Tag Archives: sloboda

DJECA ZNANJA I OTPORA

Te večeri imao sam osjećaj da opet grijem školsku klupu. Lekcija koju su nam žestoko podijelili studenti Umjetničke akademije Osijek bila je poput zemaljskog blagoslova. Mudrost i bolno iskustvo proživljeni u artističkom ringu „Našeg razreda“, u užarenim očima mladih glumaca se kuhala vrelija od vječnog plamena. Nije bilo sumnje, na kamenu Barutane učili su nas čistom opstanku. Dosljedno otvorivši još jednu početnicu u kojoj piše kako proživjeti ovaj život uspravne kičme. Forenzički dokazujući svojom strastvenom igrom da je egzistencijalno nasušno ne odustajati od morala, ljubavi, stvaranja, doživotnog upijanja znanja i života…

Jasmin Novljaković, kao redatelj i brižan profesor ovih mladih gerilaca, osviješteno im je ponudio izazovan tekst Tadeusza Slobodzianeka, jednog od najznačajnijih suvremenih poljskih dramatičara. Nabijen tvrdokuhanim istinama i poetskim pasažima, Slobodzianek demaskira svaku poru poživinčenih ljudskih odnosa koja klijaju unutar porodica, naoko bezbrižnih djetinjstava i zahrđalih školskih mehanizama. Klice netrpeljivosti, mržnje, razaranja, rasizma, ksenofobije, pogroma i pogona totalitarnih sistema tako lako i uspješno niču unutar dojučerašnjih susjedskih idila. Gotovo da se dalo namirisati treperavo uzbuđenje Novljakovićeve djece, svjesne svoga stvaralačkog i društveno odgovornog čina. Hazarderski ignorirajući manjak iskustva, oni su, gabaritima malenim a plodovima ogromnim teatarskim činom, digli urlik bijesa protiv gaženja ljudskosti i snažan poklič vizije o mogućoj slobodi.

Bio je to (23. svibnja) moćan start Osječkog tjedna Poljske umjetnosti (rađenog u suradnji UAOS-a, Matice hrvatske ogranak Osijek, Teatra Osmego Dnia, Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu i Grada Osijeka) u kojem su se redale laboratorijske UAOS-ove izvedbe poljskih klasika Witkiewicza i Mrožeka, izložbe i promocije knjiga… Workshop na temu uličnog kazališta održali su trudbenici kultnog Teatra Osmego Dnia, jedne od najetabliranijih svjetskih alternativnih teatarskih skupina koja više od pedeset godina (trupu su 1964., u Poznanu osnovali studenti poljskog jezika i književnosti) ne posustaje u bitkama angažiranog performerstva. Blagodet njihovog radioničarenja s osječkim đacima glume i lutkarstva neprocjenjiva je. Posebno što su na kraju ove uzbudljive poloneze (28. svibnja) imali privilegiju i metalurško udarničko iskustvo sudjelovati rame uz rame s poljskim veteranima u ambijentalnoj izvedbi performancea „Summit 2.0“ na barokonom Trgu Svetog Trojstva u Tvrđi. Razigranom, pankoidnom i predapokaliptičnom vizijom povampirenog predatorskog društva koje doslovce jede svoju djecu, osječki studenti i njihovi poljski učitelji bogme su nadjačali i basnoslovno plaćene kopačke finalista Lige prvaka što su orale travu na džinovskom screenu obližnje birtije.

Danas (u 18 sati) s ponosom ću sa svojom dragom izaći na isti taj drevni osječki Trg, da ugradimo svoje glasove u simultanu lekciju „Hrvatska može bolje“ – akciju podrške drastično osujećenoj gradnji cjelovite kurikularne reforme. Bit ćemo tamo gdje su u subotnjoj noći osječki đaci učili kako se bori za svoje ja. Nadam se da će nas biti hiljade i hiljade, a da će se slični trgovi po Hrvatskoj u isto vrijeme usijati od sreće što nas još ima koji želimo učiti. Možemo, moramo, mislimo! Formula je tako jednostavna. I zašto, dovraga, da nam je barabe oduzmu i zatru?!

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

LINČEVSKIM KORAKOM NAPRIJED!

Nije istina da Hrvatska nazaduje. Progres je egzaktno vidljiv i mjerljiv. U ovih 25 godina napredovali smo turbosoničnom brzinom: alati za linčovanje Mire Furlan bili su primitivna skalamerija u odnosu na sofisticirane alate i nosače s kojih horda danas linčuje Ninu Violić. I masa sudionika ili ravnodušnih voajera se, u međuvremenu drastično povećala, i broji se u stotinama hiljada znojavih klikova. Sunce mu žarko, zar to nije evolucija? Inače je sve isto, dakako.

„Da sam makar jednu poruku utjehe čula na svojoj telefonskoj sekretarici, bilo bi mi lakše“, govorila je kasnije Mira Furlan, gorko se sjećajući početka progona. Jedna od najblistavijih glumačkih heroina Jugoslavije obrela se 1991. među vješticama kojima je nova naci(onali)stička histerija kanila ložiti lomače. Iako su bubnjevi warlordova jasno davali do znanja da su granice iskopane, a krv ima da u buduće pada lako kao kiša, Mira Furlan je ostala uspravna i dosljedna. Žestoko braneći svoju utopiju kao jedinu moguću: ljubav i monaški posvećena profesija jedino su za što se isplati izgoriti. Nije slučajno da je, njegujući tu iluziju u vremenima brutalne povampirene zbilje, tada zaigrala u grandioznim „Pozorišnim iluzijama“ Pierrea Corneillea u režiji Slobodana Unkovskog, na pozornici Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu. Ljubav prema beogradskom redatelju Goranu Gajiću još više je „zakomplicirala“ stvar. Čopori nacija tražili su ultimativno određenje i svrstavanje u čopore. Krv nije voda, trice i kučine kao ljubav i umjetnost dobijali su žigove izdaje. Mira i Goran odbijali su bilo kakve kompromise i svrstavanja u strojeve, sve ono što bi unizilo njihovu ljubav. Cijena je bila paklena. Mira je nošena iluzijom još neko vrijeme hrabro putovala vlakovima (preko Mađarske) između Zagreba i Beograda, a onda je pogrom počeo. Bestidna hajka krenula je u Hrvatskoj. Osim naprasnog otkaza u zagrebačkom HNK-u i oduzimanja stana, na Mirinoj telefonskoj sekretarici ili živim telefonskim pozivima u gluho doba noći, redale su se kukavičke poruke mržnje, prijetnje smrću i pljuvačke iz grla poludjele pročišćene nacije. Liberalni intelektualci i zadnja fukara, svi su imali potrebu sudjelovati u fašistoidnoj redaljci nad jednom ženom koja se usudila nositi samo dva oružja – svoje uloge i svoje emocije. Mira Furlan ostala je sama. Uzalud je čekala makar jedan šapat ohrabrenja i empatije.

Ona i Goran uputili su se u izgnanstvo u Ameriku. Ondje se resetirali, prošli jebenu životnu stazu od nule, perući klozete i noseći namještaj za šaku dolara.

Tek kad Hrvatska više Miru Furlan nije mogla prepoznati a njeno lijepo lice zastrla maska Aliena u tv-seriji Babylon 5, ovdašnja nečista savjest je odahnula i potražila Miru u stupcima razbibrige po žutoidnim revijama na stolićima frizeraja.

Njenih raskošnih glumačkih riznica Hrvatska se odrekla kao neželjenog roda. Prvi poziv uslijedio je tek 2002. iz nezavisne kazališne skupine -Teatra Ulysses na Brijunima. U režiji Lenke Udovički zaigrala je Medeju, strankinju koju ksenofobična sredina i bezmudi muž otjeraju u ludilo i čedomorstvo.

Četrnaest godina je prošlo da bi se Mira Furlan napokon pojavila i na ovdašnjim kazališnim daskama jedne institucije. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca, u Frljićevoj garaži otpora, 15. marta će pod reflektore izaći Mira kao Kasandra, proročica teškog martirija da prije svih vidi pokolj koji se u budućnosti rađa. Riječ je o dramatizaciji romana “Kasandra” njemačke spisateljice Christe Wolf, u režiji Nade Kokotović, umjetnice svjetskog kalibra a još jedne izgnanice koju je pseudoarijevska hrvatska čaršija odavno otjerala iz zemlje i memorije.

I baš ovih dana, dok bi Miri trebale krenuti prve probe u Rijeci, Hrvatska je uplovila u svoje novo mračno retro razdoblje. Križarski ratovi se obnavljaju, bagra marljivo vježba teror na ulicama. Ustašoidi su zasjeli u zvanične upravljačke institucije ove pseudoparlamentarne države. Crnokošuljaški epigoni zadužuju ministarstva, a registri izdajnika Domovine pune se i ruše servere. U takvoj atmosferi još jedna veličanstvena glumica imala je iskrenu potrebu iskazati svoj bijes, očaj i zebnju pred onim što se na horizontu valja. Nina Violić doslovce je pustila vrisak protesta na svom facebook profilu a onda su se virtualni koljači bacili na drznicu poput stampeda, prijeteći joj smrću, silovanjem, progonom i pogromom, udarajući joj i na dijete. Strašna erupcija verbalnog nasilja podmazala je i opet pokrenula zahrđali točak na kojem je prikovana Ninina fragilna duša. Vučici Evi iz Krležinog i Buljanovog „Vučjaka“ ne nedostaje hrabrosti („Moje uloge su moja borba“, jednostavno i gordo kaže Nina), ali zaista je ostala ranjena bezumljem anonimne fukare, one vječne uslužne hipnotisane gomile na kojoj počiva svaki totalitarizam. Apsurd ide dalje. Dok bezimeni fašisti javno cipelare jednu ženu i umjetnicu, vodstvo Ninine cehovske udruge, Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ne da nije zvanično ustalo u obranu kamenovane kolegice, nego još članstvu šalje kompromiserski, beskičmeni i sramotni proglas. U toj okružnici dijeli packe jogunastim prosvjednicima koji su se usudili ili će se usuditi upozoriti na rebrendiranje nacikulta, tumačeći to kao „politiziranje“ i „napade na demokratski izabranu Vladu“?! Dobrodošli u 1941., kako bi časni Slavko Goldstein rekao: godinu koja se vraća.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

MILJKOVIĆ U MREŽI GRADA

„Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj“ besmrtni su stihovi genijalnog srpskog pjesnika Branka Miljkovića. Na balkanskim prostorima gdje se slobode uvijek iznova isprdavaju sa svojim sanjarima (a još najčešće te slobode završavaju u psihodeliji krvi i tla) vjerojatno nije bilo savršenije opjevane varke o slobodi nego što je to pošlo za rukom Branku Miljkoviću. Elem, dok su naivci u posljednjem građanskom ratu mislili da brane svoja dvorišta, biciklističke staze, omiljene barove, ploče, knjige, žene i ljubavnice… oni drugi, promućurniji, potpirivači i huškači lažirane slobode, koristili su brutalne alate da ostvare neograničenu slobodu svoje moći. Ti su novi „osloboditelji“ u krvi naplatili svoje golo vlastohleplje, šverc nafte i tenkova, osnivanje narkokartela i useljenje u dvorce po Pantovčaku ili Dedinju.

Poput nekog prethodnika Iana Curtisa ili Milana Mladenovića, Miljkovićevo očajnički esencijalno pjesništvo neraskidivo vezano za život, sagorjelo je u neobuzdanoj igri na sve ili ništa. Trubadurski desperado trotoara i memljivih velegradskih birtija (rođen u Nišu 1934.) iz Begrada se krajem 1960. preselio u Zagreb. U noći 12. veljače 1961. objesio se u parku na Cmroku. Imao je samo 27 godina kad je otputovao u vječnost.

U temeljitom arijevskom čišćenju udžbenika književnosti u Hrvatskoj devedesetih, likvidirana je i Miljkovićeva poezija. Sveopćem zaglupljivanju djece tako se i pridružio još jedan krimen – čitavi narašataji su prošli a da ih nikada nije opio i pomazao vrhunaravni kalibar Brankova pjesništva. Pa, ako se ovo društvo danas opet goni u vražju mater prokletih devedesetih, ako pod šatorima i pod parlamentarnim štukaturama zvecka novi građanski rat, usamljeni napori razuma i osjećaja dolaze nam kao melem. Tako će se i Miljković vratiti na ulice Zagreba. Ne, naravno, neimarstvom kakve institucije budžetirane kulture (aparatčici po tim uredima imaju valjda preča posla) nego volonterskim, entuzijastičnim potezima građana.

Jedanaestog i dvanaestog veljače u Zagrebu će se prvi put održati „Miljkovićevi dani“. Organizatorica i pokretačica vrijednog dvodnevnog hommagea Brankovom naslijeđu je mlada pjesnikinja Magdalena Došen. U Organizacijskom odboru su, uz Došenovu, i Saša Šimpraga, Karlo Došen, Aleksandar Hut Kono.

Na programu je, osim tribine u Booksi i performansa na Cmroku u izvedbi Marka Gutića Mižimakova inspiriranog Miljkovićevom poezijom (11. veljače) osobito zanimljiv poziv građanima da pod geslom „Miljković u mreži grada“ 12. veljače samoinicijativno govore Brankove pjesme. Na taj bi se način javni prostor osnažio jednom svevremenskom lirikom i ljepotom autentične slobode. Mali a važan korak ogromnog bogatstva za zdravlje jednog društva.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

LOGOR ZA RUSKE CARICE

Bezmudi kreteni koji su žestoku gerilu Pussy Riot prezrivo napljuckali kao “marketinški performance”, sigurno broje nove dokaze za svoju teoriju. Dvije od tri ruske Carice iz progonjenog benda, strpane su u logor. Njihov agresivni marketing zaista nema granica. Šta sve neće izmisliti samo da se domognu medija i dodvore se zapadu!

Podsjećam da su Marija Aljohina, Nadežda Tolokonjikova i Ekaterina Samucevič 21. 02. 2012. usred saborne crkve Krista Spasitelja u Moskvi ispržile svoju punk molitvu (“Sveta mati, Blažena Djevice, izbavi nas od Putina!”) igrajući na sve ili ništa, upozoravajući na karakter združene (para)državne moći gdje podjela “Bogu božje, Caru carevo” stvara začudne profitabilne utrške u vladanju imperijem. I nije to, dakako, samo ruski recept. Tim prije komandosice slobode zavređuju sav respekt. Šest mjeseci nakon akcije, drčne su žene osuđene na dvije godine zatvora zbog “huliganstva” i “poticanja na vjersku mržnju”. Desetog listopada drugostupanjski sud potvrdio je presude Tolokonjikovoj (22) i Aljohinoj (24) dok je Samucevičeva (30) “pomilovana” i kazna joj je preinačena u uvjetnu. Protekloga vikenda stigao je novi udarac. Nadežda i Marija otpravljene su u radne logore! Nadežda je poslana u okolicu Mordovije (500 km istočno od Moskve) a Marija u okolicu Perma, na Ural.

U rujnu, nakon izricanja presude, Nadežda je dala interview njemačkom tjedniku Spiegel (pitanja su joj u zatvor dostavljena preko odvjetnika) i na pitanje kako je iza rešetaka, odgovorila:”Podnošljivo, ipak je to ruski zatvor sa svojim sovjetskim šarmom. Na ovom polju nije bilo puno napretka, zatvorski sistem je još uvijek mješavina kasarni i bolnica. Budimo se u 6 ujutro, onda doručkujemo, a onda nas izvode u zatvorsko dvorište. Ostatak dana pišem ili čitam. Danas sam čitala Bibliju i nešto od Slavoja Žižeka. Ograničena sloboda kretanja se ne reflektira na slobodu misli.” Kakva će im biti sudbina u logoraškom smještaju, možemo samo nagađati. Jer, vremena su se možda promijenila ali ne i običaji. Kategorizacija “radni logor” sigurno ne predviđa heklanje, pečenje piroški ili tečajeve balalajke. Za ove mudate titanke iskušenja ledenog robijašenja bit će opaka, i trebat će im nevjerojatna snaga volje da izdrže. U logorskom napoju zaista je teško držati čelo i uvjerenja iznad površine. Svojim se osviještenim umjetničko-društvenim angažmanom Pussy Riot nastavlja na rusku bujicu pobjede uma nad kladama sirove moći. Tužno je ali istinito da im je suđeno bilo da se i za njima zalupe vrata logora, nešto zapadnijih od zloglasnog Sibira. Od Dostojevskog do Solženjicina svi su bili tamo, s robijaškom korom na dlanovima.

“Ako se plašite vukova, nemojte ići u šumu. Ja se ne plašim vukova. Borim se za to da moja kćerka odrasta u slobodnoj zemlji. Zakonski gledano, sud je u najgorem slučaju trebalo da nas osudi za prekršaj. Suđenje za krivično djelo je Putinova lična osveta i niko ne može predvidjeti kada će se autoritarni sistem osvetiti”, odgovorila je Nadežda Spiegelovom novinaru na pitanje nije li, zbog svojih postupaka, neodgovorna prema vlastitom četverogodišnjem djetetu.

Nad novim teškometalnim poglavljem ovih herojskih žena kao da lebdi moćna tužbalica Partibrejkersa:

 

Tamo gde je srce, tamo sija sunce
Tamo gde je strah, tamo živi mrak

Marijo, majko Božija
Da li vidiš šta rade sa tvojom decom

 

 

 

 

 

Komentiraj

Filed under Politika, Svijet

SANJAJ LIJEPO, EMMANUELLE

“Preminula je u snu”, objavila je novinarima Marieke Verheren, glasnogovornica filmske ikone Sylvie Kristel. Kako bi drukčije i mogla otići žena kojoj milijuni duguju tople snove i slobodu. Diva koja je utjelovila “Emmanuelle”, jedno od najvažnijih djela pop kulture 20. stoljeća, mnogo je više od kraljice raskošne erotske egzotike u rukama redatelja Justa Jaeckina. Kada se 1974. pojavila u mraku filmskih dvorana, dvadesetdvogodišnja nizozemska manekenka Sylvia Kristel u goloj koži Emmanuelle djelovala je nedodirljivo poput Jamesa Bonda. I jednako ubojito za licemjerni, zgrčeni moral. Iza prelijepog porculanskog lica, gotovo divlje ošišane kratke kose i putenog tijela, krila se moćna unutarnja snaga žene voljne da se bori za svaki pedalj samosvijesti. Tjelesne i duševne. Da bespoštedno objavi rat onim lošim momcima, često skrivenim iza dvostrukih religijsko-buržujskih regula, koji bi od tuđe žene pravili tek vreću za istresanje, a od svoje uškopljenu sveticu. U žanrovskom erotskom obrascu kojeg je Emmanuelle franšiza instalirala (četiri filma ove erotske sage vidjelo je 650 milijuna ljudi!) Kristelova je kao popartistička ikona seksa doslovce otvorila put ženskoj emancipaciji. Na fonu tajlandske mistike, po prvi put se u masovnoj kulturi moglo vidjeti prizore i lezbijske ljubavi. Dapače, Sylvia je otvoreno izjavljivala da su joj lezbijske scene puno prirodnije išle.

Prva “Emmanuelle” u Jugoslaviju je stigla sa sedam godina zakašnjenja. Gledao sam je 1981. u sivomaslinastoj uniformi JNA, u Leskovcu, Južna Srbija. Ispred kina u kojem je Carica napokon zavladala, borile su se nepregledne kolone civila i armije. Na mnogu se vojničku stražu tada odlazilo s mišlju na usnulu Sylviu, a bezlični su kasarnski kreveti nakratko letjeli u daleki Bangkok.

Iza blještave pin-up karijere, stajala je odlična glumica i snažna žena. Sa Rogerom Vadimom (“Igra zavođenja”, 1976.) i Claudeom Chabrolom (“Alice ili posljednja eskapada”, 1977.) napravila je fenomenalne uloge, no u većini je redateljskih glava isključivo tretirana kao puki predmet želja. Da je život nije mazio, naprotiv, imala je snage izreći u autobiografiji. U dobi od devet godina seksualno su je zlostavljali stariji muškarci koji su odsjedali u hotelu njenih roditelja. Posljednju filmsku ulogu izvrsno je odigrala 2010. u u filmu Ognjena Sviličića “2 sunčana dana”. Na blesava pitanja žutoidnih hrvatskih novinara o tome kako se osjeća kao bivši seks-simbol, mudro je odgovarala: “Božice ljubavi ili tzv. seks simboli, u svijetu filma jednostavno nemaju posla nakon 35. godine. Svijet showbiza ih pregazi. To je tužna činjenica. Zato je jako važno naučiti cijeniti život nakon toga i pronaći nove načine za osobnu sreću. I nešto raditi, naravno. Sada otkrivam čari kazališnih dasaka što je mnogo drukčije u odnosu na glumu pred kamerama.”

Cijenila je život i žestoko se borila za njega, čak i kad je obolila od raka. Nikada nije imala potrebu plastificirati i zategnuti svoje lice ili štogod drugo na duši tog veličanstvenog tijela. Zaspala je zauvijek u 60. godini. Vječno mlada.

2 komentara

Filed under Kultura