Tag Archives: Tito

ZDRAVO MALENI, DJECO SVIJETA!

Mamina je emocija snažnija od megatona, e sad, zamislite kolika mora biti u onih žena koje nesebično glume majke. Ovih dana jedna se plemenita torta punoljetnosti pekla u Ladimirevcima, nedaleko Osijeka. SOS Dječje selo Ladimirevci 25. svibnja je obilježilo 18. rođendan. Jako bitan datum, možda nedovoljno vidljiv u općoj buci nasilja, bezakonja i zveckanja državnim udarom, ali organski važan za održivost preostalih građevnih elemenata ove zemlje.

Ladimirevačko SOS selo pet godina je mlađe od onoga u turopoljskom Lekeniku. Lekenička rezidencija ljubavi, brige i odgojnog umijeća otvorena je 25. veljače 1992. kada je i službeno startala udruga SOS Dječje selo Hrvatska – kao ravnopravni član SOS Kinderdorf Internationala, najveće svjetske nevladine organizacije za pružanje skrbi djeci i mladima, sa sjedištem u Austriji. SOS dječja sela brinu za djecu bez roditelja i roditeljske skrbi, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Djeca žive u obiteljskim kućama koje vode SOS majke, selo čini oko petnaestak obiteljskih kuća integriranih u lokalnu zajednicu. Uz dva Dječja sela za djecu predškolske i školske dobi, o srednjoškolcima brinu u SOS zajednicama mladih u Zagrebu, Velikoj Gorici i Osijeku.

„Posao SOS mame zapravo nije posao, to je jednostavno način života i ona koja to može i uspije posložiti, bit će zadovoljna i uspješna SOS mama. Ja sam se u ovom pozivu, u ovom načinu života našla, sretna sam, a to moja djeca itekako osjećaju. Da bi žena bila dobra SOS mama, potrebno je da u sebi ima i prepozna spremnost i želju da pruži ljubav djeci, da bude bez predrasuda i prihvati svu djecu bez obzira iz koje sredine dolaze“, kaže Grozdana Poljak, SOS mama koja je u Dječjem selu Ladimirevci od osnutka i mnogu je djecu već odnjegovala i spremila da postanu ljudi – najbolji mogući. Sada je u kući zvanoj „Grožđe“ u kojoj živi s troje djece. Ponosna do neba, na njih i na sve bivše anđele koji su joj zauvijek ostavili zagrljaje: „Ponosna sam na to što sva moja djeca koja su prošla kroz moju kuću danas su uspješni članovi našeg društva, i što s njima imam kontakt i dalje. Kad nazovu pa mi kažu ‘mama’ onda znate da vrijedi sve to što ste činili…“

Ako mene pitate, neprocjenjiva je šteta da ove predivne priče o ljubavi i muci ne zaposjedaju covere novina, niti su u njih uperene kamere, jer na djelu je jedini mogući SOS za naše duše. Šteta je da ni šum krila nježnih a odvažnih vukovarskih leptirića neće posramiti paranoidne barikade što se opet u Hrvatskoj montiraju poput zlokobnih skeleta. Naravno da nije vijest kako su u segregacijski iznurenom Vukovaru proteklog vikenda održani Dani otvorenih vrata Udruge roditelja djece s poteškoćama u razvoju „Vukovarski leptirići“. Roditelji okupljeni u udrugu svakodnevno se žestoko bore ne samo protiv ekonomskog kolapsa i rastrojenih društvenih odnosa sredine, nego i za stvaranje doličnih edukacijskih i rehabilitacijskih kapaciteta kojima bi se njihovoj djeci omogućio nediskriminacijski položaj u sadašnjem i budućem životu. Iz etičkog kodeksa i motiva „Leptirića“ mogli bismo štošta naučiti i ucijepiti u sebe. Članovi se, primjerice, obvezuju na aktivnost s ciljem poboljšanja života djece s poteškoćama u razvoju kao i svakog drugog roditelja i djeteta kojemu je pomoć potrebna; na toleranciju, nesebičnost, timski rad i dogovor… Pojmovi su to koje smo i zaboravili da postoje u jednom prosječnom životu željnom da traje najbolje što umije.

Naposljetku, vratimo se pomoću supersoničnih dječjih krila u 1958. godinu kada je održan prvi Međunarodni dječji festival u Šibeniku. I neka se danas posvađane partitokratije samo glože i skidaju ili vraćaju ploče s Titovim imenom s tamošnjih gradskih trgova. Činjenica je da su onomad, u Titovoj eri, krajem pedesetih prošloga stoljeća, odškrinuta vrata svjetskim maestralima igre i poruka mira. A Šibenik koji je najljepši kad mu se prilazi s mora, zapljusnuli su valovi globalne dječje misije: maštovite bitke za održive bajke. Sve pod onom besmrtnom Arsenovom himnom: „Zdravo maleni, zdravo svi / mali drugovi, djeco svijeta / Zdravo maleni, zdravo svi / nek’ ste sretni svi tisuć’ ljeta!“

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

BITKA NA NERETVI 2

Šef minera Vlado prtlja oko štapina i dinamita a prestravljeni žamor probija se iz gomile: “Ljudi, on ima tifusssss, drž’te ga…” Ali Vlado ne bi bio prekaljeni profesionalac Yul Brynner, da tek tako prenebregne naredbu Maršala i Vrhovnog štaba, nego ‘ladno okrene ručicu a željezna mostovna grdosija odleti u paramparčad. Neretva se zamuti, a okupatori i domaći izdajnici (u dobro plaćenim ulogama Orsona Wellesa i Curda Jürgensa) zbunjeno se uhvatiše za proćelave glave, ne shvaćajući kako im je Tito (koji u filmu ne igra, nego samo šalje ceduljice) opet uspio uvalit kajlu. Elem, oko komadića legendarnog mosta i njegovih ranjenika ovih dana se bije “Bitka na Neretvi 2”. Krvavija i apsurdnija od one stvarne i dublerske filmske. Jer, zaraćeni broje krvna zrnca jednom vrhunskom filmu, umjesto da uzmu kokice, sjednu i uživaju. Najnovija “pokrštavajuća” povuci-potegni epopeja, tako draga balkanskim paranoičnim identitetima (gdje je prožimanje nacija i kultura tek lažno slovo na memorandumima), jako me podsjeća na svojatanja Ive Andrića. Na histerična nadmudrivanja je li više bosanski, srpski ili hrvatski pisac, nadmudrivanja posve minorna u sjeni njegove vančaršijske umjetničke megapojave.
Tako je iznebuha neku večer na HTV-u osvanulo trijumfalno pomazanje Bulajićeve “Bitke na Neretvi” (snimljene 1969.) kao “nesumnjivo hrvatskog filma”, a mrska jugoslavenska stigma jednom zauvijek mu je oderana. Koktel spektakularne redateljske vještine i minuciuoznih skica ljudskih drama, zasigurno je najmarkantniji izvozni proizvod jedne zemlje koju su svi njeni narodi tako zdušno minirali i masakrirali. I sad je, u vremenima posvemašnjeg ekonomskog i društvenog rasula bijednih državica nastalih “na setu” rashodovane Jugoslavije, počela konačna bitka za krčmenje njegove slave. Kako bismo to mogli dejugoslavizirati zajednički napor tadašnje (a bogme i svevremenske) jugoslavenske glumačke kreme? Kako da isparceliziramo goleme uloge Milene Dravić, Bate Živojinovića, Borisa Dvornika, Fabijana Šovagovića, Ljubiše Samardžića, Pavla Vujisića…, na kojim to gramima prestaje vrijedno skupno naslijeđe a počinje uskogrudno nacionaliziranje? Ako mene pitate, jedan od najboljih srpskih filmova svih vremena (iako je rađen u hrvatskoj produkciji) je “Breza” Ante Babaje, jer teško da bi itko ikad mogao odigrati Marka Labudana poput Velimira Bate Živojinovića. Kao što su, recimo, “W.R. – Misterija organizma” Dušana Makavejeva, zaslugom neponovljivih Ivice Vidovića i Jagode Kaloper, ili cijeli niz filmova nastalih iz simbioze Živojin Pavlović-Rade Šerbedžija, postali i stupovi međaši hrvatske kinematografije.
Posebno je licemjeran zanos hrvatskih medija, naročito Hrvatske televizije. Onih koji su, na migove tuđmanizirane vlasti, u vremenima najveće ideološke i nacionalističke čistke, učinili sve da se “Bitka na Neretvi” i ostali iz partizanskog odreda, nemilosrdno bunkeriraju. U zemlji gdje se antifašizam i danas shvaća kao neka neželjena mana, tragikomična je najnovija pohlepa oko kapitala jednog partizanskog epa. Uostalom, svi ti zaraćeni producenti, onomad bi, da prostite, tanko sraćkali, da Tito nije obožavao vesterne i rekao: “Snimaj to, šta košta da košta!”

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

KARAMARKO LOŠE SANJA

Na raskošnom wallu duž cijele svečane dvorane bljesnuo je magičan podatak: 99,99 % GLASOVA – TOMISLAV KARAMARKO! Službeni spiker razdragano je huknuo u mikrofon: “Dame i gospodo, pozdravimo aklamacijom novog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice!!” a Žak Fatalist Houdek već je tenorizirao onu staru “Božeeee, čuuuvaaaj Hr-va-t-s-kuuu!” Stasiti muškarac preznojen u bijeloj debeloj rolki i sakou od listera (već mu je probila izdajnička mrlja od tetejca pod lijevim pazuhom), obnevidio od suza radosnica neoprezno je zgazio buket što mu ga je baš uručila Jadranka Kosor. No, ubrzo se otresao njenih poljubaca, popeo se na binu i tek što je zaustio prisegnuti “Sve pod Hrvatsku, Hrvatsku budzašto” kad se rastvoriše vrata. Uz buku, tresku i prodorno “Uraaaa, drugoviiii!!!” nahrupiše čete spodoba u čizmama, s kašikarama oko pojasa i jarkocrvenim zvijezdama na kapama. Prsan, Boško Buha, Sirogojno, Valter, komandant Mark, Bata Živojinović… sve najgora banda kidiše na poštenu inteligenciju hadezeja. Na čelu horde Maršal Tito glavom, u rođendanskoj uniformi s Drvara i odrješito zapovijeda: “Prvo onog crnog u dolčeviti, taj im je kolovođa!”

Kud Tito okom, partizanen skokom i sklepaše Tomislava na pravdi Boga. Zavezali ga improviziranim trakama od crvenih marama, navukli mu lisice, ugurali morsku zvjezdaču u zamrlo grlo, pa razvukli harmonike i opleti drmež…

“Arghhhhhhh!” zastenje Karamarko, i sve nogama šutira posteljinu brižno uštirkanu.

“Crni Tomislave, ne ritaj se, pobogu”, doziva ga svijesti zabrinuta supruga. “Polako, nešto si ružno sanjao, napet si ovih dana…”

“Crveni… tu su… U Kumrovcu, Žikino kolo, brzo…”, bunca Karamarko i onako bunovan, u pidžami s Tuđmanovim likom, istrči na balkon.

Ima šta i vidjeti. Usred Zagreba, srca Kroacije.

Dolje na pločniku, obasjani mjesečinom, rasporedili se neki smutljivci i samo da bi njega iritirali, nema drugog objašnjenja, rastegli pozamašan transparent: 8.5. DAN OSLOBOĐENJA.

“Kakav jebeni dan oslobođenja?! Marš otale, stoko jedna sitnog zuba, zvaću policiju!” dere se Karamarko.

Za to vrijeme druga skupina pred njegovim izbezumljenim očima razvija još veće platno: UJEDINJENI PROTIV FAŠIZMA.

“Aaaaa, mene ste našli, je li?!” zaleti se Karamarko i bio bi skočio s balkona da potamani ilegalce, samo da ga nije supruga na vrijeme zgrabila za pidžamu i odvukla u sobu.

Bio je to prenaporan dan za umorne živce bivšeg ministra policije. Po Karlovcu je zbijao redove lokalnog HDZ-a, osiguravao njihove glasove za svoju titulu predsjednika stranke i gorljivo ih upozoravao da crveni neprijatelj ni u snu ne spava: “Mi protiv sebe nemamo respektabilnog protivnika koji nešto može ponuditi ovom narodu, jer 60 posto naroda diše onako kako diše duh HDZ-a. Mi smo narodna stranka, imamo iste navike, nedjeljom smo išli na mise i vjeronauk. Naši lijevi drugovi to nemaju, oni nikada nisu ni htjeli hrvatsku državu, dijelili smo se onda, a i danas na one koji su htjeli i na one koji nisu htjeli hrvatsku državu.”

I dok je on po Karlovcu zvonio na uzbunu, za to vrijeme nekakvi sumnjivi građani, okupljeni oko inicijative Ujedinjeni protiv fašizma, na više lokacija po Zagrebu podsjetili su transparentima da su 8. svibnja 1945. jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodile grad od mračne četverogodišnje naciustaške okupacije. Od 1991. taj se Dan oslobođenja Zagreba nasilno ukinuo i zatro. “Danas, kada nas kriza pritišće sa svih strana, bitno je podsjetiti da su ljudi ti koji mogu pobijediti bilo kakvog neprijatelja i izgraditi napredno i pravedno društvo. Želimo vratiti u grad sjećanja na slavna vremena otpora i revolucije, podsjetiti da je ovo društvo izgrađeno na vrijednostima solidarnosti i hrabrosti ljudi koji su se žrtvovali za bolje sutra”, stoji u priopćenju inicijative Ujedinjeni protiv fašizma. Eh, sad ti objasni Karamarku i bratiji da bi Hrvatska svijeću zahvalnicu morala paliti za antifašiste. Svaki dan. Zauvijek.

Komentiraj

Filed under Politika

S TITOM NAPRIJED!

Broz je ukrao svinjsku glavu! – duhovito je vrištao jedan beogradski grafit krajem osamdesetih. Bilo je to vrijeme bestijalnih ideja o raskopavanju Titova groba i raseljavanju njegovih kostiju, bacanja kletvi na pokojnog Maršala kao hrvatoždera ili srboždera. U jeku mračnih budalaština, podsjećanje na krimen iz kumrovačkog djetinjstva, bila je sjajna zajebancija. Mi stariji znamo napamet epizodu s drpisanjem sušene svinjske glave s tavana, mlađima tek kratak opis: roditelji nisu bili kod kuće, a maloj Jožinoj braći zavijali stomaci. Kud će, šta će, vispren kakav je već bio, budući mag popne se na tavan, skine sušenu glavu i s njom u kotao. Napucala se djeca, legla spavat a teška hrana prizvala im teške snove. Kad su roditelji stigli kući, imali su šta i vidjet. Naravno, Joža se, šarmantan kakav je već bio, izvukao samo s majčinim ukorom.

Ova gurmanska zgoda mogla bi biti dio ponude kumrovečkog Titolanda. Samo kada bismo jednom zauvijek prestali zakerati i shvatili kakva se brendusina krije u tom čelik-oku. Nadam se da neće ostati na deklarativnoj razini nova inicijativa dvojice političara na čijim su teritorijama locirana dva mitska mjesta Titovog epa: Kumrovac i Brijuni. Istarski župan Ivan Jakovčić u posjetu Krapinsko-zagorskoj županiji, s tamošnjim je kolegom i novim ministrom pomorstva, prometa i infrastrukture Sinišom Hajdašom Dončićem, naznačio mogući turistički link Istre i Zagorja baš preko bogatog titovskog shortcuta.

Jakovčić nije propustio podsjetiti, na znanje onim gomilama lobotomiranih i zaboravnih, kako je Tito zaslužan da je Istra vraćena u krilo Hrvatske. Dončić je, pak, rekao istinu koja mnoge i danas svrbi: Tito spada u red najfascinantnijih ikona 20. stoljeća. Pred njim je i Churchill patio od kompleksa inferiornosti. Prije nekoliko godina Fraktura je izdala “Titovu kuharicu”. Autorica Anja Drulović, inače redateljica po vokaciji, inspirativno je ušla u tajne Titovog instinkta za uživanje i opstanak. U njezinoj montaži nižu se recepti Maršalovih omiljenih jela i recepti egzotičnih moćnih gostiju, tadašnje svjetske elite. Obilje dokumentarnog materijala pokazuje kako se u prisustvu Josipa Broza najveće zvijezde doimaju kao statisti. Fenomenalna je, recimo, scena za brijunskim stolom. Očigledno večera nakon filmskog terenčenja na Sutjesci. Tadašnje Brangeline, Elizabeth Taylor i Richard Burton, evidentno izbetonirani Titovim vinima i chivasom, jedva gledaju. Što od cuge, što od glamuroznog odsjaja njihova domaćina. Tito je bio Hollywood glavom. Za razliku od gabarita države koju je Tito vodio, iz ove naše patuljaste banane ispadneš čim malo jače nagaziš gas. Barem bi tu skučenost onda mogla iskoristiti kao komunikacijsku prednost. Mislim, kakav problem da turiste koji ljetuju na Brijunima, ushićeno slušajući priče o Titu, pašti i Sofiji Loren, turistički pregaoci ujutro potrpaju u autobuse i odbace ih do Kumrovca da vide “Tito Begins”. Dotaknu grubu kolijevku u kojoj je JB prvi put prducnuo, ili oglancaju vrh njegove brončane spomeničke čizme – za sreću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Sociologija