Tag Archives: rat

ZAČINI ŽIVOTA I SMRTI

„Zamislite kako je to kad te cijeloga života uče da nekoga mrziš i onda taj netko, spletom čudnih okolnosti postane tvoj prijatelj. Neprijatelji ne postoje. To je samo riječ koju koristimo kao izgovor za mržnju. Sve što želim jest promijeniti svijet kako bismo izbrisali potrebu za tom riječju“, piše u e-mailu palestinski dječak Asel i šalje ga židovskim dječacima s kojima je boravio u kampu prijateljstva, jednom od onih koje organiziraju međunarodne NGO-organizacije. Asel je dirljivi mali heroj (dok u demonstracijama pokušava uvjeriti svoje sunarodnjake da se okanu nasilja, ubit će ga izraelska policija) uvodne priče „Hamsin“ iz knjige „Za’atar“ Hrvoja Ivančića. Otvarajući zbirku priča s Bliskog istoka koje delikatno balansiraju na oštrici fikcije i zbilje (u Ivančićevoj osobnosti reporter stvarnosti i pisac izmaštanog, nedjeljiva su simbioza), „Hamsin“ djeluje kao početna postaja mogućeg iskupljenja. Gorka kapija kroz koju valja proći i žilavo nositi utopiju makar ona najkrhkija bila. Utopiju nade da bi se čovjek jednom možda ipak mogao osvijestiti i početi graditi svijet bez mržnje.

Opremljen sad već dvanaestogodišnjim lutalačkim iskustvom po užarenim toposima Bliskog istoka, Hrvoje Ivančić pregnantno poseže za neobičnom montažom tvrdokuhane opore i jezgrovite proze s gotovo metafizičkim kontemplativnim treperenjem najskrovitijih ćorsokaka duše. Poetičan i grub, erotičan, katkad ciničan, rezigniran i blizak groteski, sve sa nataloženom nemoći svjedoka pred stupuroznim labirintima obnavljajućih spirala bezumlja…, Ivančić ispisuje fascinantne male epove hiljadu i jedne noći koja beskonačno traje. Uzevši za naslov knjige ime začina prepoznatljivog i zajedničkog svim tijesno isprepletenim kuhinjama Levanta, autor nenametljivo a jasno pokazuje koliko su kratki koraci između nepca života i nepca ispunjenog prolivenom krvlju. U pričama „Na obali slanog mora“, „Pazi, glava“ posebno je ocrtan adrenalinski background u kojem zapadnjački novinari sazrijevaju od puke predaje avanturama do trpkog sazrijevanja u mučnim svakodnevnim komadima kaosa jednog iznurenog svijeta. Jedna od neugodno istinitih fikcija jest sadržana u priči „Ministarstvo otetih ljudi“, u kojoj je „fabulizirana“ mračna predatorska crta današnjeg kapitala: terora ISIL-a (ili sličnih ekstremnih pokreta) praktički ne bi ni bilo bez njihove trgovinske umreženosti sa Zapadom.

Dok bliskoistični izbjeglički egzodus natapa Europu a ekstremisti kao posljedice warlordovske indolencije siju nove žrtve, Ivančićeva knjiga (u izdanju zagrebačkog Sandorfa) iznimno je vrijedna i dobrodošla. Bez trunke crno-bijelih pojednostavljivanja, daleko od dekorativnog i deklarativnog isticanja čovjekoljublja, Ivančićevi pisani otisci zrače istinskim humanizmom i pacifizmom. Opori začini naše nade.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

IKONE CARA IVANA

Na Ivanovim grudima odnedavno blista i orden Svetog cara Konstantina. Lijepa su priznanja, raduju čovjeka, ali jedva mogu razbiti skorene upljuvke poniženja, nataložene na obrazu. Varaždinac Ivan Hiti zbog svoje je službe ljudske, u Hrvatskoj trpio samo zlurade udarce. Zato mu je priznanje patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja ovih dana stiglo kao melem.
Kad se na našim pustopoljinama 1991. iznjedrio još jedan BBB-rat (bratoubilački, balkanoidni, barbarogenijski), profesor Hiti je radio na mjestu pročelnika odjela za školstvo, kulturu, sport i tehničku kulturu tadašnje zajednice općine Varaždin. Prije toga, uz diplome strojarstva i pedagogije, gotovo 20 godina predavao je u varaždinskim srednjim školama. Odlučio se suprotstaviti zlu koje se valjalo, braniti ono malo pravde što je još preostalo na čovječjim plećima. Poput starozavjetnog junaka vesterna, bio je svjestan da ponekad moraš uzeti pušku i sudjelovati u ratu, toj pogubi ljudske naravi, ali da se i u tom drastičnom stanju ne moraš odreći posljednjih mrva ljudskosti. Profesor Ivan dobrovoljno se prijavio u Hrvatsku vojsku, kao i niz njegovih bivših učenika, ono Ćopić da ga u romane stavi, gdje sa svojim orlovima rano leti u bitke za slobodu. Ali fukare s maskirnim činovima prvo su tjerale Ivana, da im ne treba jer je preobrazovan! Valjda su mu odmah u očima pročitali da neće taj rekvirirat videorekordere i frižidere po zgarištima i kundačit “sumnjive” starce kad to domovina zatraži. Naposljetku ga, na jedvite jade, warlordovi upisaše pod šljem a profesor Hiti se za put na front opremio netipičnom prtljagom: “Prije nego li sam se prijavio na dužnost, u varaždinskoj sam knjižnici kopirao izvatke iz ženevskih ratnih konvencija. Bio sam odlučan u namjeri da vojnike u 104. brigadi naučim pravilima ratovanja.” U svjetonazoru profesora Ivana rat je krajnja, strašna nužda, posljednje sredstvo za vitešku obranu najbližih. U vizijama mnoge đubradi rat je bio i ostao tek dobrodošao alat za osvajanje teritorija, razbojništvo, sadizam, kukavičluk, šverc, pohlepu i naplatu dugova. Stigavši u Bjelovar najviše se posvetio brizi za mrtve i ranjene. Od vlastite ušteđevine (“Supruga se hvatala za glavu i govorila mi da ćemo biti gladni”, iskren je Hiti) 14 hiljada njemačkih maraka je potrošio za nabavku jednog vozila za bjelovarsku Hitnu pomoć, a kupovao je i hranu za izbjeglice. Na pakračkom terenu 1992. ostao je osupnut kada je vidio kako svud naokolo izrešetanog vladičinog dvora i pravoslavne crkve, leže razbacane vrijedne ikone, knjige, slike i drugi dragocjeni predmeti. “Kao veliki ljubitelj umjetnosti i književnosti, nisam to mogao gledati. Sve te brojne umjetnine bile su razbacane posvuda, a po njima je padao snijeg. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tome da kad uništiš neko umjetničko djelo, više ga nikad nitko neće moći stvoriti ponovno”, kaže ovaj časni čovjek. Zapovjednik je ostao gluh, ta šta ga zabole za šaku tamo nekih srpskih drangulija, cinično obrisao Ivana, rekavši mu da je budala. Profesor je iskoristio svoj trenutni čin (bio je pomoćnik zapovjednika za informativno-propagandu djelatnost) i na svoju ruku organizirao nekoliko vojnih i civilnih vozila te pomoć dvojice zaposlenika zagrebačke Nacionalne sveučilišne knjižnice. Opasna akcija (crkva je bila i minirana) spašavanja vrijednih umjetnina trajala je dva dana. Kulturna dobra iz pravoslavne crkve u Pakracu prevezena su u NSK u Zagrebu gdje su i danas pohranjena. Točnije, trebalo bi da su tamo, ako nisu nestala negdje na bjelosvjetskim kolekcionarskim stolovima. U zemlji bezakonja, sve je moguće.
Kad se Hiti vratio u Varaždin, počela je odmazda. Ekspresno je demobiliziran ali mu je onemogućeno da se vrati na staro radno mjesto u općinu. Đubrad mu je otvoreno rekla da je “popušio Srbe” i da zaboravi kako će ikada više dobiti posao u Varaždinu. “Vrijeđali su me i govorili: ‘Ti si spašavao srpsko blago!’ a ja sam im odgovarao: ‘Nije to samo srpsko već ljudsko i svjetsko blago'”, prisjeća se danas profesor Ivan Hiti, čovjek na čijim carskim grudima odvajkada svjetluca nesebičnost.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

TRST JE NAŠ!

Hrvatska ništa nije slutila. Veliki četvrtak je granuo, pospajalo se neradnih dana, valja šunku nabavljat, jaja oglancat, kruzerima mahat… A onda je slovenski nosač aviona mučki udario. Budući povijesni analitičari imat će rutinski posao. Jer, jasno je ko dan i prosto ko pasulj: u četvrtak 5. travnja 2012. Slovenija je, ničim izazvana, napala Hrvatsku na moru. Po hiljaditi put u svojoj tisućljetnoj uljudbi, čuvarica predziđa kršćanstva osjetila je isto – podli dušmani udariše, da joj sjeme zatru. I to gdje, majku im provokatorsku?! Baš tamo gdje na tvrdoj stini ova mučenica svoju povist piše, na sinjem moru pod slobodarskim krilom galeba proljećara! Jeknuše uglas staroslavne duše neretljanskih pirata i mornara s Domagojevih lađa, pravedničkim gnjevom bodre narod i Banske dvore da ne čase časa. Svako oklijevanje može biti dockan, a slovenska peraja, čizma, osvanut će na hrvatskom ramenu. “Ko jebe arbitraže!” poručuje iz mitskih daljina neki senjski harambaša, pardon, rodoljub, s handžarom u zubima i crnim povezom preko oka. Prošloga četvrtka, oko 9 ujutro, slovenski sovražnici su već nekoliko čvorova debelo zadrli preko Sutle, mislim, te sredine Savudrijske vale, a Hrvati su još uljuljkano dokoličarili. Papaline ili kamenice? Pinot noir ili stolno crno prokislo? Mlada paška janjetina ili matora ovčetina u konzervi na bonove? Eto kakvim su se prizemnim dilemama bavili Hrvati u praskozorje prošloga četvrtka dok se Domovina našla na meti agresora.

Srećom, savudrijski ribari nisu spavali niti im je kakva sirena zavrtila mozgom. Nego, čim se sjena nosača aviona nadvila nad hrvatski akvatorij, zloslutnija od silnika Bedanca nad malim Kekecom, ribari digoše uzbunu. Shvativši da je opet kucnuo čas da boj bije svijetlo oružje, harpuni, udice i pokoja raketa. Dobro je da su ribari imali dosta plavog dizela u rezervoarima svojih drčnih trabakula, te su utekli ispred nosa slovenske armade. Jedan se od naših vižlastih morskih ilegalaca uspio javiti u eter Radija Rijeke.

“Ča me čujete? Iščite pomoć!!!”

“Naravno da vas čujemo, ta znate li vi da naša čujnost seže čak do Zagreba?” mljela je dežurna u riječkom studiju. “Imate sreće, stekli ste pravo sudjelovati u nagradnoj igri našeg sponzora, opatijskog lanca solarija Zambezi…”

“Ki lanci? Ni mi do tega… Vapor, Janezi, kurbe!” grcavo je siromah pokušavao javiti o kakvoj je pogibelji riječ.

“Da, da, dragi nestrpljivi prijatelju, vjerujemo da pitanje neće biti osobito teško… Dakle, slušajte me pažljivo: Maleni Isusek se rodio u štalici, sauni ili solariju? Imate dvadeset sekundi…”

Hrabri pošteni barba je ipak nekako uvjerio dekoncentriranu spikericu da su Slovenske lađe već pod Medvedgradom. I da je krajnje vrijeme da probudi ministra obrane Kotromanovića, senjske alkare ili trenkove pandure, koga već prvog dobije, mater mu i velikom četvrtku kad više niko ne radi.

Elem, proradili su jedva diplomatski kanali. Vesna Pusić bez daha je odjurila u ministarstvo vanjskih te nazvala slovenskog kolegu Karla Erjavca da mu oštro naredi da povuče mornaricu dok je vrijeme ili će vidjet čija majka crnu vunu prede. Razum je ipak prevladao. Zveckanje oružjem utihnulo. Slovenski je agresor otplovio uz pjesmu “Maslina je neubrana”, alkari vratili atove u konjušnice, ona dva se miga negdje spustila… Šteta. Očekivao sam da će se sva domaća flota stuštit u slovenske vode, razbucat ih tamo sve do Ponte Rossa. I onda lijepo uđe naša pješadija u grad, sve junak do junaka, hitnu kape u zrak i ponosno objave: Trst je naš!

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika