Tag Archives: škola

DJECA ZNANJA I OTPORA

Te večeri imao sam osjećaj da opet grijem školsku klupu. Lekcija koju su nam žestoko podijelili studenti Umjetničke akademije Osijek bila je poput zemaljskog blagoslova. Mudrost i bolno iskustvo proživljeni u artističkom ringu „Našeg razreda“, u užarenim očima mladih glumaca se kuhala vrelija od vječnog plamena. Nije bilo sumnje, na kamenu Barutane učili su nas čistom opstanku. Dosljedno otvorivši još jednu početnicu u kojoj piše kako proživjeti ovaj život uspravne kičme. Forenzički dokazujući svojom strastvenom igrom da je egzistencijalno nasušno ne odustajati od morala, ljubavi, stvaranja, doživotnog upijanja znanja i života…

Jasmin Novljaković, kao redatelj i brižan profesor ovih mladih gerilaca, osviješteno im je ponudio izazovan tekst Tadeusza Slobodzianeka, jednog od najznačajnijih suvremenih poljskih dramatičara. Nabijen tvrdokuhanim istinama i poetskim pasažima, Slobodzianek demaskira svaku poru poživinčenih ljudskih odnosa koja klijaju unutar porodica, naoko bezbrižnih djetinjstava i zahrđalih školskih mehanizama. Klice netrpeljivosti, mržnje, razaranja, rasizma, ksenofobije, pogroma i pogona totalitarnih sistema tako lako i uspješno niču unutar dojučerašnjih susjedskih idila. Gotovo da se dalo namirisati treperavo uzbuđenje Novljakovićeve djece, svjesne svoga stvaralačkog i društveno odgovornog čina. Hazarderski ignorirajući manjak iskustva, oni su, gabaritima malenim a plodovima ogromnim teatarskim činom, digli urlik bijesa protiv gaženja ljudskosti i snažan poklič vizije o mogućoj slobodi.

Bio je to (23. svibnja) moćan start Osječkog tjedna Poljske umjetnosti (rađenog u suradnji UAOS-a, Matice hrvatske ogranak Osijek, Teatra Osmego Dnia, Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu i Grada Osijeka) u kojem su se redale laboratorijske UAOS-ove izvedbe poljskih klasika Witkiewicza i Mrožeka, izložbe i promocije knjiga… Workshop na temu uličnog kazališta održali su trudbenici kultnog Teatra Osmego Dnia, jedne od najetabliranijih svjetskih alternativnih teatarskih skupina koja više od pedeset godina (trupu su 1964., u Poznanu osnovali studenti poljskog jezika i književnosti) ne posustaje u bitkama angažiranog performerstva. Blagodet njihovog radioničarenja s osječkim đacima glume i lutkarstva neprocjenjiva je. Posebno što su na kraju ove uzbudljive poloneze (28. svibnja) imali privilegiju i metalurško udarničko iskustvo sudjelovati rame uz rame s poljskim veteranima u ambijentalnoj izvedbi performancea „Summit 2.0“ na barokonom Trgu Svetog Trojstva u Tvrđi. Razigranom, pankoidnom i predapokaliptičnom vizijom povampirenog predatorskog društva koje doslovce jede svoju djecu, osječki studenti i njihovi poljski učitelji bogme su nadjačali i basnoslovno plaćene kopačke finalista Lige prvaka što su orale travu na džinovskom screenu obližnje birtije.

Danas (u 18 sati) s ponosom ću sa svojom dragom izaći na isti taj drevni osječki Trg, da ugradimo svoje glasove u simultanu lekciju „Hrvatska može bolje“ – akciju podrške drastično osujećenoj gradnji cjelovite kurikularne reforme. Bit ćemo tamo gdje su u subotnjoj noći osječki đaci učili kako se bori za svoje ja. Nadam se da će nas biti hiljade i hiljade, a da će se slični trgovi po Hrvatskoj u isto vrijeme usijati od sreće što nas još ima koji želimo učiti. Možemo, moramo, mislimo! Formula je tako jednostavna. I zašto, dovraga, da nam je barabe oduzmu i zatru?!

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

RAZRED RANJENE DJECE

I opet je osvanuo prvi dan školske godine. Nastavnici prevrću zadnju šalicu kave prije prvog zvona, gužvaju se roditelji bunovni i stresni, klinci uzbuđeni i pretovareni, a mediji postavljaju glupa pitanja ministru obrazovanja. Stilisti uvjeravaju što je ultimativno za tinejdžera, nutricionisti slažu zdrave sendviče, vodi se rat između bilježnica s Batmanom i Hello Kitty, pljušte preporuke o najboljim prvim mobitelima za đaka prvaka, sindikati prosvjetaraca natežu se s Vladom zbog sniženih plaća… U toj buci teško da se čuo tupi udarac koji se spustio na jedan opustošeni razred. Malu ubogu zajednicu u kojoj tog svečarskog prvog dana sezone nije bilo smijeha, znatiželje, ni razmjene ljetnih uspomena. U ispražnjenom razredu možda se tek čula pokoja zunzara a u školskom dvorištu, umjesto djece okupili su se njihovi roditelji. Gnjevni roditelji. A tamo gdje gnjev caruje, umu i osjećajima loše se piše.

Elem, učenici 4. razreda Osnovne škole Ante Kovačića u zagrebačkom naselju Špansko, bojkotirali su prvi dan nastave a njihovi bijesni očevi i majke najavili su nadležnima da će tako i ostati sve dok se ne riješi problem bullyinga. Prema njihovim tvrdnjama, jedan dječak iz tog razreda već dvije godine fizički i verbalno zlostavlja ostalu djecu. “Više ih ne pitamo kako je bilo u školi, nego je li bilo batina”, potužila se ogorčena majka jedne od malih žrtava. O svom problemu obavijestili su matičnu školu, nadležni Centar za socijalnu skrb, Ministarstvo obrazovanja i Agenciju za odgoj i obrazovanje. Ono što je odmah dolilo smrdljivo ulje na vatru jeste odnos medija koji su bez zadrške izbacili naslove tipa: “Maloljetni nasilnik terorizira čitav razred!” Ne potrudivši se da ispitaju pozadinu i uzroke slučaja. Je li doista moguće da jedno dijete maltretira sve ostale, ili je njegova agresija rezultat izazvanog straha. Da li je većina u tom razredu zapravo pokazivala netrpeljivost prema došljaku (“ozloglašeni” je dječak u razred došao prije dvije godine), a on se brani, posve iskrivljenim paničnim metodama? Njegovi roditelji, pak, tvrde da je upravo on potlačen. “Naše dijete zapravo je žrtva izlagana diskriminaciji, pri čemu su i škola i druge institucije suodgovorne za postojeće stanje. Važan detalj koji oslikava stvaran uzrok problema ogleda se u činjenici da je nama cijelu proteklu školsku godinu, od strane učiteljice, bio zapriječen dolazak na roditeljske sastanke. Supruga je, u visokom stupnju trudnoće, bila izložena verbalnom i umalo fizičkom maltretiranju od grupe roditelja, te same učiteljice, koja se tome nije suprotstavljala, već je to svojim ponašanjem čak i omogućila. Postojanje takvog stanja utvrdio je i inspektor, koji je, po podnošenju naše prijave Dječjoj pravobraniteljici, izvršio nadzor”, kaže dječakov otac, a majka svjedoči da je “sve to maslo učiteljice koja je inicirala histeriju u razredu. Svi tvrde da je on zlostavljao, a on je od silnog mobbinga koji proživljava, počeo mucati.”

Nadležne službe moraju pod hitno reagirati i ispitati stvarnu pozadinu očigledno dugog incidentnog stanja u tom razredu. Jer, pregorak okus ostavlja spoznaja da među klupama desetogodišnjaka caruju netrpeljivost, mržnja, fizički obračuni. I da su, to je jedino jasno, žrtve svi: djeca i roditelji. S obje zaraćene strane.

 

1 komentar

Filed under Društvo

NJIHOVA AFRIKA

Muka mi je kad naši političari serendaju o gladnim Slavonijama, Dalmacijama, Likama… Ako su makar jedan afrički prizor smrti od gladi vidjeli, morali bi se stidjeti svojih glupih metafora. No, debelokošci debelokožniji od nilskog konja, u takvim slučajevima brže-bolje grabe daljinac i mijenjaju kanal.

Postoje, međutim, ljudi s posve drukčijim senzorima. Nježne osjetljivosti spram nesreće drugih. Njima tuđa bijeda nije egzotika ili poen za političku perverziju. Oni su sposobni da u  očima bližnjih, čak i kad su preponosne, pročitaju vapaj za pomoć. I na taj poziv smjesta odgovaraju svim snagama svojih malih tvornica nesebičnosti. Takvi skromni proizvođači dobrote su bračni par Garmaz i njihov “čo’ek u Africi”, fra Ivica Perić. Osječke novinare Maju Sajler Garmaz i Željka Garmaza šira javnost jedva da poznaje. Ne pišu turboekskluzivnosenzacionalne nikadviđene tekstove, niti krstare s predsjednicima i premijerima, ne vode patetične talk-showove o stanjima nacije, ne posjeduju lažnu medijsku firmu koja reketari i pere pare. Bogme, ne znamo da li je Maja slaba na birkinice a koju vrstu kubanskih cigara preferira Željko. Ne, niste mogli na duplericama čitati o njihovom romantičnom bijegu na Sejšele gdje su se vjenčali u bungalovu od 500 kvadrata i gdje je Željko kleknuo pred Maju pružajući joj prsten optočen dijamantima. Zato što su njihove životne vrijednosti posve drukčije posložene. O medenom mjesecu Sajlerovih možda nešto više znaju njihovi nasmiješeni afrički prijatelji. “Provesti mjesec dana u selu bez struje, gdje ljudi žive u kućicama napravljenim od blata i kravlje balege nešto je što te mora promijeniti. Tamo djeca jedu topli obrok dva do tri puta tjedno. I unatoč tome, unatoč doista teškim životnim uvjetima, oni su uvijek vedri, sretni i nasmijani!” kaže Maja. Nakon vjenčanja 2006. otputovali su u Ruandu. Pripremajući se za put, slučajno su došli do kontakta s misionarom fra Ivicom Perićem koji službuje u selu Kivumu, četrdesetak kilometara od glavnog grada Kigalija. I rodilo se prijateljstvo, zasnovano na otvorenim srcima. Fra Perić je također “netipičan” svat, duhovnik koji svoje plemenito poslanje ne shvaća kao manifestaciju moći i pohlepe, nego kao borbu za sreću bližnjega. U svojoj misiji obrazuje djecu za krojače, stolare, zidare, električare, zavarivače i vodoinstalatere. Fra Ivica djeci i kuha, koristeći namirnice iz samostanskog vrta. Iz ruku toga svećenika doista se puši božja milost.

Nakon povratka iz Ruande, Garmazovi su htjeli ostaviti dokumentarnog traga o onome što im je zauvijek promijenilo život. Napisali su i u vlastitoj naknadi objavili knjigu “Naš čo’ek u Africi”. No, njihova misija ide i dalje. Odlučili su odreći se bilo kakve zarade od prodaje knjige (moguće ju je naručiti mailom: srce.za.afriku@gmail.com), knjiga se poklanja u zamjenu za donaciju od 80 kuna, a sav prihod ide u fond za izgradnju srednje škole u Kivumu. Njihova akcija potakla je i druge donacije, tako da su sredstva za prvu fazu prikupljena.

Za koji dan će Garmazovi opet na put. Jer, radovi na izgradnji škole upravo počinju. “Idemo doslovno zabiti prvu lopatu u zemlju!” ushićeno govore. Vjerujem da je osjećaj njihove sreće nenaplativ. A oči povjerenja i zahvalnosti tamošnje djece, grijat će ih u dugim zimskim noćima. Tisuću godina, najmanje.

1 komentar

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Religija, Sociologija

GAY PRIDE ĐAKA PRVAKA

“Šta je ovo, nabijem vam školu da vam nabijem?!” grmi kupac i vuče trgovkinju za štrikani prsluk. “Kakvi su ovo pederi u knjizi?! Jel to ministar Jovanović naredio?! Jao, prosvjetu mu njegovu, na šta on naše pare troši!”

Prodavačica se istrgla iz šapa poludjele mušterije i šmugnula iza nepreglednih kompleta Stoljeća hrvatske književnosti. Odmah joj je svanulo da se ne isplati gubiti glavu za plaću od hiljadu osamsto kuna, koja ionako kasni tri mjeseca. A kad jednom dođe, bit će isplaćena u gumicama ili kalendarima.

“Nemoj, ljubavi, nemoj života ti, sve će biti u redu”, pokušava usplahirena žena obuzdati svoga gnjevnog bračnog druga.

Zna ona da neće izaći na dobro ako njemu naglo skoči tlak. Žila čeona već mu gadno pulsira. Treba još sijaset knjižara obići, živce na hrpi sačuvat, pare triput obrnit. Jesen je, benzin dvadeset kuna litra, sve povrće skočilo, ne znaju šta bi zaračunali… A školska godina pred vratima, tri je đaka u kući, sve jedno drugome do uva, ne trebaju im još i nasilni ispadi po knjižarama i papirnicama. Sve to užurbano premeće po mislima sirota žena, otimajući sinčiću, svježem đaku prvaku, pernicu u obliku Lady Gage (tričavih sedamsto kuna) i gurajući je natrag na policu.

“Šta nemoj?!” urla prosječni ćaća u Hrvata, sve mu pjena udarila na usta, kida u paramparčad početnicu za prvi osnovne. “Djecu nam truju, oca im šarenog!”

Sutradan ga je žena jedva odgovorila od nauma da pođe u Zagreb. Htio je, naime, skresat ministru znanosti, obrazovanja i sporta pravo u facu da naciji ne trebaju tetkice u kopačkama nego vatreni momci.

“Jadna nam majka, ako u prvom osnovne uče take pederluke, ko će sutra golove davat?!” urlao je ćaća s prozora dok je majka vodila đaka prvaka u prvi školski dan.

Mislite da ne bi takvih scena bilo kada bi se u našim školskim klupama pojavile slikovnice ili časopisi zbog kojih i konzervativna strana Slovenije ovih dana skače na noge. Riječ je o slikovnici “Sve naše obitelji” (prijevod njemačkog originala, autorice Alexandre Maxeine) i reviji za osnovce “Ciciban”, u izdanju Mladinske knjige. U oba se projekta na popularan način djeci opisuje život i u istospolnim obiteljima. Govoreći o klasičnim i manje klasičnim porodicama – s dvije mame ili dva tate- najmlađima je predočena isključivo ljubav kao zalog sretnog doma. Jer, po čemu je to hetero zajednica zasnovana na mržnji vrednija od gay obitelji optočene ljubavlju. Budući se 25. ožujka u Sloveniji održava referendum o novom zakonskom rješenju po kojemu bi istospolne zajednice mogle usvajati djecu, protivnici su spomenuta izdanja odmah proglasili nedozvoljenim lobiranjem radi izglasavanja pozitivnog ishoda referenduma. Optužujući zagovornike da “idealiziraju” problematiku pred najmlađom populacijom. Posve krivo. Najmlađe glavice itekako su u stanju prepoznati istinu. Onu lijepu, punu pozitivnih emocija, i onu gadnu, punu ožiljaka. Svaki psiholog početnik reći će vam da dječji crteži ne lažu. Najmanja djeca svojim će potezima oslikati nasilje ili sreću kojoj su svjedočili. Zato, ne strahujmo da klinci nisu u stanju prepoznati sretne sličice dviju zagrljenih mama, tata. Ili, da malo zavirimo u školske programe ovdašnjih hrvatskih klupa, pa da zapitamo: je li prirodnije da djeca uče pjesmice ustašoida Budaka ili uče napamet riječ LJUBAV. Ja sam za ovu drugu ponosnu varijantu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika, Sociologija

MJERA ZA VJERU

Jeste li se uželjeli referendumčenja? Ako je vaš odgovor željezno NEEEEE, i već panično tražite debele markere da zaokružite svoju odluku o rušenju referenduma, potpuno vas razumijem. Ipak, kad bi se mene pitalo, jedan nam referendum treba ko kruh nasušni. I pod hitno bi ga valjalo provesti. Hladnokrvno ga je predložio don Ivan Grubišić, umirovljeni svećenik i nezavisni saborski zastupnik, čovjek koji nekim svojim bivšim poslodavcima uzorito tjera grimiz na obraze. Naravno, onima koji stida imaju. Don Ivan tvrdi da itekako ima mjesta reviziji Vatikanskih sporazuma. Stvar je posve jednostavna: ugovorne strane nisu više u istoj formi. Uostalom, uvijek su bile ko nebo i zemlja. Dok dividende Svete Stolice i dalje jure nebu pod oblake, Hrvatska je odavno završila na bubnju. Prema iskonskom poslanju Crkva bi trebala biti duhovna vertikala društva, istančano osjetljiva na muku pastve. Jer, ako 342.000 nezaposlenih i dug ove zemlje od 10 milijardi eura nisu dovoljno “izmijenjeni uvjeti” radi kojih se ugovori (ne samo sa Katoličkom crkvom nego i drugim vjerskim zajednicama) mogu mijenjati, o čemu onda pričamo? Don Grubišić je tu krajnje otvoren: “Nisam za dogovor iza zatvorenih vrata predstavnika vlasti i Crkve. Nego se zalažem za referendum. Neka narod odluči hoće li izdvajati toliki novac za crkvene zajednice.” Tričava svota je, ako ste zaboravili, 308 milijuna kuna! Toliko se godišnje iz državnog budžeta, dakle, naših džepova, slije vjerskim zajednicama. Proporcionalno zastupljenosti, neusporedivo najveći dio rečenih duhovnih para ide Katoličkoj crkvi. Bogme, ni u najluđem hollywoodskom braku ne postoji takva apanaža kakvu je blažena udavača Hrvatska potpisala još 1998.

Uzgred, zastupnik Grubišić je podsjetio na još jedno svrbežljivo pitanje. Ako još uvijek nismo talibanska država, možemo li više riješiti pitanje iseljenja vjeronauka iz građanskih škola. “Treba li država vjerskim zajednicama davati privilegije i novac i da drže nastavu u građanskoj školi kad imaju svoje prostore? Zašto tamo ne drže vjeronauk?” pita don Ivo. Ne moramo uopće ići u visokopolitizirane sfere ovih dilema. Sjetimo se samo izopćene djece (djece ateista ili drugih konfesija) koja lutaju većinskokršćanskim hodnicima ili ulicama, dok njihova katolička braća bubaju apostolska imena. Zapitajmo se kako se osjećaju te napuštene  duše. Makar i u trajanju jednog školskog sata.

Komentiraj

Filed under Društvo