovih godina crpio najbolje iz punokrvnog zajedničkog naslijeđa. Zato je prvorazredna odluka dviju hrvatskih kazališnih kompanija da napokon stave Nušića na repertoar. Prvo se 2. kolovoza na Malom Brijunu ukazao “Pokojnik”, posljednji i možda ponajbolji majstorov komad, u režiji Lenke Udovički i produkciji Kazališta Ulysses. Na jesen, pak, u Satiričkom kazalištu Kerempuh kao prvu premijeru postavljaju “Gospođu ministarku” u režiji Olivera Frljića. Bit će to šanse i da se mnogi uvjere u Nušićevu vitalnu eksteritorijalnost. Naime, sporadična gostovanja iz Srbije ili Bosne i Hercegovine s predstavama po njegovim tekstovima, nailaze na sjajne reakcije ovdašnje publike, ali se te predstave u javnosti, posebno u medijima, isključivo tretiraju kao egzotične pljuske tuđim palanačkim manama. Kao, nama je to strano. Mi nismo takvi. Kakva zabluda! Genijalnost Nušićeve anarhoidne satire jest upravo u tome što je još početkom 20. stoljeća vizionarski izvrnuo naglavačke sve naše primitivne balkanske vukojebine i ogolio ih istim grohotom – zauvijek. Nešto kao Tesla za kvarne ljudske duše. Uostalom, ne budimo sitničavi: bogme, našlo bi se sijaset Nušićevih likova i po globalnom selu, sve do vrhova svjetske moći. Ali, zadržimo se ipak na lokalnim mentalitetima.

“… Polovi, tragični i komični, u toliko su bliži jedan drugome, razmak između njih je u toliko kraći, u koliko je jedna društvena sredina mlađa i u fazi nezavršenog formiranja. U našoj sredini gde je tako nagao i vrtoglav skok od opanka do fraka, komedija ne može uvek izbeći tragičnu stranu smešnoga kao ni komičnu stranu tragičnoga”, objašnjavao je Nušić temeljni spleen svog britkog pajtonovskog nagona. Fantastično je umio zarezati pod kožu našeg poludivljeg prostora i ljudi koji očajnički žele progutati epohe u jednom danu, u jednom mandatu. Istina je da mi još nismo prebrojali ni sve žrtve naše prvobitne akumulacije kapitala a već se ponašamo kao da smo u brzini agresivnog neoliberalizma. Jesmo, klinac. Sredina koja radi pukog egzistencijalizma ili pohlepne nadgradnje bešćutno otpravlja ljude među pokojnike (stvarno ili administrativno, Nušić s pravom opaža da je grijeh isti) i umrtvljuje identitete, kronično je bolesna sredina. Ili gdje je vlast i danas takav prokleti narkotik da se svaki načelnički a kamoli ministarski kabinet doživljava kao ulaznica za raj. Kakvih smo se sve hulja, baraba, tragikomičara i pogubljenih karaktera nagledali u ovoj vječnoj nušićevskoj zemlji. Ražalovanih generala koji vode operetni feud; nakresanih ideologa; debelokožih premijerskih manekena što nemilice privatiziraju Bukovce, Rolexe i milijarde narodnih para; ubogih kaćiperki što se vinuše do šefovanja državom; obavještajnih ćata u parlamentarnim klupama… Ako je Sanader mrčio da ga se ni najbriljantniji nušićevski prevarant ne bi postidio, ako je Jadranka Kosor cmizdrila od ganuća što može parkirati torbu pored Obamine vaze a nije suzu odvojila za upropaštene podanike, i ako mislimo da je za nas i Nušića napokon zastor spušten, varamo se. Blindirani buldožer Čačić spletkari i brije preko “leševa” kao da je glavom Agaton Arsić iz “Ožalošćene porodice”, premijer Milanović kao da je reinkarnirana Živka ministarka. Živkin ushit nad lažnim konzulima Nikaragve ravan je Zoranovim zatravljenim stavom prema NATO-društvu u kojem se, jadan, smio pojaviti. Evo, spustimo zabrinutost na sreski nivo. Zaživi li ideja kvazilijeve Vlade da se, u ime rezova, plaće u zdravstvu i školstvu delegiraju u ruke lokalne samouprave, možemo li u najluđoj mašti zamisliti kakvih će tu sve ucjena i gramzivih obrata pasti?! Elem, život u burleski opakih posljedica nastavlja se na opću radost publike. Zato je dobro da se Nušić vratio kući.

Komentiraj

Filed under Kultura

GRUPA TNT

Ima u serijalu o Alanu Fordu i grupi TNT jedna zgodna epizoda. I u našim se stripovskim odnosima beskonačno reprizira. Alan se praćaka kod zlog psihića na kauču, na svako doktorovo inkvizitorsko pitanje kojim ovaj pokušava izmamiti priznanje grijeha, mladić nevino odgovara: “Krao sam orahe kod susjeda.” Ajde, ako su blentavi luzeri poput Alana u pitanju, još se čovjek slatko nasmije. Ali u nas je mantra o drpanju komšijinih oraha postala zaštitni faktor za društvene prekršaje svake vrste. Kakvi god grijesi ili greške se dogode pod prstima tzv. elite, budite uvjereni da će se pokušati sniziti na razinu nestašluka.

U najnovijem tragikomičnom crtiću kojeg upravo gledamo, u fake cvjećarnici ovdašnje grupe TNT, Radimir Čačić igra Debelog Šefa. Mi smo, naravno, sadistička javnost koja ga je bjesomučno prikovala na kauč i gnjavi ga zbog navodnih loših radnji. To što je prije dvije godine u Mađarskoj prebrzo vozio iza čega ono…? Ah, da, iza kamiona punog lubenica, pa nije na vrijeme stigao zakočiti i spljeskao dvije u nepovrat. Iz džepova Debelog Šefa na sve strane vire Skvikiji, zamorčad uvrijeđenih nafrndoljenih njuškica jer im gazdu arčimo po forumima. Ima se u priči i Alan Ford – nije li premijer Zoran Milanović njegova slika i prilika, samo crnokosa. On se poput francuske sobarice strašno čudi zašto bi, zaboga, radi bezazlenog nesnalaženja u mađarskom prometu, drugi čovjek njegove ekipe trebao dati ostavku. Da nije ovih dana tako paklenski vruće, Milanović bi, siguran sam, negdje izvukao crnu “alanovsku” rolku i navukao je do očiju. Da ga ne prepoznamo i ne zapitkujemo gluposti o čemu se to još domunđava s prvim potpredsjednikom Vlade. Druga su vremena bila, prije nekih dva-tri tjedna, kad je ona mala garava Holy ekspresno zaradila nogom u dupe zbog mejliranja. To je bio prvorazredni krimen vladinog službenika, a ne ova sitnica u mađarskoj vukojebini.

Ne znam da li je ova Vlada svjesna kakvu si je autogolčinu zabila relativiziranjem slučaja Čačić? I čemu im služe nakostriješena otresanja na prozivke iz Karamarkovog orkestra, kao šta će nas oni ogrezli u grijehu prozivati? Mislim koga briga šta još misli HDZ? Velika većina birača birala je Kukuriku koaliciju upravo s nadom da je dosta bahatosti vlasti. Da će računi biti čisti a ljubav duga. Čini se da Milanović misli da je na +40 svaki hladan tuš dobrodošao. E, pa neće biti da se baš uvijek možemo izvlačiti na sunčeve pjege. 76 posto građana prema istraživanju agencije Ipsos Puls smatra da bi nas Čačić trebao osloboditi svojih političarskih usluga. “Nikad nisam i nikada neću donositi odluke pod pritiscima”, armirano uzvraća Čačić, očigledno prezirući građane kojima služi.

Neku večer na HTV-u lijepo je Dragan Zelić, izvršni direktor GONG-a (koji također smatra da bi Čačić morao odstupiti) podsjetio da se ponavlja staro pravilo zaboravljanja žrtava. Sve je opet daleko važnije, i jebene fotelje i egotripovi i navodni nacionalni intersi (kaže Vesna Pusić da bi ostavka Debelog Šefa destabilizirala Cvjećarnicu, pardon: Hrvatsku), samo se zaboravilo na žrtve. Gadno i gadljivo do bola.

Komentiraj

Filed under Politika

RECIKLAŽNO DVORIŠTE

Krhka, žilava Mirela Holy kao da dolazi iz starih crno-bijelih filmova Franka Capre. Mala, velika žena od one sorte čije poštenje graniči s naivom a borba za socijalnu pravdu s romantikom. I baš zbog tih “nelogičnih” kombinacija u karakteru, takvi su junaci bolna kost u grlima kapitalističkog egoizma. Oni jesu uporne burgije i nikad ne prestaju svrdlati u traganju za moralnim rješenjima, ali para vrti brže. Samo je bilo pitanje dana kada će Milanovićeva vlada reciklirati Mirelu i javno je poniziti do statusa klauna na dječjem rođendanu. Od samog konstituiranja Vlade prešutno je ostavljen teren da se Holyn angažman tretira kao kapric razmaženog djeteta. Kuloari po Banskim dvorima isprdavali su se pričama o “maloj iz Addams Family” a žderonje po ministarstvima glasno su podrigivale, smijuljeći se njenim vegetarijanskim akcijama. Ako je okolni folklor bio poluzajebantski, pravo natezanje ušiju jugunaste darkerice odvijalo se smrtno ozbiljno – na sjednicama Vlade i to pred kamerama. Milanović jedva da je stigao slegnuti ramenima dok je prvi potpredsjednik vlade Radimir Čačić onomad oprao malu da gleda svoja posla. Problem je što je Mirela Holy kao ministrica zaštite okoliša i prirode smatrala da njen posao (plaćen novcima poreznih obveznika) baš i jest u tome da gleda svoja posla. Odnosno da preturi zemlju ne bi li riješila đubre u svom resoru. A onda i šire. Samo, čini se da PPV Čačić nije to mislio kad joj je javno brisao nos. Od samog starta njezinog mandata bilo je vidljivo da PPV kolegicu Mirelu tretira kao privremenu manekenku a da ona ima drukčiji kurs. Kao što je bilo za očekivati da će ona svojom namjerom da stane na put moćnim lobijima u otpadnom biznisu, ubrzo začuti nimalo pitoreskne prijetnje. “‘Reciklirat ćemo te, baciti u peć i spaliti!’ Da, doslovce takvu poruku dobila sam u pismu čim sam najavila da krećem u radikalne promjene gospodarenja otpadom”, ispričala je sad već bivša ministrica novinarima.

Naravno, njezino hladno procjenjivanje svih ekoloških aspekata oko izgradnje HE Plomin i Ombla, nenasjedanje sirovim korporativnim interesima, nije prošlo nezapaženo u stvarnom tehnomenadžerskom gremiju Vlade. “Mjesecima su se na ministricu Holy radili pritisci oko nezakonitih projekata bivše HDZ-ove vlasti kao što su HE Ombla, Plomin ili projekt Srđ, a koje se sada opet podmeću kao spasonosna rješenja. Ministrica Holy se držala obećanja Kukuriku koalicije o odustajanju od HE Omble te je bila dosljedna u provođenju nove politike koalicije na vlasti prema okolišu”, ističe član građanske inicijative “Srđ je naš” Đuro Capor.

Očito, maloj su napokon odlučili dati po prstima. Starim dobrim nadzornim metodama, ako ne ide drukčije. Holy je lakovjerno uletjela u klopku. Čini se da se doista iz altruističkih pobuda zabrinula za radno mjesto poznanice u HŽ-u i intervenirala, šaljući poruku sa SDP-maila. Hoću reći, takve se stvari sigurno ne rješavaju bezazlenim mailovima. Nego radnim, ucjenjivačkim ručkovima.

Slučaj Holy poučan je iz nekoliko aspekata. Kao prvo, Milanovićeva vlada sve teže podržava privid socijaldemokracije. Na presici povodom predstavljanja novog ministra okoliša Mihaela Zmajlovića, novinari su ga odmah pitali hoće li se odustati od Plomina i Omble. “To morate pitati premijera…”, zbunjeno je prebacio lopticu Zmajlović a Milanović je propentao nešto u stilu: “Pa sad, vidite, ne može se to promatrati crno-bijelo…”

Ali ima tko ne okoliša nego javno odvali gratis pljusku građanskom jadu. Dakako, PPV Čačić, još jednom ponizujući i bivšu ministricu: “Prestanimo se igrati vrtića – da, ide taj Plomin, da, ide ta Ombla!” U brojne postojeće ekološke studije koje dokazuju štetnost gradnje, a rađene su potpuno besplatno, Čačić ne samo da sumnja nego ih indolentno vrijeđa: “Postoje studije koje su profesionalne, a postoje i studije koje se rade besplatno. A čim je nešto besplatno, meni je jako sumnjivo.” Jednim potezom, Čačić je uspio popljuvati tisuće i tisuće volontera koji u ovoj zemlji još vjeruju u rad za opće dobro. Jednom blaziranom rečenicom otpilio je napore stotina civilnih udruga. Zapravo je samo podvukao ono što još neki ne žele vidjeti: mi smo reciklažno dvorište megabiznisu. Hvala PPV-u na iskrenosti.

Komentiraj

Filed under Ekologija, Politika