Tag Archives: Šibenik

ŠIBENIK PRŽI DALJE!

Udarničke vijesti stižu iz Šibenika. Kako čujem, grad ispleten oko remek-katedrale Svetog Jakova, ne namjerava još dugo gasiti svoja pojačala. I raduje me to. Svojim gerilskim konceptom dobrog zvuka i ekološki održive svijesti, Festival Terraneo postao je nezaobilazna globalna činjenica. Među bivšim kasarnskim sjenama ove godine pržili su Prodigy, My Bloody Valentine, Calexico, Dubfire, Gang of Four… Za kaljenje urbanog nerva prebogata trpeza. Kako su nekad praksisovci hodočastili na Korčulu, tako i njihovi potomci imaju zbog čega naćuliti uši na šibenskim zidinama. Još se buka nije ni stišala a nova subverzivna poslastica se odmotava. Od 4. do 7. rujna u Šibeniku će se održati prvi Festival alternative i ljevice (FALIŠ). Na najavljenoj fešti nema da fali kritičke misli. Bogme, u gradu će tih dana zabrijat Tariq Ali, Srećko Horvat (urednik festivalskog konferencijskog programa), Andrej Nikolaidis, Marko Pogačar, Aleksandar Stanković, Katarina Luketić, Boris Buden, Mima Simić, Sandra Vitaljić, Kruno Lokotar (urednik umjetničkog programa), Igor Štiks, Emir Imamović … Megastar najavljenog festivala svakako je Tariq Ali, britanski ljevičar i aktivist (kojem su Stonesi posvetili song “Street Fighting Man”), autor niza knjiga, od kojih je u Hrvatskoj najpoznatija “Sukob fundamentalizama”.
Osim korisne demetropolizacije polja otpora, posebno treba istaknuti cilj organizatora da festivalska misao vodilja bude u memoriranju tranzicijske destrukcije šibeničke (i općehrvatske) proizvodnje. Svake od narednih godina, i kroz vizualni identitet FALIŠ-a (art direktor festivala je Ante Filipović Grčić), podsjećat će se na jednu od nestalih tvornica u Šibeniku i problematizirati deindustrijalizacija grada i regije, te ukazati na njene pogubne posljedice po lokalnu ekonomiju i standard građana. Prve godine na plakatima i drugim tiskanim materijalima dominirat će panoramska fotografija TEF-a, njegovih dimnjaka po kojima je Šibenik bio prepoznatljiv koliko i po svojim povijesnim spomenicima ili ljepoti obale.
Bosanski pisac Emir Imamović Pirke (koji se priženio u Šibeniku, poklonivši srce glumici Oriani Kunčić) sjajno dijagnosticira namjere najavljenog okupljanja: “Nije Šibenik u prošlom stoljeću bio ni veći ni stariji, ali jest bogatiji: bio je, naime, drugi grad po prihodima u Hrvatskoj! TEF, TLM, Poliplast, Revija, Šibenka… najpoznatija, u međuvremenu propala šibenska poduzeća, činili su temelje ekonomije grada koji o turizmu nije mislio sve najgore, jer nije mislio uopće. Imala je radnička klasa pametnijeg posla i zanimljivijih hobija od mijenjanja lancuna i učenja djece kako da budu gordi konobari. Stariji pamte, a mlađi s užasom uče o tomu gadnom vremenu u kojem su, eto, raznorazne tvornice zagađivale okoliš, dok su njihovi (samo)upravitelji tjerali pošten svijet da ujutro, zorom, ne ide u kladionicu već na posao, pa tamo nešto proizvodi…”

Komentiraj

Filed under Društvo

DRŽAVA TO SMO MI

Šibenik je u sebi ugradio neobičan spoj vitaliteta i dešperatnog sarkazma. Njegova mediteranska brijačina začas se osjenča zasoljenim bedom – i obratno. Pobjednički mentalitet u tom se gradu i danas mjeri svemirskim koševima Dražena Petrovića, a opet, Šibenčani su u stanju mračnim humorom sahraniti vlastito beznađe. Na momente je gizdaviji od kanskog glamura, odjednom oporiji od getoizirane favele. Zato je valjda neponovljiv, i u njega se zaljubljujete bez ostatka. Samo je u Šibeniku moguće da s prijateljima onako nabrzinu upadnete u konobu da smažete fenomenalni “orzo i fažol” (prevedimo ako treba: ječam s grahom), a tamo vrhovi gradske vlasti opušteno marendaju na grubim klupama. Pa još političari uzmu gitaru i odvale Azru, Bajagu, ranu Čorbu, Majke… pa ostanete neplanski dugo i jedva stignete na probu u HNK. Kazalište koje udarnički prebacuje svoje ljudske i novčane kapacitete, u kojem direktorica doslovce otrči u market po šlag-pjenu za rekvizitu.

Da je Šibenik rođen u nekoj normalnoj zemlji, živio bi i cvao isključivo od svoje ljepote, arhitektonske i prirodne. Promatrao sam fascinacijom iskolačene oči grupe Francuza zatravljenih pred remek-djelom Jurja Dalmatinca, katedralom Svetog Jakova. Krka, Kornati i cijeli šibenski akvatorij nepresušni su rezervoari turističke privlačnosti. Kao i ostale vrijednosti u ovoj državi, ni šibenske nisu imale drukčiji tretman nego haračlijski. Beskrupulozno opelješene ili jednostavno zanemarene. Od likvidacije industrije do ukidanja Carinarnice Šibenik i direktnog HTV-prijenosa prevažnog Međunarodnog dječjeg festivala.

Ali Šibenčani su žilaviji od onog sjajnog kamena po kojem hodaju. Evo, gledam motivacijski filmić znakovito nazvan “Novac na cesti”. Projekt Udruge Šibenik-Grad djece i skradinske socijalne zadruge Zaposleni, odaslan na adrese odgovornih institucija, medija i običnih građana. U mnogim našim gradovima poznato je tavorenje mrtvih kapitala u nekadašnjim kasarnama Jugoslavenske narodne armije, odnosno kasnijeg sljednika Hrvatske vojske. Nakon procesa iseljavanja uniformi iz gradova, ti se solidni objekti goleme kvadrature šutaju po kompliciranim procedurama između Ministarstva obrane i lokalnih vlasti. A novac (koji leži na cesti) baca se u vjetar – u milijardama kuna. “Ovakva država ne samo da ne štiti svoju imovinu, nego ne štiti niti nas koji se borimo da nam svima bude bolje. Mi više ne možemo čekati da netko preuzme odgovornost, te sve vas dobronamjerne pozivamo da spasimo što se spasiti da, jer država to smo mi”, poručuju iz spomenutih šibenskih udruga. Građani su, kako se to u filmu jasno prikazuje, konkretnom akcijom čišćenja u korov, drač i kalašnjikove (da, po mrtvim zakucima pronalazili su i duge cijevi) obraslih objekata, naumili animirati bržu tranziciju tih nekretnina u službu javnosti. Riječ je o vojarnama Bribirski knezovi, Minerska (ovdje je sniman kultni Brešanov urnebes “Kako je počeo rat na mom otoku”) i Palacin. To su najkapitalnije ruine od ukupno 21 vojne nekretnine koje je MORH otpisao kao neperspektivne za svoje potrebe, a dosad su uglavnom zjapile prazne i zapuštene. Upravo bi ovih dana Grad Šibenik trebao dobiti u posjed ili u trajno vlasništvo sve vojarne i vojne objekte koje su zatražene u zahtjevu Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Zanimljiv je primjer Bribirskih knezova, jer dio te kasarnetine već drugu godinu živi žestokim hip-hop životom. Ondje brije Festival Terraneo, koji se već lani nametnuo kao prvorazredna glazbeno-aktivistička open air atrakcija privukavši više od 30.000 posjetitelja iz cijele Europe. Krilatica festivala je urbana zabava garnirana osviještenim socijalnim stavom. Zato Terraneo (ove godine održava se od 7. do 10. kolovoza) producira i najrazličitije poteze civilnog uređenja. Elem, prije tjedan dana festivalski aktivisti organizirali su i poveli brojne građane u akciju čišćenja tvrđave Sveti Nikola, još jednog frapantnog renesansnog dragulja šibenskog područja. Bio je to hiphoperski potez čiste obnovljive energije.

Komentiraj

Filed under Društvo

MAJKE DUBLERICE

“Muči, sine, pa čovik ne kupuje ono što mu ne triba”, govorila je mama uplakanom dječaku na šibenskoj pijaci u ponedjeljak. Klincu se prohtjelo nešto za što njegova mater nije htjela ili nije mogla izdvojiti pare, lio je potoke suza i neutješno jecao. Oko njih brije gužva jutarnjeg pazara, jedan od najljepših gradova Mediterana raspada se po šavovima, ali žena strpljivo čuči uz svoga patuljčića. Nije vrištala na dijete, nije čak ni povisila glas, pokazivala je u korpu što su kupili, da je skupoća neizdrživa… Dala je sve od sebe da ga poduči. Imala je svo vrijeme ovoga svijeta. Samo za svoga sina. Dok mu je objašnjavala aršine po kojima bi ljudi tribali živjeti. I, znate šta, mali (a nije mu moglo biti više od dvije godine) je stvarno prestao plakati. Kao da je zaista shvatio poduku za budućnost. Vjerujte mi, u toj maloj brižnoj akciji protiv ljudske pohlepe, mirisala je najčišća majčinska ljubav koju možete zamisliti.

Mamina je emocija snažnija od megatona, e sad, zamislite kolika mora biti u onih koji te majke nesebično glume. Opisani šibenski jutarnji prizor dogodio se u dane dok se stidljivo obilježava jedan plemeniti jubilej izdržljivosti. Dvadeset je godina SOS Dječjeg sela Hrvatska – udruge koja je od 1992. ravnopravni član SOS Kinderdorf Internationala, najveće svjetske nevladine organizacije za pružanje skrbi djeci i mladima, sa sjedištem u Austriji. SOS dječja sela brinu za djecu bez roditelja i roditeljske skrbi, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Djeca žive u obiteljskim kućama koje vode SOS majke, selo čini 15 obiteljskih kuća integriranih u lokalnu zajednicu. Na području Hrvatske postoje dva Dječja sela za djecu predškolske i školske dobi, u Lekeniku i Ladimirevcima, dok o srednjoškolcima brinu u SOS zajednicama mladih u Zagrebu, Velikoj Gorici i Osijeku.

Sve je ovo teorija, ali probajte samo ući u praksu SOS majki, zamisliti njihove udarničke svakodnevne bitke da “prebace kubike” u svom dublerskom poslu. Jedva da je moguće do kraja osluhnuti srca tih predivnih žena. Često se olako kaže za nekoga da voli svoj posao. Bogme, ovdje ljubav mora biti stostruko veća od platnog stanja. I nema novca kojim je mjerljiva njihova životna gluma. Nekako me te udarnice zaista podsjećaju na filmske dublerke na setu. Ono, daju sve od sebe da bi bile veće zvijezde od one koje trenutno nema. Da bi siročetu odigrale najbolju majku svih vremena, jer je ona prava odavno uminula iz njegova života. Najčešće su anonimne ove žestoke radnice, vrijedne stvarateljice doma koji je (ipak) samo topli surogat. Zato je njihov ponos, kad uspiju sazidati srce obitelji, veći i od raja samog.

20. rođendan SOS Dječjeg sela Hrvatska medijski se vodi uz kampanju “Vaša budućnost ovisi o nama – naša sadašnjost ovisi o Vama”. Protezat će se cijele godine, a može se poduprijeti pozivom na broj 060 9003 kojim se donira pet kuna za pomoć SOS Dječjem selu Hrvatska.

Ključevi i brave budućnosti zaista postoje. Ne dajmo da zahrđaju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija