Tag Archives: rasizam

FAŠIZAM, TURISTIČKA GRANA

Ona sramna ploča i dalje visi zakucana u Jasenovcu. Je li tako? Tako je. S tog se gadnog komada spomeničke svastike i dalje cijedi okrvavljena „za dom spremna“ mantra. Dok se dernečilo u ime Gospe (i usput trgovalo ustašoidnim drangulijama) umjesto nabožnog pijeteta mnogi napaljeni crkveni baruni s oltara su vrištali protiv lijevih ideja, izopćujući ih kao veleizdajničke klice. Bilo je dovoljno da se pojavi izolirani slučaj nasilnog imigranta u Zagrebu pa da se forumi užare od rasističkog gnjeva tisuća jurišnika anonimne bagre. I da na noge skoče razne desničarske strančice, tražeći od Vlade da nas pod hitno ogradi bodljikavim žicama i spriječi islamsku pošast. Primjera je bezbroj, a reakcije ravnodušne ili ih uopće nema. Pogotovo ih nema iz struktura onih koji imaju mandat da upravljaju ovom zemljom. Elem, otkud onda čuđenje izvještajem State Departmenta o vjerskim slobodama u svijetu za 2016., gdje se za Hrvatsku taksativno navode primjeri i debilasti tribuni sve potentnijeg trenda gušenja antifašističke tradicije. Kao i rastuće retrogradne vjere u rasne zakone krvi i tla. Revivala ksenofobije, netrpeljivosti prema drugima i drukčijima, posebice prema pripadnicima srpskog naroda – tog arhetipskog neprijatelja svakog malog mizernog ovdašnjeg fašista (ili, pak, njegova ravnodušnog simpatizera) koji drži do sebe.

Ovdašnji negatori spomenutog američkog izvještaja cinično se brane tvrdeći da je to ionako ostatak bivše Obamine administracije (?!), a da su dostavljački izvori u jugokomunističkoudbaškim krugovima koji, dakako, podrivaju temelje naše ubave paranoidne zemlje. Osim što je krajnje besraman i posvađan sa zdravom pameću, taj cinizam točno oslikava relativizirajuću, kolaboracionističku klimu navodne upravljačke elite Hrvatske. Njihovoj pljesnivoj šupljoj verziji o „podjednakoj osudi svih totalitarizama“ Donald Trump je idealan partner. Dok američki mediji, primjerice, unisono čereče Trumpovo izjednačavanje krivnje „lijevih i desnih“ za nasilni kaos u Charlottesvilleu i gotovo da nije bilo tamošnjeg covera bez Trumpa pod bijelom KKK-kukuljicom ili s uzdignutom desnicom u naci-pozdrav, za naše je političare on neprikosnoveni superstar. Koji će dobaciti „white power“ dignitet čak i do zgurenog predziđa kršćanstva na obali Jadrana. Podsjećam da relevantni europski političari svoje kontakte s trumpoidnim prstom na nuklearnom obaraču odrađuju hladnim pragmatizmom, često ne skrivajući prezir prema njemu. Naprotiv, starletnoj predsjednici Hrvatske i notornoj administratorici NATO-pakta oči se ovlaženo šire od ganuća čim se uspije progurati do svog nominalnog šefa, osvjedočenog rasista i mizoginog lajavca.

Nego, možda se prema fašizmu, kad se već tako žilavo primio na ovim plodnim terenima, treba praktično odnositi. Kako se ta kancerogena pojava u nas često tretira kao dio folklornih pošalica, ono, kao lokalna znamenitost, možda ga treba uvesti u službene turističke adute Hrvatske. Šta je znam, kampanja bi se mogla odvijati pod logom: „Fašizam kakav je nekad bio!“ ili „Mala zemlja za velike pogrome“… Ideja je sijaset. Kadra ko blata.

 

 

 

Komentiraj

Filed under Društvo

MAGIJA BIJESA I LJUBAVI

Kad zatvoriš posljednju stranicu romana „Ciganin, ali najljepši“ dođe ti da ga spališ. Toliko je čemera naselio u svaku poru tvoje duše. I, naprotiv, kad zaklopiš oči nakon čitanja ovog remek-djela, jasno ti je da je odsada do vječnosti postalo dio tvoga srca. I da će držati ćoškove tvoje kuće i tvoga smisla. Kristian Novak (fascinantna „Črna mati zemla“ očito je bila uvertira u erupciju) naprosto je „Ciganinom“ proizveo jedan od nekolicine vrhova književnosti ikad ispisane na našem jeziku, a užarenim standardima bez po muke ulazi i u najzahtjevnije svjetske antologije. Uzbudljivo je s kakvom stvaralačkom disciplinom, strašću i znanjem, Novak orkestrira epski zamah i svedeni noirovski svijet. Dirljiva je zanatska vještina kojom je uronio u materijal svoje imaginacije, kao i njegova žudnja da se tom materijalu posveti gotovo mazohistički raskriljeno. Teško se odlučiti je li uzbudljiviji slalom kroz sočnost jezičnih mijena ili savršena isklesanost magijski dokumentarnih lica. Marquez se reinkarnirao u Novaku i pošao još neistraženim putevima.

Vrhunskim artizmom Novak je u stanju stvoriti začudnu literaturu i da se tu zaustavio bilo bi posve dovoljno da mu ostanemo dužnici. No, kao i kod svih velikih umjetnika, u njegovom stvaralačkom nagonu stanuje i enormna zaliha društvene odgovornosti. Bez imalo patetike: pred Novakovim baražnim fajtom za posljednju mrvicu čovječnosti ostaje samo pokloniti se, najdublje moguće. Roman „Ciganin, ali najljepši“ (izdavač OceanMore) je strašno važan egzistencijalni dokument jednog društva. Negdje na polovici romana zbiva se scena, jednostavna i očajnička u čežnji za svijetom pravednosti – ne možete se obraniti, razvali vas ogoljenošću. Romski dječak Sandi, u osnovnoj je školi osvojio drugo mjesto u brzom čitanju te je pozvan na rođendansku zabavu kod dječaka Mihaela, osvajača prvog mjesta na istom natjecanju, pripadnika vladajuće bijele većine. Taj ushit Sandijeve kratkotrajne inicijacije, njegov djetinji zanos što su bjelačke matere tog sićušnog trenutka zapamtile njegovo ime, pokidat će vam srce. Sve četiri rašomonske priče (govore ih sredovječna usamljenica Milena, Kurd Nuzat zagubljen na našim prostorima na valu bliskoistočnog egzodusa, Ciganin Sandi i policajac Plančić) na fonu počinjenih umorstava, zapravo se slijevaju ili izviru iz tog Sandijevog bljeskovito pronađenog pa izgubljenog Oza. I postaju njihov zajednički ožiljak u potrazi za smirajem.

Novak ni u jednom jedinom retku nije skliznuo u jednostranu crno-bijelu profilaciju priče, karaktera i teme. Naprotiv, rudarskom upornošću bacio se na kopanje po najosjetljivijim granicama između demona destrukcije, pruženih i iznevjerenih šansi, rasističke shizme i žilavosti ljubavi. „Ciganin, ali najljepši“ zapis je o našem iracionalnom strahu da je možda jednom moguće probuditi se na jastuku trajne ljudskosti. „Mi nismo društvo, mi smo djeca koja se svađaju čiji je tata jači i čija je tetka veća žrtva. Nepomireni, bijesni, podijeljeni, prestrašeni, svako toliko užasnuti shvaćamo da smo braća, pa odlučujemo da bismo radije bili kopilad“, kaže Plančić. Nepogrešivo je jasno Novakovo ogledalo gurnuto pod dah našeg postojanja.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

VELIKI I MALI

I u ona pradavna vremena, dok je Televizija Zagreb još proizvodila dramski program, ljudi su se dijelili na velike i male. Druge podjele nikad nije bilo, niti će je biti. Bez obzira na životnu dob, društveni status, obrazovanje, rasu, spol ili geografsku lokaciju, postoje samo velike stvaralačke duše i mizerna destruktivna govna. Nažalost, ovi potonji su u većini, najčešće oni vladaju. Imaju moć, njome se bahato služe dok guše lekcije mudre manjine.
Elem, u sezoni 1970./71. mi klinci kao omađijani sjedili smo ispred pucketajućih ekrana i upijali malo-veliko majstorstvo serijala „Veliki i mali“, scenarista Milana Grgića i redatelja Berislava Makarevića. Upakirane u svakodnevicu porodičnih briga i razbibriga, te su priče iz tjedna u tjedan isijavale plemenitu lekciju dobrote i samoobnovljive sreće. „Dani, dani, da l’ mogu bit k’o sni / da l’ ovaj svijet može bit lijep /da l’ mogu svi sreću naći? / Radost, ljubav, to nije mala stvar / i zato znaj, što drugom daš to natrag primaš sam“, pjevala je Zdenka Vučković na špici, uz dalekovidni refren: „’Ko je dobar nije sam /oduvijek smo znali /prijatelja svi će nać’, veliki i mali…“ Nadam se da je ova nauka o umijeću nesebičnog davanja i čovjekoljublja makar malo pomogla da danas budemo bolji ljudi. Svi mi tadašnji navijači serijala.
Naoružani puno moćnijom tehnikom ali s posve istim altruizmom u prtljazi, proteklog tjedna (4. srpnja) predstavili su se stvaraoci spota Inicijative Svi mi – za Hrvatsku svih nas. U predivnom komadiću mudrosti (redatelj Andrej Korovljev, autorica grafičkog dizajna Barbara Blasin) u žanru plemenite (a tako često nacionalistički zasmrđene) nogometne igre, udarena je moćna pljuska netrpeljivosti, rasističkom gaženju i poniženju svake vrste. Kad spot krene gledamo skupinu dječaka na nekakvom školskom igralištu, prže po fudbalu, zaigrani, naizgled sve je idilično… A onda, kako koji klinac uštopa ili otpuca loptu, preko tijela mu nevidljiva ruka udara masni žig: JANEZ, MUSLIĆ, SRBIN, KOSOOKI, CIGAN… Djeca i dalje ciče u borbi za loptom, ali sibirska hladnoća spušta se na teren, a ženski glas iz off-a zabrinuto pita sve nas: „Želite li živjeti u ovakvoj Hrvatskoj…?“, zatim se filmić vrti natrag. Zahuktali mali veliki plejmekeri sad imaju prave etikete, koje slave njihove vještine: GOLGETER, VEZNI, GOLMAN, CENTARFOR…; a pozadinski glas, nadam se, rješava nas svake dileme o budućnosti: „… ili u ovakvoj Hrvatskoj?“
U ovoj prevažnoj, kratkoj a efektnoj borbi za bolji svijet, ovi malci (btw, članovi su dječjeg dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih, što je više nego jasan primjer kako je ovo kazalište doseglo snagu kuće društvene savjesti) su pokazali da nam sutrašnjica možda i ne mora završiti u apokalipsi.
„U ovoj prvoj godini članstva u EU svjedočili smo da se u Hrvatskoj zaustavlja proces izgradnje povjerenja i pomirenja te da kao društvo imamo velikih problema, pratili smo kampanju za uklanjanje ćirilićnih ploča u Vukovaru, sve više govora mržnje i zločina iz mržnje te nam je potreban ovakav pozitivan poticaj“, istaknula je Vesna Teršelič, osnivačica i voditeljica udruge Documente – centra za suočavanje s prošlošću.
Kada bi bilo pravde i razuma, ovaj spot bi preko noći dekretom postao obavezan u nastavnim programima – od vrtića do fakulteta. Ali u Hrvatskoj su pojmovi odgoja i prosvjećivanja pogubljeni u pustopašnim pašnjacima besramne borbe za vlast. Novom ministru znanosti, obrazovanja i sporta, dr. Vedranu Mornaru najpreče je bilo da otrči na Kaptol i tamo izljubi skute kardinalu Josipu Bozaniću. Tek da se meka inkvizicija ne bi osjećala kao da su joj uskraćeni alati djelovanja.

Komentiraj

Filed under Društvo

USTAVNA DEFINICIJA MRAKA

Kao što već i vrane znaju, 1. prosinca 2013. je najsvježiji profašistički datum vukojebine zvane Hrvatska. Sramotan, bijedan dan kada je položen novi nadgrobni kamen temeljac ovoj tzv. Republici. Otkako se početkom devedesetih 20. stoljeća vratila u igru, puzajuća diktatura klerofašizma ovdje praktički stalno djeluje. Elem, sad je dobila i najvišu potvrdu: ustavnu definiciju mraka. Kolebljivci (Vlada, Parlament, Ustavni sud) su sramotnim popuštanjima i neodgovornom nojevskom politikom dopustili nečuveni referendumski linč – da se ustavno ponizi, diskriminira i zgazi dostojanstvo jedne manjinske populacije, građana homoseksualnog opredjeljenja. Ustavnim blagoslovom bit će tako pomazana definicija prema kojoj stoji crno na bijelo da je jedino arijevski hetero brak dopušten i čist evanđeoski brak. Sad kad su i tu visokopoziconiranu ustavotvoriteljsku prepreku crnokošuljaši uspješno preskočili, sad je njihovo carstvo nebesko i mogu ga preuređivati u pakao kakav god požele. I kad uskoro prvi jurišnički debilan zabije letvu u nečije manjinsko čelo, uzet će si to pravo jer mu iz samog Ustava poručilo da je to, što se pred njegovim očima voli i ljubi, tek bezvrijedno smeće, i da ga slobodno može zbrinuti. Svim nedopuštenim sredstvima.
Talibanski pogon inicijative “U ime obitelji” (žestoko dirigiran s oltara i luksuznih sauna crkvenih prelata) bacio je bijednu udicu mržnje. Licemjerno loveći čak i one iskrene bogobojazne ljude kojima je strana netrpeljivost prema bilo kome. Činjenica je da se u nedjelju 1. decembra nije manifestirala nikakva demokratska volja građana, nego teror većine nad manjinom. Umjesto festivala demorkacije svjedočili smo festivalu diskriminacije. U konačnom svođenju računa, postaje posve nevažno jesu li pečat diskriminacije (946.433, odnosno 65,87 posto izašlih birača glasalo je ZA) na listiću zaokružili povampireni fašisti ili neinformirani a dobrodušni ljudi. Bolna faktografija govori da je necivilizacijsko poniženje amenovala, potpisala i proizvela platformu za pogrome, jedva četvrtina biračkog tijela. Izlaznost je bila preniskih 37,90 posto. Previše je onih ravnodušnih koje ne zanima kakvu gadnu budućnost kupuju svojom indolencijom. Htjeli to oni priznati ili ne, oni su ti koji iza svojih dobro zabrtvljenih prozora najčešće nemaju pojma što znače krici iz susjedstva. Pa su za jauke mučenika iz priručnog logora na Zagrebačkom velesajmu ’91. valjda mislili da je to jingl neke nove zemlje-partnera; a za urlike iz splitske Lore biće su povjerovali da je to klapa malo jače zapjevala. Da, to su isti oni koji su za smrad akumulatorske kiseline kojom su paljena grla srpskih građana po osječkim garažama, došli do zaključka da je očito nekom previše sirćeta otišlo u kacu s kupusom… Takvim se samozavaravajućim nojevima obilato služi svaki fašizam. I raduje im se kao rodu najmilijem ili najpouzdanijim jatacima.
Nakon nedjeljne večeri 1.prosinca 2013. osjećam stid, bijes i neizmjernu tugu. Ali isto tako osjećam golemu sreću i ponos. Naime, po prvi put su se u pravednoj borbi ujedinili građani i civilne udruge, izrekavši svoje odlučno NE diskriminaciji i teroru. Nas 33,51 posto građana drugog reda, koji smo glasali jasno PROTIV, uopće zapravo nije malo. Naraslo nas je na broj od 481.534! Više nego ikad u ove 23 godine. To je baza više nego jaka da raste iz dana u dan, da se bori i educira ovo uništeno društvo. I mediji su, u međuvremenu, evoluirali. Kada su prije četiri godine Branimir Glavaš i njegovi HDSSB-ovci brutalno izbacili novinara Jutarnjeg lista Dragu Hedla sa presice, baš nitko se od ostalih prisutnih kolega nije solidarizirao s otjeranim novinarom. Sad kad je Željka Markić zabranila pojedinim medijima da izvještavaju iz baze “U ime obitelji”, opća solidarnost je napokon profunkcionirala. Svi mediji su odbili pokrivati busiju Markićeve u izbornoj noći, bojkotiraju i sve daljnje poteze iz te rasističke ujdurme.
I još nešto: ne pada mi na pamet da pakujem kofere i odem iz ove zemlje. Odlazimo, moja draga i ja, kad god možemo, putujemo u druge zemlje, upijamo i volimo druge ljude i tako se basnoslovno bogatimo bogatstvom koje nam nitko ne može oduzeti. Ali volimo imati dom kojem se vraćamo, a to je tamo gdje su naše knjige i omiljeno vino, naši bližnji i prijatelji koje volimo. I nedamo fukari neljudskoj da nas tjera. Neka znaju da ćemo se mi i hiljade drugih, boriti do posljednjeg daha. Neka zapamte da će im prisjesti dan kad su ponizili ma i jednog čovjeka ove jebene zemlje. Ne damo im da više ikad jednu žicu razvuku po svojim logoraškim prostranstvima. A ako ipak smrkne to doba kad će nas ponovo pretvarati u pepeo i od nas praviti sapun, neka znaju da će im i taj sapun prisjesti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

PROTIV

Ne mogu i neću to uvijati u rukavice. Samo jedan opis postoji za ono što nas čeka u nedjelju na referendumu: birat ćemo između DOBRA i ZLA. Pa, onda pamet u glavu, jer uvijek se kod najjednostavnijih izbora rode najkatastrofalnije greške. Dok još odjekuje tupo kotrljanje prve pogubljene glave, jedva trepneš zaslijepljenim okom, eto već pet-šest milijuna novih odsječenih glava.
Posebno mi na jetra idu one zaluđene ovčice, oni čuveni ravnodušni slijegači ramenima na kojima počivaju svi totalitarizmi. Mali bezmudi statisti koji potežu lakonske krilatice kao “imamo mi prečih briga” ili “dok raja nema kruha, zašto da se bavimo sporednim stvarima”… Ljudska prava, posebno manjinska prava, ne mogu biti sporedni problemi. Nikad! Ona se rješavaju paralelno sa kaosom bijede. Ili možda ti dušebrižnici misle da je dovoljno nekom homoseksualnom paru zaljubljenika dati dobre plaće a zauzvrat im onda smije svaka fukara pljunuti u lica ili ih izmasakrirati bejzbol palicama te ih za nagradu hospitalizirati u otmjenu zdravstvenu njegu.
Svima koji u nedjelju na referendumu u ime neke navodne nedodirljive katoličke hetero obitelji budu zaokružili ZA, moraju znati da je to samo početak. Da otvaraju prečicu za povratak fašizma. Svi koji ne budu ni izašli, bit će suodgovorni za eskalaciju diskriminacije. U ovoj zemlji nikada više ne bi se smjelo čuti da je netko iz ovih ili onih razloga manje vrijedan. A da takav stav mržnje uđe napismeno u Ustav, to je najodurnija institucionalna prečica za povampirenje fašističkog terora.
U nedjelju ćemo, moja jedina ljubav i ja, nevoljko otići na prokleti referendum (još uvijek je neshvatljivo da u jebenom 21. stoljeću moramo traćiti svoje živote da bismo obuzdali postrojavanja totalitarnog ološa) i zaokružiti PROTIV. Protiv jer hoćemo živjeti u zemlji ljubavi. Protiv jer ne želimo živjeti u zemlji mržnje i terora. Protiv jer nećemo društvo u kojem se fašizam nikada nije posve iskorijenio. Protiv smo jer se ne želimo stidjeti zbog nemoći nad takvim stanjem. Protiv smo, jer ako ih u nedjelju ne obuzdamo, oni će samo grabiti dalje u svojim nepresušnim idejama. Koliko sutra u Ustavu će kao nepoćudne žigosati parove bez djece; plavokose ili crvenokose; one pravoslavne vjeroispovjesti ili eskimske ateiste, hiperaktivnu djecu ili nogometne navijače koji ne dižu desnicu visoko u zrak… Spiskovi su podugački. Jer, nacistima mašte nikada ne fali. Njihova je destrukcija uvijek puna ideja.
Ukoliko 1. decembra bude više onih koji izabiru ZA (a svaki ZA je sramotan do bola), ova će zemlja dobiti svoj novi fašistički rođendan. Posljednji službeni je bio 10. travnja 1941. kad je konclogorska Pavelićeva NDH rođena u sramoti i krvoproliću. Takvih neslužbenih datuma bilo je sijaset.
Pet dana nas još dijeli da saznamo istinu. Šume su uvijek spremne da nas prime natrag. U ime slobode.

4 komentara

Filed under Društvo

JE LI TUĐMAN KRAO ORAHE?

U jednoj od genijalnih avantura grupe TNT (epizoda “Daj! Daj! Daj!”) družina se bacila na raskrinkavanje lažnih humanih motiva tajanstvene klinike “Uđeš slomljen, izađeš zdrav”. Elem, tajni agent Alan Ford na kauču se hrabro odupire zlom psihiću koji ga maltretira, tražeći da prizna grijehe prošlosti. Dobri švejkovski Alan, na svako pitanje torture stoički odgovara da je “krao orahe”, sve dok shrink ne podivlja i izgubi kontrolu.
Hrvatska (i ostale zemlje raspadajuće Jugoslavije) početkom devedesetih doživjele su grotesknu strip inverziju. Ulazio si zdrav, a izlazio slomljen. Doslovce. U orgijastičkom građanskom ratu vodeći zli momci preuzimaju ulogu Alana Forda a pokoren narod uporno im vjeruje da je njihov jedini krimen nestašna “krađa oraha”. Forma je i dalje zadržala stripovski karakter, ali posljedice su bile sve samo ne zabavne. Recimo, u autokratskom carstvu Franje Tuđmana (još od njegova performansa na Cvjetnicu 1990. uoči prvih višestranačkih izbora, kada si je, ni manje ni više, dodijelio ulogu Mesije) isključivo je vladala žanrovska mješavina stripa, operete i groteske. Feudalni grenadiri, Vrhovnik-Gromovnik u bijelim puranskim uniformama, gusle i ognjišta s ugrađenim žaruljama vječne vatre, mitologije hrvatskog Camelota, vojne parade s maketama nadnaravnih balističkih raketa interkontinentalnih dometa… sve to kao da je ispadalo iz Marvelovih strip-kvadrata. Ali malo je razloga bilo za razbibrigu. Razbijale su se glave, otvarali priručni logori, suzbijala građanska prava svim sredstvima. Iza Tuđmanovog parahistorijskog lažiranog epa neuvijeno se krila megalomanska osvajačka želja, nikad skrivenih šovinističkih i rasističkih pobuda. Pod izmišljenim lentama banana-Generalita bilo je dovoljno mjesta za gomilu ubojica i pljačkaša s kojima je mogao zaigrati koncept Velike Hrvatske. Dok je britanskim diplomatima trtljao gomilu gluposti o nebeskom porijeklu Heruvata, Sarmata ili kako li se već ono zvaše Franjine legije iz bunila, na salvetama je crtao vrlo ozbiljne kartografije dijeljenja ratnog teritorijalnog plijena. Zapravo, dijeljenja jada. Svoga i drugih naroda. Jasno je ko dan: Tuđman i njegova banda nisu krali orahe nego su gadno okrvavili ruke (naredbodavno ili pukim izvršenjima) u udruženim monster-pohodima etničkog čišćenja. Najnovija haška presuda samo je posljednji u nizu dokaza za ono što je počelo kao strip a završilo kao krvava bajka.
Zato u banana-državi kipovi Franje Tuđmana u posljednje vrijeme niču kao atomske gljive poslije kiše. Ova zemlja naprosto obožava klanjati se teroru. Svaki novi kumir sve je groteskniji u odnosu na onog prethodnog. Najnoviji osječki nagrdio je vizure lijepog Trga Slobode. Nalikuje na deliričnu slitinu Iron Mana, Halloween bundeve i namćorastog palanačkog ćate. Kao da je netko bio na cracku dok ga je radio. O onima koji će ga svečano ustoličiti da i ne govorimo. Udruženi zločinački neukus.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

VELIKA DISKOTEKA NASILJA

Nekadašnja čuvarica zakona, usprkos javno iskazanom rasističkom verbalnom nasilju, završila je na drugom mjestu po glasovima nedjeljnih hrvatskih birača! Ruža Tomašić je govorom atavističke mržnje (u varijanti ksenofobne turističke tisućljetke: “Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su tek gosti!”) prema svim onima drukčijih krvih zrnaca, ubola turboeuro plaću od 8000 eura i ode u EU parlament. To je činjenica. Zabrinjavajuća činjenica po zdravlje jedne države. Jasan ko dan siesajevski dokaz da se u ovoj zemlji kristalne kugle nasilja neće skoro prestati vrtjeti u mraku.
Noć prije nedjeljnih izbora, spirala nasilja zaplesala je u jednoj splitskoj diskoteci, među djecom. Tvrda, eksplozivna, divlja! Kao da ih odrasli pokreću daljinskim upravljačem mržnje. Dvije su sedamnaestogodišnje tinejdžerke krvavo premlaćene u vrijeme matineje, negdje oko 22 sata. Dileri cracka i drugog smeća vjerojatno su baš napojili razgoropađenu grupicu njihovih vršnjakinja. Jer, oborile su se na svoje žrtve stuporoznim bijesom. Jedna od unesrećenih pretrpjela je oštećenje bubrega i frakturu lubanje i zadržana je u bolnici. Druga je djevojčica izgrižena (!), dobila je antitetanus injekciju i puštena je na kućnu njegu.
“Oko 22.30 na mobitel mi je stigao poziv da mi je netko napao kćer na parkiralištu nakon matineje. Supruga i ja odmah smo se odvezli tamo i ugledali svoje dijete kako povraća na zidiću. Njezina prijateljica nas je nazvala, jer naša kćer zbog svog stanja nije mogla ni birati broj na mobitelu. Odmah sam zvao policiju koja je došla u rekordnom roku”, ispričao je užasnuti otac novinarima Slobodne Dalmacije. Policija je već privela jednu napadačicu, a poznat im je i identitet druge.
Kad djeca kidišu na djecu, kraj je blizu.
Ako tzv. politička elita nekažnjeno sije silu kao pravilo ponašanja (i još zato zaradi biračku podršku za povratak čvrste ruke), može li se išta bolje očekivati spuštanjem u narodnu bazu. U vječnu diskoteku razbijenih glava, u noći isprepletene zebnjom i stondiranim ludilom. Već sad imamo spremnu djecu da se ubijaju u Igrama gladi, i taj film uopće nije daleko od realizacije na ovdašnjim pustarama.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika