Tag Archives: socijalna osjetljivost

POSVETA ŽENAMA

U vremenu kad se i knjige mrcvare pod optužbama da su paraziti, balast nikom potreban, nije lako ni jakim izdavačkim igračima. I oni jedva drže usta iznad ustajale društvene bare. Izaći na scenu u takvim predatorskim uvjetima s malom, nezavisnom knjigom, podvig je sam po sebi. A još kad se gerilski bori za marginalce, onda je njena skrajnuta uloga tim veća. Slučaj je to sa zbirkom priča „Sutra ćete ponovo…“ Igora Rogine (izdavači: Trag CRVENO & TEXT-grupa, Zagreb), samosvojnim pismom čiste, svedene i jednostavne geste unutar koje vriju egzistencijalna lica i naličja.

„U jednome domu za napuštenu djecu, jedna je odgojiteljica štićenici, nakon što je ova usne namazala malo uočljivijim ružem, rekla: bit ćeš kurva kao tvoja mater“, piše Rogina u glosi „Bit ćeš kurva kao tvoja mater“ – zgusnutom mračnom haiku isječku društva na dnu. Društva koje je izgubilo sve svoje kompase osjetljivosti, društva koje tvrdokornim prezirom i nebrigom žrtvuje sve slabije, a ponajviše vlastitu djecu. Još ako su djeca ženska, poligon za iživljavanje ugrađen je u svaku travku njihova života. U vremenu kad životi žena na trotoarima Hrvatske ne vrijede ni pišljiva boba i svaki gad se nekažnjeno drzne pljunuti im ponos ili preklati grlo; u doba kad kvazielita neskriveno emanira ženomrzačke stavove i ugrađuje ih u zakone i paragrafe; Rogina ispisuje potresnu posvetu heroinama. Ljubavno pismo, nešto kao trajnu tetovažu divljenja spram nepokolebljivosti kojom te male sporedne žene traju do vječnosti. „Sutra ćete ponovo…“ nominalno jeste umreženje priča, različitih po obimu i stupnjevima tijesno isprepletene fikcije, dokumentarnog dnevničarenja i poetskog izričaja, ali isto tako kroz demijurg pripovjedača čitamo ih i kao roman. S Roginom osviješteno putuju ruski realisti i američki bitnici, a socijalni noir oporo je opipljiv pod čitateljevim prstima. Poput kakvog preživjelog kneza Miškina, pripovjedač u prvom licu iz svog underground života (pisac i vlasnik gerilskog podrumskog teatra u kojem i živi) razrogačenim očima nemoći prati svoje suputnice, luzerice koje se nikada ne predaju. Usamljenice, žene s ožiljcima verbalnog i fizičkog nasilja, razočarane sanjarke koje je destruirala čamotinja provincije, udarnice i zatomljene glumice, ruralne i urbane vestalke posljednjeg smisla…, epski je široka lepeza Rogininih junakinja. Iako je i nebo posve ravnodušno prema njihovoj žilavoj vjeri u opstanak, kako svjedok opaža u priči „Da ju je i nebo ostavilo…“, one sporednim putevima postaju veće od života. I zalog budućnosti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

MARIJANOV VJEČNI KAPITAL

Gazda Marijan kao da je protagonist filmova Franka Capre. Gledali ste, vjerujem, neku od tih starih remek-bajki. Ono, kad se milijunaš, negdje oko pola filma, preobrati i dosegne mudrost spoznaje da pare možda vrte gdje burgije neće, ali da će nam malo toga trebati tamo daleko, gdje već nestajemo kad se posljednji film završi. Da “u grob ništa ne nosiš” (“You Can’t Take It with You”, 1938.) ispričao je Capra onim neponovljivim dirljivo-podsmjehnutim stilom, govoreći o magiji čovjekoljublja, štiteći slabe i ugnjetavane, hrabreći njihove tvrde male želje da opstaju, usprkos svemu. Možda se Capra danas čini holivudski naivnim, ali stoput mi je draža ta djetinja plemenita naiva od onih nezainteresiranih analitičara koji u predatorskom liberalizmu vide povijesnu nužnost. Istina je da su okolnosti današnjeg bešćutnog kapitalizma daleko nadmašile one iz Caprinog vremena. Kako biti čovjek a ne izrabljivač, postalo je pitanje na kojeg sve manje ljudi ima prave odgovore.

Marijan Filipović (78) oduvijek se borio da bude čovjek, ono “kaprijansko” preobraćenje nosi u sebi od pamtivijeka. Što bi drugo i moglo postati od dječaka koji je 1952. napustio dom, sedam dana putovao iz rodnog Travnika do Čabra u Gorskom kotaru. Praćen sa tri konja samaraša, više pješice nego na konju, u potrazi za poslom. I kao iz nekakve Andrićeve kronike, ruke su ga na vrh izvukle i vjera u rad, a ne pohlepa. Četrdesetak je godina tesao Filipović svoj imetak, da bi tranziciju dočekao ne kao parazit i pljačkaš novoga kova, nego kao marljivi ulagač u budućnost – kako svoju, tako i ljudi koje je zapošljavao. Filipovićeva današnja tvrtka Fininvest među najvećim je prerađivačima drva na području bivše Jugoslavije, veliki dio stanovnika Čabra zaposlen je u njegovim pogonima. I ovih dana se dogodio bum, nešto što hrvatskim tajkunskim svežderima mora da izgleda kao fatamorgana. Najbogatiji poduzetnik Gorskog kotara, jedan od pedeset najbogatijih Hrvata, odlučio je svoje bogatstvo podijeliti svojim radnicima i sugrađanima. Svu svoju privatnu imovinu i tvrtke prenijet će u vlasništvo zaklade “Marijan Filipović” koju je osnovao prije osam godina s ciljem pomaganja čabarskom kraju.

“Svatko čini kako je odlučio u svome srcu. Ja sam tako odlučio jer me to usrećuje. Smatram da je najveća sreća u dijeljenju jer ono što je moje, mogu darovati i drugima dati, a da nikoga time nisam oštetio”, kaže Marijan Filipović. Čovjek koji je, poput čarobnjaka drvodjelje, od tisuća stabala istesao ogromno srce, podijelivši ga s bližnjima. I osigurao se zauvijek – taj kapital niti jedan burzovni krah ne može uništiti.

 

Komentiraj

Filed under Društvo