Tag Archives: solidarnost

HRABRA I DOBRA

“Ta nagrada mi je dala veliki poticaj, ali i dalje mi je najveća nagrada osmijeh obitelji koja dobije našu pomoć, sama činjenica da smo nekome pomogli i da smo nekoga usrećili”, skromno se Dubrovkinja Vesna Zucalo povjerila Maji Celing Celić, novinarki portala Civilno društvo. Ova mlada žena, vječnoga osmijeha na licu (kako svjedoče svi koji ju poznaju) proglašena je dobrotvorkom godine i uručena joj je nagrada “Josipa Vancaš” Zaklade Zamah, za 2013.
Prije godinu dana Vesna je odlučila iskoristiti socijalni alat Facebooka ne radi nekog površnog egotripa nego kao korisnu platformu za pomoć bližnjima, kao mrežu empatije i djelotvorne solidarnosti. Pokrenula je fejs grupu “Pomoć za Dubrovčane”, a njenu inicijativu ubrzo su prepoznali i prihvatili brojni sugrađani. Danas grupa ima 1167 članova, a tridesetak ih je baš aktivnih. Mreža pomoći funkcionira tako da se oni kojima je egzistencija ugrožena jave u inbox grupe ili na Vesnin broj mobitela (0989281795 ) točno kažu što im je nužno potrebno – odjeća, obuća, hrana, higijenske potrepštine… Nakon toga, Vesna njihovu molbu objavljuje na zidu grupe. Tjedan dana se prikupljaju donacije, zatim se članovi grupe svake nedjelje sastanu ispred Tommyja na Gružu, ukrcaju skupljene potrepštine u auto i voze ih obitelji koja se za pomoć javila. Jednostavno i toplo od srca. Vesna nikada ne ide sama u posjet onih kojima se pomaže, jer želi da “što veći broj ljudi osjeti i doživi radost darivanja.”
Za ljude “nazbilj” poput Vesne vrijeme plemenitog darivanja nikada ne staje, njihova ruka pomoći nikada se ne stvrdnjava u šaku pokvarenosti. I njih je, na žalost, manje na ovome planetu. Oni “nahvao” (kako to Držić uči) su u većini, oni daruju samo vlastitu korist i pohlepu.
I Vesna Zucalo hrabro se bori s nemalim životnim nedaćama. Samohrana je majka dvoje djece, od kojih je jedno s posebnim potrebama – djevojčica slijepa od rođenja. Nije joj lako, ali naoružana je ogromnom snagom, entuzijazmom i ljudskošću. Otkada je svijeta, Brecht je to najbolje krstio, nema boljeg imena nego Majka hrabrost za ženu koja kuca ispod Vesninog srca. Prije devet godina njenoj kćeri je morala biti izvršena hitna operacija u Veroni, za što Vesna nije imala novaca. Pokrenuli su se Dubrovčani i pomogli joj. Vesna to nikada nije zaboravila i dobro vraća višestrukim dobrom.
“Kad sam dobila nagradu za dobrotvorku 2013. bila sam šokirana jer to zaista nisam očekivala. Ostale kandidatkinje imaju puno duže iskustvo u humanitarnom radu. Ali lijepo je kad vas netko nagradi za nešto što radite, pogotovo kad to radite srcem.” Očito, u Vesne je srce pregolemo, u stanju je u njemu prigrliti cijeli svijet.

Komentiraj

Filed under Društvo

SVETOST ULIČNIH SVJETILJKI

“Na rad s ljudima s margine društva potaknula me moja kršćanska vjera i franjevačka duhovnost”, jednostavno govori Siniša Pucić. Mogu li uopće odnarođeni crkveni baruni u Hrvatskoj, nakrcani zlatom i dragim kamenjem, mogu li pojmiti koliko je istinske svetosti u ovih nekoliko škrtih riječi?
Tridesetdvogodišnji diplomirani teolog iz Rijeke zaposlen je kao novinar Novog lista a već petu godinu pripadnik je Franjevačkog svjetovnog reda, Mjesnog bratstva Trsat. Svoje crkveno i svjetovno poslanje Siniša ne dijeli, nego sljubljuje u nesebičnu borbu za dostojanstvo čovjeka, u monašku upornost u hrabrenju bližnjeg da ustraje. Osobito su mu na srcu oni koje je život bacio na samu marginu, njima je Pucić uvijek spreman pružiti ruku. Ne samo radi duhovnog okrijepljenja, nego tražeći i pronalazeći konkretna rješenja njihova opstanka.
Siniša je i glavni urednik prvog hrvatskog uličnog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama “Ulične svjetiljke” koji izlazi već šestu godinu.
“Časopis pruža priliku beskućnicima da prodajom časopisa zarade dovoljno novca da unajme sobu ili manji stan te da postupno sa sebe skidaju stigmu da su opasni za društvo. Časopis smo nazvali ‘Ulične svjetiljke’ da pokažemo kako su beskućnici nepravedno stavljeni u kutak, u tamu u kojoj ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a oni itekako imaju što pružiti, duhovno ili talentima, i to kroz njihove životne priče, pjesme i crteže nastojimo pokazati”, objašnjava Pucić.
Znaju li dekadentni prelati kojima se od suviška kavijara priviđaju novi križarski ratovi, znaju li o čemu Pucić govori? Imaju li i mrvu grimiznog stida ispod svojih basnoslovnih grimiznih mantija?
Medijsko blago “Uličnih svjetiljki” daleko je od bilo kakve histerije lažnog medijskog društva ove zemlje. Pola tekstova proizvedu sami beskućnici, a drugu polovicu rade volonteri i građani. Teme su povezane s iskustvima i razmišljanjima beskućnika i srodnih skupina, a volonteri pridonose tekstovima o vlastitim iskustvima s beskućnicima. Objavljuju se osobna svjedočenja, pjesnički radovi, razgovori beskućnika s poznatim osobama, mali oglasi radi zapošljavanja i drugo. Pola novca od prodaje primjerka (časopis se prodaje na ulicama) ide prodavaču, a drugom polovicom kupuje se novi primjerak, čime se časopis samofinancira. Cijena časopisa je osam kuna, na godinu se tiska šest brojeva s prosječnom nakladom od 20 do 30 tisuća primjeraka. Može se kupiti u Rijeci, Zagrebu, Puli, Splitu, Zadru i Varaždinu… povremeno u Karlovcu i Vinkovcima.
Svoju brigu za slabe i odbačene Pucić skromno objašnjava: “Sve je to prema uzoru na život i djelo svetog Franje.” Pitam se, sjećaju li se katolički ajatolasi iz vrha Crkve u Hrvata tko je uopće taj Franjo Asiški i zašto je njegov isposnički život posvećen ubogima zadobio meka krila svetosti?

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

SAVRŠENE I NA RUBU BIJEDE!

Diktati ljetne gramzivosti po našim idiotskim medijima pokazuju tijela belosvjetskih zategnutih zvijezda i vrište: “Savršena i u četrdesetoj!” U svojoj fašistoidnoj maloumnosti ne samo da javno navijaju za likvidaciju žena iznad četrdesetpete, nego u bijedi profitne histerije posve zaboravljaju na bijedu stvarnosti u kojoj hiljade stvarnih žena od krvi (i sve manje mesa) žive ili preživljavaju.
Daleko od stondiranog medijskog cybera, tamo na dnu Hrvatske gdje je sve veća gužva i kolone izrabljenih i ispljunutih ljudi sve su duže, vlada dirljiva ljudska solidarnost. Snažnija, prirodnija nego što su obijesne elite ikada u stanju inscenirati. Pravi zagrljaj bližnjega, umjesto estradnog ispiranja savjesti. Vjerujem da je blaziranim proizvođačima čudesa promakla jedna “nevažna” vijest o tamo nekom radničkom hodočašću Zagreb-Osijek. Međutim, nije li fascinantno da su radnice zagrebačkog DTR-a posjetile radnice Modne konfekcije Slavonija u Osijeku. Netom što su same izašle iz mučnog dvomjesečnog štrajka i plakale od sreće što im je na račune sjela jedna nadnica od višegodišnjih koje im duguju, iznurene žene iz DTR-ovih mračnih hala pohrlile su u pomoć drugim heroinama neimaštine. Hranu, odjeću, obuću i higijenske potrepštine, što su ih za vrijeme štrajka dobijale kao pomoć od građana Zagreba, sad su ponijele u Osijek da ih podijele sestrama patnicama kojima su trenutno potrebnije. Takvoj nesebičnoj struji ljudskosti ja se klanjam do poda.
Na Facebook stranici Podrška radnicama DTR-a zapisani su gadni utisci zajedničkog čemera: “Iz Osijeka smo se vratile tužne, užasnute zatečenim stanjem tvorničkog pogona MK Slavonija. Pretpostavljale smo da je stanje u tvornici loše, no nitko od nas nije očekivao derutnu halu u kojoj se radi pod iznimno visokim temperaturama bez klime, prastare strojeve, poplavljene toalete. Zahvaljujemo dragim radnicima koji su nas srdačno primili, iako im smjena nije bila gotova. Proveli su nas kroz pogon i pokazali kako bez obzira na neisplaćene plaće i teške uvjete rada, još uvijek proizvode vrhunsku robu.”
Inače, svi radnici MK Slavonija (njih 197) od 17. srpnja su na burzi, a proizvodnja nekadašnjeg modnog diva ugasila se nakon 68 godina. Nesretne, opljačkane i razočarane žene teoretski se ne nalaze u Bangladešu, Vijetnamu ili Laosu i teoretski nisu plaćene mizerni dolar dnevno. Teoretski i na papiru, imale su veće plaće. Realno jedva pamte kad su ih dobile. A sad su i definitivno na ulici. Tek toliko da znaju kako i od (neplaćenog) dna ima dubljeg jada.

Komentiraj

Filed under Društvo

PRVOMAJSKI KORALJI

Jednom smo, u izviđačima, trebali ići za prvi maj na Zlarin. Mali raj sazdan od bijelih stijena, crvenih koralja i modrog mora. Sjedili smo na sastanku odreda “Franjo Kluz”, poredani u klupama, uparađeni u plave bluze. Gledali smo u crno-bijelu fotografiju nesretnog palog partizanskog pilota, i strepili hoće li dovoljno roditelja dići ruku u zrak. Javili su se svi prisutni. Na trenutak smo odahnuli, a oči nam bljesnule s ukadriranim prizorima petodnevnog logorovanja, počeli smo se cerekati i planirati detalje… Samo je jedan Zoran sjedio šutke. Kad ga je komandant odreda zapitao što je s njim, zašto mu majka nije došla na sastanak, Zoran je kroz zube protisnuo da nije došla jer nemaju novaca i da on, na žalost, neće moći na put do Zlarina. Zoranova majka je bila udovica, njih troje je sama podizala, Zorana i dvije mlađe kćeri. I tako, tih mjeseci desili su se neki nepredviđeni troškovi pa nije mogla odvojiti pare za izviđače. No, dok je Zoran još objašnjavao, na rubu suza, svi okupljeni roditelji kao po komandi poskakaše i uglas povikaše (jedva ih je komandant, prekaljeni izviđač sa hiljadu terena u nogama, nekako nadglasao) da će oni skupiti novac za Zorana. Da će njegova mama već vratiti posudbu kad bude mogla, plaće u njenoj keksari nikad ne kasne. Okružili smo ga presretni, jer duga i mučna je bila ona sekunda neizvjesnosti dok se činilo da će Zoran ostati na kopnu, usamljen i poražen a tek mu je četrnaest… Srećom, bila su to vremena solidarnosti. Ne one bučne, medijski pumpane, nego najobičnije ljudske. Solidne poput rada. Rada kojeg je tada bilo u izobilju.
Na koraljnom zlarinskom atolu logorovali su i skauti iz Francuske. Francuskinje su sve odreda imale pjegice, kotrljale ono “r” poput sirena, masovno su kupovale koraljne narukvice koje su im fenomenalno pristajale uz provansalske nošnje. Dok su nam priređivale bratski program, mi smo njih učili pjevati “Internacionalu” i “Bandieru Rossu” i crtali im šablone Chea i Ive Lole na jakne. Zoran je rekao da njihov sir smrdi, pa smo ga zajebavali.
Zoran je kasnije izučio za grafičara. U devedesetima je dopao vojske i rova, ratovao zbog nekog vraga a da ni sam nije znao zašto. Zatim je radio u štampariji jednih popljačkanih osječkih dnevnih novina. Početkom 21. stoljeća dobio je otkaz. Nikad ga više nisam vidio. Čuo sam nepotvrđene glasine da se ubio. Možda se i izgubio. Kad nemaš ništa na svijetu, svijet je idealno mjesto da te proguta.
Dok ovo pišem, sumoran broj nezaposlenih u Hrvatskoj (368.558 – podaci HZZO za ožujak) veći je za trideset hiljada, u odnosu na prošlu godinu. Sretan vam 1. maj, dragi moji. Želim vam što više koraljnih ogrlica, i moćnog crvenila boje koja diže adrenalin i ponosno čelo, a što manje onog crvenila potpaljenog zgaženim ponosom nad praznim tanjurom.

Komentiraj

Filed under Društvo

ZAUVIJEK MLADI

Prije tri godine sjedili smo u bifeu Ateljea 212, jedva se opuštajući od gorčine predstave “Dokle?!” Milice Piletić, u režiji Alise Stojanović. Jedan je to od onih magičnih, škrto istesanih dragulja, kad poželiš ustati, zagrliti likove i njihovu glumačku djecu, privinuti ih na srce, i dugo ih držati tamo, zauvijek ako može. Ništa manje fascinantna je bila kasnija nježnost koju su dijelili među sobom, heroina priče Dara Džokić (za koju nemam boljeg opisa nego da posudim od Brechta: “Majka hrabrost”) i njezini mladi kolege. Oni su s punim povjerenjem nastavljali ljubav majke i djece, učiteljice i đaka, generacijski prožeti. Uvjereni u blagodet čina kojeg su nam darovali. Te večeri je predstavu došao pogledati i Predrag Ejdus, jedna od onih glumačkih ljudina, planina umijeća i žara. E, pa trebalo je vidjeti kako se žare okice mladih glumaca, presretnih da su s Bardom za istim stolom.
Guste ateljeovske međugeneracijske solidarnosti, sjetio sam ovih kasnodecembarskih dana dok je zagrebačka Udruga Pragma predstavljala zanimljivu, nadam se i dalekosežnu, medijsku platformu. Povodom završetka 2012., Europske godine aktivnog starenja i solidarnosti između generacija, producirano je 12 intervjua s istaknutim javnim osobama u Hrvatskoj, od one sorte kojima su profesionalizam, energija, stvaranje, žudnja i napon, obrnuto proporcionalni s biološkim satom. U intervjuima su sudjelovali Arsen Dedić, Gabi Novak, Ignac Kulier, Vlado Puljiz, Zdenka Kovačiček, Ljubica Uvodić Vranić, Vladimir Gruden, Špiro Guberina, Pero Kvrgić, Tihana Harapin Zelepugin, Saša Zelepugin i Oliver Mlakar. Njihove ispovijedi snažan su alat za demaskiranje bezobzirnog trošenja aktivnog stanovništva Hrvatske. Gdje je strahovitog maha uzelo popuštanje kratkotrajnom teroru “mladosti” a ponižavanje “starosti” kao isluženog balasta na putu maglovitih prosperiteta. Čije ciljeve valjda jedino znaju jalove političke elite.
Nepresušni Arsen iznosi jednadžbu svake umjetnosti i života kao takvog: “Pisao sam u starijoj dobi i mlađima, no ipak moram priznati da nikada nisam dijelio kolege generacijski nego samo po talentu. Talent ili imaš ili nemaš. Ako ga imaš, onda si mi blizak, ako ga nemaš, e onda ga jednostavno nemaš i u glazbenom me smislu ne zanimaš.” Psihologinja Ljubica Uvodić Vranić iznosi vječnu esenciju zajedništva: “Družite se, ljudi, pokucajte na vrata susjeda, tolerirajte mlade i učite od njih – nemojte ih kritizirati jer je čovjek čovjeku najveća potreba.”
Psihijatar Vladimir Gruden ističe da stariji ljudi trebaju naučiti uživati u sebi i vlastitoj vrijednosti. To je (za sve generacije) u ovoj zemlji postala strahovito važna misija, svakodnevno ugrožavana gaženjem vrijednosti. Ostati svoj i tvrdokorno ostati na nogama, cijeniti se, dok ti gadovi pljuju u lice. Biti jači od njih, bez obzira na cijenu.

Komentiraj

Filed under Društvo

TABLET NA PLATFORMI BOLI

“Vidio je u bolnici kod drugog djeteta tablet. I dobio ga je, uzeli smo ga na rizik u Velikoj Gorici za 600 kuna i to ga je razveselilo. A ja ću ako treba biti gladna kruha”, kaže Zlatica Zec, nezamislivo hrabra žena. Nije ovdje riječ o majčinskom ispunjavanju hirova razmaženog djeteta (kako bismo brzopleto mogli zaključiti) nego o očajničkoj svakodnevnoj borbi za život osmogodišnjeg Nine. Na portalu net.hr objavljen je isječak (turobni slice of life) majčinske bitke, i žestokih napora svih ukućana brojne obitelji Zec, da njihov Nino dane probdije uz što manje boli a da mu nježno djetinje dostojanstvo ostane uspravno i stisnutih zubi.
Možemo li doista pojmiti -dok histerično obilazimo shopping centre birajući platforme i dizajne svojih gadgeta- što znači ovaj tablet na postelji dječaka bolesnog od karcinoma jetre, uređaj doslovce plaćen kruhom kojega su se drugi u kući Zec odrekli. Ili, mogu li oni zlatom optočeni crkveni inkvizitori koji bi i ovakve duše najradije zgrabili pod svoju šapu neobrazovanja, mogu li spoznati kakve iskre žudnje za znanjem pršte iz Nininog izmučenog tijela. Dječak već dvije godine nije bio u školi, a od svojih osam godina života, pet je proveo u patnji, pod kemoterapijama i u bolničkim krevetima, nakon prve runde liječenja tumor mu se opet vratio. Kako li su samo minorne i mizerne bitke za gradonačelničke kandidature ili stranačka podmetanja, ucjene i kabinetska borba za opstanak, pred stvarnim, nadčovječanskim hrvanjem porodice Zec sa životnim nedaćama. Obitelj sa šestero djece iz sela Brežane Lekeničke, život nikada nije mazio. Otac Mišo jedini je hranitelj, radnik u Čistoći, s plaćom od 3.000 kuna. Nakon pet sinova, prije pet godina im se rodila i kći Lucija, njihova “sreća”, kako je svi ukućani zovu. No, iste je godine stigao i gadan udarac – Nini je dijagnosticiran maligni tumor jetre. Za obitelj Zec počela je neravnopravna borba za svaki dan nade, borba koja bi mnoge slomila.
“I dan-danas kad ide na kemoterapije ne da mu se, nema volje, ne može više ni gledati bolnice i uvijek me pita: ‘Mama, kad ću ja biti gotov? Kad ću normalno živjeti? Ja bih išao u školu.’ On samo želi normalan život”, priča Zlatica o željama svoga Nine koji mašta da jednoga dana bude bagerist.
Zlatica navodi da su joj puno pomogli udruge Krijesnica, Krugovi i Ljubav na djelu, te direktor prijevoznika Autopromet Sisak, koji joj je dao kartu za autobus do Zagreba, dok god se Nino liječi. U svome jadu ova nesalomljiva žena ne zaboravlja ni tegobe drugih obitelji, koje je upoznala po bolnicama: “Nadam se da će se u Klaićevoj odjel proširiti da bi majke koje imaju manju djecu i bebe, kao što sam ja imala, mogle biti s njima. Nadam se da će udruga Ljubav na djelu uspjeti u tome što pokušava već godinama – proširiti treći kat. Ja sam htjela biti s njim kad je imao tri godine jer nisam znala hoće li zaspati ili neće, hoću li ga ostaviti uplakanog. To je jako važan i težak dio. Ako ja nisam mogla, da barem u budućnosti majke to mogu.”
Iako su nošeni strašnim iskušenjima, među članovima obitelji Zec vladaju predivne spone ljubavi i uzajamne potpore. Koliko smo puta čuli za suprotne primjere, kad se iz čiste obijesti javljaju nasilje i netrpeljivost a gramzivost izludi život začas i razori sve što stigne. Obitelj Zec se za mikrone svoje nade bori čistom ljubavlju. Divna, tužna, ponosna misija.

Komentiraj

Filed under Društvo

VRT NJEGOVANE SREĆE

“Mnogo puta došlo mi je da spavam na krovu. Zvijezde nad glavom zvuče prilično dobro”, zaneseno priča Boris a njegov prijatelj Vedran kaže: “Nedavno sam i ispit spremao učeći među cvijećem”. Njih dvojica i Nenad, kao treći nerazdvojni frend iz jednog trešnjevačkog nebodera, ne dangube vrijeme u favelama oko svoga kvarta. Oni ne odlaze u divlje nasilne ekspedicije do Zapruđa i Utrina, ne šoraju slabe po ulicama, ne dilaju drogu i ne fiksaju se besciljno. Njihov mali gang of three uzgaja sjeme dobrog života i uživa u svakom listiću na krovu 15-erokatnice u Susedgradskoj – iz njihove sretne vizure nedvojbeno krovu Svijeta. Dečki su i prije obožavali zapuštenu terasu na vrhu, maštali su o tome što i kako napraviti s tim prostorom na dobrobit svih stanara, a onda se u tu zagrebačku zgradu doselio Stjepan Škrinjarić i kao nekakav zen-guru iz bajke, posadio prve klice…

U mrkom obilju katastrofičnih priča, depre i gubitništva, fantastično je zamirisala priča iz subotnjih Nekretnina, priloga u Jutarnjem listu. Mala, prividno nevažna (u konkurenciji žestokih tema političko-ekonomske bijede, domaće i svjetske) a bogata poput starozavjetne mudrosti. Prije svega pokazuje i dokazuje po milijuniti put da je uređenje, spokoj vlastitog praga ono što daje snagu za opstanak. Da je građanska svakodnevna volja da raskrče džunglu nevolje na stubištu svoje zgrade, onaj najžilaviji korijen, predujam za napredak društva. I da te oaze nikako ne moraju biti fatamorgane poput hrđave države. Umjesto smrknutih oborenih pogleda u ispljuvanom liftu, umjesto trulih terasa i podrumskih šupa za samoubojstva, moguće je posaditi želju vitalnosti. Ona će uvijek donijeti plodove, možda majušne i neugledne, ali pune dobrog nektara.

“Kad sam doselio na zadnji kat shvatio sam da je preko puta moga stana terasa koja je posve prazna, a prostor je naprosto mamio da se nešto učini s njim. Prvo sam posadio penjačice, a potom bambuse i razno bilje…”, priča Stjepan, volterovski vođa ove zgrade: “To me koštalo desetak tisuća eura, ali mislim da je vrijedilo. Svi koji vide našu terasu oduševljeni su, mladi ljudi dolaze i druže se, uživaju u mirisu biljaka, pomažu sa zalijevanjem i dopremanjem novog bilja. Želim da svi uživamo na našem krovu.” A tamo gore, niču ruže, brusnice, bosiljak, maslina, oleandar, ružmarin, cherry paradajzići… Svakodnevno je netko zadužen da uzme šmrk u ruke i zalije tu bašću ni na nebu ni na zemlji. Stjepanovi mladi sljedbenici kažu da budu tužni kad neka biljka ne uspije, ali i to je život. “Mama me nekad pošalje po koji listić peršina, a činjenica da on raste na zgradi nas oduševljava. Pa tko to još ima?!” ushićen je Boris, jedan od mladih pionira održivog razvoja. Začinskih ideja ovim vrednicama nikada ne manjka. Iako se slažu da su im zvijezde najljepše osvjetljenje, planiraju gore provesti i struju, pa da mogu gledati filmove na otvorenom. Nekako vjeruješ da nema te kataklizme koja bi pokorila Stjepanov neboder. Uvijek će se naći koja preživjela maslina ili papričica. Raj je ponekad doista nadohvat ruke i počinje već na petnaestom katu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija