Tag Archives: Romi

MAGIJA BIJESA I LJUBAVI

Kad zatvoriš posljednju stranicu romana „Ciganin, ali najljepši“ dođe ti da ga spališ. Toliko je čemera naselio u svaku poru tvoje duše. I, naprotiv, kad zaklopiš oči nakon čitanja ovog remek-djela, jasno ti je da je odsada do vječnosti postalo dio tvoga srca. I da će držati ćoškove tvoje kuće i tvoga smisla. Kristian Novak (fascinantna „Črna mati zemla“ očito je bila uvertira u erupciju) naprosto je „Ciganinom“ proizveo jedan od nekolicine vrhova književnosti ikad ispisane na našem jeziku, a užarenim standardima bez po muke ulazi i u najzahtjevnije svjetske antologije. Uzbudljivo je s kakvom stvaralačkom disciplinom, strašću i znanjem, Novak orkestrira epski zamah i svedeni noirovski svijet. Dirljiva je zanatska vještina kojom je uronio u materijal svoje imaginacije, kao i njegova žudnja da se tom materijalu posveti gotovo mazohistički raskriljeno. Teško se odlučiti je li uzbudljiviji slalom kroz sočnost jezičnih mijena ili savršena isklesanost magijski dokumentarnih lica. Marquez se reinkarnirao u Novaku i pošao još neistraženim putevima.

Vrhunskim artizmom Novak je u stanju stvoriti začudnu literaturu i da se tu zaustavio bilo bi posve dovoljno da mu ostanemo dužnici. No, kao i kod svih velikih umjetnika, u njegovom stvaralačkom nagonu stanuje i enormna zaliha društvene odgovornosti. Bez imalo patetike: pred Novakovim baražnim fajtom za posljednju mrvicu čovječnosti ostaje samo pokloniti se, najdublje moguće. Roman „Ciganin, ali najljepši“ (izdavač OceanMore) je strašno važan egzistencijalni dokument jednog društva. Negdje na polovici romana zbiva se scena, jednostavna i očajnička u čežnji za svijetom pravednosti – ne možete se obraniti, razvali vas ogoljenošću. Romski dječak Sandi, u osnovnoj je školi osvojio drugo mjesto u brzom čitanju te je pozvan na rođendansku zabavu kod dječaka Mihaela, osvajača prvog mjesta na istom natjecanju, pripadnika vladajuće bijele većine. Taj ushit Sandijeve kratkotrajne inicijacije, njegov djetinji zanos što su bjelačke matere tog sićušnog trenutka zapamtile njegovo ime, pokidat će vam srce. Sve četiri rašomonske priče (govore ih sredovječna usamljenica Milena, Kurd Nuzat zagubljen na našim prostorima na valu bliskoistočnog egzodusa, Ciganin Sandi i policajac Plančić) na fonu počinjenih umorstava, zapravo se slijevaju ili izviru iz tog Sandijevog bljeskovito pronađenog pa izgubljenog Oza. I postaju njihov zajednički ožiljak u potrazi za smirajem.

Novak ni u jednom jedinom retku nije skliznuo u jednostranu crno-bijelu profilaciju priče, karaktera i teme. Naprotiv, rudarskom upornošću bacio se na kopanje po najosjetljivijim granicama između demona destrukcije, pruženih i iznevjerenih šansi, rasističke shizme i žilavosti ljubavi. „Ciganin, ali najljepši“ zapis je o našem iracionalnom strahu da je možda jednom moguće probuditi se na jastuku trajne ljudskosti. „Mi nismo društvo, mi smo djeca koja se svađaju čiji je tata jači i čija je tetka veća žrtva. Nepomireni, bijesni, podijeljeni, prestrašeni, svako toliko užasnuti shvaćamo da smo braća, pa odlučujemo da bismo radije bili kopilad“, kaže Plančić. Nepogrešivo je jasno Novakovo ogledalo gurnuto pod dah našeg postojanja.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

NE POGUBITI SE…

“Na žalost, ne mogu ostati do kraja”, tužno je rekla prekrasna Ramona i zaklopila duge baršunaste trepavice kojima ni milijarde dobro plaćenih ekstenzija ne bi naudile. Ustala je, protresla kosom od crnih bisera i otišla. Na vratima je dreždio njen otac, nestrpljivo psujući.

Prije desetak godina, u “kameno doba” komunikacijskih alata, s kolegom sam u Zagrebu držao trodnevni komunikacijski workshop za udruge civilnog društva. Među najaktivnijim sudionicama (radionica je bila namijenjena isključivo ženskim organizacijama) već prve večeri istaknula se mlada Romkinja Ramona. Ljepota, znanje i prodorna inteligencija u te su djevojke oblikovale začudnu kombinaciju dostojnu CNN-a, BBC-a i Zuckerberga zajedno. Frizerka po zanimanju, imala je ambicija, želje i strasti da od svog života izgradi nešto više. Na žalost, prepreke pred njenim čežnjama nisu bile male. Otac ju je čekao i te prve večeri. Odvodeći ju, nešto je bijesno komentirao. Drugi dan, kod pauze za ručak, prišla nam je i rekla da joj je žao ali da mora odustati. Ramona se borila protiv dvostruke ignorancije: nerazumijevanja unutar željeznog patrijarhata svoje obitelji te društva koje napretku i obrazovanju pripadnika njezine nacije postavlja diskriminacijske prepreke.

Ne znam gdje je danas Ramona i da li je uspjela izboriti se za svoje izbavljenje, ali sjetio sam se njezinog slučaja čitajući priču novinara Siniše Bogdanića, rađenu za Deutsche Welle. “Siromaštvo i nedostatak osnovnih životnih uvjeta bez tekuće vode i struje dovodi do odbačenosti koja pak rezultira ranim napuštanjem obrazovnog sustava i nesnalaženjem na tržištu rada”, podsjeća Bogdanić na zatvorene krugove marginalizacije Roma. Jedna od onih koji ustraju, i čije iskustvo je posve suprotno (porodično i socijalno) jest zagrebačka Romkinja Melanija Mešić, učenica trećeg razreda Prve ekonomske škole. Jedina Romkinja u školi, imala je sreću te nikada nije iskusile rasističke uvrede, niti bilo kakav teror netrpeljivosti. Melanija ima petlje preskočiti sve barijere koje joj ovo društvo i naslijeđe postavljaju. Planira upisati Ekonomski fakultet u Zagrebu, ali tu joj nisu granice, htjela bi pokušati i vani, recimo biznis i menadžment u Velikoj Britaniji. U osnovnoj školi je u njenom razredu bilo još šestero djece romske nacionalnosti, ali, osim Melanije, ni jedno od njih nije završilo osnovno obrazovanje. “Pogubili su se negdje na tom putu, padajući iste razrede i po nekoliko puta da bi na kraju odustali”, kaže Melanija: “Meni je tata rekao da ću, ako ne budem išla u školu, morati raditi. Rekao je da me neće financirati. Vjerojatno bih se morala i udati. Učim na tuđim greškama.”

Ne pogubiti se… Melanijin recept izdržljivosti mogli bi zapisati i naučiti mnogi. Težak je, mnogo je odricanja potrebno, ali donosi plodove.

Komentiraj

Filed under Društvo

PREDŠKOLE RASIZMA

Srce mi se zgrčilo od mračnog prizora zgaženog djetinjstva: cvrkutava dječica s torbama na leđima stigla otvorenih srca da oprobaju školu. A sabilo ih u tor, ogradilo i uprlo u njih prstima mržnje. Što li su morali upiti u svoja mala, nebranjena, neselektivna bića? Kakve su ožiljke ponijeli u očima od te prve prašnjave lekcije u Gornjim Hrašćanima točno u podne? Kakve će posljedice imati nakon što su vidjeli iskolačena lica svojih komšija? Hoće li ikada više imati povjerenja u ljude? Da li će ikada povjerovati da je njihova baršunasta koža barem toliko vrijedna kao u onih koji ih tjeraju poput odbačene štenadi? Odjavljujući prilog o novom domaćem ispadu netrpeljivosti, Zoran Šprajc se u centralnom Dnevniku HTV-a sav uzdrman okretao na stolici, tražeći kameru kojoj će se obratiti. Jer, bilo je kao da nas je neko testerom raspolovio, toliko se nemoći nakupilo u kadrovima zagubljenog međimurskog sela koje propast naplaćuje poniženjem romske manjine. I to najslabijeg krila te manjine – njihove djece.

Gorka je istina da tamo gdje postoje područne škole, sigurno ne teče med i mlijeko. Nego redukcija i pustoš ječe s kućnih pragova. U takvoj atmosferi, mještani Gornjih Hrašćana istjeruju svoje luzerstvo iživljavajući se nad onima koji su im najmanje krivi. Kako je matična škola Macinec skučena, odlučeno je da šezdesetak mališana, od kojih 44 romske nacionalnosti iz Paraga, tzv. predškolu pohađa u područnoj školi u Gornjim Hrašćanima. I tada su Hrašćanci zaboravili da su i sami roditelji, pustili bijesu da pukne a žući da se razlije, dograbili najbližu batinu a to je uvijek blaćenje drugog. Izabrali su mučni aršin rasizma, roditelji koji nisu toga podneva, u ponedjeljak, 17. rujna 2012., bili na visini svoje skrbi za potomstvo. Ni za svoje a kamoli tuđe. Naprotiv, pali su na najniže osovine običnog krda koje vlastite gubitke istjeruje pod znakom linča. Tražeći da se pridošlice smjeste u druge okolne škole (o, kako se taj prokleti alat “humanog raseljavanja” nikada neće istrošiti) mještani su nasilno zapriječili ulazak djece u školsko dvorište. Pred kordonom policajaca i novinara urlali su da oni nemaju ništa protiv romske djece nego samo žele “zaštititi svoju djecu jer romska djeca u školu dolaze s manjim predznanjem i bez higijenskih navika”. Kakvo sljepilo tih skrenutih ljudi što misle da im je koža bjelja od pameti. Zamislite gorkog prizora u kojem međimurski župan Ivan Perhoč poziva seljane da se smire, uvjeravajući ih da im šestogodišnjaci neće nauditi! U “talačkoj krizi” ojađeni roditelji romske dječice prijetili su da će bojkotirati redovnu nastavu i da stariju djecu više neće slati u školu u Macinec. Naposljetku je postignut dogovor, Hrašćanci su kao povukli barikade, a ustrašeni klinci su sutradan u predsoblje surove životne škole dopraćeni pod osiguranjem policije. I to je tek ugašena jedna od brojnih vatri koje ostavljaju paljevinu na nevinim srcima.

U zemlji gdje saborski zastupnik i gradonačelnik Splita Kerum kevće mržnju po Srbima kao po srdelama, a da mu neće ni vlas pasti s parlamentarnog dupeta, zašto bi se rasizmu po zabačenim seoskim avlijama itko čudio.

 

1 komentar

Filed under Društvo, Politika

DUĆANI POKVARENE ROBE

“Vrag ih dal i cigane, preveč ih se sim dopelalo!” zasiktala je Štefa, ćušnuvši konzervu natrag na gomilu. Rok trajanja sardina izlizao se odavno, opasno su i nabubrile, u dućan već dugo nitko nije svraćao, ako ne brojimo one što kupe pivicu-dvije i cijeli dan kunjaju na gajbama pred ulazom. Štefa nije bila sigurna koliko će još dugo moći disati na škrge a da ne zabravi trgovinu zauvijek. To što su megamarketi, golemi lanci i toweri progutali i posljednju mušteriju, ili što je Hrvatska oglodana do koske, ili što je svjetska kriza, ništa nije iznerviranoj Štefi tako zagorčalo obrt, kao što su joj zagorčali sugrađani loše boje kože. “Pak Varaždin nigdar ni bil ciganjski!” uzrujano je palila cigaretu za cigaretom, žaleći se prvoj komšinici. I onda jednoga dana, prije dvije godine, dođoše dvije djevojke (“Znate, suseda, to su te… Romkinje kak im sad, praf za praf, veliju”) s uljudnom molbom da u njenoj butigi odrade školsku praksu. Zamračila je tada građanka Štefa, Bara, Zdenka, ili kako je stvarno ime varaždinske prodavačice koja je prezirno odbila zahtjev za odrađivanjem prakse, uz hladno gadljivo obrazloženje: “jer su Ciganke”.

Šokirane, ponižene i uplašene našle su se Lidija Ignac i Željka Balog, učenice 1. i 3. razreda varaždinske Gospodarske škole, kad su čule da im je samo to što su romske nacionalnosti postala stigma za posao. “Kada nismo primljene na praksu, bila sam jako tužna i zabrinuta da ću možda pasti razred”, priznaje Lidija, djevojka koja je htjela savjesno učiti. Srećom, imale su normalne nastavnike i omogućena im je praksa. Odlučile su prijaviti rasistički nastrojenu trgovkinju, obratile su se udruzi Romi za Rome, te uz pomoć Centra za mirovne studije i Ureda pučkog pravobranitelja, u ulozi umješivača u postupku, pokrenule tužbu. Sporom, ali dostižnom pravdom, ovih je dana vlasnica trgovine nepravomoćno osuđena za diskriminaciju na temelju etničke pripadnosti. Iako postoji već nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima je ustanovljena diskriminacija prema romskoj nacionalnoj manjini, ovo je prva presuda za isto nedjelo na nekom od domaćih sudova. Mali korak za svijet ali veliki za lokalnu nadu Hrvatske. “Ova presuda, iako nepravomoćna, pokazala je hrabrost i etičnost sudskog postupka Općinskog suda u Varaždinu”, naglasila je odvjetnica Tihana Gregov koja je djevojke zastupala. A Lidija Ignac ushićeno je izjavila: “Nakon ove presude, osjećam se sretno jer znam da će pomoći i drugima u ostvarivanju njihovih prava.”

I dok se slučaj varaždinske netrpeljive dućandžijke može tretirati kao njena kućna metoda segregacije, što reći kad se ispadi slične vrste događaju iz usta institucija. Posebno onih koje bi trebale štititi građane izložene nasilju. Tako se, nema tome dugo, ministar policije Ranko Ostojić u Međimurju zapleo u statistiku pa pljusnuo neprobavljivu glupost: “Uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj moram naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici Romske nacionalne manjine. Da nema tih djela, Međimurska bi županija bila među najsigurnijim županijama u Hrvatskoj”.

Jedan njegov podređeni terenac, baš u vrijeme donošenja ove bitne varaždinske presude, bio je još konkretniji. Sa zebnjom čitam što je šef PU Osječko-baranjske Željko Prša izreferirao vijećnicima Gradskog vijeća, podnoseći izvještaj o stanju sigurnosti. Između ostalog, i Prša osebujno veže kriminalitet, grabež, provalu, uz etničku pripadnost. Kako Eskimi nisu skoro navraćali, načelnik primjećuje da: “Na našem području pojavilo se dosta Roma, koji su stigli kamperima i provaljuju u kuće. Provaljuju djeca, trudnice, starije žene, a teško im je ući u trag ako ih ne zateknete na mjestu događaja. No, i tada se javlja problem. Zaštićena manjina, znate kako to ide. Ne zna hrvatski jezik i onda sto problema.” Šerif Prša je zdvojno izvijestio da jest povećan broj patrola, ali da to neće biti dovoljno za rješenje povećane stope provala. Ili za brzi kurs pohrvaćenja jezika neodgovornih manjinaca. Ipak, nikad ne reci nikad, spasonosno rješenje je nadomak pendreka. Samo kad bi načelnik ulovio mig odobrenja. Jer, evo, kako se lijepo dosjetio: “Jedino da ih nekako potjeramo s našeg terena. Druge neće biti.” Čime da ih potjeramo? Bagerima, tenkovima, Patrijama? Možda da ih napojimo akumulatorima i pobacamo nizvodno. Duboko je Crno more. Ili da ih kompostiramo? Da bude bolja zemlja.

 

Komentiraj

Filed under Društvo