Tag Archives: sekularna država

ISTJERIVAČI NAŠIH DEMONA

Naprosto je zadivljujuća luđačka vjera kojom je Dalibor Matanić okupio svoju malu gerilu. Povevši ih u misiju zvanu „Egzorcizam“, s ciljem istjerivanja na čistac onog najsotonskijeg na dnu našeg poživinčenog društva. Pritom to demonsko naizgled djeluje kao žanrovska fikcija a zapravo je mučan dokument stvarnosti. Staro je pravilo da su se pod kožom žanrovskog filma često rađale najozbilnije analize društvene patologije. Majstori poput Matanića, vrhunski koristeći žanrovske alate, znaju raspaliti daleko bolnije kritičke udarce po gnjecavom obrazu degeneriranih društvenih postulata jedne zajednice, nego mnogi razvikanji filmovi s proklamiranom političkom etiketom.

Kao u „Ćaći“ svojedobno, i u „Egzorcizmu“ Matanića zanima onaj porodični horor. Užas koji se unutar obiteljskih zidova mete pod tepihe i gura na memljiva dna rijetko otvarajućih ladica. Žestokim, sirovo nepoliranim kadrovima „iz ruke“ (metajeziva je i psihološki razorna kamera Davida Oguića i Danka Vučinovića), izuzev nekoliko dnevnih, lažno uljuljkujućih scena površinskog Vodnjana, Matanić neprikosnoveno ponire u podrumsku tamu sestara Artuković. Starija Vera (Helena Minić Matanić) fanatična je vjernica, autoritativna tvrdokorna žena osušenih emocija. Mlađa Maša (Nika Ivančić) slobodna je raskriljena duha, sapete seksualnosti i fragilnih osjećaja. Vera je uvjerena da se u sestru uselio đavo i kani ga otamo istjerati svim sredstvima, ne bi li se duše njihove vratile u ustaljeni čemerni poredak. Međutim, unutar koordinata nominalne priče zakopani su gusti slojevi jednog ljudskog egzercira, lica i naličja postupaka, tlapnji, nada i rezignacije. Majstorskim rafalima obrata izvanjske ekspresije i unutarnjeg filigranski profiliranog svijeta (uz pomoć sjajne dramaturgije zvuka Alena i Nenada Sinkauza, montaže Tomislava Pavlića, kostimografije Desanke Janković i maske Sanje Rivić) Matanić suvereno istjeruje nataložene demone klaustrofobične zajednice u kakvu se Hrvatska prometnula. U bljeskovitim trenucima priče tako niču crkveno licemjerje i paradržavna okupacija sekularnog društva, pedofilija, incest i obiteljsko nasilje, instrumentalizirani mediji, fašizam i pohlepa… „Cijelo društvo treba pročišćenje i tad se brišu formalne granice religije i ateizma i čovjek počinje djelovati po najvišim principima ne bi li pobijedio sotonu. Zanimljivo je da oba svijeta kad posegnu u ono najplemenitije u njima, mogu pobijediti iskonsko zlo“, kaže Matanić, opisujući beskompromisnu avanturu „Egzorcizma“. On i njegova hrabra, manijakalna, ludička gerilska performerska šestorka (Nika Ivančić, Helena Minić Matanić, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić i Marko Braić) koja herojski igra kao da im sudnji dan prijeti, upustili su se u (ne)moguću misiju katarzičnog čišćenja naših najcrnjih čireva.

Naposljetku, valja istaknuti još jednu važnu društvenu činjenicu ovog projekta. Matanićeva družina moćan je kontraudar u letargično prepuštanje nečinjenju, onom vladajućem mazohistički jalovom spleenu prema kojem se u stvaranje nekog dobra kreće tek kad se država umilostivi i dodijeli sredstva. U vrijeme rada na predstavi „Egzorcizam“ u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula (u listopadu 2016.), oni su naprosto goleme zalihe svoje energije, žudnji, traganja za dobrim, uložili u još jedan medij. Stvorivši film praktički bez para. S džinovskim srcem u mislima. Herojski, nema šta.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

RADMAN NA PORTI

S kakvim će osjećajima Goran Radman opet ući kroz portu Hrvatske radiotelevizije? Hoće li makar na trenutak osjetiti mrvicu zdravog trijumfa, onog melema protiv gorčine i davnašnje nepravde? Lako je potisnuti, ali teško je zaboraviti dan kad su te istjerali na ulicu kao psa. Kad osvane jutro u kojem tvoje ime, tvoja uvjerenja ili tvoje oči imaju krivu boju. Kad povampirenim križarima novog poretka zazvučiš nepodobno, opasno i prokleto, i kao takav si crvenim podvučen u raskupusanoj portirskoj teki. Jednoga jutra 1990. Goran Radman se ustao i krenuo na posao generalnog direktora HRT-a, tada Televizije Zagreb, ali tuđmansko-vrdoljačke dobrovoljačke jedinice već su obavljale marljivo pospremanje. Bacajući namještaj i ljude van, neka ih đavo nosi što dalje od Katedrale duha koja se gradila pred kamerama operetnog nacionalističkog koncepta. Čije surove posljedice su bile sve samo ne operetne i zabavne. U divljem makeoveru Televizije Zagreb, lijeve ideje najmlađeg direktora te kuće u povijesti (kad je Radman 1987. preuzeo rukovodeću funkciju imao je trideset godina) zbrisane su među prvima. Radmanov politički i svjetonazorski pedigre (posljednji lider Saveza socijalističke omladine Jugoslavije) na pozornici prevažnog medija bio je neprobavljiv Tuđmanovoj diktaturi i svim nižerangiranim staračkim apetitima retro države u zametku. Nikoga nisu zanimali Radmanovi visoki standardi u kreiranju i provođenju novih neortodoksnih vizija, suprotnih mastodontskom birokratskom aparatu. Kao svojedobni predsjednik zagrebačke organizacije omladine, sredinom osamdesetih inicirao je čitav niz bitnih medijskih i kulturnih platformi: osnivanje Omladinskog radija (današnji Radio 101) i Omladinske televizije (kasnije OTV-a), logističko i tehnološko uređenje OKC-a (današnji prostor važnog Zagrebačkog kazališta mladih)… Sva ta bogata iskustva, unatoč mladosti, Radman je počeo ugrađivati i u Televiziju Zagreb. Ali novi režim smatrao je da je vrijeme za odmazdu. Crnom ironijom, Radman je smaknut neposredno nakon euforičnog Eurosonga u Zagrebu na kojemu je nova Hrvatska slala lažnu kičerajsku Tajči-razglednicu staroj Europi.

Našavši se na ulici, kao i hiljade drugih nepoćudnih, Radmanu je ostalo ili da pukne u očaju ili da stisne zube i sposobnosti te pokuša ostati na nogama. Briljantna karijera koja je zatim uslijedila – do pozicije šefa Microsofta za Jugoistočnu Europu – samo je sve više kalila reference staloženog i temeljitog čovjeka, spremnog na borbu i znanje. Za Radmana kao novog glavnog ravnatelja HRT-a bit će puno posla. Ta je kuća u ovih 22 godine pretrpjela pogrom zapuštenosti, korupcije, nacionalističke histerije (čiji brojni tragovi tamo udobno djeluju i danas) i pljačke. No, Radman ima sve potrebne alate da krene u raščišćavanje ruševina. Zato je odluka Hrvatskog sabora da mu pokloni povjerenje itekako dobra vijest. Izabran je sa 92 glasova za, 21 protiv i jednim suzdržanim. U parlamentarnoj raspravi je bilo onih tragikomičnih spadala koji pokazuju da je desničarski retro pobrkanih lončića još uvijek u modi. I da je možda glup, ali nije neopasan. “Novi ravnatelj trebao bi biti iz provenijencije katoličkog intelektualca jer je to provenijencija većine naroda, a vaši su kriteriji samo politika, ateizam i prošlost iz socijalizma”, petljao je HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović. Treba li reći da nije bio u stanju ni izreći tu provejenijebatgaciju kako spada. SDSS-ov zastupnik Milorad Pupovac staloženo je Marasoviću pokušao utuviti u glavu da je Hrvatska sekularna država u kojoj ne postoje religijske grupacije koje bi trebale biti zastupljenije od ostalih. Dovraga, kad se jednom digla Katedrala duha, sad ti dokaži da ne biraš kardinala nego šefa medija. Težak zadatak. Do stoljeća 23. Najmanje.

 

Komentiraj

Filed under Društvo