Tag Archives: ratni zločin

JUGOSLAVIJA, MOJA DOMOVINA

Kamo sreće da se nikada nije pojavio roman “Jugoslavija, moja domovina” i da se ukleti razlozi njegova postanka nikada nisu dogodili. Premučno je njegovo produženo djelovanje. Pograbi vas za grlo i razori dušu poput navođenog projektila. Opet, blagoslovljen dan kada je Goran Vojnović sjeo ispisati knjigu koju više nikada ne bismo smjeli vratiti na police. Nego, držati ju negdje pored uzglavlja kao Bibliju. U svim domovima, hotelima, svratištima i bogazama bivše Jugoslavije a i ostatka svijeta, bogme… Kao jedan od preostalih zaloga civilnog življenja. Kao malu a ogromnu šansu da možemo biti drukčiji, da imamo pravo na jednom zauvijek otkopan život dostojan čovjeka. O uniformama je ovdje riječ, o prošlom građanskom ratu što je u paramparčad pretvorio prvo građane a onda prostor jedne zemlje. Zemlje koja je mogla biti sretna, samo da nije bilo budala i ubojica. Iz svake stranice Vojnovićevog oporog remek-djela upravo vrišti čežnja za civilnim smirajem.
Da je jedan od ponajboljih slovenskih pisaca mlađe generacije (i filmskih redatelja, upravo je premijerno prikazan njegov film “Čefuri raus!” o rasizmu unutar luzerskih suburbanih slovenskih zajednica) Vojnović dokazuje ovom moćnom pričom o zločinu i kazni, stanjima ljudskog proklestva koja se najčešće istodobno roje pod istim srcem. “Jugoslavija, moja domovina” (“Jugoslavija, moja dežela”; prijevod Anita Peti-Stanić i Jagna Pogačnik; u izdanju Frakture) jest prozni road movie o potrazi mladića Vladana, odraslog u Ljubljani, za istinom o ocu, bivšem oficiru JNA, za kojega je vjerovao da je mrtav. Odrastajući s majkom Slovenkom, upijajući jednu jedinu oficijelnu istinu njihove disfunkcionalne porodice, stravična spoznaja udara Vladana u lice – otac mu je ratni zločinac, optužen za pokolj u jednom istočnoslavonskom selu, živ je i nalazi se u bijegu, negdje u Europi. Vladan mora potražiti odgovore, oca u sebi i sebe u ocu, iscijediti muku koja je počela onim nultim danom jednoga raspada: “Bio sam bijesan. Bijesan na čovjeka koji mi je nekad toliko značio, a onda je jednoga dana postao pošast. Odbacivao sam povjerenje u vlastito tumačenje njegove preobrazbe, jer ga još uvijek nisam želio razumjeti. Razumjeti ga značilo je opravdati ga, a ja sam želio samo to da nema ničega na svijetu što bi moglo opravdati njegove odluke, zato što se čovjeku ne bi smjelo dogoditi ništa tako strašno.”
Vrhunaravnom spisateljskom koncentracijom, naizgled jednostavno a dubinski, Vojnović se usmjerio na dešifriranje gustog lanca žrtava i zločinaca, čije se uloge na ovim našim prostorima izmjenjuju gotovo po nekom neminovnom klinču i ključu “najstrašnije boli našega svijeta – sjećanju”, jer uvijek je netko nekome učinio jebenu nepravdu i posijao strah u očima.
U tim procijepima samotnički zavija čežnja svih Vladana na ovim pustopoljinama, krik želje da jednom taj serijal prestane, da civilno društvo nadjača razloge osvete. Kod Vojnovića nema nimalo patetike, ali čišće molitve za ljubavlju ja skoro nisam pročitao. Čuvati ovu knjigu pored sebe zauvijek i vraćati joj se. Dok god nas ima i trunka na ovom svijetu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

LIKVIDACIJSKA STATISTIKA

Svi nešto palamude o poraznim službenim rezultatima popisa stanovništva u 2011. Od predsjednika države do zadnje izbotoksirane gladne starlete, svi se nešto zgražaju jer nas je u Hrvatskoj tričavih 4,284.889 što je za 152.571 manje nego u 2001. Ma nemoj mi reći, otkud sad ta silna iznenađenja. Naime, statistika je opaka stvar. Pogotovo u državici koja se pravi naivnija od sobarice u starim francuskim vodviljima, a sama iscrpljuje, istjeruje i likvidira svoje građane. I još im za to ispostavlja dodatne kazne.
Elem, obitelj Vuković iz sela Medari kod Nove Gradiške prema okrutnoj statistici se 1. svibnja 1995. našla u krivo vrijeme na krivom mjestu. Ono, šta imaju tražiti u selu u 6 ujutro dok pobjedonosna hrvatska vojska u akciji Bljesak čisti sve pred sobom. Kao u nekoj podivljaloj dječjoj igri (pod geslom: “Ko se nije skrio, pokojni ga bio!”), tog su jutra likvidirani Milutin i Cvjeta Vuković i njihova sedmogodišnja kći Dragana. Zajedno s njima ubijeni su i drugi nesretni seljani, koji nisu uspjeli pobjeći – sveukupno 22 žrtve (troje djece i jedanaest žena) od zatečenih dvadeset i četvero. Dvije djevojke poštedio je jedan vojnik. Sve su žrtve civili, likvidirani mecima iz neposredne blizine.
U strašnoj tragediji koja im je pokosila cijelu porodicu, odnijevši im mlađu sestru, majku, oca, strica, strinu i njihovo dvoje djece, Radmila i Mirjana Vuković statistički su imale sreće. Pokolj su preživjele samo zato što su u to vrijeme bile kod rodbine u susjednoj Bosni i Hercegovini. 2006. godine sestre Vuković su pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški pokrenule odštetni postupak zbog ubojstva roditelja i maloljetne sestre. Isti sud je 2009. odbio njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan a Građansko-upravni odjel Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu odbio je zahtjev za sklapanjem vansudske nagodbe jer to po njihovom tumačenju slučaja nije ratni zločin, nego su stradali civili ratna šteta. Statistički, dakle, lete glave, lete cigle, prosječno sve pada na istu hrpu stare krame. Eskadron smrti iz tog majskog jutra ’95. eventualno se, dakle, može prekršajno goniti zbog traljavo izvedenih “građevinskih radova” u Medarima.
No, Hrvatska ima još zluradih dosjetki. U pravilu obožava civilnim žrtvama rata još dodatno zabiti do balčaka. Umjesto sudske satisfakcije boli, ispostavlja im račun za plaćanje sudskih troškova nakon izgubljenih parnica. Zbog gubitka parnice u odštetnom postupku, Općinsko državno odvjetništvo u Novoj Gradiški pokrenulo je ovrhu nad nekretninama sestara Vuković. Nad spaljenom imovinom, uništenom u ratu! “Strašno je sve što nam se događa. Prvo smo doživjele strašnu tragediju, a onda sedamnaest godina nakon zločina i ovakvo sudsko rješenje”, izjavile su sestre Vuković koje sada žive u Bosni i Hercegovini.
“Cinizam hrvatskog pravosuđa u ovom slučaju se očituje kroz navod u drugostupanjskoj presudi u kojoj stoji da je prvostupanjskom presudom utvrđeno kako smrt nije nastala tijekom ratnog zločina hrvatske vojske. Iz svega ispada da su žrtve počinile suicid”, upozorava njihov odvjetnik Branko Šerić, koji je o ovom slučaju obavijestio predsjednika Ivu Josipovića te glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
Pitam se kad li će onim dugim ubogim kolonama “spontano” protjeranih srpskih civila iz kolovoza ’95., što su na traktorima nosile svoju šaku jada, stići računi za izraubovani autoput ili zagađivanje okoliša. Istrijebiš građane i napuniš budžet – recept male statističke zemlje za doživotni umor.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

OČI ALEKSANDRE ZEC

Pobijesnim kad čujem bijedne laži “da je ljudima dosta ratnih tema” i da bismo jednom više “trebali zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti!” Zvuči prelijepo, kao da smo se preko noći probudili u sređenoj Švicarskoj prelivenoj čokoladom, sirom i zlatom. A nismo i vjerojatno nećemo nikada osvanuti u sličnoj alpskoj zori. Još jedino stanovništvu u jaslicama možemo poturati bozu o tome da je ova država ikada građena po načelu pravednosti. Možda na nekom papiru, koji je, čim je pečatiran, bačen u smeće. Tezu o zaboravu gadnih tema uporno potpaljuju oni koji su nepovratno omastili ruke – što pljačkom, što krvlju (ne zaboravimo da je krv masna), a ormari su im prepuni kostura. Nema tog tepiha, taman da ga ispletu do kvadrature cijele Hrvatske, pod koji bi se uspješno pomeli rani brutalni radovi ove zemlje zalazećeg sunca. Devedesetih je šačica desperadosa van zakona ustrojila ovu ilegalnu državu sumnjivih pasoša. Namjerava li se ona ikada legalizirati, mora pretresti svaki jebeni pedalj zločina učinjen u prošlosti u ime budućnosti.

Što još treba procuriti u ovdašnju javnost da bi i najlakovjernijima bilo jasno: samo je smrt spasila Generalita Tuđmana i kanadskog pizzamana Šuška od zaslužene  Haške ćelije. Kolika se niže rangirana HDZ-ovska bratija iz Brijunskih plenuma pod granama Tuđmanovih mandarina, danas nezasluženo paca u raskošnoj dobiti, jer je djelovala u poslušnom lancu zločina i grijeha “radi nacionalnih interesa”. Zločini uredno opravdani paradržavnim sredstvima, unaprijed okajani pomazanjem u ime višnjeg vizionarskog naloga (kojega mi obični smrtnici nismo niti svjesni) valjda su najogavnija kategorija na skali ljudskog zla. Sve se to pred kamerama i pod nosom novinarskih laptopa odmotava na suđenju bivšem savjetniku MUP-a Tomislavu Merčepu. Poznatijem kao šefu rezervnih delija na redovnom platnom spisku, kojima ništa ljudsko nije bilo strano, tako da su se 1991. bogme naradili da to ljudsko temeljito odstrane. Naročito ako im je bližnji u šakama imao i kapljicu nehrvatske krvi plus višak imovine. Zloglasni logor u Paviljonu 22 na zagrebačkom Velesajmu, Pakračka poljana, jame po Sljemenu, bili su poligoni za iživljavanje primitivnih eskadrona smrti.

Rmpalije s miligramom mozga bili su automatizirani kileri. Njihove konce povlačili su daleko inteligentniji gospodari s mračnim planovima u malom prstu. Kao što je bilo u slučaju hladnokrvne egzekucije zagrebačke obitelji Zec, Mihajla i Marije te njihove dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre. Jedan od ondašnjih mogula političke scene, Joža Manolić, svjedočeći na procesu Merčepu, izjavio je da je predsjednik Tuđman gorke suze prolio kad je čuo za tragediju porodice Zec i toliko ga je to kosnulo da je odmah odlučio sve zakopati u amneziju! Manolić svjedoči, dakle, da je usprkos saznanjima o krvavom pokolju na Sljemenu, kao i o ostalim zločinima Merčepovih legionara, državni vrh na čelu s Tuđmanom donio odluku da se zločini ne procesuiraju jer bi to “politički štetilo Hrvatskoj, a pomoglo drugoj strani.” Presedani Tuđmanove bande u jagmi za teritorij, posijali su toliko repova da i danas vijugaju kao zmije otrovnice. Oči male Aleksandre nad ovom će velesajamskom jamom svijetliti još dugo, dugo. Učinimo sve da se napokon spokojno zaklope.

Komentiraj

Filed under Politika