Tag Archives: Sabor

DO POSLJEDNJEG DAHA

Zemlja bez glasa javnosti, zemlja je u fašizmu – parafraziram Miljenka Jergovića koji je neki dan u Jutarnjem listu jezgrovito i točno dijagnosticirao kaljužu u kojoj se Hvatska valja. Dokle god se fašistoidne šape pružaju prema dostojanstvu i životu čovjeka i pojedinca, a javnost mukte šuti, u ovoj zemlji sreće biti neće. A mraka će biti u izobilju. Njega nikada nije usfalilo u Dembeliji mržnje.
Elem, pogledajmo trenutnu situaciju: bezmudi birokrati (ušlagirani od vlasti i pohlepe) indolentno premeću vruće gomolje odgovornosti, žmire pred nacizmom koji se valja. Parlamentarna većina prepotentno delegira mrzilačke zahtjeve „stožeraša za konzerviranje mrtvog Vukovara“, dočekuje ih praveći se gluva. Pitanje otvorenog pogromaškog ataka na prava srpske manjine i prava ćirilićnog pisma, gubernatori Hrvatske otuđeno šutaju od jednog do drugog saborskog odbora, poput baba vračara čekaju što li će reći Ustavni sud… Umjesto da su na prvu klicu kabadahijskog udara na pismo i ponos manjinskog naroda, zahtjev hladno i jasno odbili kao necivilizacijski, krvožedan i imbecilan, šefovi Hrvatske samozadovoljno bijednički kupuju vrijeme. A njega je sve manje. Dok oni taktiziraju, mali kućni crnokošuljaši likuju i bruse noževe.
Nakon nedavne izjave ministra branitelja Predraga Matića kako bi volio da jedna od najpoznatijih svjetskih glumica Angelina Jolie u pratnji Radeta Šerbedžije posjeti Vukovar, nismo morali dugo čekati da se zapjeni mržnja fantoma iz pompeznog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Rezervisti hunte u svom su demaršu javnosti, poslali otvoreni poziv na linč Šerbedžije: „Hoće na vukovarsku Ovčaru skriven ispod suknje. Unatoč svojoj šutnji o zločinima srpsko-četničke agresije na Hrvatsku, on želi sprati ljagu krijući se iza lika svjetske humanitarke. Rade imaj na umu – Stožer je spreman!“
Može pitanje: nije li ova prijetnja protuzakonita, upakirana u otvoreni paket ksenofobije i doslovce ozvučena zveckanjem smrću? Ne bi li vlasti morale reagirati i zaštititi građanina Šerbedžiju (o kapitalu njegove umjetnosti da i ne govorimo) i njegovu obitelj od prijetnji pomahnitale gomile? Jednom je već zbog ovakvih urlika mržnje Šerbedžija morao otići, saviti krila svoje progonjene porodice, napustiti Balkan i potražiti sreću negdje daleko. I svijet ga je prigrlio, ali rođena dvorišta ga i dalje pljuju. S kojim pravom primitivna horda želi da mu oduzme pravo da tu s nama gradi dom?
Kad bi polupismeni sricatelji mržnje uopće znali kakva su to čudna bića knjige, trebalo bi ih natjerati da napamet nauče antologijsku autobiografiju svih nas – Radetovu knjigu „Do posljednjeg daha“. U jednom od briljantnih poglavlja, Šerbedžija opisuje svoj ponovni susret s Fabijanom Šovagovićem (’93. u Gavellinoj birtiji), nakon prvih ratnih ožiljaka i iznurenih duša. „Dugo se nismo vidjeli. Rat i bolest ostavili su dubokog traga na tome nekad tako snažnome čovjeku. Znao sam kako je duboko proživljavao tragediju koja je prošla kroz našu zemlju, ljude, slavonske oranice. Znao sam da je gotovo sišao s uma, gušen emocijama koje su mu raspinjale grudi, rasprskavale mozak. I rečenice koje je onomad o meni, u nekom novinskom intervjuu, bijesno, ne štedeći me nimalo, izrekao, bile su tako daleko od nas dvojice. Znao sam da je to iz njega govorio iskreni bijes i pravedna srdžba, koja nije mogla razumjeti moju muku, pred silinom nesreće koju je on gledao oko sebe i činjenicom da ja nisam tu negdje, blizu, pored, s njim…“, piše Rade i dalje opisuje scenu u kojoj ga Šova nagovara da ostane te večeri u Zagrebu, a Rade veli da mora putovati za Ljubljanu gdje ima dogovoren intervju. Na to će Šova: „Nemoj davati intervjue. Ne valja brbljati. I ja sam mnogo brbljao. I o tebi.“ „Sve je u redu, Paore“, rekao je Rade i pružio Šovi ruku. Fabijan ga je pogledao „onim svojim pogledom kojim me opijao sve one godine koje smo zajedno proveli na pozornicama ili pred filmskim kamerama…“, čvrsto je stegnuo Radetovu ruku i pitao: „Jel sve u redu?“ „Sve je u redu“, odgovorio je Šerbedžija a zatim je u Šovinom oku ugledao suzu: „Prava pravcata suza. Neka suza olakšanja. Samilosti. Priznanja. Cijelo jedno more stalo je u tu suzu. I naše poznanstvo bilo je u suzi i u tom oku, koje je bilo tako škrto u pokazivanju emocija. U tome mudrom, pametnom oku, čiju sam oštrinu svih naših godina tako vjerno slijedio…“
Kad god čitam ovu moćnu, ponutrenu i dirljivu scenu između dva naša najveća glumca koja smo ikada imali i imamo, uvijek se nagutam suza. I jutros, dok ovo pišem, nadam se da ćemo je jednom zauvijek pojmiti i zagrliti kao svoju najljepšu sekvencu nade. Samo, bojim se, bit će to prekasno. I ovdje više neće biti puno ljudi da se nadi raduju.

Oglasi

3 komentara

Filed under Društvo

ZAGORKI SABORSKA PENZIJA

Hrvatska demokracija i Hrvatski sabor kao njena krovna udruga, do žena i novinara drže kao do pišljiva boba. Nijanse toga odnosa su ambivalentne, ovisno koja je administracija na vlasti, gdje se politička živa ukopala na “lijevo-centar-desno” skali, ali odnos je prema ove dvije populacije najčešće ignorantski i potcjenjivački. Prosječni priučeni političar ove zemlje strašno strepi i od žena i od novinara. Naročito je u paranoji zbog pametnih, samosvojnih, hrabrih žena i novinara. Koliko su novinari, sve tamo od 1990., istražili i producirali istinitih storija o najmračnijim stranama hrvatskog društva a da bi se nasukali na sante debelokožačkog oligarhijskog prezira. Isto tako, nebrojeno su puta žene baš u Parlamentu slušale vulgarne vašarske uvrede, pa je Vesni Pusić dobacivano da je “samo za madraca” ili šta se sve naslušala Milanka Opačić kao majka usvojenog djeteta, ili kako su brisali pod Mirelom Holy njeni stranački kolege a prali od nje ruke koalicijski partneri.

Elem, kad se u istoj osobi iskemija pametna žena, spisateljica i novinarka, tu znaci za uzbunu vrište kao da je nuklearni rat počeo. Muško leglo naprosto je obezglavljeno, valjda im se pričinja da je sama Godzila krenula u pohod. Tako je na ovim divljim prostorima otkako je svijeta i vijeka. Zato je od ogromne važnosti zapamtiti datum 28. studenog 2012. jer se, makar na simboličkoj razini, odalo poštovanje jednoj kulterici, legendarnoj Mariji Jurić Zagorki. Pod raskošnim saborskim vitrajima stoljećima se licitiraju prevažni povijesni datumi. Ali ovo zaista jest za povijest. Onu malu, slabu i ljudsku, koja neće osvojiti historijske čitanke, ali trebala bi se nastaniti u svačije normalno srce.

Nakon inicijative Centra za ženske studije da se Novinarska soba u Hrvatskom saboru nazove Zagorkinim imenom, to se u srijedu, 28.11. zaista i dogodilo. “Marija Jurić Zagorka bila je posebna žena u posebno vrijeme koje je nije razumjelo, ali ona je razumjela buduće vrijeme više nego drugi, zbog toga je imala problema. Zagorka, kao prva hrvatska novinarka, proširila je granice slobode, ne samo žena, nego i muškaraca, jer bez vidika što znače žene, što mogu, muškarci su bili hendikepirani. Obrazovana i pametna žena ima tisuću neprijatelja, ali to su sve glupi muškarci”, rekao je predsjednik Sabora Josip Leko, otkrivajući spomen ploču na ulazu u novinarsku sobu.

Osim ove akcije, Centar za ženske studije, brojnim je aktivnostima ovoga tjedna obilježio Dane Marije Jurić Zagorke. U ime Centra, Sandra Prlenda je podsjetila kako je Zagorka početkom 20. stoljeća bila prva politička novinarka koja je izvještavala iz ugarskog parlamenta u Budimpešti, što je 1906. izazvalo pravu senzaciju.

Lucidna, jezičava, oštroumna, neprikosnovena, samostalna protofeministkinja u ovom zatucanom ćošku Europe, na muške je suvremenike djelovala poput prave vještice. Uostalom, sve njezine junakinje su takve fajterice da ti pamet stane. U najmodernijem smislu. Zato, ako je netko zaslužio saborsku penziju, onda je to M.J. Zagorka.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika

DISKRIMINACIJA ISPOD TEPIHA

Nema dana bez svježih primjera da se u Hrvatskoj ljudska prava tumače selektivno, dijele na kapaljku ili samo šakom – u glavu. Diskriminacija ispod tepiha, posebno prema ženama, učestalija je nego što se to službeno priznaje. U nedefiniranom kaosu notornih izmjena naših konzervativno-liberalnih upravljačkih “elita”, ispada da je posve svejedno tko trenutno ima parlamentarnu većinu. A kad jednom zauvijek ne ustanovite da su prava zagarantirana SVIMA, bez obzira na rasu, dob, spol, spolnu orijentaciju… tada se kukavičja jaja rušenja ili filtriranja prava, podmeću na sve strane. Žalosno je da ih javnost inertno podnosi i guta.

Recimo, javna scena već je prebučna od isticanja apetita za lokalne izbore 2013. Naveliko se kroje liste i već sklapaju protuprirodne interesne koalicije, a licitirani kandidati za feudalne šerife sve bizarniji jedan od drugoga. Naravno da se u toj zahuktaloj macho kombinatorici, u podjeli plijena i interesnih sfera, zaboravlja na zastupljenost žena u političkom ringu. Vlada je upravo najavila da će se radi kršenja zastupljenosti žena na izbornim listama napokon početi kažnjavati političke stranke. Podsjećam, sankcije na papiru postoje još od 2008. Eno ih u članku 35. Zakona o ravnopravnosti spolova, gdje lijepo piše da strankama koje ne budu imale na svojim listama najmanje 40 posto žena na parlamentarnim i izborima za Europski parlament prijeti kazna od 50.000 kuna. Na lokalnim izborima kazna je 40 tisuća (županijske skupštine i gradska vijeća) i 20 tisuća kuna (općinska vijeća). Ali, sad dolazimo do onog licemjernog “ali”. Jeste, kazne će se početi primjenjivati, ali tek od parlamentarnih izbora 2015. godine! Premijer Milanović oprezno puše, ne bi li vuci bili siti a ovce ušutkane, pa kaže da “treba krenuti od lakšeg prema težem”, da će kvotu biti lakše zadovoljiti na parlamentarnim nego na lokalnim izborima?! Ženske udruge CESI, B.a.b.e, Domine, Delfin Pakrac i Centar za građanske inicijative Poreč, izrazile su odlučan protest zbog ovakve politike degradacijskog oklijevanja. “Smatramo da je ova premijerova tvrdnja potpuno suprotna intenciji Zakona o ravnopravnosti spolova, odnosno većoj zastupljenosti žena na mjestima odlučivanja. Ona jasno ide na ruku strankama koje za parlamentarne izbore trebaju manje kandidatkinja, nego na lokalnim izborima. Sasvim je jasno da bi kazne na lokalnim izborima mogle strankama odnijeti ogroman novac zbog neuravnoteženih lista, no upravo je lokalna, posebno općinska razina s mizernih 15% žena u vijećima, najproblematičnija. Ako u lokalnim vijećima nema žena, neće ih moći biti ni u Saboru. Vidimo, naime, da ni petogodišnja odgoda nije političkim strankama bila dovoljna da učine makar mali napredak. Pitamo Vladu, što bi se dogodilo da žene bojkotiraju lokalne izbore?” stoji u njihovoj noti.

Vjerojatno ništa, teško da bi se itko stvarno počešao, možda deklarativno. Jer, teren je bitan, da tamo na lokalnim feudima potvrdimo svoju moć, ustoličimo kakvog svog badžu ili progutamo partnerstvo ispod žita. A babe neka se samo bune, broje postotke i bojkotiraju. Par desetaka tisuća je kikiriki lova za zadovoljstvo čistih lista: gdje god ti oko padne a ti muško zaokruži. Odavno je iz Sabora ženama poručeno da su “samo za madraca”. U najvišem tijelu demokracije u Hrvatskoj kontinuitet stavova očito je svetinja.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

VRATIT ĆE SE RODE

Kao u onoj nježnoj seriji “Vratit će se rode”, prošao se dug put, kroz gomilu padova, gorčina i suza, da bi se na kraju ukazao osmijeh olakšanja. Jednak smješku podojene, zasanjane bebe. Siguran sam da ima neke dobre simbolike u tome što je jedan od najvažnijih i najhumanijih zakona u mizernoj historiji ove kratke zemlje, donešen u Petak 13. Toga dana su medijima uobičajeno kružile stupidne ankete s pitanjima “Bojite li se kad vam crna mačka presiječe put?” I blještale su kristalne kugle vračara s hororastim prognozama gadnog datuma, a starlete sponzoruše drčno pobrkale periodu užasa pa ‘ladno izjavljivale da baš obožavaju te evente kad je Noć vještica. Stvarnost je kao i uvijek slala dovoljno vijesti o pravim strepnjama ukomiranog društva – od jadnika koji prodaju željezo upropaštene firme za tanjur graha do priznanja ministra financija da smo odavno u izvanrednom stanju.

Zato je bitno duboko umemorirati 13. srpnja 2012. kao dan u kojem se porodila majušna klica ljudskijeg društva. Izglašavanjem u Saboru (88 glasova za, 45 protiv, 2 suzdržana) usvojen je novi Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, zakon čije su regule i pravni mehanizmi isključivo usmjereni sreći, ljubavi i plemenitosti. Iza njegovih pravničko-medicinskih paragrafa ne vrebaju partikularni lobiji ni pohlepni profiti, nego čista žudnja za potomstvom, ushit stvaranja a ne razaranja, emocije umjesto grubosti. Tim sramotnije, neciviliziranije, ogavnije i bezdušnije zvuče javno izrečeni iskazi protivnika rečenog zakona. Ono što su preko jezika izvaljivale konzervativno-desničarsko-crkvene spodobe ni u ludilu se ne može tolerirati kao rasprava s argumentima. To nije pitanje svjetonazora nego nepatvoreni idiotluk! Kakve su tu samo usporedbe padale, spomenuti zakon koji se bori za stvaranje života ti su tipovi izjednačili s logorima smrti, blajburzima…! Skaredno je da među njima ima mnogo liječnika kojima bi radi ovakvih izjava smjesta trebalo oduzeti licencu. Ministar branitelja Predrag Fred Matić (čovjek koji je prošao ratno grotlo Vukovara pa zaista zna što je istinski izbor života i smrti) s neskrivenim gađenjem govori o toj vrsti političara ili crkvenih licemjera. “To stvarno mogu samo bešćutni i zaslijepljeni političari! Sramota je da tako nešto može izaći iz nečijih usta. To je pretjerivanje i uvreda svoj djeci koja su došla na svijet na takav način. Ja sam na Vladi glasao za taj zakon, jer ljudi koji žele dijete imaju pravo na potomstvo i nitko im to ne može oduzeti, pogotovo ne HDZ ili Crkva. Uza sve dužno poštovanje prema Crkvi, svećenik koji kaže da su takva djeca manje vrijedna, taj je idiot. Zaista nemam drugu riječ”, neuvijeno je ogorčen Matić na ovakve iskazane niskosti.

Dobro je što je na dan donošenja Zakona o MPO odmah reagirala Udruga Roda uputivši apel pravobraniteljici za djecu i pučkom pravobranitelju da spriječe daljnju diskriminaciju osoba koje se odlučuju na postupke medicinski pomognute oplodnje te njihove djece. “Apeliramo na sve protivnike MPO-a da prestanu s lažima i obmanama o postupcima MPO-a te s daljnjim vrijeđanjima i napadima na neplodne parove koji biraju ove metode liječenja. Time potiču na mržnju, diskriminaciju i ugrožavaju djecu začetu u postupcima medicinski pomognute oplodnje. Nijedno dijete ne bi trebalo slušati kako mu/joj je život započeo ‘nakaradnom praksom’, ‘nemoralnim činom’ ili ‘ubojstvom’, kao niti to da njegove/njezine roditelje netko, zbog načina liječenja bolesti, potpuno neutemeljeno i zlonamjerno uspoređuje s nacistima i fašistima”, stoji, između ostalog, u Rodinom apelu.

Komentiraj

Filed under Društvo

RASIZAM NA ODMORU

Diskriminacija zapravo nikada ne spava. Opali te iza ćoška, kad si najopušteniji. Recimo, u Jordanu, uoči Silvestrova. Stajali smo u redu na Ammanskom aerodromu, nekoliko noći prije ispraćaja stare 2007. Dremljivo smo se pomicali prema šalteru, čekajući udarac ulazne vize u pasoše, pa da se dokopamo hotela. I tada, iza mojih leđa, ona je zagraktala, budnija od sudnjeg dana: “Joj, kako kod tih muslića smrdi!”

Mrak mi padne na bunovne oči, okrenem se, vidim da se njen muž crveni, gurkajući koferčinu dovoljnu za omanju pukovniju, a milostiva cupka na štiklama, prezrivo skuplja nos i pomiče glavu lijevo-desno poput iguane. “Pa, šta niste ostali kod kuće, kad vam tu toliko smrdi?!” izderem se, dok me je moja najdraža diskretno lupala nogom u cjevanicu. Jordanci, srećom, nisu razumjeli ni riječi, nego su se i dalje strpljivo smiješili gostima. Kao da nije gluvo doba noći. E, sad, možete li vi zamisliti kakav to nadrealistički koncept mora biti u glavi. Ti ljudi, kao ova moja slučajna suputnica, izvale znatne pare, nepogrešivo izaberu kulturu koju iz dna duše preziru i baš tamo otputuju na odmor. Ondje se umaraju pod napadajima svojih rasističkih predrasuda. Upadaju štiklama u pustinjski pijesak, misle da je božanska Petra kulisa iz Indiana Jonesa, psuju dok se izuvaju pred džamijama, vrište u hotelu da kakva je to kategorizacija, da zašto nema bečkih šnicli, a u agenciji su im rekli… Zatim se vrate u Domovinu, puni bijesa, tepiha i zlata. Uvjereni da su izvarani namrtvo, i onda ostatak godine maltretiraju bližnje kako su upravo proveli najgori odmor u životu.

Neki dan je na fejsu prepričavana mučna epizoda iz jednog zagrebačkog tramvaja usred dnevne špice. Muškarac čokoladaste boje kože ustupio je mjesto trudnici, no na ispražnjeno sjedalo bacila se, brža od hokejaša u klizećem startu, neka starija dama. Nakon što ju je uljudni čovjek upozorio da je mjesto ponudio trudnoj ženi, razgoropadila se starica i sasula po njemu zlurada pitanja o “čudnim običajima u njegovom plemenu”! Prostačko objeljivanje krive kože, metoda starija od Biblije, osobito se dobro snalazi u zagušljivom javnom prijevozu. Kad se zbog rasporenih tramvajskih sjedala ili podivljalih cijena benzina, najlakše istresti na drugog i drukčijeg. Stadioni, sportske dvorane, internetski portali, ružičaste fotelje i kafeterije Sabora – sve su to ambijenti u kojima cvatu hiljade diskriminacijskih vještina. Ustavom je naravno diskriminacija zabranjena. Imamo i Zakon o suzbijanju diskriminacije (od 2009.), kažu pravni stručnjaci da nije loše napisan. Unatoč predviđenim sankcijama, iz Ureda pučkog pravobranitelja stiže poražavajuća statistika: od 2009. do danas svaka treća pritužba na diskriminaciju odnosila se na rasnu diskriminaciju. Čini se da je poniženje na osnovi rase, nacije, vjerske pripadnosti, spola, ovdje još uvijek omiljen sport.

Često jedva preobučen u mimikrijske dresove. Pa takvi stručnjaci nepogrešivo kolutaju očima na “sumnjiva” srpska prezimena, ili su u stanju isključivo hercegovačkom genu pripisati nasilno bogaćenje i pljačku… Mediji će gotovo zlurado isticati u naslovima da su kradljivci žice bili Romi ili će obavezno dodavati prefiks nevjenčana uz ženu koja “divlja” u braku. Razmislite jeste li ikad vidjeli tekst u kojem se naglašava: vjenčana žena.

Loša je vijest da rasizam nikad neće biti na umoru. Ponekad se samo odmara.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika, Sociologija